¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

15.05.2005.

Skender Kulenović

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz .
1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje . Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao . Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti .
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.


Bibliografija

1. Stojanka majka Knežopoljka. s.l. 1942; - Sarajevo, 1945; 1950; 1952; - Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka , In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Beograd, 1962; - Stoianca mama snejpoliana . Pančevo, 1964; - Stojanka majka Knežopoljka . Sarajevo, 1967; - Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; - Stojanka mat' iz Knežopolje . Na marše. Moskva, 1969; - Ivan Goran Kovačić - Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Jedinstvo. Priština, 1982; - Stojanka majka Knežopoljka . Tatran. Bratislava, 1974; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; - Gradska biblioteka. Čačak, 1975; - Prijedor, 1976; - Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; - Pesmi. (Skender Kulenović - Mak Dizdar - Dara Sekulić - Anđelko Vuletić) . Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; - Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; - Glas. Banja Luka, 1981; 1987; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989.
2. Srce vam u miloštu nosimo . s. l. 1944.
3. Ja glasam . (Zajednička zbirka), Beograd, 1946.
4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; - A kaj zdaj? Prevedel F. Onic. Ljubljana, 1947; - A šta sad? Beograd, 1950.
5. Komedije ( Djelidba, Večera, A šta sad? ). Sarajevo, 1947; 1949; - Zagreb, 1963; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom . Pripovijetka. Zagreb, 1948.
7. Zbor derviša . Poema. Beograd, 1949.
8. Večera . Komedija. Beograd, 1950; - Zagreb, 1963.
9. Ševa . Poema. Kultura. Beograd, 1952.
10. Starac i dijete . Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953.
11. Svjetlo na drugom spratu . Prosveta. Beograd, 1954; 1959.
12. Poeme . Prosveta. Beograd, 1961; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1988.
13. Soneti . Matica srpska. Novi Sad, 1968; - Prva književna komuna. Mostar, 1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974.
14. Izabrane pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1969.
15. Poezija: Eseji . Matica srpska. Novi Sad, 1969.
16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945) . Prosveta. Beograd, 1969; 1975.
17. Izabrana djela . Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
19. Divanhana . Nolit. Beograd, 1972.
20. Gromovo đule . Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975.
21. Sabrane pjesme . Srpska književna zadruga. Beograd, 1977.
22. Ponornica . Nolit. Beograd, 1977; - Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
23. Kozaro, milo moje ime . Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977.
24. Soneti i poeme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Poeme i soneti. Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988.
25. Pjesme i pripovijetke . Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.

15.05.2005.

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

[i]
ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!...
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oči su mu - evanđelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati!


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

OCVALE PRIMULE

[i]
I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.


II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.


III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.


IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.


V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

ČUDA

[i]
Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita.
Nebo - ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa.
Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene,
u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O

[i]
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

ŠETNJA

[i]
Sadimo gluh bat nogu, gleda nas cutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamcenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke - jos samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrdja.
Kubeta ociju izjele nebeska cad i rdja.
U grlu nam stoji jos kost strasnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne zuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva - ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga - ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijece cekas me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz zila coka.


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

NOTURNO

[i]
Lud, satir bluda te je noci njakao,
to zacese me u krvozedji cula.
I najprije srecna pomrcina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednacini jecali
roditelji moje nerodjene volje,
crni konsilijum, okrecuci solje,
djavoli neki o meni su vijecali.

I smislise mene iz moje amebe,
a ja se grcih za nekoga sebe -
vijece se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, nocas, u mraku zutih svijeca,
crni konsilij o meni opet vijeca -
cutec mi tura pred lice ogledalo.


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

RUSA PJESMA

[i]
Sklupcila si se u meni u tmulo nemusyo jao.
Ne znas da li da sidjes medju skoljke mi, ponor duboko,
il da iscvates u nebo - da budes zvjezdani bokor.
Crnis se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica -
ni cuk ti ne vidje izron ni alga sto te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa liscem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

ne izlazi, jezerko, u rijec - u mjeseceve cini,
sumo od biglisa, zamri, u harfi-paucini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mlijeci:

Sutra, kad zadani opet, bices mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljices plavet, u rosi mrtva seva,
i ja, strasilo isto, u istu strnjiku rijeci.


Skender Kulenovic

[/i]

15.05.2005.

SVANUCE

[i]
"Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba
neće vas grijat ko što ovo grije!"
(Aleksa Šantić)



Na postaji prognani ćute. Čekaju svanuće.
Mrak se nečujno uvlači u doline.
Samo je muk ispod neba i podmukla magla.
Tako, svi u sebi sami
čekamo da svane dan
a on je zarobljen,
talac u rukama vampira.
Uhvaćen je na prevaru, iza ponoći.
Odveli ga u Manjaču i toljagama ubili.
Pošto nije puštao glasa od sebe,
zaklali su pijetla.
Otad, noć je vječna a svi čekamo svanuće
na postaji uz rijeku
koja više ne huči
da je zlo ne čuje.
Jer, otkako caruje mrak
mogući su vazdušni udari
na upaljene svijeće u rukama prognanika,
ili na žar cigarete zlosretnih pjesnika,
kao i na osvijetljene kuće beskućnika.
Svi čekamo svanuće
a vječan je mrak.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

TI IDES SVOME DOMU

[i]
Enveru Čerkezu, autoru
Poeme o Tetovu


Ti ideš svome domu u dolu
i prepoznaješ travu i studence.
I kuće u nebu sazidane od meke sadre,
na putu do Travnika, Turbeta,
na putu do Bosna Broda, Teutova i Vranduka,
na putu do Bosne, Bothne, Bosone,
Bisene, Boxene, Bosoniuma, Bosniensisa.
U tvom dolu stoljećima stolovahu
preci Iliri, i kraljica Teuta i vođa Baton.
U tvom dolu prkosni grad Arduba bje
s kulama visokim do neba,
i Destnek i Katharo gradovi bjehu,
Alba, Blanona, Daorson i Varda.
I Japodi, Daorsi, Dalmati, Autarijati,
Vonke, Desitijati, Vardijeji i Safsi življahu
u tvome dolu.
I Kutrigure iz Sirmijuma jednom banuše,
i Rimljani, Avari i mnogi drugi.
A Boson tek nekto bje
kad zavlada Kulin ban.
Ti ideš svome domu od sadre
i liježeš posred meraje, uz šum Rače.
Zatim pereš noge, vrat i lice.
Znaš da je tu sve istinito, čisto,
oduvijek, iznad svega.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 5.DIO

[i]
12.

Nakon četiri dana provedena na straži u napuštenoj, polusrušenoj i izgorjeloj zgradi u Dobrinji Tri, pedeset metara od četničkih rovova, vratio sam se u svoj stan.
Naložio sam vatru u pećici koju sam skovao od oluka a sulunar napravio od konzervi, nasuo lonac kišnice iz plastičnog bureta što sam je skupio na krovu zgrade još prije nego što je pao prvi snijeg i okupao se. Potom sam otvorio lanč paket i njegovu sadržinu istresao na sto: tuna with noodlen, maple nut cake, crackers, beverage base powder orange, coffe instant, cream subatitute, šećer, so, žvake i šibice...
Kesicu s kafom i žvake sam stavio u džep. Na balkonu sam pokupio snijeg s ograde i njime natrpao čajnik ali nisam sačekao da voda proključa. Izašao sam i uz stepenice popeo se sprat više. Vrata Ademova stana bila su otškrinuta i jasno sam čuo kmečanje bebe, glas gospode Ljeposave i Ademov glas.
Lijevo, kada se uđe, kratak je hodnik, koji vodi do vrata Ademove radne sobe, pravo je predsoblje, desno kuhinja, a naprijed oveća soba u kojoj sam, onomad, vidio Huseina ef. Talovića, njegova četiri sina, ženu mu i kćer, lijevo soba gospođe Kahriman; iz trpezarije se moglo izaći na omanji balkon koji je gledao na dobrinjsku aveniju; jedna vrata iz trpezarije su vodila u hol, iz hola desno išlo se u Orhanovu sobu a lijevo u spavaću; činilo mi se da glasovi dopiru baš iz te spavaće sobe.
Treba reći da Adem Kahriman za svoga života nije krao, nije lagao, nije pio, nije se kockao, a posljednje dvije godine sve svoje putene žudnje nekako je zgurao u san; kako, to samo ptice znaju; on je čak i sa svojom ženom opštio u snu. To Ljeposavi, dabome, nije odgovaralo. Ako bi mu prigovorila Adem bi odgovarao:
»Sinoć sam te ljubio u snu.«
Pretpostavljam da on u snu nije ljubio samo Ljeposavu ali, o tome zaista ne znam ništa podrobnije. Baš kao ni Ljeposava.
- Ti mene dvije godine ne dotičeš! - kaže Ljeposava.
- Skoro svaku noć te dotičem u snu! - odgovara Adem.
Ona mu je vjerovala. I ja sam mu vjerovao. I Orhan mu je vjerovao:
- Babo te, mama, dotiče u snu. Uđem, zalupim vrata i glasno upitam: - Ima li koga?
Prvo se pojavi Orhan. U ruci je držao gitaru, ali je na rukama imao rukavice.
- Ja, mama, Ramo i Bego idemo u Maleziju! - reče.
- U Maleziju?
- Da - reče Orhan. - A možda i u Njemačku... - dodade.
- Ti i ja idemo u Njemačku, a tata, Ramo i Bego mogu da idu kud god hoće - reče odlučno Ljeposava.
Na prostranom krevetu bračnog para Kahriman, koji je bio zastrt prekrivačem, sjedio je dvogodišnji Ramo Muhović obučen u bundu, s šalom oko vrata, cuclom u ustima i šare
nom vunenom kapom na glavi koja mu je bila navučena preko ušiju. Iz ovećeg smotuljka pored njega kmečao je njegov mlađi brat Bego Muhović.
Bio sam zapanjen isto onoliko koliko je bila zapanjena i Ljeposava Jović, udata Kahriman. Možda i više.
»Adem Kahriman je najbolji pisac na svijetu«, rekoh u sebi od riječi do riječi.
- Ja sam preko noći postala majka još dvoje malodobne djece! Valjda ipak neko mora znati čija su to djeca! Kaže, našao ih u snijegu! Ali gdje...?
- Da, našao sam ih u snijegu - reče Adem.
- Otkud baš ti da ih nađeš?!
- Ostavi ih, ja ću se o njima brinuti - reče Adem.
- On će se o njima brinuti...! - reče Ljeposava podsmješljivo.
Adem Kahriman je nekada klesao kamen i po deset sati neprekidno, ali sada nije volio ništa raditi. Čak više nije upotrebljavao ni pribor za jelo.
»Užasno bi me zaboljelo i duboko uvrijedilo ako bi mi kašika slučajno ispala iz ruke«, govorio je.
- Znam čija su to djeca... - započnem, ali mi Adem dade znak da šutim
- Čija? – upita Ljeposava.
- Naša... - rekoh, pokoleban.
- Moja...! - reče Adem.
- On im je već i imena nadjenuo...
- Da, ovo je Ramo, a ovo je Bego... - rekoh brzopleto. Adem se namršti.
- Kako to vi znate? - upita Ljeposava. Nisam znao šta na to da odgovorim. - Znam... - rekoh potpuno zbunjen.
- Ramo i Bego... - nasmija se Ljeposava.
- A zašto ne Marko i Stevo?... - upita.
- Čujem da odlazite iz Sarajeva? - priupitah ženu Adema Kahrimana što sam mogao
ljubaznije i nenametljivije.
- Da. Danas. S konvojem... - Ali to je veoma opasno...
- Znate li vi da ova beba nema ni dva mjeseca? Ta ona će ovako umrijeti! Čime da je hranim?... - reče Ljeposava.
- Sve je pripravljeno, sve što treba. Ja sam već razgovarao s dr Fauzi Kellijem, s ljudirna
iz Civilne zaštite, čak i sa komandantom Dobrinje. Treba samo odmah da krenemo... - re
če Adem.
- Evo žvake! rekoh Orhanu. - Ali nemoj da ih daješ Rami i Begi, progutaće ih...
- Znam - reče Orhan.

13.

Ljeposava s Begom u naručju, a Orhan držeći Ramu za ruku, uđoše u bijeli UNPROFORov transporter s francuskom posadom. Dan je bio sunčan i hladan. Nad Dobrinjom je tamo-ovamo letjelo veliko jato golubova. Naletjevši na zgradu, rasuli bi se kao šaka suhog lišća. U zraku su praštali rasprskavajući meci.
- Onom četniku koji je oderao hadžiju treba načiniti srpsku kućicu, čak i puteljak do nje popločati srpskim kamenom da bi bio zaštićen. Znate li to? - upita Adem dok smo se vraćali s ispraćaja.
- Ne! - rekoh.
- To je kućica nalik onoj kućici na koju su naišli Ivica i Marica, sjećate li se te bajke?
- Da - rekoh.
- Ako ne bude imao takvu kućicu raspašće se! - reče Adem
- Pa neka se raspadne! - rekoh.
- Malo mi je muka od te kućice... Idem da spavam. Sam! - reče Adem i namignu.
- A Dovadžija? - upitam.
- Treba dobiti Nobelovu nagradu za književnost - osmjehnu se Adem - a to se ne događa baš svaki dan, zar ne? - reče.


DOPUNA

Orhan Kahriman je crnomaljast, temnoput.
Fatima Muhović iz sela Kruševa kod Tjentišta i njena dva sina ponovo bježe pred četnicima.


Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem

[/i]

15.05.2005.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 4.DIO

[i]
10.

Što se tiče Ljeposave Kahriman, supruge Adema Kahrimama, Adem se nosio s dvije poteškoće. Naime, sestra njegove žene mnogo više je ličila na njegovu ženu nego što je njegova žena ličila na sebe. Osim toga, iako veoma lijepa, Ljeposava je sasvim ličila na svoga oca, a Adem se ustručavao da ljubi muškarca.
Vrabaca na Dobrinji više nije bilo. Mogao se vidjeti poneki golub. Došle su vrane masnih, sljepljenih i neurednih frizura i pogleda drskih, izbezumljenih...
Mitraljezi su zakivali svoja zrna u bijele ploče dana i crne ploče noći, a puščana paljba je cijepala bijela platna dana i crna platna noći.
Bio je to tekst metaka. Granate su završavale jednu rečenicu i započinjale drugu. Ljepota teksta bila je u tome što su znaci pisma bili jasni a tačke strašne.

11.

- Dvjesta dana pišete svoju knjigu, dvjesta dana hadžija Tahirović u vašoj knjizi stoji oderane kože, dvjesta dana Mustafa Dovadžija umire na kocu!...
- Da, ali to što je već napisano može se pročitati za ciglo dvadesetak minuta - reče Adem i dodade: - Idem tamo »gdje car ide pješke«!
Adem Kahriman nije bio ničija izmišljotina; i on je morao da ide tamo »gdje car ide pješke«.
Prije nego što je tamo ušao, on se okrenu i reče:
- Prije pedeset godina, negdje u istočnoj Bosni, ne znam tačno gdje, četnici su od tijela zaklanih Muslimana napravili poljski zahod i na nj stavili natpis:

DŽAMIJA

- Ako ne učinite to da toga zahoda nikada nije ni bilo, je više neću čitati vašu knjigu! -
rekoh.
Sjedio sam na golom podu u judnom kutu Ademove radne sobe. Ispred prozora je stajala polica s otprilike hiljadu knjiga. Bilo je prilično mračno jer je svjetlost dopirala samo kroz balkonska vrata. Ta polica s knjigama ranije je stajala u prostranoj niši naspram prozora a sada je štitila sobu od krhotina granata; neke knjige su već bile oštećene: posred hrbta časopisa «ŽIVOT» zabola se i ostala krhotina velika kao prst; rukovijet od sedam knjiga bio je oduran, gotovo sljepljen vrelim gelerom koji je prošao kroz njega.*
(*Rukovijet od sedam knjiga: » Mesnevija«, prvi svezak, Mevlana Dželaludina Rumija u izdanju Tekijskog odbora Nakšibendijsko-mevlevijske tekije na Mlinima u Sarajevu, Sarajevo,1988; Ihvanu-s-Safa: «Rasprava čovjeka sa životinjama», prevod s arapskog Enes Karić, Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1991; Šejh Sadi Širazi: «Đulistan», prevod s perzijskog Salih A. Trako, El-Kalem, Sarajevo, 1989.; Alija Isaković: «Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku», Svjetlost, Sarajevo, 1992.; «Sa gornjeg čardaka - 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića», Tešanj, 1976.; Muhamed Asad: «Put u Meku» , prevod s engleskog Hilmo Ćerimovie El-Kalem, Sarajevo, 1990.; i knjiga Mula Mustafe Bašeskije: «Ljetopis», prevod s turskog Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)
Ujutro, 17. novembra 1992. godine pao je prvi snijeg. U novinama je pisalo da će ove zime u Bosni od gladi i studeni stradati četiri stotine hiljada ljudi. Ali, novine obično lažu.
Gospođa Ljeposava je bila dežurna na stubištu, a Orhan se pred ulazom igrao sa psima. U kuhinji je gorio plinski plamenik na kome su se grijale tri cigle.
-Pao je snijeg - reče Adem trljajući ruke - sada mogu da dopišem ispovijest Fatime Muhović iz sela Kruševa kod Tjentišta.. .
- Ranije to niste mogli...?
- Ne, čekao sam da padne snijeg.. .
- A Šta je s hadžijom i Dovadžijom?... A šta je...
- Gospodine Nedžade Ibrišimoviću! - reče Adem - ako hoćete možete odmah vidjeti hadžiju oderane kože i Dovadžiju s kocem u tijelu kako izdišu na plavom kineskom ćilimu u sobi moje žene, ali vas upozoravam da je to prizor od koga se gubi razum! Osim toga, moja knjiga treba da spriječi te zločine a ne da stvara paniku na Dobrinji i ludilo u mojoj i vašoj glavi!
Uto uđe Ljeposava.
- Dobar dan! - reče smijući se. - Sad mi dolje psi odnesoše metlu!
Žene koje su tokom dana dežurale na stubištu bile su dužne i da počiste stepenište.
- Babo, struja! - reče Orhan nahrupivši na vrata i otrča u svoju sobu da gleda film s videa.
- Nemoj više da diraš pse, Orhane! - doviknu za njim Ljeposava. - Jutros je jedan pas otkinuo ruku s nekog leša i vukao je Dobrinjom.
- To je bio Garo! - objavi Orhan.
Adem donese magnetofon. - Poslušajte! - reče mi.
Ljeposava ponovo siđe na stubište. Čuo sam kako stanari raspravljaju gdje su psi mogli
odvući njenu metlu.

