¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

28.06.2005.

BIJELO DUGME

[i][b]
Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija[/b]


Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora.

Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica.

Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.

Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom.

Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica.

Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika.

Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

[/i]

28.06.2005.

Derviš-paša Bajezdagić

Derviš-paša Bajezdagić je rođen u Mostaru "u šestom deceniju XVI vijeka". Poginuo kod Budima 14. VII 1603. Nakon školovanja u rodnom gradu nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu.
Derviš sam "pripovijeda u predgovoru 'Murad-name' gdje veli: 'Kao dijete došao sam u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II'. To je bilo kad je Mehmed-paša Sokolović stajao na vrhuncu moći i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje zemljake na kormilo turske države, što mu je donekle i pošlo za rukom.
U Atmejdan-sarajima mladi je Derviš proživio nekoliko godina marljivo učeći, a naročito se bavio, kako sam veli, proučavanjem arapske i perzijske lijepe književnosti. Prilika mu se pružila da se u tom usavrši, jer mu je bio učitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u oznavanju perzijskih klasika." Saznajemo da je ubrzo postao "carski lični savjetnik i da se ni časa nije od sultana udaljivao, da je u carskoj prisutnosti kao dogandži-baša [ Soko srece stade na moju ruku, a moj posao postade nadzor na sokolovima... ] obavljao dužnost natkomornika, da je od prirode bio vrstan pjesnik, a po duševnim vrlinama i učenosti, ravan velikim učenjacima, da mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeću, premda to nije bilo u obicaju...
Pečev i Četib-Čelebi spominju ga godine hidžretske 1000 (1592) kao carskog ličnog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti, u mjesecu ševalu 1003. (1595) spominje se u jednom fermanu kao bosanski valija". U svojstvu poslan je na odbranu Budima gdje je na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603.
Ostavio je iza sebe po jedan divan na turskom i na perzijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom Bulbulistanu, napisao je naziru na Mesneviju Mevlana Dželaluddina Rumija u dva toma. Napisao je vrlo uspjelu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mekteb i džamiju i opremio biblioteku uz džamiju. Pripadao je mevlevijskom tarikatu.
Njegova poezija je refleksivna, iskričava - meditira o životu, sudbini, ljepoti. Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni.

28.06.2005.

GAZEL O MOSTARU

[i]
Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se cudis srce, sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara ?
O ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svjezega zraka,
sto covjeka sa zdravljem opaja !
Ko ga gleda, zivot mu se mladi,
A duça mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oci podraziva.
S vocem vodom i ostali miljem
On je druga Sirija na svijetu,
E bi reko da je rajska basca,
Ko ga vidi u majskome cvijetu.
S dvije kule velika cuprija
Pruzila se preko rijeke carne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pricinja se poput duge çarne.
Cio svijet da obides redom,
Ne bi naso onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
seher Mostar ures je svijeta.


Dervis-pasa Bajezdagic

[/i]

28.06.2005.

