¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

06.05.2005.

Alija Kapidzic

Alija Kapidzic je rodjen 25.11.1943. godine u Banja Luci, na dan, kako je to cesto isticao, kada je rodjena i Bosna i Hercegovina. Osnovnu skolu i Gimnaziju pohadjao je u rodnom mjestu, Medicinski fakultet i specijalizacijuopce medicine zavrsio je u Zagrebu.

U proljece 1992.godine, kao i mnogi njegovi sugradjani, dobio je otkaz. Imao je 25 godina radnog staza kao lijecnik, specijalista opce prakse sa zvanjem primarijusa.

Njegov hobi i velika ljubav bila je literatura i knjizevno stvaralastvo. Jos kao gimnazijalac objavio je prve radove i vremenom je posebno postao zapazen kao autor humoristickih tekstova - aforizama, humoreski, kozerija, epigrama, skeceva. Literarnim radom se bavio punih 30 godina, objavljivao je u mnogim listovima i casopisima, te u programima radio-stanica. Bio je redovan suradnik humoristickih emisija Radio-Sarajeva i Radio-Banjaluke.

U ona nemirna, zla vremena prognan je iz svog grada i domovine i godine izbjeglistva proveo je sa obitelji u Malmeu, u Svedskoj. Umro je nenadano 13.decembra 1996. godine, u 54. godini zivota, u Malmeu gdje je i sahranjen.

Postuhmno je izdana knjiga poezije, humora-satire, aforizama, pripovjetki i pjesama za djecu, pod naslovom "KAO VRELO DZENETSKO".

06.05.2005.

ALKAPIZMI

[i]
Zahvaljujem sto me prognase i tako dadose mi sansu da prezivim njihov mracni humanizam i bezbojnu renesansu.

Triumfator rece: - Hljeba i igara! Narod dopisa: - Jos pica i cigara! Na to se triumfator od muke zakocenio: - Ah, sto mi se narod u dobru nagore promijenio.

Bio je sjeme balkanske rase - uvijek bi pio iz najvece case.

Kako sada stanje duha vidim, jos uvijek ima majmuna cije se evolucije stidim.

Cekala ga lijepa buducnost. Sadasnjica mu sve dala.

U partiji pione jedu ili guraju u zadnji red, zar ne?

Pitao ih: - Gdje da nadjem sposobne ljude? Jedan mu sposobni odgovorio: - U njihovim vilama, budalo!

Ne vrijedi vise: "Mislim, dakle postojim", nego - Nema sta da mislim, dobro stojim.

Autobiografiju poltrona cine isjecci iz biografije gazde.

Kad sam zaostajao za drugima, govorili su: - Pregazice te vrijeme! Kada sam posao ispred vremena, pregazili su me oni.

Nevjerica u Boga - ateizam. Vjera u covjeka - skepticizam.

Budi oprezan! Krupne rijeci te najbrze mogu uciniti sitnim.

Usijana glava se najbrze hladi kad pocne da gori pod nogama.

Pojedinacno napredovanje je katkad samo uvod u kolektivno nazadovanje.

Hajka se u principu dize na krupnu zvijerku, ali kad se izgubi princip, stradava sitna divljac.

Malog covjeka pitaju zasto je progrijesio, velikog... kako je do toga doslo.

U pomrcini i svitac postaje zvijezda.

Dali mu vise mogucnosti... da sakriju onu pravu.

Neki su Darvina bukvalno shvatili pa od svakog majmuna ocekuju da postane covjek.

Kad te dizu u nebesa, sjeti se: iako nacickana zvijezdama, ona su ipaktaman prostor.

Nije problem kopirati pametna covjeka. Problem nastaje kod pokusaja umnozavanja.

Ne znam da li sam promasio karijeru, pitao se noj gledajuci ptice kakolete.

Suplje rijeci nemaju tezinu, ali mogu imati masu.

Razlika: biografija nastoji da nesto kaze, autobiografija da stosta presuti.

Ne gledajte stvari samo iz svog ugla. Ima i tupih uglova.

Kad na dvorisnim vratima vidim natpis "Cuvaj se psa", odmah pomislim da to gazda rezi na ljude.