... Imala sam, uz rat, šestero djece, četvero mi je rat odnio. Ne znam ni de mi je ostao sin Ramo, ne znam ni šta je s njim bilo. A da ti pravo kažem u zbijegu sam bacila svoje dvoje djece kada smo bježali u Borač. Sav narod je kreno da bježi, niko nije ostao, samo stari koji nisu mogli maket. Bježali smo u Borač od četnika. Ta se muka i ti smetovi i taj snijeg ni opisati ne mogu. Bacila sam svoje dvoje djece da sačuvam drugo troje. Jedno se je jako rodilo, imalo je dva mjeseca, bilo mu je ime Began, a drugom je bilo ime Zejnil, a on je imao godinu i po. Ja sam nosila, vukla za sobom petero djece. Hasana i Ramu sam na vratu nosila, Rame mi je nestalo, jedno sam bacila u Hrčavku. Bilo je puno naroda, sve je iz naših sela krenulo, niko nije smio od četnika ostat. Sve su okolili, pucali su, mi smo pobjegli, niko ništa nije ponio. U smetovima sam provela dva dana, zanoćili smo u snijegu, u nekoj kolibi, nekakav čoek mi naložio vatru i tuj sam s djecom noćila, ostali narod je prešo a ja nisam mogla dalje, tuj sam noćila, tek sam sutradan došla. Prolazili smo kroz duboki snijeg, kroz smetove, kroz pustinju, upadala sam sto puta u snijeg i zavaljivala se, a djeca mi na vratu, bilo mi je da spasim makar ovu jaču djecu a sitnina neka ostane, ne moreš sve spasiti. Vidila sam Zuliju Kršušu mrtvu u snijegu, pa vidila sam onog Sejdina, bio je mladić, i on mrtav u snijegu. Ukoliko je zamelo, utoliko je i premelo ga. Ostalo je u snijegu mnogo svijeta i djece i starijih. Ja sam svojim očima vidjela kako petero nestaje u snijegu, zamete ih snijeg i nestade ih. Viđala sam svašta. Još su neke žene bacale djecu. Ne bi se ni ja kutarisala, ni sebe ni djece, da nije bilo jednog čoeka. Turio mi dvoje djece na konja a ja sam dvoje nosila na vratu i on mi kaže drži se konju za rep. Bila sam sjela nek' me snijeg zamete, nisam mogla dalje, on naišo i podigo me, uzeo mi dvoje djece, i sve sam ja tako išla do Borča. Bili smo cijelu zimu tu, četnici tamo više nisu dolazili, bili smo po štalama, nismo vatre naložili niti hljeba ispekli cijelu zimu. Nisu nam ništa dali, nisu bogzna šta ni imali, i oni su morali hraniti svoju djecu. Slazili smo ovdi u naša sela. Jednom sam donijela malo graha a jednom malo zobi. Sakupi nas se dosti i kreni u naša sela da donesemo hrane, ima 60-70 kilometara, opet po snijegu. Jedan mi je čoek dao ovcu, da nije bilo te ovce pomrli bi mi od gladi i ova djeca. On se zove Džano Voloder, on nas je spasio, a drugi nam nisu dali ništa.
Bilo je to 1941. A ja sam nogu izgubila 1942. kada smo se vratili u Foču. Vratili smo se preko Gacka u Foču, onda sam nogu izgubila. Ovaj sin, sada živi u Derventi, on se je prvi ranio, ja skinula šamiju s glave i njega previla, i on kreno vako cestom, ja pošla da pređem viš' ceste i onda me ranilo, presjeko mi rafal nogu, odma' je noga otpala, rafal mi je odma' nogu otkino. Tuj sam bila, tako ranjena, osam dana, niko me nije previo, nit' sam ja nogu motala. Bilo je to na stanici, đe je sada benzinska pumpa, viš' Paunaca. Tu su poginule još tri žene, ne znam im imena, i jedno dijete. Vidila sam, tudi gdje sam ja ranjena, jedno malo dijete kako mrtvu majku sisa, ona mrtva a ono joj na grudima plače i sisa! Eto, tako je bilo. Mene je tu našao jedan četnik i on je meni dao pismo i naredio da me niko ne smije dirat'. Tu sam bila osam dana i osam noći. Odatle me odnio on sa još dva Talijana u Foču u bolnicu. Bila sam u bolnici godinu dana i šest mjeseci. Tu su me operisali tri puta, kako ja nisam zavijala nogu, noga mi se ucrvala, sve crvi izlazili iz nje, pa su me morali tri puta operisati i skraćivati nogu da sada nemam noge do kuka nikako. Kad su pobjegli Talijani i četnici, naljego jedan čoek i kaže mi da će me prebaciti do Sarajeva i on me prebacio do u Sarajevo. Ma nemoj me ni pitati šta sam sve vidila i šta sam sve preživila. Bila sam muhadžirka u Sarajevu, bila sam u zbijegu na Alipašinu Mostu dva-tri mjeseca, bila sam sama, nikog nije bilo od mojih. Djeca su bila, jedno u Travniku, jedno u Kiseljaku. Bila sam u Sarajevu u nekog čoeka u kafani tri dana, on nam je donosio hrane na Alipašin Most. On nas je otale prevezo u Brčko, bili smo s ostalijem muhadžirima, bili smo u školi, u mejtefu, u nekoj šupi pored Save. I tako dočekam kraj rata...
Imala sam šestero djece: Avdo, Ramo, Šerifa, Zejnil, Began, Hasan. U Brčkom mi je umrlo jedno u zbijegu, šćerka mi je umrla u Brčkom, dvoje mi je ostalo u zbijegu prema Borču, preživila sam ja i dvoje muške djece. Sa jednim sinom, ovim ovdi, živim i tugujem. Gledala sam, da prostiš ko sin, donijeli su u bolnicu u Foču, jednu djevojku, Muslimanku, prorezane joj sise 'vako i ruke joj tuda provučene, dovukli je tako u bolnicu. Doktori joj odrezali sise i pokušali da je spasu, vala je umrla, nije mogla preživit'... U bolnici je ležao i neki četnik i stalno me, 'naku sakatu, uznemiravao, stotinu mi je puta došo na vrat, kaže: »Bula, da ti majku...! Ne znam odakle je.
Poslije rata vratim se u selo i hranila sam svoju djecu. Po petnaest kila hrane donesi na glavi iz Foče 'vako sakata, na jednoj nozi, imala sam štaku... Valjalo je živit' i hranit' djecu...
Prije nego što sam otišao otvorim još i vrata sobe gospođe Kahriman. Pod je bio prekriven ćilimom osobene plave potke s bijelim šarama kineskog pisma. Sa stropa je visio kristalni luster, dok su zidovi bili obloženi plavim tapetama s plitkim reljefom bijelih sitnih cvjetova. Zid u produžetku vrata, lijevo, zapremala je visoka i prostrana vitrina sva u ogledalima u kojoj je osim televizora, radia, videa, gramofona, telefona i još koječega bilo i puno različitih posuda od stakla oslikanih prozirnim postojanim bojama u svim plavim nijansama. Duž desnog zida pružao se niz komoda od bijelog prigušeno uglačanog drveta a na jednoj od njih bila je neokrnjena vaza od češkog stakla i do nje stona lampa od fino brušena, žućkasta i šupljikava kamena s jednostavnim sjenilom u
obliku cilindra; s lijeve strane u polukrugu isticao se niz od sedam fotelja bez naslona za ruke presvučenih mehkom bijelom kožom. Ispred slupanih prozora nadimale su se zavjese isječene staklom, mecima i gelerima, inače bogato nabrane. Zid iznad fotelja bio je prekriven slikama različitih veličina i motiva, naoko natiskanih u neredu ali je svaka slika naprosto iskala onu do sebe a sve su bile majstorski uramljene ramovima na kojima je preovladavala srebrena podloga; među njima je bio samo jedan crtež koji je predstavljao središnji dio stabla čempresa starog više od četiri stotine godina, rad i dar Adema Kahrimana.
Sve u sobi bilo je prekriveno slojem prašine, komadićima maltera, stakla i iverja. U sobu, očito, niko odavno nije ulazio niti sam na ćilimu mogao zapaziti tragove krvi. Tako umiren, zatvorim vrata.

OPET POJAŠNJENJE

- Babo, struja!
(Šta je električna energija to naučnici tačno ne znaju. Kao što, uostalom, niko ni o čemu ne zna ništa tačno!) Radnici su, uz pomoć UNPROFOR-a, popravljali dalekovode koje bi četnici srušili pa bi Sarajevo na mahove dobijalo električnu struju ali bi četnici odmah potom rušili dalekovode. Onda bi radnici, uz pomoć UNPROFOR-a, popravljali dalekovode a četnici ih ponovo rušili.


Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem

[/i]

15.05.2005.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 3.DIO

[i]
7.

Bio je jedanaesti dan jula mjeseca 1992. godine, sedamdeseti dan opkoljene a neosvojene Dobrinje; vidjeli smo dio neba, dio brda i dio susjedne zgrade. Nedaleko od Dobrinje, u naselju Hrasnica, na dječije obdanište četnici pjesnika i psihijatra dr R. Karadžića ispalili su granatu'koja je ubila četvero a ranila desetero djece, Dan je bio lijep.
Adem reče:
- Prvo pucaju po stanovima iz tenkova, patova i pamova; ako te ne uhvate i ne zakolju, opljačkaju ti stan a onda ga zapale; zadeš dublje u Dobrinju kod kakvog znanca ili komšije; Četnici te drže granatama prikovanog u podrumu gdje nemaš svjetla, vode, hrane; kad ti to dodije, izađeš pred vrata da ubereš list maslačka za salatu, on te gađa snajperom; neka te, recimo, rani a ne ubije nekad, recimo, branitelji Dobrinje uhvate tog zlikovca koji te ranio; sad četnici traže da im predaš i vratiš toga snajperistu koji te je ranio ako hoćeš da bolnička kola prođu do prve bolnice, jer i Dobrinju kao i cijelo Sarajevo drže u blokadi i na nišanu; vratiš četnicima njihovog četnika-plaćenika, a na drugom mjestu u gradu, tokom vožnje, recimo na Mojmilu, drugi četnik ubije iz zasjede bolničara; ti odeš ranjen, s mrtvim bolničarem pored sebe, u bolnicu u kojoj nema lijekova ni hrane; kad te smjeste u prepunu bolnicu, četnici s okolnih brda, nakon što pojedu pečeno prase, podnapiju se rakije i odgude uz gusle svoje pjesme, granatiraju bolnicu; a pri povratku onih bolničkih kola, recimo, iz kasane «Maršal Tito«, ubiju i vozača tih istih kola pa kola ili otmu ili unište; ako umreš u bolnici od zadobijenih rana, u najbližem parku ti iskopaju metar, a na tvoj tabut na kome mrtav ležiš, na hodžu i nekoliko dobrih, hrabrih ljudi koji hoće da te ukopaju, četnici opet pucaju; s Trebevića granatiraju čak i tvoj grob.
Niko ne zna kako se zove ovaj rat.
- Hadžiju još peku rane, njegova bol je nepodnošljiva - rekoh.
- Da - reče Adem muklo - ali su spašeni muallim iz Vrsinja, njegova četiri sina, žena i kći i svih stotinu sedamdeset i sedam duša iz zapaljenog mesdižda.
- Da - rekoh.
- Jučer su četnici u rogatičkom kraju spalili hiljadu kuća. Pokušajte svaku kuću da označite samo sa po jednim brojem, nećete pojedinačno nabrojati ni stotinu a zamorićete se i odustaćete od brojanja. To je mnogo kuća. Ali, to se čitaoca ne tiče. Čitalac nije četnik da ga to raduje, niti je čitalac Musliman da ga to žalosti - reče Adem Kahriman.
- Postoji samo pet riječi koje mi razbistre pamet - rekoh - Armija Republike Bosne i Hercegovine. Kad izgovorim tih pet riječi, nema više pitanja na koja ne znam odgovor.
- Čovjek koji ubije, odvaja se od zemlje, postaje leteći čovjek - reče Adem. - Čovjek koji laže i krade leti manje, a čovjek koji ubije leti više.
- Postane lagahan?
- Ne, ali postane čovjek koji leti. - Svako bi želio da leti... - rekoh.
- Iako sve ptice lete, neke su sretne a neke nesretne - reče Adem.
- I vampiri lete - dosjetim se. - I vještice - dodade Adem.

8.

Ovo je tek početak vaše knjige, a mnoge se stvari već ne vide i pored Pojašnjenja i Pojašnjenja pojašnjenja rekoh.
- Šta se ne vidi? - upita Adem.
- Ne vidi se Dobrinja, ne vide se ljudi, ne mogu ni nabrojati šta se sve ne vidi - rekoh.
- Ovo je knjiga a ne filmsko platno - odgovori Adem. - A nije ni slikarsko platno - osmjehnu se on. - Knjiga je knjiga - dometnu.
- Ali čitalac nije baš dobro vidio onih stotinu sedamdeset i sedam duša iz zapaljenog mesdžida u Vrsinju - nisam popuštao.
- Hoćete li to vi da pišete moju knjigu? - upita Adem.
- Ne. Ali ne vidi se ni kako ti ljudi izlaze iz zapaljenog mesdžida.
- Izlaze polahko! - reče Adem.
- Ne vidi se kako su ti Ijudi, te žene i ta djeca i ti starci obučeni.
- Obučeni su onako kako se oblače Bosanci na selu: muški u mušku odjeću a ženske u žensku odjeću - odgovori Adem.
- Što se mene tiče - rekoh - uvijek ću posvjedočiti da sam vidio muallima iz Vrsinja, njegovu hanumu, četiri mu sina i kćeri žive i zdrave.
- Hvala! - reče Adem.
Bilo je to 17. jula 1992. godine, onaj dan kada su Četnici u naselju Vučine u Višegradu osamdeset ljudi, žena i djece sabili u podrum jedne kuće i zapalili.
Nisam mogao i to da ne spomenem Ademu Kahrimanu, iako sam znao da on to zna.
»Kad Adem može spasiti iz ognja stotinu osamdeset i tri osobe, zašto ja ne bih mogao spasiti osamdeset«, mislio sam. Ali nisam mogao. Nisam mogao ja, ali nije mogla, ili nije htjela, ni Evropa.
Nisam mogao ja, ali nije mogla, ili nije htjela, ni Amerika.
Nisam mogao ja, ali nije mogao, ili nije htio, ni cio svijet.

9.

Osim toga što hoće da napiše knjigu kojom bi spriječio zločine koji su se već dogodili, Kahriman vaja i sjene. To samo na prvi pogled izgleda nemoguće.
Uzme komad žice i napravi čovjeka otprilike ovako:
Potom uzme drugi komad žice i napravi drugog čovjeka koji je najmanje dva do tri pu
ta veći, pa ga okrene naglavačke:
Tako dobije čovjeka i njegovu sjenu.
Od stakla načini kasetu, u kasetu stavi čovjeku sjenu i naspe poliester. Kada se poliester stvrdne, raizbije staklo i dobije ovo:
Onda to proda.
Nezgoda s pisanjem knjige je u tome što ne možeš odmah da kažeš sve.
Figure Adema Kahrimana bile su veoma mršave, kao figure Alberta Đakometija, ili kao figure Nandora Glida.
Figure kipara Nandora Glida su mršave figure ljudi iz nacističkih konc-logora; leže jedna preko druge bačene na gomilu; očito je da su to umrli, glađu umoreni ljudi; te hrpe se privide kao hrpe ovlaš nabačena granja.
U srpskim koncentracionim logorima u Bosni, od aprila do septembra 1992. godine, zatočeni Muslimani još nisu bili tako mršavi...
Ne zna se zašto je Adem Kahriman vajao baš takve figure; ne zna se ni zašto je uz njih vajao i njihove sjenke, to je tajna.
A šta vajar treba da vaja kada vaja čovjeka: odijelo, mišiće, kosti li psihu? Sve to.
Ernest Hemingvej kaže da ne voli kipove jer se ne miču. Možda je u pravu. Samo se mali broj kipova na svijetu miče, poneki Mikelanđelov i poneki Rodenov.
Adem Kahriman je volio Ernesta Hemingveja. Nije ga znao, ali ga je volio. Čuo je za njega.
- Kad Ernest Hemingvej kaže da je njegova knjiga kao ledeni brijeg, on govori istinu - reče Adem Kahriman. - Ledeni brijeg se vidi samo manjim dijelom svoje mase. Ali, Ernest Hemingvej je prevaren - nastavi on. - Samo onaj ko ide u džamiju može biti Ernest Hemingvej.
- On je uvijek išao tamo gdje nema džamija - rekoh - na Kubu, u Pariz, u Španiju, u Kinu, u Afriku...
- Emilijano Zapata je u Arabiji - reče Adem. - To kaže narod Meksika.
- Emilijano Zapata nije Ernest Hemingvej - rekoh.
- Možda je Emilijano Zapata sjena Ernesta Hemingveja - osmjehnu se Adem.
- A možda je Ernest Hemingvej sjena Emilijana Zapate.
- Emilijano Zapata u Arabiji gleda arapske konje a ne džamije...
- Osim toga Ernest je pio... - rekoh.
- Eufemio Zapata, brat Emilijana Zapate jest pio - reče Adem.
- Pio je i pjesnik Tin Ujević - rekoh. - I Vi pijete reče Adem. Adem Kahriman nije pio.
- Pijem - rekoh skrušeno - ali sada nema šta...
- Ne razumijem zašto su pjesme Tina Ujevića tako tužne, on je živio u Sarajevu, a u Sarajevu ima više od stotine džamija. Kako neko može pisati tužne pjesme tamo gdje ima više od stotinu džamija - reče Adem.
- Ne znam - rekoh.