NA SAJMU

[i]
Kad je prošlo podne, reče Hlapić Giti:
"Vrijeme je da idemo. Još je dalek put pred nama. Moramo potražiti tvoga gospodara."
"Hlapiću", reče Gita, "ja sam se predomislila. Ja ne idem više k mojemu gospodaru."
Kad je Hlapić to čuo, obradovao se kao još nikada na svom putu. On je doduše znao da će to za njega biti veća briga, no barem neće biti sam na putu.
Zatim se Gita i Hlapić oprostiše s Miškom i njegovim bratom i zahvališe njihovim roditeljima, pa odoše dalje na put.
Išli su dobro i oštro te su naskoro stigli u jedan veliki grad.
Taj je grad bio tako velik da je imao jednu veliku crkvu s dva tornja i deset malih crkvi s jednim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po četiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva stražara.
Tako je velik bio taj grad.
Ali Hlapić i Gita nijesu trebali da prođu svih stotinu ulica, nego samo jednu, jer su odmah došli na jedan vrlo velik trg.
Na toj je pijaci baš bio sajam.
Na sajmu je bilo dvije stotine šatora malenih i velikih. Prodavali su se crveni rupci i crni kaputi, plavi lonci i žute dinje.
Udarali su bubnjevi i fućkale su fućkalice, jer se prodavalo i mnogo igračaka.
"Aj! Kako je tu sve lijepo i veselo!" reče Gita. "Ostanimo malo ovdje!"
"Eto ti ga na!" pomisli Hlapić. "Ja sam znao da će ona to reći čim vidi sajam."
Nije htio uvrijediti Gitu pa reče glasno:
"Ne bi bilo pametno da ostanemo na sajmu."
"A zašto ne?" upita Gita.
"Zato što bi ovdje mogao biti majstor Mrkonja. On dosada nije nikad išao na sajmove. No upravo nekoliko dana prije nego sam otišao, rekao je: "Kad bude prvi sajam, ići ću na njega. Valjda nije za mene samo nesreća na sajmu."
"A zašto bi bila na sajmu nesreća za njega?" upita Gita.
"To ne znam, ali on je uvijek govorio da je od sajma sve zlo njegovo."
Nato reče Hlapić:
"Nije pametno da ostanemo. Mogao bi ovdje biti majstor Mrkonja. A mogao bi ovdje biti i crni čovjek. A možda je ovdje i tvoj gospodar s cirkusom."
Gita se na to rasrdila i rekla:
"A zašto bi svi oni baš ovdje bili?"
"Zato što ovdje ima puno ljudi - a gdje ima toliko ljudi, tamo bi mogao svatko biti", odvrati Hlapić.
"To nije istina", odgovori Gita. "U Beču ima još više ljudi negoli ovdje, pa ipak majstor Mrkonja i crni čovjek nijesu u Beču."
Hlapić nije znao govoriti toliko koliko Gita, zato se nije htio dalje prepirati.
I tako oni ostadoše na sajmu.
Je li to bilo pametno ili nije, vidjet će se istom uveče. Na sajmu svi ljudi tako halabuče da nitko nema po danu vremena misliti na ono što će biti uveče.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

28.06.2005.

DRAGA MAMA...

[i]
Mama.... znas onaj par sto sam ti pisao o njima. Jos uvijek je tu. Znas, ona je u prugastoj haljini, a on je ustogljeni covo s platnenim cipelama boje bijele kafe. Jos uvijek su zagrljeni i krecu se polako kao u povorci. On drzi ispred sebe u jednoj ruci tranzistor, onaj mali na baterije kakvog prave u Japanu ili Koreji. Na talasima je vecinom muzika pedesetih, sladunjavi evergrini, onakvi koje cak ni ti ne volis. Oni ih za­ljubljeno slusaju gledajuci u crnu radio kutijicu iz koje strci antena bar pola metra ispred njih. Zamisli,
jos su uvijek tu. Kad god produ pokraj nas znacajno nam klimnu glavom dok im se zelene oci smijese. Cetvoro zelenih zaljubljenih ociju koje se smijese. Zamisli.
Neki cudni ljudi. Jos uvijek su tu. Setaju, samo setaju. 1 ja setam, odnosno, mi setamo, cesto setamo. Od­lucimo se da jedanput gledamo s jedne strane setacke staze, a drugi put s druge strane. Na taj nacin izbje­gavamo i negiramo dilemu- a ti znas sta je dilema sve u stanju da u meni izazove- na taj nacin ne masimo puno, upijamo selektivno sve, cas s jedne, cas s druge strane krajolika. Naravno, idemo i na plivanje, ustva­ri ona pliva, a ja gacam po vodi. ( I nemoj vise sebe da krivis, nisi ti kriva, pazi, stvarno to mislim, sto
ne umijem da plivam. To je skoro, ako ne i normalno, pa vecina ljudi ne umije da zivi, mama. Ozbiljno mi­slim, ne brini.) Ponekad se ohrabrim i odem u vodu do grla , osjetim kako me voda steze, kako ostajem bez da­ha , ubrzano disem, srce mi ludacki lupa, osjetim ogro­mno uzbudenje, a onda bris na obalu...... da, sretan sam. Sunce me miluje njezno i ugodno, sol mi skuplja i zateze kozu, pogled luta pucinom, unutra su ribe, divota. I ne boli me vise glava skoro nikako. A da, skoro da zaboravim. Razmisljao sam o tim vikendicama. Ono neke manje, neke vece, nekih nema nikako, a neke nemaju struju, sjecas se? Sve je to pomalo cudno, one koje su izvana sjajne unutra su trosne, a one koje su napolju trosne unutra je manje-vise sve o.k. U sjajni­ma su ogromni i komplikovani problemi nekako ozbiljni­ji, kako da kazem, uopce je ozbiljno, tiho, mirno, bo­lesno, mrtvo. A u suprotnim, pak, skoro obrnuto. Ma ne mislim ja da je i kod njih sve bajno, ali je nekako zi­vlje, da, to je prava rijec zivlje i recimo zdravije.
Bila si ti u pravu, rijetki su zadovoljni i blazeni. Vrlo rijetki. Razmisljam o svemu tome uz dvije svijece boreci se sa nocnim leptirovima za njihove zivote. Bez­glavo i samoubilacki jure na plamen svijeca. Ja ih u tome sprecavam. Oni su uporni i cesto se uspiju sprziti. Samo cvrknu i gotovo. Da li se razocaraju u svijetlo kojem teze ili su svi odgovori u plamenu, dimu i nestajanju......