Kao sto vidite, nije problem poslati covjeka u svemir. I dalje je samo problem kako pojedince spustiti na zemlju.

Nezgodna je kombinacija snaznog realiste i prevelikog sanjara: prvi od sume ne vidi stablo, drugi od stabla vidi pilanu.

Nezaposlen razmislja kako da iskoristi slobodno vrijeme, zaposlen.... kako da ubije radno vrijeme.

Kakve li ironije!? Ljudi spremni da daju sve od sebe najcesce su osobe od kojih se nista ne trazi.

Razlika izmedju prirodne i vjestacke zebre: ovu drugu stalno prelaze.

Sumnjam da dobro prolaze ljudi koji sumnjaju u svakoga, a nesumnjivo lose prolaze oni koji ne sumnjaju ni u koga.

Covjek kome fali daska cesto je odskocna daska drugome.

Teznja pametna covjeka: biti razumniji od drugoga. Ambicija kretena: ne biti veci kreten od ostalih.

Zbog necijih pet minuta mnogi ispastaju godinama.

Sjetite se da je proslost neuspjesnih bila jednom njihova bolja buducnost.

Svi priznaju da je grijesiti ljudski, ali niko ne rece na ciji racun.

Vjerovati u covjeka... predivno. Biti siguran, vec preopasno.

Idioti tvrde da Kolumbo nikad nebi otkrio Ameriku da nije posao na krivu stranu.

I u njegovoj karijeri bilo je padova. Padali su oni preko cijih ledja se uspinjao.

Ako me vec imaju u sahu, tada vise volim da sam konj kojeg micu nego top koga su zrtvovali.

Usutkan covjek najrjecitije govori o svojoj okolini.

Bio je toliko glup da je kao pametniji uvijek popustao...budalama.

Zalost: covjek bez kruha. Tragedija: ljudi bez duha.

Baksuz je covjek koji pomisli da se rodio pod sretnom zvijezdom, a poslije ustanovi da je rijec o zvijezdi padalici.

Biti posten, stvar je opredjeljenja. Biti dobar, to je vec napor.

Glupost ne nudi sredinu; ili nas previse rastuzuje, ili pretjerano uveseljava.

U lazi su kratke noge, ali se ni s istinom ne ostaje na nogama.

Hvale se neki da su cvrsto s obje noge na zemlji. I stoka je na cetiri, a svijet od toga nista nije bolji.

Jedini nacin da nikad ne slusate vremensku prognozu jeste da je neko vrijeme slusate.

Prevazidjena fraza: "Pare ili zivot". Para odavno nema, a i zivota je sve manje.

Onaj koji sastavlja kraj s krajem ima vise mogucnosti da izvuce deblji kraj.

Forsirati glupana isto je kao i tjerati mlinski tocak da bez vode melje zito.

Da nije bilo informativnog mraka, zar bi njihovi svijetli likovi dosli do izrazaja.

Ako se na greskama uci, zasto ne bismo i dalje grijesili? Jos nismo sve naucili!

Nije ni meni lako - rece siledzija - ja na poslu dajem sve od sebe, a ne vrati mi se ni deseti dio.

Kad je vuk sit i ovce na broju, treba pitati za cobanina.

Nevalja udarati sakom od sto, tako ti se pocne drmati stolica.

Sreca pa sam znao da pisem aforizme. Inace bih sigurno rekao koju previse.

Baksuz; cim je otvorio prvu bravu, brzo se nasao iza druge.

Nasoj privredi su trebali mladi kadrovi sa dugogodisnjim iskustvom.

Kad o svemu zdravo razmislim, postanem bolestan.

Radio je za trojicu, a nije docekao penziju ni za jednoga.

Znao bi se pozaliti. - kako cijene skacu i ujedaju, svaka bi pijaca u nas trebala biti buvlja.

Radio je kao krtica i... brzo otisao pod zemlju.

Pametnom muskarcu zena ce oprostiti samo jednu vrstu gluposti: onu koja je ucinjena radi nje.

Koliko su zene prakticne vidi se po tome sto se uvijek kunu u ljubav, jer - nista zaista nije tako prolazno kao ljubav.

Zene hvale muskarce kao osvajace, a ustvari su ubijedjene da im samo ustupaju odredjenu teritoriju.