Četnici su od aprila do septembra 1992. srušili četiri stotine šezdeset i dvije džamije u Bosni i Hercegovini.
Adem se od 1958. godine trsio da izvaja čovjeka sa sjenom i u ljeto 1991. u tome je najzad uspio. Izvajao je čovjeka i njegovu sjenu.
Ali meleći ne ulaze u kuću u kojoj stoji kip, a osim toga, ako Aem Kahriman svom djelu ne udahne život gorjeće vječno u džehenemskoj vatri. On je to znao.
- Kur'an vam nigdje izričito ne zabranjuje da vajate čovjeka i njegovu sjenu - pokušao sam da ga utješim.
- Da, ali kad hoću da proučim Bismilu ili neki drugi kur'anski ajet, moram zažmiriti ili okrenuti glavu da mi pogled ne padne na moje figure - reče Adem.
- To treba pojasniti...)

POJAŠNJENJE

Muhammed, a. s., Allah ga darovao svojom milošću, 629. godine dotakao je svojim štapom tri stotine šezdeset kipova i goluba od alojevog drveta koji su stajali oko Kabe i oni su se srušili.
Hiljadu sto četrdeset i jednu godinu od godine u kojoj je Muhammed, a. s., štapom oborio mekanske kipove, u Njemačkoj se rodio filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel. Šejtan nagovori Karla Marksa da Hegela okrene naopačke, a u Rusiji se nađe šejtanov radnik po imenu Vladimir Iljič Lenjin koji tako, naopačke, okrene mnoštvo ljudi.
Sve je to zapisano u knjigama.
Turci u Bosni nisu pravili kipove.
Turska se raspala, a 1878. godine Bosnu je prisvojila Austro-Ugarska.
Kada su Turci otišli iz Bosne, Srbi, bosanskim muslimanima, bosanskim pravoslavcima i bosanskim katolicima govorahu - svi ste vi Srbi, što nije tačno.
Onda se i Austro-Ugarska raspadne, a srpski kralj Jugoslavije stane bosanskim begovima uzimati zemlju. Bosanski begovi su imali mnogo zemlje.

Bosanski begovi nisu pravili kipove.
Kada su Adolf Hitler, Car Hirohito i Benito Musolini započeli svjetski rat da bi uzeli svu zemlju na Zemaljskoj Kugli u Jugoslaviji je već bilo deset hiljada komunista.
Hitler, Hirohito i Musolini su poraženi ali su komunisti, najzad, bosanskim begovima uzeli svu zemlju.
Đavo je likovao jer komunisti ne vjeruju u Boga.
Sada Srbi bosanskim muslimanima stadoše govoriti: vi ste Srbi što nije tačno, a Hrvati bosanskim muslimanima stadoše govoriti: vi ste Hrvati što, također, nije tačno.

Komunisti su pravili kipove.

Adem Kahriman je vidio da se svi kipovi oduvijek prave bez sjene. Ali, njemu je trebalo trideset i tri godine da izvaja čovjekovu sjenku. To mu je pošlo za rukom nekako u ono isto vrijeme kada se u Bosni komunizam rasplinuo i nestao a Jugoslavija raspala.
Čim se Jugoslavija raspala a komunizam rasplinuo, Srbi i Crnogoci nasrnu da pobiju Muslimane i Hrvate u Bosni, a bosanske zemlje nazovu srpskim i onda ih prisajedine Srbiji.
Hrvati se ne pobiju s Muslimanima osim 19, 20, 21, 22, 23. i 24. oktobra 1992.
i također 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18. i 19. januara 1993.
Koliko god je Adem bio sretan što je izvajao čovjeka i njego vu sjenu, toliko je bio i nesretan jer Božji poslanik Muhamed, a. s., ne voli kipove, a Adem voli Božjeg poslanika.


Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem

[/i]

15.05.2005.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 2.DIO

[i]
4.

- Hadžija se još muči? - rekoh sutradan.
- Muči - odvrati Kahriman i dodade:
- Pročitajte ovo...
U rano jutro posljednjeg četvrtka mjeseca marta 1942. godine četnici su ušli u selo Vrsinje, nekoliko kilometara od Milića, pokupili sve koje su našli, satjerali u mesdžid i zapalili. Tog jutra u Vrsinju je izgorjelo stotinu osamdeset i tri živa Allahova ljudska stvorenja. Među ovih stotinu osamdeset i tri šehida nalazio se i mjcsni muallim Husein ef. Talović i sva njegova porodica: žena, četiri sina i kćerka.
- Ako ovo ne možete da spriječite, nemojte mi više davati da čitam - rekoh.
- Kiša! - reče Adem tiho. -Jaka kiša može ugasiti vatru!
- Ne kiša! - reče Adem - nego meleći.
Spasite ih! - rekoh.
- Spašeni su! - odgovori Adem.
- Ali to je samo u vašoj knjizi.
Svejedno - odgovori Adem.

5.

--Imam rješenje! - rekoh Ademu. - Stigma! Adem me povuče za rukav da čučnem, te i on čučnu. Napolju su se čuli pucnji i povremrno prasak granata i tu, u tom dijelu hodnika tako smo bili sigurniji. Bio je to pedeseti ili pedeset i prvi dan bombardovanja Dobrinje iz kasarne Lukavice, s brda Mojmila i s aerodoma.
- Neka zločinac, koji je hadžiji Tahiroviću oderao kožu s leđa stigmom na svoja pleća prenese svoj zločin! - rekoh uzbuđen.
- To je ludost! - odgovori Adem zgranut. -Četniku je njegov zločin ukras, uspomena, uputa i oslonac i on se svoga zločina ne odriče. Kako vam je uopšte to palo na pamet?
- Lahko! - rekoh.
- Lahko?! - upita Adem.
- To je četnik učinio - stigmom! - rekoh.
- To ste učinili vi! - reče Adem.
- Ne, to je učinio on! - Onda je daleko dogurao! - odvrati Adem i dodade: - Ne želim da gledam dvojicu unakaženih, nego nijednog!
Trudiću se da ubuduće pažljivije čitam vašu knjigu - rekoh pogružen.

6.

- Selamu alejkum - rekoh.
- Alejkumu selam - odgovori Adem.
Pili smo i - pušili čaj. Iz susjedne sobe čulo se nekoliko muških i nekoliko ženskih glasova. Vani su povremeno pljuštali meci; nedvosmisleno je kreštala i jedna vrana, ali ovo je papir, pa se, možda, ne čuje.
- Dobro jutro, komšija - reče Ljeposava. - Dobro jutro - rekoh.
- Sinoć nam je granata skršila cvijeće na balkonu - reče Ljeposava osmjehujući se -
idem ga zaliti.
- Prvih dana vrapci se uopšte nisu čuli - reče Adem. - Nakon izvjesnog vremena čuli su se između pucnjave. Sada se čuju neprekidno, pucalo - nepucalo.
- Sanjao sam da sam četnik - rekoh.
Adem se osmjehnu.
- Sanjao sam da sam četnik i da se grohotom smijem hadžiji Tahiroviću čiju glavu pokriva njegova vlastita koža zderana mu s leda...
- Dugo...? - upita Adem. - Pa tako. . . - rekoh.
- To je dobro - reče Adem.
Kako to...? - upitao sam začuden.
- Pa dok ste ga sanjali nisu ga pekle rane - odgovori Adem.
Četnici su ljudi koje Bosanac očima ne može da prepozna, samo zna da živi s njima i da
im se stegna dodiruju.
- I ja sam sinoć sanjao da su tri četnika upala u moj stan. Jedan je imao nisku odsječenih dječijih prstiju oko vrata.
Prvih dana rata svi stanari i Srbi i Muslimani i Hrvati poskidali su imena sa svojih vrata;
jos se nije znalo hoće li četnici osvojiti Dobrinju.
- »Kako se zoveš?« - »Adem.« - » A ti?« - »Ljeposava.« - »Srpkinja?«
- »Da, ali Jugoslovenka« - drčno odgovori Ljeposava.
- »A mali?« - »Orhan. «
- »Skidajte se!« - rekoše četnici.
- »Stari obrezan a mali nije«, reče jedan četnik.
- »Dobro izgleda ova kurva!«, reče drugi. - »Gdje su pare?«, upita prvi.
- »Ovo je sve što imam«, rekoh i potom se probudim od njihovih udaraca. Adem to reče
i dodade: - Ja nisam samo Bosanac, ja sam Bosanac i Hercegovac. A nisam oduvijek bio Bosanac i Hercegovac. Oduvijek sam bio samo Bosanac. A Hercegovinu sam zavolio nožnim prstima moga sina. On ima nožne prste svoga djeda po majci, a njegov djed po majci je Hercegovac - reče Adem. - Jedanaest godina volim nožne prste svoga sina i jedanaest godina volim Hercegovinu.
- Oprostite što pitam, ali da li je Orhanov djed po majci bio četnik?
- Ne, bio je partizan.
- A da li je Orhan osunećen?
Adem na to ne odgovori.
- Ko je to u vašoj sobi? - Muhadžiri. - Odakle?
- Iz onih zgrada u Dobrinji Pet što su sinoć izgorjele. Zapravo, oni su iz Vrsinja još prije
tri mjeseca došli rođacima na Dobrinju.
Tri dana i tri noći išli su pješke preko brda do Sarajeva. Policija će ih smjestiti u jedan od praznih stanova odbjeglih četnika u ulici Emila Zole, ili u ulici Lava Tolstoja, ili u ulici Miroslava Krleže, ili u ulici Franca Prešerna, ili u ulici Maka Dizdara.
U sobi, na podu, sjedilo je pet muškaraca i dvije žene. Oko njih su bili zavežljaji, a na sredini sobe, na čistoj bijeloj krpi stajao je načet kruh hljeba.
- Ovo je muallim Husein ef. Talović iz Vrsinja - reče Adem i pokaza rukom na starca. - Ovo su njegovi sinovi - reče i pokaza rukom četiri mladića. - Ovo je Huseinova hanuma, a ovo njihova kći.
I starac i mladići i žene bili su potpuno sijedi.
- Kiša nas je spasila - reče starac. - I meleći - reče starica.
Da ne bi kiše.. .
- Neko kuca - reče Ljeposava.
Na vrata ude teritorijalac. Na glavi je imao zelenu beretku s grbom Bosne i Hercegovine, u rukama papovku, o pojasu dvije bombe i na lijevoj naramenici tespih.
- Hajdemo - reče teritorijalac.
Onda svi izađoše.

POJAŠNJENJE

Selo Vrsinje
To su kuće, štale, kolibe i brda. Brda su ista kao ona u Arabiji, samo što su obrasla travom. Doduše, brda u Vrsinju su zimi bijela, a brda u Arabiji nisu. U Arabiji zimi ne pada snijeg.

Mesdžid
Mesdžid je džamija bez munare i bez još koječega da ne nabrajam jer ću onda i to morati da pojašnjavam. Mesdžid u kome su četnici spalili sto osamdeset i tri živa Allahova ljudska stvorenja bio je na sred sela; pa iako su te muškarce, žene i djecu spalili četnici a ne komunisti, komunisti pedeset godina nisu dali seljanima Vrsinja da ponovo sagrade svoj mesdžid. A i da jesu, koja fajda, sada bi ga opet zapalili, jer je namjena mesdžida da se u njemu spominje i veliča Allahovo ime, a komunisti su pedeset godina svaki dan i telefonom a ionako, psovali Boga. Oni ne znaju da je Bog dobar, a da đavo nije dobar. Oni to ne znaju. Ili, možda, znaju? Ne, oni to ne znaju. Ja znam da oni to nisu znali ni kad su bili komunisti, niti to znaju sada kada su postali četnici. A Allahova je volja da su komunisti imali telefon a da Vrsinjani nisu imati telefon.
A nisu dali da se tu, na sred sela, gdje je i bio, ponovo sagradi mesdžid da se ne bi podsticala međunacionalna i međuvjerska netrpeljivost.
Tako sam i ja imao skrivenu kutiju rajsnegli, a moje komšije Srbi skrivene kutije metaka i puške. Ja sam, naime, pretpostavio - ako rat dođe u Bosnu, otići će mi stakla na prozorima pa neću imati čime pričvrstiti najlon.
Od 1673. do 1698. u Leridi, Perpinjanu i Barseloni spaljene su na lomačama stotinu osamdeset i tri vještice. Inkvizitorima je trebalo dvadeset i pet godina da spale sto osamdeset i tri vještice, a četnicima samo jedno jutro da spale stotinu osamdeset i tri Muslimana.
Februara 17. 1600. godine na trgu Kampo di Fiori u Rimu spaljen je jedan Đordano Bruno.
Ja ne znam čija mi ruka pokazuje put, da li ruka djeteta koje se popelo na drvo i kojom bere nedozrele džanarike, ili ruka Njutna koji leži pod drvetom i čeka da džanarika porumeni, sazri i sama otpadne s peteljkom.
Ako inkvizitor spali dijete u mesdžidu, kako zna da nije spalio Njutna, ako spali Njutna, kada je to četnik saznao da je Njutn musliman.

Muallim
Vjeroučitelj.

Šehid
Onaj koji pogine na Allahovu putu; njemu se otvaraju vrata dženneta.

Partizan.
Titov borac.


POJAŠNJENJE POJAŠNJENJA

Josip Broz Tito
U mladosti trebalo da ode u Ameriku, ali nije. Bio vrhovni komandant partizana, koji su 1945. godine porazili četnike i ustaše. Kada je umro, zemlja mu se raspala, a svo oružje njegove armije Srbo-četnici uzeli sebi.
Pčetkom Drugog svjetskog rata Josip je dva puta pitao četnike hoće li zajedno s partizanima da se biju protiv fašista, a četnici rekli da hoće pa slagali.
Jednog lijepog proljetnog jutra, na obroncima Crepoljskog kod Sarajeva, stajala je grupa partizana, nekoliko Srba i jedan Musliman po imenu Mustafa Dovadžija.
»Hajde, druže naš mili, s nama«, rekoše mu Srbi-partizani prijazno.
Mustafa pođe, nikakvo zlo ne sluteći, a ti Srbi, samo što su zamakli, premetnuše se u četnike i Mustafu Dovadžiju živog nabiše na kolac. Bilo je to 2. maja 1942.
Evo kako je to opisao književnik Ivo Adnrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
... tu je ležao hrastov kolac, dugačak oko dva i po metra, kako treba zašiljen na vrhu pokovan gvoždem i sasvim tanak i oštar, a cio namazan dobro lojem, drveni malj za nabijanje, konopci i sve ostalo.
Kad su Mustafi naredili da legne on obori glavu a četnici mu pridoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Ne govoreći ništa partizan leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Četnici priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme jedan četnik, Jovan, položi kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao žrtvi medu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pred ispruženog i nagnu se nad njim da mu rasiječe sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u tijelo. Pri tom najstrašnijem dijelu krvnikova posla vezano tijelo mučenika zadrhta od kratkog i neprimjetnog uboda nožem, podiže se do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o zemlju. Čim je to svršio, Jovan skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji tupi dio koca, laganim i odmjerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo tijelo u koje zabija kolac a zatim dvojicu četnika, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Tijelo raskrečenog grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Čulo se kako nesretnik udara čelom o zemlju i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk, ni vapaj, ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je cijelo to rastegnuto i mučeno tijelo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Poslije svakog udarca Jovan je odlazio do ispruženog tijelo, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uvjerio da nije povrijedio nijedan od najvažnijih živih dijelova iznutrice, vraćao se i nastavljao posao.
U jednom trenutku kucanje prestade. Jovan je vidio kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i prosiječe to ispupčeno mjeto unakrst. Blijeda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva - tri udarca, laka i oprezna, i na prosječenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nahijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Jovan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica četnika okrenuše ukrućeno tijelo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Jovan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iza njih su bjelasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića vise nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom. Dvojica četnika stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Jovan je vikao na njih da paze da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupriješe kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.
Kad i to bi gotovo četnici se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Mustafa Dovadžija na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.
Tad četnici priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svjestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine riječi:
- Četnici, četnici... - grcao je - ... da paski skapavate... paski pomrete!...

Grb Bosne i Hercegovine
Plavi srednojovjekovni štit presječen bijelom dijagonalom sa po tri zlatna bosanska zambaka u oba polja.


Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem

[/i]

15.05.2005.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... 1. DIO

[i]
1.