Haris Rekanovic

[/i]

28.06.2005.

KORACAM ULICAMA...

[i]
koracam ulicama lak kao pogled
kao oblak nebom plovim u beskraj
jos sam djecak sa zvijezdama ispod pazuha
i s rukama u dzepu
a u dzepu svakome po jedan osmijeh


Haris Rekanovic

[/i]

28.06.2005.

LJUBAVNA PJESMA

[i]
ovo je pjesma sa kojom cu voditi ljubav

ljubit cu njene strofe
jednu po jednu
selektivno i strasno
prstima cu njezno
dirati njene stihove
kako one najskrivenije
tako i one najisturenije
turat cu jezik izmedu redova
drazit cu svaki zarez svaku tacku
sve dok iz svake njene rijeci
ne potece sok srece
ona ce drhtati u naletima strasti
i prevrnut ce ocima
onda cu lagano skroz lagano
(da ne moze laganije)
uci u nju u njenu sustinu
postat cu dio nje
ona ce postati dio mene
bicemo jedno
Kretacemo se kao jedno
kao pijuni u rukama strasti
kao dvije barke na olujnom moru zudnje
onda cemo eksplodirati
svrsit cemo u harmoniji pozude
zestoko
zajedno
i dovoljno dugo da ni rijec ne izmijenimo
kao pravi Ijubavnici

ovo je pjesma s kojom sam vodio ljubav


Haris Rekanovic

[/i]

28.06.2005.

BANJALUCKO SRCE

[i]
Procvjetaj kestenu stari,
udahni dusu u aleju,
nek’ se probudi,
banjalucko srce nek’ uzbudi.

Jer, ono je zamrlo davno,
bez ljudi
kojih ovdje nema,
i drvece bezvoljno drijema.

Nek’ miris behara sa svih strana,
sa Tresnjika,
dolinom Vrbasa
u grad zabasa.
Nek lavez pasa,
da pasa,
zamre…

Nek’ se ljudi vrate,
iz daljine
i nek’ banjalucko srce izroni iz dubine,
u koju je baceno,
zbog pasa mrznje krivo shvaceno.
Nek’ banjalucko srce ozivi,
nek’ tijelo pokrene
i neka se Banjaluka iz propasti uzdigne,
da se i ovo srce jadno,
smiri u gradu,
u mirisnom aleje hladu.


Azer Zahic

[/i]

28.06.2005.

PONOVO NA POCETKU

[i]
Stojim ovdje na ledenoj zemlji,
u velikoj nadi i jos jacoj zelji,
iako za mnom mnoge rijeke teku,
ja sam sada ponovo na pocetku.

Mnoge sam bitke ja dobiti znao,
mada neprijatelja nisam prezirao,
nakon strasnih patnji koje jos uvjek peku,
ponosno stojim ponovo na pocetku.

Krenuo sam dalje trazec’ svoju zemlju,
da bih uzivat mogao u njenom veselju,
trazio sam Bosnu u svakome kutku,
da bih sretan bio ponovo na pocetku.

I upitah pjesnika kuda put taj vodi,
vodil’ kuci, vodil’ ka slobodi,
”vrati se nazad, pronadji svoju rijeku,
tek tad ces biti na sretnom pocetku”.