Nema bezazlenih zena. Ako sta ima, to su samo naivni muskarci.

Moj otac nikad nije kasnio na posao - uvijek bi mu ga ostavljali.

Na sastancima nije govorio. Ustvari, s njegovom platom nije ni imalo sta da se kaze.

Kad je zapinjao iz petnih zila, hvalili su zile a racunali zapinjanje.

Dok je on vukao naprijed, drugi su tapkali u mjestu. Nije ni cudo, imali su najbolja mjesta.

Kada bi posustao, govorili bi: "Ako, neuspjesi celice." Poslije, samo njega su poslali u staro gvozdje.

Bio je, ustvari, zaposlen prije dobijanja radnog mjesta. Saljuci uzaludne molbe na konkurse, radio je Sizifov posao.

I noj je ptica, pa je ipak s obje noge na zemlji.

Glupost nas najbolje uci da nije sve u pameti.

Bilo je nepisano pravilo da u pravilu ne drzimo do pisanih pravila.

Pesimisti su samo propali optimisti.

Obicno su bili imuni na rad; zasukali bi rukave samo kod vakcinacije.

Pas koji laje ne ujeda. U podjeli rada njemu je pripao sektor obavjestavanja.

Samo nekarakter dozvoljava sebi da karakter smatra tek obicnom suprotnoscu.

Iza njega promasen brak, promasena karijera, promasen zivot... I ko da ga ne pusti naprijed - kada nema vise sta da promasi.


Alija Kapidzic - Alkap

[/i]

06.05.2005.

ZLATO

[i]
Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.


Vesna Parun

[/i]

06.05.2005.

ZAPIS O CASTI

[i]
...I da e vidimo vsakome
komu se podoba...


Velika cast svakoj vlasti koja je data od gospoda našeg
velikog boga
Velika cast svakoj vlasti što stize nam bilo ma od koga
Cast kralju našem i svoj vlasteli rusaga bosanskog
Cast neka je kralju otcu i kraljici majci
Cast blagorodnoj djeci kraljevskoj i blagorodnoj
kraljevskoj bratiji
Cast pobratima njihovim i svoj bratskoj satniji
Velikom dvorskom vojvodi cast što dvorom upravlja na
cast kralju i gospodi
Velikom vojvodi bosanskom cast jer bojeve vele i male
vodi i predvodi
Neka je cast kaznacu i tepaciji neka je celniku i
peharniku
I svim ostalim uzmnoznim i umnoznim bojarima
Svim knezovima zupanima i drugim glavarima
Svim oblastnicima naredbenicima i vlastnicima
Svim dukatarima mitnicarima globarima i sokolarima
I glavi glavnoj svim vlaškim katunarima
Cast lastnoj vlasteli velikoj i maloj
Cast sestrama njihovim
Strinama i nevjestama
Cast muškim im i zenskim otrocima
Cast zetima i domazetima
Rodbini toj cast i ostaloj
Cast vlasteli jako i vlastelicima
Cast svakoj vlasti velim koliko je ima
Cast i stavilcu ki postavlja povelenije o casti
Cast neka je bratijo u casti
I svim inim casnicima

Sa velikog stola casti neka i meni na kraju ostane
nešta -
Cast velika da skazem kmetima i kmeticima i ostalim
svima
Kako podjela te casti bi
Mudra i
Vješta


Mak Dizdar

[/i]

06.05.2005.

COVJEK SA TRI ZIVOTA

[i]
Bio jednom jedan covjek pa imao tri zivota.
Kud ce - sta ce sa prvim zivotom pa ga onako procerdaj u picu i dokolici, jedva cekao da ga se kuta­rise, dodijao mu.
Imam ja jos dva zivota, mislio je.
Pa on ode negdje gdje ga niko ne zna da zivi taj svoj drugi zivot.
Veli, sad cu ja pamet u glavu.
Kud ce - sta ce pa odluci da zivot posveti junackim djelima.
Gdje god mu kakva nepravda zapne za oko, a on otvoreno istupi.
Takva i takva stvar, to je, ljudi, neposteno i nepravedno. Na svakakve nevolje nailazio, hapsilo ga i progonilo.
Ali - omilio. Ovaj, vele, pravo govori.
Kad zaratilo, on prvi za pusku i vazda se za pravu stvar borio. Najposlije i slavu neprolaznu stekao.
Ali kako je zivot prolazio, sve ga nesto bilo stid. Stid ga sto mu narod tolike pocasti odaje.
Sta je?
Tako i tako, sva ta moja junacka djela mozete macku o rep svezati.
Zasto?
Pa ja imam jos jedan zivot pride, a ovaj sam mogao provesti kako mu drago, pa bi opet na isto izaslo. Jer, kakva sam to ja junastva pocinio kada sam vazda znao - poginem li, opet cu jos jedan zivot zivjeti.
Te i umre sasvim nezadovoljan.
A kad stupio u treci zivot, zivio kao i svi ostali ljudi.