I Adem Kahriman piše knjigu.
On hoće da napiše knjigu kojom bi spriječio zločine koji su se već dogodili. On je na ovoj strani, a zločinci su na onoj strani. Adem Kahriman nije tamo.
On sada ima pedeset i dvije godine, ranije je imao manje.
E, sad, kakav je Adem Kahriman čovjek? Nije plav! To je sve što smijem o njemu reći, mada me i tu malo zbunjuje ta riječ »plav«. Jer plav nije žut. Dakle, trebalo bi napisati: Adem nije žut, a kad to kažem tek onda nastaju nevjerovatne poteškoće. Najprije, svejedno što je rečeno da Adem nije žut, pred čitaoca, baš kao za inat, izbija bolesno, nepostojeće, bljedilo Ademova lica. Možda je najbolje ovako: kosa prosijeda, brkove i bradu brije, crte lica pravilne, osobenih znakova nema.
Platon kaže da je čovjek biće na dvije noge bez perja. To se mirne duše može primijeniti i na Adema - Adem Kahriman je biće na dvije noge bez perja. A i ja sam im sličan.
Čini mi se da je mnogo lakše reći kakav je Adem Kahriman pisac. Kao pisac je dobar, ali je nepoznat.
On stanuje na petom, ja na četvrtom spratu. Prozori nam gledaju na brdo Igman, iza aerodroma. Igman neprekidno, i danju i noću, mijenja svoje boje, uvijek je lijep, odavde je sav grgurav, ponekad s pramenovima magle. Iza Igmana naziru se snježni vrhovi planine Treskavice. Adem voli snijeg. Njegova žena Ljeposava voli bijelo i plavo, takav joj je namještaj. Adem nema ništa protiv toga, on voli dvanaest boja, svaku posebno.
Adem Kahriman je rođen u Sarajevu. Kad se kaže da je Adem rođen u Sarajevu to malo zbunjuje. Jer da je tek rođena beba velika kao Sarajevo onda bi se i moglo reći da je rođena u Sarajevu - cijela beba - cijelo Sarajevo, ali, tako ogromne bebe nema. Da se kaže: atomska bomba pala na Sarajevo, to je, možda, prihvatljivo, jedna atomska bomba - jedno Sarajevo, ali jedna beba jedan grad, to je pretjerano.
Ademovo biće uglavnom je usredsrijeđeno u gornjem dijelu Ademova tijela, u prsima u kojima mu neprekidno kuca srce, u glavi s ustima koja govore, očima koje gledaju i ušima koje čuju; a ako prstima ruku dotiče lice, onda se tu većma sabiru topla zračenja; svoje lice ne vidi dok se ne pogleda u ogledalo; čim se odmakne više ne zna kako izgleda. U njemu je duša, osjećajan je i iskren, ima moć predosjećanja, može da vodi nijeme razgovore, sposoban je da drugog vidi kroz njegova leđa a da mu prethodno ne čuje glas. U stanju je svoju dušu da izjednači s tuđom dušom, ali to čini rijetko, s najvećim oprezom i neprekidnom obzirnošću prije svega zbog toga što se čovjek sa čijom se dušom izjednači opire toliko da mu prijeti smrću, a i zato što Adem Kahriman nije siguran da bi čovjeka sa čijom se dušom izjednačio volio neprekidno do kraja svoga života.
Kada je sam, užasava se ljudi, kada je s ljudima, bere pamet, ali često griješi; sve su mu životinje nepojamne, ali voli da ih gleda.

2.

Godine 1942. hadžiji Tahiroviću iz Foče četnici su oderali kožu s leđa, prebacili mu je preko glave i stavili natpis: »Muslimanka s feredžom«.
To je prva rečenica Ademove knjige koju je počeo da piše početkom aprila 1992. godine, pedeset godina nakon što se zločin dogodio. Ali početkom aprila 1992, četnici su ponovo napali Foču, a dr Vojislav Vojvodić, čovjek koji također piše knjige, 21. aprila 1992. u selu Tabaci, poviše Foče, nogom je šutnuo ljudsku glavu. Dr V. Vojvodić je bio u Sarajevu pa je otišao u Foču i postao četnik; možda je bio četnik i u Sarajevu, ali se to nije vidjelo.
Niko nije vjerovao da će se četnici opet pojaviti, nakon što su u filmu »Neretva«, na čelu s Orsonom Velsom, do nogu potučeni.
Dr V. Vojvodić je ljudsku glavu šutnuo bivšem ministru bosanske vlade; oni su se, posigurno, nadali da čitalac to neće vidjeti; ali, čitalac to vidi; poslije su, dabome, morali oprati obuću i, možda, manžetne na pantalonama.
Kako Adem Kahriman kani spriječiti četnike da hadžiji Tahiroviću iz Foče ne oderu kožu s leđa kada se to već dogodilo, ne znam. Ali pitanje se nameće samo od sebe - ako Adem može da spriječi zločine koji su se dogodili prije pedeset godina, zašto ne spriječava zločine koji se događaju sada?
Bojim se da je Adem Kahriman zatečen, jer ako mu i pođe za rukom da spriječi zločine koji su se dogodili prije pedeset godina, ove, izgleda, neće moći nikako.
Nezgoda s pisanjem je i u tome što ako kažeš jedno, ne možeš da kažeš nešto drugo.
Recimo, nešto sporedno: svi su doktori, posljednjih pedeset godina, mislili kao Marks. Sada više tako ne misle.
Ona glava koju je bosanski ministar šutnuo profesoru dr Vojislavu Vojvodiću, a Vojvodić ministru, dok je bila na ramenu glava, pripadala je seljaku iz sela Tabaci, poviše Foče, koji je bio poznat po svom stadu.
Glava je kriknula i zakrkljala a potom je bačena u zelenu travu; tako su se u njoj zauvijek uglasile sve zvijezde kosmosa onako kako ih čitalac može da vidi.
Domaćinu nisu odrubili glavu odmah, najprije su zatražili trideset ovaca, deset janjaca,
mezu, rakiju, sjeli za hastal na drvene klupe - ministar, profesor i sedam četnika. Onda su zatražili pare. Domaćin se usprotivio.
Tri četnika su ga odveli u šumu, iza kuće, i zaklali.
A zaklali su ga i zato što hoće da u gradovima niz rijeku Drinu žive samo Srbi. Tu zamisao zamislili su književnici koji pišu knjige u Beogradu. A zamisao kao zamisao je nevidljiva. Onaj ko je nema ne zna gdje je. Tako su dva Srbina u Bratuncu naišla na Muslimana koji je mrtav ležao na zemlji. Ta dva Srbina ne pišu knjige. Prepoznali su mrtvog Muslimana, jer su ga znali od ranije; noževima su mu urrzali krstove i CCCC, iskopali oči, odsjekli ruku, a tijelo objesili na drvo i zapalili.
Sada to gledaju književnici u Beogradu. Oni gledaju to a njih gleda svako ovo slovo. Adem Kahriman zna da oni koji pišu knjige znaju svako slovo.
Ministar je šutnuo glavu i rekao Vojvodiću da ništa ne brine, jer će u svim gradovima niz rijeku Drinu biti biblioteke a u svakoj biblioteci po jedna ovakva glava. Ministar ne piše knjige, on je lektor i njegove zamisli teško prodiru u lijepu književnost.

3.

- Kako to kanite spriječiti zločine koji su se dogodili? - upitao sam Adema Kahrimana. - Kada biste to uspjeli, mogli biste da poletite ljudima u zagrljaj.
- Knjigom koju sam počeo da pišem - odgovori Kahriman.
- Ali to je nemoguće. - Nije.
- Kako nije?
- Jeste li pročitali prvu rečenicu? - Jesam.
- Jeste li ranije znali za sudbinu hadžije Tahirovića iz Foče?
- Nisam.
- A sada znate? - Znam. - I vidite ga? - Vidim.
- Vidite li ga mrtvog?
- Ne... Vidim ga kako stoji u tom svome užasnom stanju.
- Eto - reče Adem. - Ostaje mi još to da spriječim da ga ne oderu...
- Ali kako...?
- Izgleda nemoguće, ali ću i to pokušati - reče Adem Kahriman i o tome više nije htio da
razgovara.
To je bilo 22. maja 1992., onaj dan kada su četnici u selima poviše Rogatice ranjene ali žive ljude bacali u oganj.

POJAŠNJENJE

Četnik
Riječ četnik dode od riječi četa. Četnici lažu. Četnik može biti samo Srbin. Četnici ubijaju Bosance. Tako zemlja Srbija hoće da osvoji zemlju Bosnu. Koljući, ubijajući, paleći, silujući i pljačkajući četnici se bore za srpstvo. Srpstvo je nešto što je samo srpsko: srpski ljudi, srpske žene, srpske ptice, srpske ribe i srpske biblije.* (»Poslednjih trideset godina primećeno je da je let srpski vrana sve tromiji i ukoliko se takva tendencija nastavi za manje od sto godina srpske vrane više neće leteti.» O prirodi srpskoj, dr Svetislav Zec, Zemun, 1938, str. 372. U istoj knjizi O prirodi srpskoj, na str. 97. u odjeljku » O srpskoj duši», vojni hirurg dr Vidosav M. Savić navodi slučaj nekog četnika Sofronija u čijim prsima je nakon obdukcije, pronađena duša u obliku vodeničkog točka koji su mogle okretati samo muslimanske suze.)
Uvrjedljivo je Srbima reći da su četnici, iako su četnici Srbi.

Sarajevo
Sarajevo je prestonica Bosne. Tu je mnogo džamija, i ostalih bogomolja, a ima dosta i pjevača i svirača. Oko grada su brda, a kroz grad teče Miljacka, plitka rijeka ograđena visokim bijelim zidovima od kamena. Mnogo je slapova i mostova, a svaki most mogao bi da bude palata ili vrt ponad vode. Riječ Sarajevo dolazi Od turske riječi saraj, što znači dvor i tako se prvi put spominje 1507. godine. Oko dvora bile su bašče, drvene džamije, hamam, han, vodovod, dućani i mlinovi. Godine 1521. u Sarajevu je osvanuo namjesnik, vezir Gazi Husrev-beg.
Sabljom mahnu, podiže haire« veli za njega narodna pjesma.
Godine 1697. Sarajevo je opljačkao i spalio princ Eugen Savojski, što je šteta. Narednih trista godina Sarajevo je gorjelo još pet puta, što je pet puta veća šteta.

Sada se grad izdužio, pa je jednim svojim krakom zašao sebi za leđa iza brda Trebević. Tu je Dobrinja i tu živi Adem Kahriman.

Bosna
To je jedna dobra zemlja.
Bosna i Hercegovina
To je isto, samo što u Bosni nisu brda gola, a po Hercegovini jesu.

Drina
Drina je lijepa i studena rijeka koja spaja i razdvaja zemlju Bosnu i zemlju Srbiju. Na njenim obalama su bašče slične džennetskim, a bregovi ponad nje su veliki, umilni, pritajena daha.

CCCC
Četiri ćirilična slova »S» koja znače: samo sloga Srbina spašava ili nešto slično.


Nedzad Ibrisimovic, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedzadom Ibrisimovicem Bosancem

[/i]

15.05.2005.

Nedžad Ibrišimović

Nedžad Ibrišimović rođen je 20.10.1940. godine u Sarajevu. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završio osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima «Naši dani» i «Oslobođenje», jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik. U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB «Preporod» koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva. Predsjednik je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.


Bibliografija

1. Kuca zatvorenih vrata. Svjetlost. Sarajevo, 1964.
2. Ugursuz. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1968; - Zla krev. Odeon. Praha, 1076; - 3. idz. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Ogursezi. Perktheu Musa Ramadani. Rilindija. Prishtine, 1988; - Ugursuz. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
3. Karabeg. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
4. Price. Svjetlost.sarajevo, 1972.
5. Zivo i mrtvo. Svjetlost. Sarajevo, 1978.
6. Zmaj od Bosne. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
7. Bog si ove hefte. Autobiografska proza. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
8. Šamili i Tubakovi. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
9. Nakaza i vila. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
10. Drame. Veselin Masleša. Sarajevo, 1988.
11. Kuca bez vrata i druge price. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
12. Braca i veziri. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
13. Dva dana u Al-Akru, 1991.
14. Knjiga Adema Kahrimana ..., 1992.
15. Zambaci moje duše, 1993.

15.05.2005.

POGODJEN U MOJIM PRSIMA

[i]
STARI MOST, uvijek drukcije lijep

Stari most u Mostaru je bio lijep uvijek na drugaciji nacin. Ako bih u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga gledam, cak s istog mjesta, uvijek je bio nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i sada titra njezan pred mojim ocima i zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo njegovih fotografija, nekoliko puta sam ga crtao, pa sam ga i tako pamtio, bezbroj puta sam vidio platna razlicifih slikara s motivom Starog mosta u Mostaru, ali zacudo i protiv moje volje najjasnije vidim kako se pogodjen granatama survava u vode Neretve. To je strasna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjecanje, ranjavanje sjecanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogodjen u mojim prsima, ako je tu dusa, onda u mojoj dusi se survavao i pao u Neretvu. Ali da sam njegovo rusenje dozivio kao najdublju, posvemasnju uvredu to mi je odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada. Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, bio uvijek na drugaciji nacin ziv i cudesno lijep, neodoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu, koji su ga makar samo jednom vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno njegovim rusenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to zapravo znaci? A uvreda, moze li se ona sprati? Hoce li ta bolna uvreda, isceznuti vremenom. Kako su se oni koji su ga srusili tome mogli radovati?


Nedzad Ibrisimovic

[/i]

15.05.2005.

SVATOVSKA

[i]
Bio jednom davno u Bosni jedan covjek pa imao, da prostis, onu stvar golemu preko svake mjere. Kad bi kudgod podi, nije moglo drugacije nego upregni petera kola, pa ga natovari na njih, sjedni u sesta i tako idi. Kud god bi dodi, ljudi su se ibretom ibretili, kako musko, tako, bogme, i zensko.
Niko mu nista nije mogao prigovoriti da je ova­kav, ili zlo i naopako, onakav, jer je, siromah, za to ponajmanje bio kriv.
Sve to, pak, nije bilo bas lahko snositi. Nekoliko je puta covjek njemu zasebnu kucu pravio, golemu kucu od grubo tesanih balvana, a sebi kolibicu od slame
i pruca. Legne, pokrije se i samo sto zaspi, istom ti se on nadigne i svu onu svoju brvnaru razrusi. Onda us­taj pa mu novu gradi!
Nekad je bilo i fajde. Kad bi se ukazi potreba da se kakva sumica raskrci, stani na brdo, dva-triput ma­hni i - eto krcevine. Ali, to je bilo urijetko.
Najveca je nevolja bila u tome sto se taj covjek nikako i nikojom nije mogao ozeniti. Koju bi god pitaj, svaka bi pokri lice mahramom i reci:
- Gluho i daleko bilo...!
Mnogima bilo zao da takav covjek, ni kriv ni du­zan, skapava u samoci, pa su mu zenu trazili s kraja na kraj svijeta ne bi li je kako nasli.
Tako trazili, trazili, kad jedne godine pronese se glas da su mu zenu nasli i isprosili. Ih, to odmah veli­ko slavlje nastalo!
Utanacili i svadbu i dan kad ce mladu dovesti! Onaj covjek odmah tri vola i osam stotina pilica zaklo, dvadeset bacvi vina i deset bacvi rakije iznio pred kucu, hljeba napeko i trista ljudi na svadbu zovnuo. Kad dosli gosti na svadbu, a ono nigdje ni klupe ni stolice.
- Na sta cemo sjesti? - stali pitati, a domacin im rekne:
- Nista se vi ne sekirajte, bice mjesta za sve! - pa izvadi onu stvar i ukrug je polozi da svak' svakoga gleda i vidi. Sjelo trista ljudi, nikome tijesno nije bilo, pa udri pij, jedi i veseli se. A domacin malo-malo, pa pogledaj ide li mlada, hoce li se pojaviti.
Istom, u neko doba, eto ti mladinih svatova. I kod nje naprijed cetvora kola vuku onu stvar, a ona na petim, da prostis, sjedi. Kad mladozenja to ugledao, nikako nije mogao da se svlada, pa je svih trista gostiju u zrak odletjelo, nebu pod oblake.
A mlada se opet mnogo poradovala, jer je i njoj vec dodijalo muza za se po svijetu traziti.
Oni svatovi malo poslije popadose na zemlju, ma­lo se ugruhase, ali ocas bubotke dobrim jelom i jakim vinom zalijecise i sve opet na dobro izade.


Nedzad Ibrisimovic, Nakaza i vila

[/i]

15.05.2005.