Azer Zahic

[/i]

28.06.2005.

VO U MEJTEFU

[i]
Isla djeca u mejtef, samo im hodza bio strog.
Dogovore se onda da ga ubiju i vec utanacili i ka­ko ce, kad li ti se javi jedan izmedu njih i ovako rece:
- Koja fajda ako ga i ubijemo, dovesce nam dru­gog mozda jos i goreg. Nego da mi ubijemo elif.
I taman bili u toj, kad li ti u mejtef ude vo, oteo se s priuze. Za njim taj ciji je vo, pa ga odmah potjera na pijacu.
- Kud ces s volom na pijacu, cime ces orati? - stali ga pitati, a on veli:
- Je li vo jednom usao u mejtef, on u jaram vise nece nikako!


Nedzad Ibrisimovic

[/i]

28.06.2005.

KAD LIPA ZAMIRISE

[i]
Dok sam se jos zabavljao sa svojom sadasnjom zenom, dakle, za pune cetiri godine koje su prethodile mom braku, svog buduceg punca sam imao priliku da sretnem samo jednom, ali stalno su mi punili usi o njegovim zaslugama i vrlinama, o njegovim junackim podvizima za vrijeme rata, o njegovom postenju, iskrenosti, o nje­govom neposrednom ophodenju s nepoznatim ili njemu podrede­nim ljudima...
Bilo mi je navrh glave da slusam sve te slavopojke (koje su se obavezno zavrsavale zakljuckom da ja imam neobicnu cast i srecu da cu se ozeniti kcerkom jednog takvog izuzetnog covjeka), pa ni­sam bas ni gorio od zelje da ga bolje upoznam. Znao sam kako izgleda, a i on je znao za moje postojanje, ali nikada nismo progo­vorili ni rijeci, osim sto bih ja, kad bismo se sreli na ulici, pro­mrmljao nesto kao pozdrav, a on bi na to samo klimnuo glavom i produzio dalje, bez obzira da li sam bio sam ili u drustvu njegove kcerke.
Jedne veceri, dok je kisa lila i iz neba i iz zemlje, uzalud sam se nadao prestanku nevremena, sakriven pod nadstresnicu jedne trafi­ke.
Taksisti su ignorisali moje povike i mahanje rukom i preostajalo mi je samo to da njihova zuta svjetla ispracam zestokim psovkama. Tada su se uz rub plocnika zaustavila kola, vozac je otvorio pro­zor i ja sam prepoznao svog (buduceg) punca. Pozvao me je da udem. Prisao sam kolima i uljudno se zahvalio na pozivu, rekavsi da cekam taksi, a on je na to samo slegnuo ramenima i rekao:
«Ulazis ili ne ulazis? Jos jednom te pitam...»
Kako je i tih nekoliko sekundi, koje sam proveo na kisi, bilo sasvim dovoljno da prokisnem do gole koze, usao sam u kola. Upitao me je dokle idem i ja sam mu rekao svoju adresu. Ignori­rao je sve moje nespretne pokusaje da zapocnem bilo kakav razgo­vor, moje nedovrsene recenice ostajale su da vise u zraku, odbijene njegovom sutnjom, i ja sam jedva docekao da stignemo do moje kuce.
Kad sam izlazio iz kola, zaustio sam da mu se zahvalim, ali on me je prekinuo i prije nego sam poceo:
«Deset hiljada», rekao je.
Ucinilo mi se da nisam dobro cuo, pa sam upitao:
«Molim?»
«Deset hiljada» ponovio je, a ja sam to shvatio kao neku vrstu sale, pa sam iz dzepa izvadio novcanicu od sto hiljada i rekao, po­kazujuci mu je:
«Na zalost, nemam nista sitno. Ostacu vam duzan ovaj put.»
«Nema veze, razmijenicu», mirno je odgovorio on, uzeo novca­nicu i vratio mi ostatak novca. Dodao je:
«Toliko bi te dosao i taksi», i odvezao se.
Ozenio sam se, preselio iz iznajmljenog stana u puncevu veliku kucu. On mi je ljubazno ustupio cijelo prizemlje, a on se sa zenom smjestio na sprat.
Bio je voljan da nam pomogne u svakom pogledu, ali u njego­vom ponasanju prema meni se malo toga promijenilo. Nasi razgo­vori su se svodili na izmjenjivanje nekoliko konvencionalnih rece­nica, i to je bilo sve.