BILIG

[i]
"Glavu dam, kamen Bosne ne dam!"
Abdullah-paša Deftedarija, Sarajlija


Do ovog biliga naše je ime
oduvijek bilo stameno i čisto.
On se stoljećima pomicao nije,
ni za oluje, ni za kuge, rata.
Po njemu se naše pismo zbilo,
naš mrmor u večere,
naš govor u jutra rana.
Pustili ga mraku nikad nismo.
Kao bunar usred suše
on nas je pojio pričom stamenom
o zemlji, o nebu, o svijetu u cvijetu.
I kad zaboravimo kto smo
on iz vremena iskrsne i opominje
dokle tuđa noga kročiti smije.
I kad u dom provali noga razbojnička
on se izdigne iznad brijega,
iznad šume. I korača.
Odvraća od bijega.
Bilig jedan stamen u nama zvoni.
On je od mjedi, od sadre i zlata.
On je u ptici, u vatri i zraku.
On kad se uspravi,
postaje putokaz vojniku
i sinu u mraku.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

KULIN BAN

[i]
"Vocans eos autonomassie christianos"
Ban Kulin (1189-1204)


Bio jedan dobri vladar Kulin ban
i imao zemlju Bosona.
Živio je kratko - četrdeset ljeta.
Bio je pataren, dobri krstjanin.
Nije htio svoju vjeru podijeliti
na dvije iste a sukobljene.
Ponekad se lovom zabavljao
a meso nikad jeo nije.
I kad ga knez Dukan u Rimu okleveta
da je heretik,
ban Kulin podiže vojsku,
pređe rijeku Drinu
i oplijeni Kučevsko Zagorje.
A Kazamarisu, papinom legatu,
na Bilinu polju u Boredu reče
da su on i njegove Bosone
pravi, dobri krstjani,
da ne vole svijet
kojim vlada Satana.
Okreću se samo Bogu u nebu
i slave dan kad se smrću Njemu dolazi.
Zbog toga na stećku kolo igra,
smrt nije tuga golema,
i nema plača kad se Boson
iz svijeta zla izbavlja.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

KRV SU UZIMALI

[i]
Isaku Babelju, Osipu Mandeljštamu
i ostalim žrtvama staljinizma


Krv su uzimali kroz igle.
Čuli su se samo otkosi šumni.
Nikom ne ostade ni vode,
ozon se razbio o beton
i kloparahu neka stara kola.
Pazi se, dijete, sestro,
jesen tenkom preko teke gazi.
Oni su mržnju stavili u zjenu
i nišane pijani, u ekstazi.
Krv su točili iz buradi,
masni su tenkovi upali
u djevojačke sobe
a dječjim darovahu po granatu
kao desert poslije škole.
Oni ne poznaju razum
dok smrt im zjene zasipa.
Kišu kad osjete kidišu na kisik
iz svog kužnog osipa.
Bolesni od mithosa, kuge pseće,
ne znaju kamo da krenu,
ni smrt ih neće.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

RATNA PRICA

[i]
1984. godina, Red Forrest, Vermont, U.S.A.
Gospodin Clifford Tracey, krepak sedamdesetogodisnjak, vraca se iz ribolova u smiraj dana, obucen u siroki «Lee» overall, sa sla­mnatim sesirom na glavi, stapom za pecanje prebacenim preko ramena, s pletenom kosarom u kojoj su tri dobra komada pastrmke, s metalnom izletnickom kutijom za rucak u jednoj ruci, vidno do­brog raspolozenja, kojem je, nesumnjivo, doprinio i dobar ulov, a i boca «JB-a», koju je popio punu, a vraca polupraznu... pjevusi je­dnu drevnu pjesmu:
«We'll meet again...»
Gospoda Tracey ce ocistiti pastrmke i pohraniti ih u frizider nji­hove planinske kucice, gdje ce stajati do sljedeceg vikenda, kada ce im u posjetu doci sin sa zenom i djecom.
1984. godina, Sarajevo, Jugoslavija
Daut Prelic je upravo, sa zenom Marijom, popio prvu jutarnju kafu, izvadio novine iz sanduceta za postu, pa, posto ih je letimicno pregledao, «da vidi sta. ima novo u svijetu», sada ceka sina koji ce, prije odlaska na posao, svratiti do njih i ostaviti im na cuvanje tro­godignju unuku Tanju.
On ce kasnije s njom otici na pijacu i trznicu (Tu svakodnevnu duznost je preuzeo na sebe otkako je otisao u penziju, a njegovu zenu Mariju pocela da muci zuc.), poslije pijace ce svratiti u «Kasinu», gdje ce on popiti klekovacu, Tanja («dusa dedina») gusti sok, a onda ce jos malo posjediti u parku.
Kakva moze postojati veza izmedu ova dva covjeka koja zive na suprotnim krajevima planete i nikad nisu culi jedan za drugoga, pitam ja vas?
A, ipak, postoji. I to velika.
Jednom u njihovim zivotima, prije cetrdeset godina, bili su sasvim blizu jedan drugoga. Dijelilo ih je samo sest hiljada stopa visine.
Tog dana je mladi Clifford Tracey, nisandzija na velikom B-29 bombarderu, «letecoj tvrdavi», kojoj je na sjajnom nosu bila prilje­pljena slika Mae West, sa ostalim clanovima posada letio preko ne­ke divlje zemlje, maglovitih, zelenih planina, slusao Radio-Lon­don, koji je do njih, krkljajuci donosio promukli glas Vere Lynn, koji je porucivao svim saveznickim pilotima:
«There'll be blue birds over the white cliffs of Dover ...
Gledao je kroz vizir od pleksiglasa na podu more tamnih obla­ka, drzeci palac na elektricnom, bakelitnom prekidacu, cekao da se pojavi srebrnasta nit koja predstavlja rijeku Miljacku, znak njiho­vog pilota da je Sarajevo ispod njih, trenutak kada ce iz trupa avi­ona, pritiskom prekidaca, izruciti «ugojene» bombe, koje ce dubo­ko dolje, sest hiljada stopa nize na zemlji, podici bijele i sive obla­cke prasine koji odozgo izgledaju kao sampinjoni, a dolje... (Nije nikad bio dolje kad «nicu sampinjoni», pa nije ni mogao da zamisli sta se dolje dogada.)
U istom trenutku, obalom Miljacke je hodao, vracajuci se s po­sla, mladahni Daut Prelic, tokarski majstor, a u susret mu je isla Marija Tomic, snajderska pripravnica...
I prosli bi jedno pored drugog, zatomljujuci svoja osjecanja, ko­ja su ih naprosto gusila, kao sto su bili prisiljeni da prolaze svakog dana: on bi pozdravio skinuvsi kacket s glave, a ona bi samo kli­mnula glavom oborivsi pogled prema zemlji... Ali u tom momentu se oglasila sirena, narod oko njih je poceo panicno da bjezi u prav­cu najblizeg sklonista, a malo kasnije su se zacule i mocne masine kako predu kao zadovoljni macori, sest hiljada stopa iznad njih, a onda i potmule eksplozije, oblaci prasine i zemlje koji su se dizali iz pravca Darive.
Svi su trcali u pravcu Poste, najblizeg sklonista, a njih dvoje su ostali ukoceni nasred ulice, nesposobni da se maknu. Gledali su se ne progovarajuci nijednu rijec i nista nije postojalo osim njih dvoje. Tek kada je plocnik poceo da podrhtava ispod njihovih nogu, od eksplozija koje su sada zaglusile sve, kada se vazduh ispunio dimom i prasinom, kada ih je pritisak vazduha bacio jedno drugom u zagrljaj, potrazili su skloniste u plitkom suterenu Pravnog fakulte­ta...
Mara mu je lezala u zagrljaju i tresla se od neceg sto je bilo jace od straha. On joj grcevito stezao ramena, usne su mu bile priljublje­ne uz njeno uho, a oko njih je prastalo, rusilo se, prolamalo, urlalo, zavijalo, cvililo, jaukalo, treslo...
Ona je podigla glavu i pogledala ga uplakanim ocima i on je prosaptao:
«Daj, bona, Maro... pogibosmo!» A ona je rekla:
«Da, da, da... Dado'!»
Posta je primila pun pogodak i bilo je mnogo mrtvih i ranjenih u sklonistu. Saveznicka eskadrila se vratila sa zadatka bez ikakvih gubitaka, a Clifford Tracey, nisandzija, je na trup aviona nacrtao jos jednu crnu bombu, koja je oznacavala da je jos jedan borbeni let uspjesno obavljen.
Daut Prolic i Marija Tomic su se vjencali poslije oslobodenja.


Dario Dzamonja, Ptice na zici

[/i]

15.05.2005.

KTO TO DOHODI

[I]
Kto to dohodi? Iz koje tuđe zemlje
prilazi nam gost ogrnut zavjerom,
pun inja u pogledu,
žedan tuđe zemlje, krvi.
Kto ga pomenu za večerom
i čije je pismo za njim stiglo?
Zašto su plemeniti podigli
bosansku vojsku pod ljiljanom,
i zašto žene vrište?
Ne zna se otkud su crni glasi.
Da li to Ugri nahrupiše, ili Sebri.
Da li to gajevi gore,
s koje je strane tamno znamenje.
I čiji to nepoznat vjesnik
lupa na vratima tvrđave.
"Kto si ti?" - pitahu stražari.
"Glasnik!" - odgovori.
I pokaza kesu zlata.
"Ulazi!" - povikaše vojnici.
A kad uđe,
sve pomori.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

PITANJE

[i]
Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora.

Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce.

Boze blagi, prosaputao je prozet uzasom, nista ne shvacajuci. Da se bar moze uhvatiti sakama za glavu, stegnuti je. Ali ne moze ni toliko. Ruke su fiksirane cjevcicama koje su ga vezivale s bocama. Kosmar se nastavljao, utroba drhtala, tijelo oblivao znoj, usta se susila. Skociti, pocupati sve sto ga drzi vezanim, otvoriti prozor i skociti... U momentu se to cinilo jedinim izlazom.

Tada je usla mlada lijecnica. Dala mu je jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do jutra je sjedila pored kreveta drzeci ga za ruku.

Novo jutro, prozracno i vedro kao da je donijelo novo rodjenje, i metaforicki i doslovce. Obzirom da je operacija u potpunosti uspjela bio je spreman za novi nastup na zivotnoj sceni.

Povratak kuci, dvoma koji su mu bili sve na svijetu - njoj sto je nosila i njemu nerodjenom. Odmaranje, citanje, vecernje setnje udvoje. Setao je i kada je otisla u porodiliste, tu preporuku lijecnika je ozbiljno shvatio i prihvatio.

Nastavio je i kada se vratila sa sicusnom djevojcicom rumenih obraza i krmeljavih ociju. Osjecao se kao vladar svijeta, i bio je. Citav njegov svijet bile su njih dvije.

Setao je tako mjesece, godinu, svaku vecer po sat vremena. Uzivao je u svakom trenutku kao da mu je jos samo on poklonjen.

Nanizale se cetiri stotine cetrdeset i tri veceri jednosatnih setnji. Cetiri stotine cetrdeset cetvrta se u pocetku ni po cemu nije razlikovala od pretodnih. Sve do treutka dok na klupi nije vidio djevojku. Sjedila je sama, prekrizenih nogu, oborene glove s cigaretom u lijevoj ruci. Nesto neobjasnjivo a neodoljivo vuklo ga je klupi, djevojci.

Nije bila lijepa, tesko da bi je neko na prvi pogled i registrirao. Imala je dimnosive oci, istu takvu kosu, visoko celo, blijedu put, pjegice po nepravilnom nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad je upitao moze li sjesti odsutno ga je pogledala i klimnula glavom pomicuci se prema kraju klupe.

Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo kao da mu je pretijesno, kao da ce iskociti a u nogama se javila neobjasnjiva obamrlost. Tesko se koncentrirao, tesko nalazio rijeci. Sta uopce kazari? Zasto se javio do tad nepoznat osjecaj - ako je nestane vise nece moci zivjeti.

Nekoliko kratkih recenica, zatim duzih, njen nijemi pristanak da jedan dio puta predju zajedno. Nakon stotinjak metara nesto u njemu se otkocilo i rijeci su potekle.

- Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me ostavite moj zivot vise nece imati smisla. Ozenjen sam, imam malenu kcerku. Sve do casa kad sam vas ugledao mislio sam, bio sam siguran da su one sav moj zivot... Sad, sad mi se cine daleko u magli, kao dragi, ko zna kad vidjeni znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi bar njeznoscu ako ljubavlju ne mozete.
- Stanite, covjece. Jeste li uopce normalni? O cemu pricate?
- Ne znam jesam li normalan, ne mogu objasniti otkud se, kako i zasto rodio ovako snazan osjecaj prema vama, kao da postoji neka nevidljiva ali neraskidiva nit koja me vezuje za vas. Kao sto pupcanik vezuje majku i plod.
- Pustite me do podjem... Ja, ja vas se bojim. Tako lako izgovarate krupne rijeci. Ne, doista vas ne razumijem... Pa vi placete? Jeste li dobro?... Oh, Boze moj.
- Da, krupne rijeci. Ni obicne ne izgovaram olako. Nikada nisam imao ni bezazlenu avanturu, zivio sam za porodicu, a evo, ovoga bih casa sve ostavio iza ledja i krenuo s vama.
- Zbogom, gospodine.
- Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte me sad kad sam vas konacno nasao. Mora da sam vas cijelog zivota trazio. Pogledala ga je ozbiljnim, dugim pogledom.
- Slusajte, povrijedili ste me vec samim tim da kao ozenjen covjek uzimate sebi za slobodu da mi udvarate. Cak i da ste bez obaveza, da ste najnormalniji, najljepsi i najpozeljniji muskarac, mene ne mozete osvojiti. Ne vi, niko to, na zalost ne moze. Voljela sam, gorjela i sagorjela. Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se dala cijelim svojim bicem vise nije medju zivima.
- Oh...
- Je li to sve sto mi jos imate reci? Ako jeste, molim vas dopustite do podjem.
- Nemam nista reci. Utjehe tu nema. Ni vama ni meni. I ja cu, valjda, od veceras biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog vise necu moci zavoljeti.
- Vratite se zeni i djetetu. Vidjet cete da je sve bilo samo pitanje trenutka.
- Znam da nije. No to vama nije vazno. Dozvolite mi bar da vam se predstavim.

Pruzio je ruku i izgovorio svoje ime. Stisak je bio cvrst i dug. Ruke kao da su se vezale, kao da se nisu mogle razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim ocima zamijenio je cudan bljesak, u blijede obraze navirala rumen. Osjecao je kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve toplija. Stajali su tako nijemo se gledajuci. Ljudi su ih u luku zaobilazili. Nikoga nisu ni registrirali.
- Da, ovo je zbilja cudan susret - kazala je sasvim novim glasom.

Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma. Htio je da odmah nekamo podju, bilo kamo, zeni ce otvoreno reci istinu. Jednom je dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko je slatko zivjeti. Ima pravo na vlastitu srecu.
- Strpi se jos malo - kazala mu je jedne veceri kada se nadao da se i ona konacno odlucila. - Molim te.
- Do kada?
- Do trinaestog marta.
- Zasto?
- Tada ce se napuniti dvije godine od njegove pogibije. Do tada zelim da mu ostanem vjerna.
- Poginuo je?
- Da. U saobracajnoj nesreci.
Odjednom su joj grunule suze.
- Uzeli su mu srce... Srce koje je za mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko ko je cekao na transplantaciju. Njegovi roditelji su dali pristanak. Sta ti je? Nasmrt si blijed?
- Bit ce dobro, bit ce dobro - govorio je polako, isprekidano s rukom na srcu dok se ona zajedno sa svijetom gubila u tami.
- Boze moj, zar je moguce? Volim li je zapravo ja ili samo njegovo srce? I voli li ona mene ili ju je ono privuklo? - bilo je tesko pitanje koje ga je zapeklo prije nego je izgubio svijest.


Nura Bazdulj Hubijar

[/i]

15.05.2005.

ROBLJE

[i]
Verde, que te amo berde!
Federico Garsia Lorca


Pravili su užad
da roblje za Ragusu vežu.
Nisu znali zašto i njih sapeše
u gvožđe,
mladi bjehu, Bosone,
goli i bosi usto,
poneki bez očiju i glasa.
Ban Kulin ih u putu ne poznade,
vlastelin ne htje kupit.
I zbog toga jedan iza drugog
idu ka Drijevima,
gradu uz obalu Narone
u kom Saraceni kupuju roblje.
Bosanska vlastela, gozbama zabavljena,
ne znade da su to njihovi sinovi
i da će već sutra,
nakon igara u Ragusi,
galijom na otok Siciliju,
a otuda u Kordobski kalifat
gdje Mauri za njih imaju
dovoljno posla robovskog
i poneku afričku ženu
da sjeme posiju.
"Verde, que te amo verde!"
"Kordoba, suena e leja."


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

ATENA SE IGRA

[i]
crvenkasto znatiželjna
možda sutra i božanski mudra
zamahuješ bičem
i zrak ti se uklanja s puta
kao uostalom i uvijek
zvjezdoznanci ti nisu drugo
do naricatelja sa
smiješnim stožastim šeširima
brojalice i mantre voliš više
od oblutka koji oholo odbija
uroniti u jezero
i kada onda u igru uvedeš i vrijeme
kako sve to postaje zanimljivo


Ivan Samija

[/i]

15.05.2005.

SORRY, VRIJEME

[i]
što nakon što priznam
da je pridjev potpuno neprikladan
da opiše svu neostvarivost
moje odluke da slijedim pravila
odvojim se, otkrhnem
od te ljuske prevoskaste
da bi bila kamen
tvoja lepršavost govori više
i od grohota svih podrumskih patuljaka
čas si tek slučajno razaznatljiv sloj
a čas mi tvoja preljudskost
ugusti i presladi suze
ne razumijem te kada govoriš
o početku i kraju
zaokrenut ću magnetske polove
da se, prepadne se, skameni vrijeme
sorry, vrijeme!


Ivan Samija

[/i]

15.05.2005.

LJETNA MORFOLOGIJA ZUDNJE

[I]
nježno tkivo biljke
usluzi se od straha
odsjaj je to sunca od oštrice srpa
sve to: treći je čas
i ova mora konča
ne smrti, nisam tebe zvao
tvoja bezbojnost je neprikladna
moja je djeva od baršuna i paučine
ipak najviše je staničje
i rujno i toplo pulsiranje krvi
pod mojim te prstima
razdijeli na vremenske intervale


Ivan Šamija, Kupolenebo

[/i]

15.05.2005.

IGRA

[i]
Uvijek se u nevrijeme igramo skrivača,
onda kad nema ko da nas traži.

Zavučemo se pod labudovo krilo
otvorenih usta
skupljeni u sebe,
nestrpljivi,
i treptimo.

Ne smijemo vikati – to je pravilo,
jer našle bi nas tuđe ruke
i iz toplog skrovišta vratile na vrtešku.

Svijet bi se okretao,
a mi za nepovratnim labudovima
do proljeća plakali.

Igra se ne bi ponovila.


Ferida Durakovic

[/i]

15.05.2005.

PLESAČ

[I]
Zatvoren si u mojoj flauti.
Nečujno se miješaš
sa tišinama u meni.

Na kraju mojih igara
postaješ sunčani sat. Zajedno
postojimo
u treptanju sjena.

Nećemo vratiti noćne šumove
dok se ne umore zvuci flaute.


Ferida Durakovic

[/i]

15.05.2005.

Ferida Duraković

Ferida Duraković rodjena je 1957. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sa dvadeset godina objavila je svoju prvu knjigu pjesama, za koju je dobila dvije književne nagrade. Nakon toga objavila je još pet knjiga poezije. Knjiga SRCE TAME, koju je objavila 1994. godine u Sarajevu, prevedena je na engleski i objavljena u Americi 1999. godine, kad je nagradjena Nagradom Vasil Stus koju dodjeljuje PEN Centar Nove Engleske. Njena poezija prevedena je još na poljski, danski, finski, slovenski, turski, makedonski, rumunski, njemački, francuski.
Radi kao sekretar PEN Centra Bosne i Hercegovine od njegovog osnivanja 1992. godine.
Živi u Sarajevu sa djetetom i mužem, koje je dobila kao ratni plijen u toku balkanskih ratova 1991-1995.
Piše kratku prozu i bajke.


Bibliografija

“Bal pod maskama” (poezija, Sarajevo, 1977), za koju je dobila nagradu Književne omladine BiH i Nagradu izdavačke kuće »Svjetlost«,
“Oči koje me gledaju” (poezija, Sarajevo, 1982),
“Mala noćna svjetiljka” (poezija, Sarajevo, 1989),
“Još jedna bajka o ruži” (slikovnica, Sarajevo, 1989),
“Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže” (poezija i proza, Ljubljana, 1993),
“Mikijeva abeceda” (proza za djecu, Ljubljana, 1994),
“Srce tame” (poezija, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994)

15.05.2005.

FES

[i]
U  ljeto 1983. grad je bio pun stranih turista. Vozeći se prema moru, skrenuli bi s puta da vide mjesto na kojem će se sljedeće zime održati Olimpijada. Pogledali bi Vrelo Bosne, otišli do mjesta s kojeg je Princip pucao na Ferdinanda, zagazili u njegove male stope i čudili se džamijama na koje će pasti snijeg. Iz njihovog iskustva nevjerojatna je slika džamija pod snijegom, a iz našeg iskustva nevjerojatno je njihovo iskustvo. Za razliku od njih, mi smo u pustinjskom pijesku zamišljali piramide i beduine, a ne ono što je prirodno raslo pored nas, jednako obično sa snijegom i bez snijega.

Na kraju svog kratkog boravka u gradu, strani su turisti prošetali Baščaršijom, zavirili u Begovu džamiju, zazirući od ulaska, jer su se plašili skidanja cipela i izlaska iz oklopa koji ih štiti od nepoznatog svijeta. A onda su na nekom ćepenku kupovali fesove, kao ono po čemu će se sjećati Sarajeva, i stavljali ih na glave, ravnodušni prema činjenici da ih domaći svijet malo čudno zagleda, šokiran pred prizorom sjevernjaka u bermudama i havajskim košuljama, na čijim su ružičastim glavama fesovi stajali kao da ih je silom natukla vratnička jalija, okrutno se šaleći i sa strancima i s vlastitom tradicijom.
Fesove, vjerojatno, ne bi skinuli sve dok ne posjedaju u svoje aute i zapute se prema Dubrovniku, gdje su kupovali muške konavoske kape i s njima šetali Stradunom. I opet nisu primjećivali da ih Dubrovčani malo čudno gledaju. Tek kada u Njemačkoj razviju svoje fotografije, pa ih nekoliko godina kasnije dobro pogledaju, ti ljudi će, možda, vidjeti što se s njima i njihovim glavama događalo tog ljeta u Jugoslaviji. Svaki čovjek katkad se posrami vremena kad je bio turist.
Tih godina malo je Sarajlija na glavu stavljalo fes. Znao si jednog hadžiju s Mejtaša, sitnog bjelobradog starca, koji nikada nije nosio francuzicu, nego samo fes. U samoposluzi su mu se obraćali s Hadžija, nisu znali njegovo pravo ime, a on je tiho i lagano prolazio između gondola i vidjelo se da ne pripada svijetu bučnih vikleruša i njihovih muževa koji su, mrzovoljni i otečenih lica, ranim jutrom odlazili na posao i vraćali se oko četiri, kupovali pive, sigurni da je žena zaboravila, i s blagajnicama izmjenjivali one dosadne meteorološke rečenice. U tom svijetu Hadžija je bio izuzetak, a fes je bio njegov znak. Nije u znaku bilo viška duhovnosti, niti ga je zbog njega itko dodatno poštovao, jer nije bilo vrijeme u kojem bi ljudima nečiji odnos prema Bogu bio važna odrednica, ali je s njegovim fesom dolazio mir. Ako ništa drugo, taj čovjek nikad nije išao preko reda, niti te njegov lakat, u borbi za deficitarne proizvode, ulje, šećer i kafu, pogodio među rebra.

Nisi siguran zašto su drugi čudno gledali turiste s fesovima, ali tebe su šokirali zbog Hadžije. U času je njegov znak prestao značiti i pretvorio se u nešto sasvim obično i jako neprikladno. Jednako kao što je neprikladna šarena kravata na šarenoj košulji. Ne bi se baš moglo reći da si žalio jer je fes izgubio smisao, ali kasnije će ti nedostajati baš takvi znakovi. Oni koje je netko oholo, ili iz nevinog neznanja, potrošio u jednom jedinom prizoru, kao što su strani turisti u ljeto 1983. potrošili Hadžijin fes.

Čovjek nije svjestan što mu je sve u životu navika i od čega se sastoje tipski prizori njegovog života. Ta vrsta svijesti uvijek se rađa kada je neki dio, često sitnica, izgubljen ili razbijen. Hadžije s Mejtaša već dugo nema, turisti iz nekih drugih razloga dolaze u grad, a fesovi su se po nekom drukčijem rasporedu razmjestili po glavama ljudi. Promijenjen je njihov znak, kao i prizor kojem pripadaju, ali ništa nije konačno izgubljeno, jer se i u ovom trenutku stvaraju slike koje odmah zatim postaju važne, a svijest o njima bit će stvorena kada budu nestajale. Taj ciklus se često u životu ponavlja i čini dugi niz dovršenih priča i svaka od njih nalikuje povijesti čovjekovog života, od rađanja do smrti.

I opet će doći turisti, na svoje glave natakariti nešto što tim glavama ne pripada, kao što ćemo i mi otići negdje i tuđim znakovima davati neki opći, uvijek neprikladan, smisao. Tako, valjda, treba biti, jer smo svi drugima stranci i rušimo nehotice tuđe svjetove, da bi njihovi tvorci postali svjesni postojanja tih svjetova.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

15.05.2005.

S' STRANCEM O BOSNI

[i]
Strance, dobri covjece,
Sta me to zelis pitati.

O mojoj zemlji, eh strance,
Na to ti pitanje moram odgovoriti.

Tamo, odakle ja stizem,
Tamo je jedna dobra zemlja.

Ta se zemlja zove Bosna,
Kazu da je prkosna i ponosna.

Blaga kao mjesec, vedra kao nebo,
A opet kazu, ljuta poput maca.

Jos ti nije jasno strance moj,
E pa, slusaj onda sta ti dalje velim.

U Bosni mojoj sevdah se pjeva,
I rijeke brze i hladne teku.

Visoke planine pokriva suma,
A zimi hladni snijegovi sijeku.

Kroz gradove se siri miris behara,
Sto svakom’ gostu dusu rastvara.

U mojoj zemlji sloboda vlada,
Bratska se rijec s postovanjem daje.

Zavade nas dusmani do duse,
Al‘ poslije rata sve po starom ostaje.

Poput Bosne druge zemlje nema,
Ni naroda sto ga zemlja radja.

Dobrih Bosnjana mi smo potomci,
Sljedbenici smo Kur’ana i jevandjelja.

Bosna je moja simbol ljepote,
Simbol cistoce i simbol rada.

Kao na beskrajnoj vjetrometini,
Odoljeva udarima istoka i zapada.

Zato strance, prijatelju dragi,
kad Bosnu spominjes i kad se o njoj zbori,
s postovanjem joj ime casno izgovori.


Azer Zahic

[/i]

15.05.2005.

CUDNA VREMENA

[i]
Cudna vremena sad su k’ nama dosla,
Cijeli svijet se krece u pravcu krivom,
U igri promjena pravila su losa,
Buducnost nam je obojena bojom sivom.

Kao sjeme psenice rasuti smo po svijetu,
u vremenima kad brat ne pozna’ brata,
moral i ljubav smo stavili na dijetu,
sad cekamo posljednje otkucaje crnog’ sata.

Ima li vise nade za nas smrtnike jadne,
Il’ smo svi postali djavolje sluge,
Nakon dizanja i bijesa svaka sila padne,
Ostajemo sami u zagrljaju tuge.


Azer Zahic

[/i]

15.05.2005.

VRBAS

[i]
Kroz krsne bosanske planine,
Kroz seher gradove i plodna polja,
Smaragdno zelena tece rijeka,
Donosec’ ljudima vremena bolja.

Niz strmi kanjon kad se spusti,
taj ljepotan zelene boje,
mirisom svojim dusu napuni,
ponosno sapcuci ime svoje.

Kud’ on tece ljudi su sretni,
a o ponosu njihovu na daleko se cuje,
on je muzika za svaku sevdalinku,
sto s kajakasem u dusi druguje.

A skakacu sa gradskoga mosta,
Uvjek je bio postelja meka,
Ta hladna voda privlaci ljude,
I zadrzava kraj sebe dok je vijeka i covjeka.

Zaljubljeni par sto se kraj rijeke sece,
I sa teferica pjesma sto se cuje,
Blagoslovljeni bivaju u tom trenutku,
Vrbas-rijeka nemirno srce smiruje.


Azer Zahic

[/i]

15.05.2005.

MALI POSTOLAR I PROSJAKINJA JANA

[i]
U prvu zoru ustane Hlapić sa zapećka, jer je znao da ga zanat čeka. No otac i mati Miškova već su bili napolju u poslu. Nitko ne može ranije od seljaka ustati.
Hlapić, dakle, siđe sa zapećka, pljesne rukama i vikne djeci.
"Opanke amo, nema spavanja!"
Djeca sađu sa zapećka. Svi su bili kuštravi i topli kao ptići iz gnijezda.
Začas ležala je pred Hlapićem cijela hrpa opanaka.
"Valja dobro raditi", pomisli Hlapić.
Sunce se diglo. Pred kućom u hladu smjesti se Hlapić sa svojim zanatom.
I kako je počeo raditi, nije više ni na šta mislio nego na svoj posao.
Gita nije rado ni gledala gdje se šta ozbiljno radi, pa je zato odmah ostavila Hlapića i otišla sa seoskim djevojčicama da preskakuju platno što su ga bijelile žene na travi. Dakako da je Gita skakala bolje negoli druge djevojčice kad u cirkusu ionako nije ništa drugo radila! Preskočila je tri reda platna i pala susjedi na platno. No srećom nije bilo susjede kod kuće da to vidi.
Hlapić je dakle radio, a Gita se igrala.
Selom je prolazila prosjakinja Jana.
Kad je došla do Hlapića, začudi se ona kakav li je malen opančar u visokim čizmama otvorio zanat u selu.
Onda upita prosjakinja Jana Hlapića.
"A bi li ti staroj siroti pokrpao opanke?"
"Kako ne bih, mene ionako šalje car da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem", odgovori Hlapić.
"Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji", odvrati prosjakinja.
"Tražili su više takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja."
Dakako da sve to nije bilo istina. Ali je izgledalo kao istina, pa se stara prosjakinja nasmijala.
Onda Hlapić uze krpati opanke stare Jane.
A Jana je sjedjela i pripovijedala Hlapiću sve što je u tri sela bilo, jer je ona išla od sela do sela.
"Sinko, putuj samo po danu", rekla je ona kad joj Hlapić reče da će još danas dalje. "Prošle noći dogodila se nesreća u šumi iza sela. Orobili su čovjeka koji je išao s kolima i s robom na sajam. Nitko ne zna je li živ ili mrtav onaj čovjek, a zlikovci su pobjegli s kolima."
To nije bilo Hlapiću milo. Tko god putuje, ne voli slušati da se putnicima dogodila nesreća. Ali tako je pripovijedala stara Jana. A sve što je Jana pripovijedala bila je prava istina, jer je ona svuda prolazila i sve znala.


Ivana Brlic Mazuranic

[/i]

15.05.2005.

KAD SU OBJESILI KERA

[i]
Doći će ponovo u naš grad,
sivi od leda, pognuti od smrti.
Vijećat će tajno
kao one zime
kad su objesili kera.
Niko od njih ne donese pjesmu
a svo su iz nje
opljačkali zlato
i naš ponos kušali rafalom
u srce djetetu.
Vježbali su krišom
usred ljeta,
ložili vatre,
grlijali se smijehom
otetim od pseta.
Doći će pokunjeni u naš grad,
reći će:
"Mi smo, eto, tu
da vam pomognemo
da podignete bolji."


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

POTKOVANI COVJEK

[i]
Od tuge i nepogode podigli smo kuće,
uz rijeku i niz polje.
Pustili smo nove glase,
a pse u bešikama
vezali ko snoplje
da reže uprkos cjelovima ratnim
dok bazdi najamnina, škripi ovas,
i postmoderni poljupci bez kisika
tove ribu.
A gost, pun smrti, stoji na pragu,
i čeka svoj dio - tvoju selidbu.
Strpi se, i ti si znala za spas,
kosturi su sami otišli u jame da leže,
a oni su srušili sećiju i tekiju,
vukove odredili da biju dok reže.
Od straha i nesreće sazdano je
novo doba.
I potkovica novog vlasnika ima.
On, potkovani čovjek,
postao je mithos i zločinca i sina.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

CRNI KONJ

[i]
Esadu Ekinoviću, autoru
Pokušaja ranoteže.


Ništa nas ne veže uz stare stvari.
Sve je postalo siva razonoda.
Nestaje snage, ravnoteže,
posustali su ljudi i vandali.
Nikom pisali nismo. Niti smjeli.
Otišao slavuj u zemlju bez mora.
Iz paprati crni konj
pregazio kopitom
vijest o obnovi ljubavi.
Ko se u jezi lagodno osjeća
kuša posljednja svanuća,
na pergamentu piše
da ima smisla disat bez kisika.
Zime sve teže, boje viču,
sve se potčinilo snu o praznom,
bijegom u priču
o danskom kraljeviću.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

ŠEHID

[i]
Leži u duši, usred ravnoteže.
Ide u visinu gdje daruje odbjegle i teže.
Nikud ne ide više. Stoji u svili.
Nebo mu otvorilo vrata.
Pisao je pismo ženi i djeci.
U rancu ono ćuti.
Pred njim su puti i puti.
I kad signe to njegovo pismo
djeca će znati da im otac u dženetu živi
i da je usnio samo san o slobodi Bosne.
Dženaza je tiha. Saborci Fatihu uče.
Djeca u redu ćute. Bio je s njima jučer
i kazao da sve sure kod kuće prouče.
Njegovo pismo sada putuje
u zavičaj davni.
U njemu je zavjet, poruka.
Čuvajte Bosnu i dom,
nastanite se u rani.
Ostade u duši. U sjeni bagrema.
Miran od sreće, predan melekima.
Pošao bio da djecu uči
a stigao vječnima.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

NAS STARI MOST

[i]
Medžaziju, Metaforičkom,
pjesniku grada Mostara.


Naš Stari most u Mostaru
čuvao je priču staru.
Na njemu su roba na slobodu puštali,
dok su vezali rukoveti
i vodu Neretue
ružama darivali.
Na našem Starom mostu večeri su zrile
a jutra blistala ribom
i djevama u zlatu.
S njegovog su luka zvonile potkove,
bio je oslonac u miru i ratu.
Naš Stari most su srušili.
I on posta duga.
Kad u nebo pogledaju,
vide ga.
Kad od srama oči vodi sagnu,
on ih gleda
s neba prisutan.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

PRAG BOSNE

[i]
U našoj hiži oduvijek bje kruha i vode,
vatre i smole,
i Otca i Sina i svetago Duha.
I kad bude gorjela ta Bosnina hiža
od nje će žar poteći daleko
i paliti dalje i više.
Kad zvona uzbune se
i ne bude vremena za ime,
ne tugujte, na žurite ka osveti
i ne žalite.
Prag je od kremena samog
a iz tog kremena povremeno iskra izleti
i obasja čedo u bešici
i ženu u proplanku preplanulu od borbe.
Ne, nisu to varke,
niti su se i sedma nebesa udaljila.
Niko nikad do našeg praga došao nije
kao nezvan gost
a da od njeg pobjegao nije
pobijeđen i posramljen.
Jer u našoj spaljenoj hiži
još pogače ima
i još jedna bešika i još jedno dijete
i još jedan proplanak iza kuće je
u kom žena rađa.
A to dijete već vidi i ide dalje
i zna šta mu je činit
čim ugleda spaljenu hižu
i pred njom od kremena prag.
Ne čekajte pogrom, ne žurite u zimu,
već mirno pođite s ovog kamenog praga
u još veći vjetar, u više smetove
otkud se bolje vidi
sjajna zvijezda Danica
i pogledi otaca.
Tu ćete zateči i dida
koji se prije ove strašne dobi
sklonio u daljinu
i našao hlada u sjeni zvjezdane vatre
koja je spepelila našu hižu
ispred koje svijetli od kremena prag.
Zato ne gubite trag
već gledajte u kosti otaca
iz kojih fosfor daje svjetlo
na kom žito zri i melje mlinski kamen
u vječnom potoku
čije je vrelo poteklo prije vremena.
S tog je vrela od kremena kamen
što na pragu Bosne sija.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

JA NOSIM VEčERU

[i]
Ja kradom nosim večeru ocu i bratu.
Noću se iskradam iz Europe
i bacam im pisma i pakete.
Oni su u podrumu ili rovu.
U balkanskoj tmini.
Oni nisu navikli hoditi svijetom
i živjeti u nigdini.
Zato im kradom doturam večeru.
da ne znaju oni
što im je javno šalju
putem aviona i minobacaca.
Ja nisam junak u mišici.
Samo iz uma na koji se
sa svih bratskih strana puca.
Da nemam hrabrosti bio bih
nišci.
I meni bi dali dvopek, ćebe i batine
u konclogorskoj žici.
Našao sam razlomak
u njihovoj naci-igri.
A onda krenuo ka ocu i bratu,
koje brane oni što ne tuku.
To nisam znao u okruženoj zoni.
U logoru stana, radne sobe.
Išao sam mislima po zraku
do istine, od slobode.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

PUSTA ZEMLJA

[i]
Po T. S. Eliotu, skromno.