Meni je takav odnos odgovarao, jer nikada nisam bas bio sklon odrzavanju bliskijih veza ni sa vlastitom familijom.
Zato sam se i iznenadio kad me je jednog dana upitao:
«Igras li karata? Remija?»
Odgovorio sam potvrdno, a on je predlozio, tonom koji je imao prizvuk naredbe:
«Da odigramo partiju! »
Sjeli smo u «njegovu sobu», mjesto u potkrovlju koje je «ure­dio» samo za sebe i u koje niko osim njega (a sada i mene) nije imao pristupa.
Sav namjestaj se sastojao od jednog stola napravljenog od gru­bo tesanih dasaka, dvije iste takve klupe i poljskog kreveta na ras­klapanje. Unutra se ulazilo preko ljestava, kroz jedan otvor na po­du, a svjetlost je dopirala iz jednog nevelikog prozora na krovu.
Vec sam se bio spremio na jednu dugu, ubitacno dosadnu parti­ju, s nekim ko jedva uspijeva da drzi svih cetrnaest karata u ruci, ali vec poslije nekoliko dijeljenja bilo mi je jasno da sam se prevario: moj punac je bio najbolji igrac remija kojeg sam ikad vidio i s ko­jim sam ikad igrao.
Pratio je i pamtio svaku odbacenu kartu, znao je nepogresivo ocijeniti vrijednost svojih karata, i to je znao iskoristiti do maksi­muma; pravio je (na prvi pogled) najnelogicnije kombinacije, ali bi se kasnije pokazalo da su to one prave i jedine... Jednom rijecju, imao je neviden osjecaj za kartu.
Te popodnevne partije remija su nam postale neka vrsta rituala. Svaki dan smo se zavlacili u njegovu tavansku sobicu, igrali bismo pri dnevnoj svjetlosti, koja je dopirala kroz prozor na krovu, a ako bi nam se desilo da ne zavrsimo partiju do mraka, on bi palio petro­lejku i nastavljali bismo da igramo uz njenu treptavu svjetlost.
Cudno je bilo kod njega to sto je, kada bi izgubio, kada bi ga karta «stala», bio sav sretan i primjecivalo se u tim trenucima da se osjeca rasterecenim od necega, nekog teskog bremena koje ga je do tada pritiskalo. U suprotnom slucaju, celo bi mu se naboralo a pod celom se naslucivale tamne misli koje bi ga tad obrvale.
Objasnjavao mi je da se svaki covjek radja okruzen istom «koli­cinom» srece i nesrece, a da sve dalje samo od njega zavisi: kako ce tu srecu prepoznati i utrositi, iskoristiti na najbolji moguci nacin; kako ce nesrecu usmjeriti na neke nevazne stvari, kao sto su, na primjer, bile te nase partije remija. Na kraju je dodao:
«A, ni tu ne mozes do kraja biti siguran...»
Pitao me je:
«Znas li idealnu stelu? Stelu na kojoj te svaka karta, osim jedne, handa?»
Rekao sam mu da bih mogao pokusati da je sastavim, ali on me je prekinuo:
«Ne vrijedi da se trudis dzabe ako ne znas... Pokazacu ti! »
Uzeo je karte i izdvojio cetiri keca, cetiri petice, cetiri osmice, jednog zandara i jednog dzokera: ukupno cetrnaest karata.
Meni se, u prvi mah, takva stela ucinila «tvrdom», a onda sam bolje pogledao i vidio da je moguce svaku mogucu nadolazecu kar­tu, uz pomoc onog «leteceg» dzokera, vezati uz neku drugu, napra­viti «tercu».
Jedina karta u spilu koja nije odgovarala bio je onaj isti zandar.
«Zgodno», rekao sam.
Nasmijao se i upitao me:
«Sta bi ulozio na takvu kartu?»
«Sve! I sat i lanac!» odgovorio sam, a on je na te moje rijeci, iz futrole pod miskom, izvadio revolver, repetirao ga i uperio u mene:
«I zivot?»
Presjekao sam se, gledao sam cas u otvor cijevi, cas u njegovo ozbiljno lice, a u usima mi je jos bridjela hladnoca s kojom je malo­cas izgovorio ono «zivot».
Pokusao sam da se nasmijesim, ali nesto ne vjerujem da je to ispalo bas bezbrizno i rekao sam:
«I zivot.»
On mi je revolverom dao znak:
«Vuci onda!»
Ruka mi je posla prema kartama na stolu, jos jednom sam bacio pogled u pravcu njegovog lica, koje je najednom zauzelo cijelu so­bu, pogladio sam poledinu prve karte na spilu i osjetio da su mi jagodice prstiju vlazne od znoja...
Povukao sam kartu: bila je dama tref! Iz kvarta sam izvadio ke­ca tref, dzokera stavio na mjesto kralja i izlozio hand.
Laknulo mi je kada je vratio revolver u futrolu.
Glupo je i pomisljati da mi je tada zivot bio u opasnosti i da bi se ikako drukcije zavrsilo i da sam kojim slucajem izvukao onog du­plog zandara, ali moj punac je bio, u najmanju ruku, cudan covjek.
Tokom godina naseg zajednickog zivljenja otkrio sam da se ni­kada ne odvaja od revolvera, jednog devetmilimetarskog «valtera», cija je drska kao i cijev, sto mi je jednom prilikom on sam pripome­nuo, bila izlizana od upotrebe.
Tu njegovu naviku sam i nekako mogao protumaciti kao «osta­tak» iz rata, ali kada sam slucajno otkrio da se on nikad ne odvaja od dzepnog, minijaturnog pribora za jelo, od peroreza sa desetak ostrica razlicitih namjena, da u jednoj pregradi u novcaniku uvijek nosi iglu i hirurski konac, komad silka i udicu, a da u kaisu na hlacama ima usiven jedan «napoleondor», nikakva razumna objas­njenja mi nisu padala na pamet.
Osim toga, svake godine, vec pocetkom maja, obuzimao ga je neki nemir. Kao zarobljen vuk, hodao je gore-dolje po kuci, a onda, iznenada, pakovao stvari i odlazio negdje. Gdje - to je samo on znao.
Vracao bi se krajem juna, smrsao i iscrpljen, ali smiren i rastere­cen. Samo bi pitao da li ga je iko trazio u meduvremenu i nikad nije davao nikakvo objasnjenje o svom odsustvovanju.
Te godine je dozivio saobracajnu nesrecu i tom prilikom slomio nogu i gips na nozi ga je sprijecio da se spakuje i ode kada ga je uhvatilo «ono njegovo» (kako su se u nasoj kuci nazivali ti njegovi iznenadni odlasci).
Do kasno u noc smo igrali partije karata na tavanu, a on se svaki cas uplaseno trzao na sumove struganja lipove grane, zanjihane vje­trom, o crijepove na krovu.
Jedno jutro je pozvao radnike i naredio da se lipa posijece.
Te iste veceri opet smo sjedili uz karte i, mada se sada vise nije cuo nikakav sum sa krova, njegov pogled se i dalje uplaseno zaustavljao, kocio na tamnom kvadratu prozora, iza kojeg nije bilo nista osim zvijezda.
Karta ga je «isla» bjesomucno. Kad smo zavrsili partiju, uzeo je papir na kojem smo pisali rezultat, pogledao ga i mracno primije­tio:
«U zivotu me nije isla ovako konjski!»
Kad sam posao na spavanje, kad sam se vec spustao ljestvama koje su vodile do tavana, kao da je htio da mi kaze nesto, ali se predomislio i samo odmahnuo rukom i rekao:
«Eto i mene dolje!»
U neko doba probudila nas je bjesomucna pucnjava koja je do­pirala s tavana.
Kad sam se popeo do njegove sobe, ljestve su bile povucene gore i morao sam da se popnem na krov i da na tavan udem kroz prozor: moj punac je lezao na poljskom krevetu, cijela polovica lica mu je bila u krvi, u ruci je drzao revolver...
Balistickom istragom je ustanovljeno da je smrtonosni metak, koji mu je raznio glavu, ispaljen iz njegovog vlastitog revolvera, odbio se od ruba prozora, zeljeznu gredu na krovu kuce, rikosetirao i ubio ga na mjestu.
Tu je kraj price o mom puncu.
Iz posjecenog panja u dvoristu vec probijaju sibovi, a ja mislim kako ce biti lijepo nekog juna kad zamirise lipa...