Na radiju kasni razgovori.
Svjetla u daljini trnu.
O nama izgnanim je riječ.
Tamo amo glas se gubi.
Neka vrata škripe.
Juka pjesmu o sebi pjeva.
Vatre gore. Ruše se vidici.
Na valu više nikog nema.
Samo stara harmonika
i vijesti.
Oni što su otišli
Samo nek se vrate!
O nama izgnanim je riječ.
A Mikelanđelo ćuti.
Niču nova gubilišta.
Došli su bradati i vašljivi
i niz polja naša tražili djevu
za svoja lovišta.
Ne, nisu to prikaze i vrači.
Oni tiho rove duboke bunare.
Vješti su ribari i vidari.
Paze nas. Motre.
Vode naše razgovore.
O nama je riječ.
I o njima.
Samo ne znaju.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

KAD I TVOJ PAPIR PLANE

[i]
Ti kažeš večer je, mrak odasvud nasrće.
Ja ćutim. Ja ne znam al vidim
kost u bunaru, oči u dimu
i moć pjesme ispod krova kuće.
Ti čuješ samo škripu vrata
i psa što s lanca odlazi.
Ja ne osjećam bol al' vidim:
mač i oganj ulaze u bunar,
i dalje naša sunca gasnu.
Ti misliš da si samo ti znan
i da naša djeca samo tvoje pjesme uče.
Ja ćutim samo bol i sram
što te sutra niko dozivati neće
kad i tvoj papir plane
kao što su moje pjesme jučer.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

Džemaludin Alić

Džemaludin Alić rođen je 19. maja 1947. godine u Tetovu kod Zenice. Osnovnu školu završio je u Tetovu, a gimnaziju u Zenici. Studije južnoslovenskih književnosti i jezika uspješno je okončao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1972. godine. Za vrijeme studija urednik je lista Naši dani, a 1970. godine prelazi u Zagreb i radi kao novinar u tvorničkom listu Jugomontaža, potom je dopisnik lista Oslobođenje. Po povratku u Sarajevo bio je sekretar Udruženja književnika BiH i urednik i direktor u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, kasnije IP "Oslobođenje-public" (do 1992).

Objavio je više knjiga pjesama:
- Tamni kristal, Zagreb, 1969.
- Razbijanje površine, Sarajevo, 1669.
- Pjev sve tišeg srca, Zagreb 1971.
- Sezona lova, Zagreb, 1974.
- Nesanica, Sarajevo, 1976.
- Put u iskon, Sarajevo, 1978.
- Rađanje Atlantide, Sarajevo, 1988.
- Sarajevo, oko moje, Split, 1992.

Za knjigu pjesama Tamni kristal dobija nagradu Fonda A.B. Simić 1969. godine u Zagrebu.

Džemaludin Alić piše i prozu, kritiku i esej. Prvi roman I smrt će proći objavljuje 1978. godine u Zagrebu, a zatim slijede romani Trošenje grijeha, Sarajevo, 1980.; Kukci, Banja Luka, 1988.; Demijurg, Tuzla, 1989., i Pataren, Sarajevo, 2001.

Knjigu priča Zamka za Ishaka Ledinu objavljuje u Sarajevu 1982. godine. Komadanje Orfeja, izbor kritike, polemike i eseja objavljuje u Tuzli 1986. godine, a Antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke XX. stoljeća objavljuje u časopisu Život, 7-8, 1980. godine.
Roman Kukci preveden je na makedonski jezik i objavljen pod naslovom Skakulci u Skoplju 1991. godine.
Antologija bosnaskohercegovačke pripovijetke XX. stoljeća objavljena je na esparanto jeziku u Sarajevu 1982. godine.
Roman Demijurg preveden je na njemački jezik i objavljen u Blieskastelu 1995. godine. Pataren je također objavljen na njemačkom jeziku 2003. godine.

Nakon izbijanja rata u Republici Bosni i Hercegovini Alić sa porodicom živi u gradu Splitu u Hrvatskoj gdje izdaje list RBiH, a od kraja 1993. godine živi u egzilu u Njemačkoj sa statusom slobodnog umjetnika. U egzilu je napisao knjigu pjesma Bosna Bosona, roman Pataren i djelo Devetnaest stoljeća Bosne, Frankfurt a/M, 1988.

15.05.2005.

SMRT U MANJAčI

[i]
Stostruko vime u raskolu i paleži,
vatre od krika, benzina i pisma,
ćutnje su otrovane
a nevinosti poklane u hangarima.
Smrt je u Manjači zanat.
Bez pompe i svijesti
poniženi leže.
Nad njihovim glavama poludjeli psihijatar
piše pjesmu o ljepoti smrtnog čina.
Kasno su dozreli kosovi.
Njihova pjesma više nikud ne stiže.
Kasno nas voze vlakovi, u nepoznato
gdje ničeg nema više.
A bje kisika
i bje časti u borbi protiv fašista.
Danas ni to više nije poiotikos,
samo mrtva povijest, greblja
i Bosona uzdasi.
Siv se predio bjelasa, praznina časti.
Niz polja idu djeca, majke, braća.
A za njima crni psi, pastiri
iz Mračne Gore.
Isukali noževe i vode
svoje mrtvačke razgovore.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

LOGORAŠI

[i]
U ime pobijenih pjesnika
Hasana Kikića, Ivana Gorana Kovačića i Jakova Jurišića.


Puste su staze, prsti u zraku
traže kruha.
Mašta u logorskim žicama zri.
Nestaje snage i sve više u večeri
idu smrtnici osuđeni od vremena.
Kišni opanci, kajasa puca,
po leđima kajiševi i krv,
u ustima led i stoglavo ništa,
masna mokraća, crvi iz zgarišta.
Bolesna je odjeća a neko posve miran
pjeva u dalekom dobu, u školskom dvorištu,
kad se učilo od a do cet.
Gase se česme,
laste bježe ka jugu, u rov.
Naš dom sad gori, naš krik je tih.
U šumi nas zatiče Niko i Ništa.
Samo se čuje - šumi naša krv.
Baciti sve sa sebe.
I brige, i maštu, i živote.
Prići jami u redu,
grlo staviti pod nož.
I čuše:
'Pljunite u šake, junaci!
Da se Bosone ne zakote!'
Bili smo nagi, nebu otkriveni.
Naši su opanci bili od opute
a životi smrću umiveni.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

SANJIVI

[i]
Mariu Sušku, pjesniku i prijatelju.


Sanjivi skladaju, sanjivi pate,
U siv se dan razmeću strpljenjem
a posvuda je nakaradno sjeme,
prazni papiri i nemoć kestenja.
Tako uzdišu gospodari i paze na upute,
bez obzira na glad i kugu,
prazninu u duši.
I cigle su po tlu pale od gnjeva ognjeva.
Oni su pomrli, oni na putu.
O njima novine sve manje pišu.
Na grobljima im samo jedan cvijet osta
nepojeden
i star bankovni račun
uz novu kamatu.
Sanjivi su ranjeni gelerima,
ne nose zaštitne prsluke
i posve se stihovima razmeću.
A kad - pogođeni zrnom snajpera
iz Jevrejskog groblja u Sarajevu -
padnu,
nađu ih kod nakladnika
ili uz grobnu arkadu.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

SPALJENE KNJIGE

[i]
Ništa se ne miče a voda žubori.
Sveto je svako izvorište.
Ustani, operi noge, obuj cipele
i iziđi u taj grad.
Nađi u prašini njegove kule
i počuj njegova zvonka glasila.
Hram, džamiju, crkve, samostane, sahat-kule.
I knjigu ćeš svoju pročitati na putu.
Ona je posula naselje.
Tako ćeš, peripatetiče,
zači u sve što ti je bilo blizu
a ostalo nepoznato,
Jer stigao nisi da sve knjige otvoriš.
Tamo u jarku leže Faust i Braća Karamazovi,
do njih Derviš i smrt , Starac i more ,
Zločin i kazna , Pikvikov klub i Hadži Murat .
A dolje, niz Miljacku, polijegali su
Cvjetovi zla , Dekameron i Božanstvena komedija .
Niz vodu posve prirodno sad klasici teku,
uzvodno trse se nadrealisti
s Oskarom Davičom na čelu
koji prkosno neprijatelju u brk dovikuje:
'Dalje!Dalje! Dalje!'
A na ulazu u porobljeni dio grada,
posve u hladu, Danteov vodič pročita:
'O, vi koji ulazite,
ostavite svaku nadu!'
Sagni se. Pomiluj nerazvrstanu travku.
Možda dotakneš prah Babilonske biblioteke,
a možda u Vijećnici načas budeš,
i začuješ kako u Aleksandriji
Kavafi stari uzvikuje:
'Natrag, barbari!'
Ipak, barbari ruše naš grad
I posvuda su spaljene knjige.
Njih sad čitaju mrtvi narodi,
Ptice, vjetar i ribe.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

KLJUč

[i]
Na poklopcu tog sanduka stoji katanac.
Od pamtivijeka niko ga otključao nije.
Ključ je negdje zagubljen. U bajci
ili priči.
Mnogi vlasnik sanduka i ne povjerova
da ključa nekog ima.
I ne otvaraše sanduk pun buktinja.
Sve dok ne banu novo doba.
Dok put ne osta bez putnika,
voda bez broda.
Jedno dijete, gladno u ratnome mraku,
tad pomisli da ključ od katanca
negdje postoji.
I promrzlim prstima dotaknu
hladno katanca gvožde.
Sanduk se otvori. Soba u svjetlosti buktinja
planu.
Nesta noći.
Dijete ugleda put i brod na vodi.
Ode.
Ka kruhu i slobodi.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

FAUST

[i]
Stoljetno sjeme traži sklonište
dok noć rasprostire zvijezde
po sluhu,
a popci cvrče i harmonika rida,
nad gozbom svati pristali na sudbu.
Zamrzle česme, saz u šumi,
pucnji se kroz proplanak nižu
k'o rublje na štriku.
Kopriva u grlu veze koporan putniku
u vrijeme
koje ništa u grudvi ne ostavi,
ni sanke, ni zimu.
Posuti su puti, vranac se koprca,
u nozdrvi ćuti bojni otrov, pasate i stegu,
dok kopitom istišče mahovinastu snagu
u koritu i vedru.
Cakli se ozon u kori zemljinog omotača,
prevagu nad mrakom svjetlost još
postigla nije.
Al' sve su jasniji obrisi zgužvanog prostora
u kom ništa po svijesti koraca.
Pa, da li su to samo obrisi svježeg
svemira
u kome se Faust okušao nije,
ili su i on i njegovi mazi
samo dio crne materije.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

SAMOUBICA

[i]
- Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On ... on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu - izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice.

Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati.

- Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju.

- Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe... Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas.

- Pomoc treba vama, ne njemu. Dva puta sam razgovarao s njim. Kod njega je naglasena narcisoidnost, sebicnost, sadizam, ali nema suicidalnih ideja. Cak ni u tragovima. Imam dovoljno znanja i iskustva da to mogu ustvrditi. Vi ste krhka osoba. I tjelesno, ali duhovno jos krhkija, ranjivija. Placljivi ste. On igra upravo na tu kartu. Da vam od straha popusti srce, imate anginu pektoris, zar ne, ili da sami uradite ono sto je on nekoliko puta pokusao inscenirati. Podvlacim, inscenirati, ne uraditi. Nema toga ili cega sto ili koga taj voli osim sebe.

- Doktore, krivo sudite. Znam ga godinama. Volim ga. I on mene voli. Znam sto govorim. Valjda ja koja ga gledam iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, imam jasniju predodzbu od vas koji ste ga vidjeli i razgovarali s njim samo dva puta u zivotu. Znanje i iskustvo su bitni ali ne moraju biti presudni. Tvrdim da je to bolestan covjek, da mu je nuzna pomoc i da ce, ako mu se ne pruzi, jednom dovrsiti ono sto je vise puta pokusao.

- Vi ste mila osoba. U covjeku naprosto budite zelju da vas zastiti. Bezazleni ste i naivni. Ne brinite vi za njega. Pazite i mislite na sebe. Ma kako vam zvucalo grubo, ja imam dojam kako on zeli slobodu.

- Kakvu slobodu?

- Zivot bez vas. Jedino razlog ne znam. Zeli li samocu ili je u pitanju druga zena? Nesto trece?

Dugo se sasvim koncentrirana ceskala iza uha.

- Dobro. Da to uvjetno prihvatim. Ja bih mu slobodu dala onoga casa kada bi mi rekao da je zeli. Mozda zato sto ga doista volim.

- Da, on to zna. Ali, ne bi mu dali kucu, imanje, dionice, sve sto ste naslijedili od vasega oca.

Kuckao je vrskom nalivpera po stolu i gledao je.

- Boze moj, kad vas gledam, kad vas slusam, mislim da bi svaki muskarac s vama bio sretan. Koji je vrag u tom covjeku? Molim vas da me poslusate. Kad sljedeci put nesto inscenira nemojte reagirati impulsivno nego razumski. Sto bude, bude, promijeniti se ne moze. Pokusajte zatomiti strah. Razradite plan i nadmudrite ga. Recimo, hladno ga podstaknite da nastavi, da, ukoliko njemu nije stalo do vlastitog zivota, onda nije ni vama. Nista mi pametnije u ovom casu ne pada na pamet. Jucer sam imao puno posla, nocas dezurao. Dodjite neki drugi dan. Dobro razmislite. I ja cu. Onda cemo razgovarati.

- Bojim se da ne bude prekasno - sjetno je prosaputala.

- Nece, ne brinite. Sjetite se onog pokusaja vjesanja na spojene pertle. Ni tezinu macke ne bi izdrzale. Pa tri prazne bocice barbiturata pored glave dok cvrsto spava. I konja bi ubile. On se, cak i bez protuotrova, bez ispiranja zeluca, u bolnici najnormalnije probudio. Zasto? Jer je popio jednu do dvije tablete, a ostavio tri bocice. Pa slijetanja sa ceste u jarak dubok tri metra... Jadno.

- Nista vam ne vjerujem. Ja ga volim i on voli mene... potrazit cu drugog lijecnika. Valjda ce imati vise razumijevanja za mog nesretnog muza. Kad ja ovoliko patim gledajuci ga, kako je tek njemu? Toliki jad i cemer ne mogu se odglumiti.

- Ono vremena koliko provede s vama moze i na grani visiti, kamoli se pretvarati... Kako zelite. Ja vam savjetujem...

- Rekli ste vec sve sto ste imali. Vise necu dolaziti. Oprostite mi sto sam bila toliko drska pa vam oduzimala dragocjeno vrijeme.


Izasla je. Bijes i razocarenje su se preplitali kao prsti njenih ruku. Cijeli grad, mediji, obicni mali ljudi, svi pricaju o gotovo nadnaravnim sposobnostima tog neuropsihijatra, a ona ga ni nakon deset poprilicno dugih razgovora nije uspjela ubijediti da pruzi pomoc, da pruzi ruku lijecnika i covjeka njenom muzu koji je, osjecala je, sve dublje i dublje tonuo u depresiju. Pa jos one nebuloze. Zeli da se nje rijesi, voli jedino sebe. Bitan mu je njezin imetak. Koja drskost. Koje gluposti. On me voli. Ne mogu biti lazni svi izlivi njeznosti i paznje kad njegova dusevna bol nesto splasne, kad se svede u granice podnosljivosti. Ja njega, Bog mi je svjedok, jednako volim od dana kad smo se sreli, kad smo spoznali da je to trenutak koji odredjuje nase sudbine, spaja nase puteve zauvijek.


April sa varljivim suncem i cestim kisama dosao i prosao. Toga jutra, dok ga je ljubila u obraz polazeci na posao iznova je dokucila bol u njegovim ocima. Silan, neizreciv. Bio je blijed, rascupan. Oka nije sklopio, svakojaki kosmari ga pohodili cijele noci, nije u stanju danas raditi. Sad ce pokusati zaspati.

Vratila se s posla na vrijeme, u minutu tacna. Otkljucala je vrata. U dnevnoj sobi ga nije bilo. Ni u trpezariji, spavacoj sobi, kuhinji. Dozivala ga, a otrovna zmija straha palacala jezickom. Onda je otvorila vrata kupatila. Lezao je u kadi punoj vode. Glava bila naslonjena lijevim obrazom na rub tako da mu lice nije vidjela. Ali sasvim jasno je vidjela bezivotnu ruku na trbuhu i u njoj fen za kosu. Voda i struja! Ne! Oh, ne!

Izjurila je, tresnula vratima za sobom. Drhtala je cijelim tijelom.

Napeto je iscekivao ne pomjerajuci se ni za milimetar. Desilo se neocekivano brzo. Tisinu je razderao pucanj. Sacekat ce jos nekoliko minuta, izaci i pozvati policiju. Nece se oblaciti samo ce oko tijela ogrnuti peskir.

Ovaj put je upalilo. Kako se samo dosjetio da napunjen pistolj ostavi na vidnom mjestu, na vrh komode. Kao da je mami. Zadovoljno je klimnuo i nesvjesno se nasmijesio.

Lezala je zgrcenog tijela, licem okrenuta podu. Bacivsi samo letimican pogled u luku ju je zaobisao. Birajuci broj policije tiho je zvizdukao.

- Molim vas da odmah dodjete. Bojim se da je moja zena izvrsila samoubojstvo... Da. U zadnje vrijeme je bila nekako cudna. Da. Aleja brijestova 11.

Odlozio je slusalicu na aparat i protrljao ruke.

- A kazu da nema savrsenog ubojstva - pomislio je.

- Osusi kosu, dragi - iza ledja ga je gotovo pokosio njen glas. - Da se ne prehladis.


Nura Bazdulj Hubijar

[/i]

15.05.2005.