Dario Dzamonja

[/i]

28.06.2005.

TEK SADA

[i]
Tek sada kad je po glavi popadalo inje,
kad strahujem da i za mene to ne zvone zvona,
tek sada kad su sve dalje violine
znam ko je pjesnik. Pjesnik je onaj,
onaj koji uvijek iznova pocinje.

(1967)

Izet Sarajlic

[/i]

28.06.2005.

SUTRA CE SE LJUDI...

[i]
Dobrisi Cesaricu


Sutra ce se ljudi sastajati ispod plasticnih lipa,
iz upotrebe mozda ce izaci i mrtvacka kola.
A mi smo imali srecu: ovo prava mjesecina za nesretne sipa
svoju svjetlost preko naseg bola.

Mi smo imali srecu. Nas jos uvijek moze da obraduje maslacak u polju,
a u sutrasnjim rjecnicima jedva ako rijeci maslacak uopste bude.
Progres se toliko rasepurio da se ja bojim da je na pomolu
vrijeme u kome cemo dobiti i prve umjetne ljude.

Oni ce imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilista.
Imace svoje pjesnike, poneki od njih mozda ce i vaseljensko ime steci.
Igrace golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjecivati pozorista.
Imace sve kao i mi, samo sto "Ja te volim" nece znati reci.

(1969)

Izet Sarajlic

[/i]

28.06.2005.

POPOVACA

[i]
A mozda bismo jednom, draga...
Julijan Tuvim


A mozda bismo jednom, draga,
otisli ponovo do Popovace.
Nesta od nekog Jurija Zivaga
u meni i sad za tim danima place.

To je jos epoha ni rata ni mira.
Meci jos u knjigama lirike zuje.
Popovaca, puna bivsih komandira,
tek se navikava da slusa slavuje.

O meni ovdje tek nesto su culi.
Znaju da volim kada kise pljuste.
Za njih mozda sam neki poginuli
koji je, da doljubi, iz mrtvih pusten.

A ti, u tom svijetu vojnickih sinjela,
dok, smijesec se, ulazis u moje sveske,
ko zna na kog licis momcima iz sela -
na neku burzujku iz Nizozemske?

Jedina tu si koja bere cvijece.
I po tom se vidi da bices mi zena.
Ljubicice su lude od srece
zbog paznje koja im je udijeljena.

Kako nam malo treba da se ima
sve sto nikad niko do nas imo nije.
A mozda su negdje u tim danima
ostale moje najljepse elegije.

Pa mozda bismo jednom, draga,
otisli ponovo do Popovace.
Nesta od nekog Jurija Zivaga
u meni i sad za tim danima place.

(1969)


Izet Sarajlic

[/i]

28.06.2005.

BLUZ

[i]
Bilo bi zanimljivo znati
kuda ce poslije nas nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li poslije nas pod platanima kisnuti nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
sta ce u proljece bez nas osjecati nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
kako ce bez nasih ociju razgovarati nase duse.

(1970)

Izet Sarajlic

[/i]

28.06.2005.

TURIZAM MOJIH STARIH

[i]
Već petnaest godina, svakog 5. septembra, moji starci se pokupe i natovareni mnoštvom nepotrebnih stvari odu na petnaestodnevni odmor u Herceg Novi. Otac more ne podnosi, a ni majci baš mnogo ne prija, ali zato predveče mogu dugo sjediti na nekoj klupi pored obale i gledati u pravcu Mamule, na kojoj je, 16. jula 1942. godine, strijeljan njihov prvijenac Ešo. Ja sam siguran da majka u bošči ponese i malo slatka od tre­šanja, Ešo ga je uvijek krao iz kuhinje. I tako, sjede moji starci u hercegnovskom predvečerju i gledaju u tu tačku koja je bila mjesto Ešinog posljednjeg boravka na zemlji. Užasno tužan je turizam mojih starih. Nikada nikome takvoga!
(1973)

Izet Sarajlić

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
858107