NOĆ U ZAPEĆKU

[i]
Pastirići i Hlapić s Gitom dugo su razgovarali o svem što se dogodilo, pa je već počeo sumrak da se hvata i bilo je vrijeme da se ide kući s kravama.
No oni su tako živo razgovarali i sve gledali u vatru da ne bi te večeri ni opazili da je sunce zašlo niti bi se sjetili ići kući s kravama.
Najveća bijela krava, što je oko njih pasla, priđe k malomu Mišku i tiho ga lizne upravo po goloj nožici:
"Hajdemo, Miško, kući", mislila je tim reći krava.
I zbilja! Miško podigne glavu te opazi da je sunce zašlo.
"Aj! već je mrak!" vikne on.
I svi ostali podignu glave i vide da je vrijeme da se ide kući te stanu brže sakupljati krave.
Gita upita Hlapića:
"A kuda ćemo mi?"
To nije znao ni sam Hlapić. Bilo je prekasno da se ide dalje, a noćišta nijesu imali.
Sad je Hlapić bio u neprilici.
Ali Gita je upamtila što je danas vidjela.
Ona je sad znala da Hlapić nosi šilo i dretvu uza se i znala je da je to veliko blago.
"Ponudi se pastirima da ćeš im u kući pokrpiti opanke pa će nas primiti na noćište", reče Gita.
Hlapić se zastidi da se on, tako mudar, nije bez Gite mogao dosjetiti kako da se prehrani sa svojim zanatom.
Pastiri obećaše da će ih primiti na noćište i tako pođoše svi zajedno u selo, koje nije bilo daleko.
Krave sa zvoncima išle su naprijed!
Za kravama išao je Bundaš, koji ih je u red tjerao kao da je pastirski pas. A iza Bundaša išlo je pet pastirića, pa Hlapić i Gita.
Hlapić je nosio na ramenu Gitinu papigu, s kojom se vrlo sprijateljio. Papiga je toga dana toliko puta čula ime "Grga" da joj je to ime ostalo na jeziku. Jer papige nose svoje znanje na jeziku, a ne u glavi. Kad su dakle došli u selo, vikala je papiga svakomu seljaku kojega bi sastali:
"Dobar večer, Grga!"
Tomu se dakako svaki smijao: i onaj koji se zvao Grga i onaj koji se nije zvao.
Tako je cijelo selo još iste večeri znalo za Hlapića i Gitu.
Hlapić i Gita unišli su za kravama i s Miškom i njegovim bratom u jedno dvorište. Hlapić obeća Miškovim roditeljima da će im sjutradan pokrpati sve opanke u kući, a oni primiše njega i Gitu na konak. No to bi oni ionako bili učinili, jer su seljaci uvijek dobra srca naprama siromašnoj djeci.
Poslije večere pođoše spavati.
Djeca su spavala u zapećku. Zapećak je širok i prostran. Zimi grije, a ljeti hladi. I ako ih je sada bilo četvero, ipak se slatko spavalo.
Samo Gitina papiga morala je da bude zatvorena u košari, koja je visjela nad zapećkom na gredi.
"Ta zelena sova ima grbav nos kao vještica", rekao je Miško. "Mogla bi nam po noći izvaditi srce!"
A baka, što je spavala na krevetu, pogledala je papigu sa strane. I njoj se činilo da bi to moglo biti. Baka i Miško uvijek su, naime, složno mislili i zato je morala papiga u poklopljenu košaru, pa na gredu.
Onda svi zaspaše.
Prije no što je Hlapić zaspao, računao je u glavi kako li je daleko od majstora Mrkonje.
Onda je izračunao da nije baš daleko i da bi za jedan dan mogao prevaliti sav put što ga je prošao za pet dana. To je bilo radi toga što se s Gitom nije moglo brzo putovati. No Hlapiću je bilo teško i pomisliti da se rastane s Gitom i da ostane opet sam s Bundašem na putu.
On je bio zadovoljan što još nijesu našli Gitina gospodara i cirkus, premda je Gita putovala zato da ga nađe.
Tako je razmišljao Hlapić u zapećku. Bile su to dakako brige. No onda pomisli Hlapić:
"Brige dolaze i prolaze same. Ne koristi misliti! Grga je sam pao preda me u jarak. Da sam ja deset godina promišljao kako ću ga naći i kako ću mu predati rubac, ne bih se tomu dosjetio."
I tako zaspi Hlapić. U sobi je sve već slatko spavalo.
A najslađe su spavali Miško i baka, premda su mislili da je vještica u košari na gredi.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

15.05.2005.

GOLUBICA BEZ VIDA

[i]
I surov dan dosiže grede na tavanu,
svjetiljka će probuditi zastore
u kojima ratovi nisu radosno nicali.
A kafe uvijek ima na stolu
stvorenjima što se u gubicima susreću
po meridijanima zemlje
koju posve prirodno otkriše
naivni slikari.
Prazno je vedro. Voda je negdje promakla,
oštroumne žene u žamoru su ostale,
fosfor u kosi i huhut sove,
korak do kraja, ptice u zoviku,
zastao šumar nad kosturom jednim,
savio tutun u papir, kresao kremen
ne znajuć za razliku buktinja.
I riječi su izgovorene.
Ko golubica bez vida
još su u zraku.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

DALEKA POSTAJA

[i]
Nostradamusu, kataru


Izdržati prevare, noćiti u sipi,
nestati nadaren za drugo rođenje
a bešike su pokradene.
Jest sav ethos pao,
jesu nestali gromobrani.
Pukao je led i niko ne zna
kamo se okreće sudbina.
Kasno stižu telegrami,
glas hartijom vibrira,
misao čezne
za otporom grometrije
dok astronom u buretu objekte skicira.
Ko su novi mazi? I zar nam dosta nije
onih što nesreću kose
a kućama samo prazni stižu.
Zar ne osluškujemo svemir
na kantaru od bronze,
u pisma unosimo nemir?
Baciti pero, u riječ se pouzdat
samo danju,
jer noć se ispisuje posve tajno,
jezikom preokreta.
A svi su mrtvi isti. U snu sami.
Kto od njih da pomisli
da su značajni
samo u dalekoj postaji.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

ZORA KASNI

[i]
Kto to bje opozvan u času plovidbe
dok ruka izmiče sivoj svjetlosti
u vrijeme cvata općeg rasula?
Pokorno se rastaču kotači,
drum klizi u taman perivoj,
ka osveti
od koje nisu pošteđena
ni djeca.
Inje prijeti, lovci ciljaju duše,
drhti pas, jesen je, skoro će zima.
A oni u jarku razbiše kontrabas
i jezive orgulje monotono gude
o smrti i istočnom grijehu,
o tamnim pticama.
I niko se ne oglašava
iz jazbine
gdje su je silovali.
A djeva ona bje, u ranom cvatu.
Ni znala nije
zašto joj je haljina krvava
i zašto hladna Drina
mnoge Bosone odnosi.
Svijest tone,
vuci raznose meterice,
zora kasni
dopk pijetao bez glave
uzalud
u dan se propinje.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

POGROM

[i]
Po J. W. von Goetheu, skromno.


Nosili smo samo jednu luč
od grada do grada.
Na tom putu ne bje ni jedno
toplo vrelo,
niti i jedna sigurnija pokrivka.
U zoru su se čuli prvi pucnji.
Pijetli su sakrili znake.
Sijed je starac
u naručje uzeo dijete
i pustio ga da pogrom prespava.
A kad se i ta jedna jedina luč
ugasi,
dijete osjeti strah
i neku čudnu zimu.
Iz sna se prenu.
Ni jedan se grad više vidio nije.
Ni jedan čovjek više nije imao lice.
'Strah me je, djede!' - reče drhteći.
'Ništa, dijete. To se samo nebo igra'.
I zasja luč u grlu,
poteče riječ bosanskog jezika.
'A naš grad? Gdje je naš grad?' -
pitalo je dijete.
'On je otišao malo ispred
i kad stignemo
bit će na svom mjestu.'


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

DAŽD

[i]
Vode otiču u nove pošasti,
vidici se dižu u zrela nebesa,
prašinu niko ne odvlači,
javiše se ponori.
A dažd poče da udara,
krupna se okna doma ruše
i niko ne čuje
da između tavana i stola
tutnji vasiona.
Noc potom ječi.
Svi su slijepi i gluhi.
Dijete više ništa ne pita.
Pomore ono sluti
i vidi
da će zidovi biti raznijeti
u krugu svemira što pluta
bez nade i cilja.


Dzemaludin Alic

[/i]

15.05.2005.

A KNJIGA JE OTVORENA

[i]
I žižak noćas trne a raž zri.
Pas na lancu nove glase trza.
Požari. Nebo stiže u dolinu
gdje rasad zemlju drma.
Digli smo kolibu i polje posuli vatrom,
gasili potom i potop i selidbu,
išli gorom i dolom
i vjerovali u spas i vjeridbu.
Koso sijača, zvuče kasni,
kako su snježni sjenici i duša
i kako je pusto otkopano raslinje,
kovani bakar, srebro i cvijeće.
Jesu vjerovali u što su znali,
jesu zalutali na putevima tavnim,
jesu ponikli u mraku
i jesu u stepama se našli,
kuso pleme slijepih pjevača.
I žižak trne noćas u dršci noža,
i kremen gasne a luč zoru traži.
Pas na lancu još reži kod kostiju otaca
i još se uhoda ne miče od kuta.
A knjiga je otvorena.
U njoj su bašče i sreće buduće.
Nad njom djed i unuk
nauk kuće.


Džemaludin Alić

[/i]

15.05.2005.

Alija Kebo

Pjesnik, novinar i publicista Alija Kebo rodjen 1932 godine, Bivolje Brdo opcina Capljina. Zivi i radi u Mostaru. Objavio 12 knjiga - ne pominjuci ni pred kim, osim pred samim sobom rukopise koji su ostali (nedovrseni) u stanu iz kojeg je najuren '93. Uradio dva almanaha hercegovacke poezije-"Kamenje" i "Od kraja do beskraja". Bio dugogodisnji glavni i odgovorni urednik lista "Mlada Hercegovina". Danas potpisuje casopis "MOST", i uredjuje ediciju "Rondo".
Pjesme su mu prevedene na vise jezika (francuski, engleski, ruski, turski, njemacki, italijanski, norveski, arapski, poljski, rumunjski, azarbejdzanski, bugarski).
Knjiga "Od Uborka do Njujorka" je kazivanje covjeka u poodmaklim godinama koji jos ima snage, da premoscuje mrznju i razlike, da voli i ljubi. Neka vrsta sentimentalne analize njegove duse koja pati, ali se opire travijalnostima sumornog svakodnevlja. Duhovni otisak jednog zapisivaca koji u tamnoj prasumi naseg udesa traga za poezijom svjetlosti u kojoj se naziru polja ljudskosti i Univerzuma. Knjiga je stampana uz pomoc dobrih ljudi, Mostaraca (koji nazalost nisu dopustili da im se istaknu imena), te im se pisac na ovaj nacin toplo zahvaljuje.

15.05.2005.

GOSPODARIMA MOJE ZEMLJE

[i]
Zemlja je moja stjenovita
Pjesma krhka stabljika
Izadjite iz moje stijene
Da stabljika isklija

Izadjite iz moje pjesme
Siroko je pod nebesima
Dosta smo bili udvojeni
Da malo dahnemo dusom

Pjesma moze sama
Samoca joj daje krila
Hrani je jedna ceznja
Grije je jedna zvijezda

Lijepo vas molim
Izadjite iz pjesme
Sretni vam puti bili
Gdje omrkli, tu osvanuli

Pjesma hoce svjetla
Hoce tmine i tisine
Dani su joj izbrojeni
Ako se i kad vratite

Ako ste gospodari moje zemlje
Niste i moje pjesme.


Alija Kebo
Mostar, januara '99

[/i]

15.05.2005.

POSTIDJENI HAJRUDIN

[i]
Kad je Most odletio
Doletjeli neimari
Da ga vrate na staro mjesto
Starac i sad tamo stoji
al' ga mi ne vidimo

Kad su Most ranili
Neimari rane previjali
Okivali ga prsima i rukama
Da Ljepotan ne podlegne
pod seirom mrznje i rafala

Kad su u Most opet pucali
neimari pukli od tuge
Proglasili Dan zalosti
Pod zelenom vodom
i sad fatiha tece

Kad iznova pocese graditi
neimari su iscezli
Da ne cuju kvarne rijeci
Da ne vide Hajrudinov kamen
koji se stidi svog imena.


Alija Kebo
Mostar, januara '99.

[/i]

15.05.2005.

ZAPIS NA DVIJE VODE

[i]
1.

U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu
dobri radojica bjelic vavijek se radovao

i u tome kratkom u ljetu i kad je cvijetje brao
i kad je ratio i kad patio vazda je zvijezde krao

na putu kroz zitije sije on bugario nije
put zarka sunca gledao je i modra neba

i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme
na tom putu pade dosegavši tamu samo svoga greba

sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba
u sjenci tog vjecno plavog hlada

ne treba mu više ni vina ni hljeba
jer sitosti tu nije niti glada

ni sunca nit kiše

ne treba mu ništa
do suncani pocivališta


2.

Oprostite mi
što ipak vas molju

i bratiju i druzinu i gospodu
do vratiju mojih da dodju da me pohodu

molju i kume i prije i strine i nevjeste
da me ne minu vec da me kad pominu da se kad sjete

jer ja sam bil kako vi sada jeste
a vi cete biti kako sada jesam ja


Mak Dizdar

[/i]

15.05.2005.

LJELJENI

[i]
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi

(Njima
Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku

(I rastrkaše se na sve cetiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisuciše i mladi sad uporno cekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
Iz zapamcene price išcezli otaca i djedova)


Mak Dizdar

[/i]

15.05.2005.

MOSTAR GDJE JE

[i]
U avionu ko zna koje kompanije
Na sletištu ko zna kojeg koridora
U žagoru šarenog mravinjaka
U saglasju ko zna čijeg jezika
Ko zna kojeg naroda
koji nikada nije čuo
ni za srpski ni za hrvatski
a kamoli za bosanski
Je li u prihvatnom centru
što ga, po naški, zovu tuđinom

U poštanskom sandučetu ko zna kakve boje
ko zna kojeg grada
Na ko zna kojoj klupi
u ko zna kojem parku
Na obalama
ko zna kojih mora
sjevernih ili južnih

Je li, možda, u zemljama
u koje nikad nisam kročio
niti ću kročiti
U državnom sistemu ko zna kojem
Pod vlašću ko zna koje komune
Tamo gdje peru suđe i raznose WC šolje
Na brizi ko zna čije socijale
Na teretu ko zna čijih leđa
U ne zna se kojem entitetu
U ko zna kojoj kraljevini
i kojem bijelom svijetu

Ja li tamo gdje niko ni s kim ne opšti
Osim svak sa svojom sjenom
i uspomenom

Za mila Boga, gdje je
Ili ga stvarno nigdje nema
Ili: Mostar sve je!


Alija Kebo
24/25. septembar 2000. g.
(Iz knjige ”Od Uborka do Njujorka”)

[/i]

15.05.2005.

AMRINA KLETVA

[i]
Javljam se iz zemlje tuge i izganstva
prepuna boli, gorcine i zala
Mostar ubise u ime laznog bratstva
Moja bi suza i pelin nadgorcala
Ni Hajrudinov polumjesec ne osta
Dabogda nikad ne imali mosta

Svjesna sto je bilo i sta ce jos biti
Ovdje u tudjini kunem gadove
Moju mis'o ne mogu porobiti
i da ni noge i ruke okuju u okove
Za nas ima nade, za njih nema oprosta
Dabogda nikad ne imali mosta

Cujem za jezive orgije koje cine neman
Za silovanu staricu stoje skocila s treceg sprata
Od ponizenja goreg malja nema
Al' nema vise ni druga ni sabrata
Vec samo puska za uljeza i nezvana gosta
Dabogda nikad ne imali mosta

Do juce s nama jeli i pili
Strasno je prokletstvo - ne znati
Sad se vidi sta su davno namislili
Da cemo svi kucile otici, nestati
Ni more nasih suza i krvi ne bjese im dosta
Dabogda nikad ne imali mosta


Alija Kebo
[/i]
Pjesmu AMRINA KLETVA je napisao mostarski pjesnik Alija Kebo u prvoj noci poslije rusenja Starog mosta

15.05.2005.

PJESMA MOSTU

[i]
Aleksi Santicu
Hamzi Humi
Antunu B. Simicu



Na tvoja brda iz okolnih kotara
Sljeglo je mnogo otrovnih zmija
Jesen je odmakla a sunce jos sija
Nad simbolom ponosnih mostara*

Namjerni su da grad uzmu sebi samo
Izm'jene mu lice - ostave bez duse
Da ne budes vise kakvoga te znamo
Zato kolju, pale, siluju i ruse

Toga su tmurnog suncanog dana
Kakvih je malo bilo do tada
Srucili na tebe sa svih strana
Mnogo mrznje, bijede i jada

Tukli su sve dok te nisu sahranili
U smaragdu koji ispod tebe tece
A onda su svoju gangu zapjevali
Nad zlocinom koji nas boli i pece

Zasmetala im ljubav i bratska sloga
I proslost iz koje su i sami nikli
Ubiti ljepotu vec dobro su svikli
U ime nekog cilja, vodje il' boga

Bolno je saznanje da ste i vi ljudi
I da ste do jucer zivjeli sa nama
Vas komsija i rodjak zbog vas se stidi
Place ili suti i mrije od srama

Rijecima bih zato na vas da pljunem
I kazem da ste podli, zli i bijedni
Cak i porod vas i vas bih da prokunem
Al' ispljuvka ljudskog vi niste vrijedni

U nama ipak mrznje, pakosti nema
Znaj da nasa ljubav nije znak slabosti
Nakon hladne zime proljece se sprema
Da nam vrati zivot i stare radosti

U ime neba i mostarskih behara
U inat dusmanima divnog Mostara
Za ljubav svih mrtvih i zivih mostara
u nama se vec novi Stari most stvara


Mirza Mustovic
London, maj 1994

[/i]
* mostari - cuvari mosta koji su dali ime Mostaru

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
862772