Nedzad Ibrisimovic, Nakaza i vila

[/i]

06.05.2005.

RAZMIRJE

[i]
U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vucihna
Tad vrati se s grckih strana
S deset uboja s deset rana -
On zgibe tako u sluzbi vjernoj
Za svoga gospodina

U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vucihna Vucic rodi sina Vuka -
U vjernoj sluzbi za svoga gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka

I Vukic njegov rodi sina Vukajla
Pozeliv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turacke sablje pogube
Za smjernu i vjernu sluzbu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube

U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noci ovakvi
Konci zivota i smrti stoje:
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mac stasa
Ljeta tisuc cetiri sta petnadeset godina

Pogubi ih vlastita druzina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina

A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije -
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana

Sve za vjernu za sluzbu
Za svoga gospodina


Mak Dizdar

[/i]

06.05.2005.

KAIMIJA 6. DIO

[i]
U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, uzasnut, i vrištim, odakle, odakle poceti, pobogu braco?! Pendzeri se otvaraju, cujem ogovaranje, podsmijeh i psovku, eno, Kaimija se opet nalokao pa nešto vice, izgleda, šejtani mu mozak zatrovali. Ah, što li, tako ucen, ne pusti svijet na miru?
A ja urlam svoje uzaludno pitanje.

Ja srocim pjesmicu za narod - okan'te se, ljudi, duhana, to - niti je vino da te u rumene oblake ushicenja vine, ni hašiš da ti rajsko naselje u ubogu kolibu domami, ni šapat drage da te neizmjerjem srece obeznani. To je ljut i otrovan dim što prsa tijesni, srce steze a mozdane razara.
Ali Sarajevo dimi li - dimi.

Mutesarif puši, smješka mi se i veli:
»Ee, moj Kaimijo, vidiš li ovaj cibuk? Moze li on ovakav, lijepo srezan i izvijen, biti nekome dušmanin? Okani se pjesmica, nego, deder, zadumani zajedno sa mnom! Što je slave - u dimu je, što je štete - u djelu je, što to je otrova - u rijeci je. Sjedi, puiši i cuti!«

Odem posramljen. Umraku i tišini valjam se po tekiji i kunem mutesarife i njegove istomišljenike, dao bog pa oni sami sebi u vlastitim cibucima izdumanili. Zbog tromosti, zbog ravnodušnosti, zbog lijenosti i zbog proklete moci koju im polozaj u upravi daje da šire crvotocine svog duha kao vrline.

U meni se rada ona pomalo zalosna pronicljivost što dode s bolnim spoznajama o svojoj nemoci ili nesposobnosti. Nedovoljno strog da optuzim sebe, pocinjem trazti korijenje nevolja van svojih odgovornosti. Ceprkam po zakonima svemira, ali se spotaknem o nerazjašnjive tajne harmonije. Zaronim u uzroke i uslove nastanka i nestajanja covjeka, zivotinja i bilja. Ali udarim celom o zakljucane kapije iza kojih se krije majstorija prelaska nezivog u zivo.

Vrljajuci tako s kraja na kraj lobanje, nadem se na caršiji. A s nje se ne vidi daleko ni duboko. Gmizu jadni ljudi, krve se i kolju oko zalogaja hljeba, oko zlata, oko ugleda, gonjeni strahom za sutra i zudnjom za gomilanjem. I cim ljudsko bice izide na ovu caršiju, cim se upusti u krvavu igru odnosa što vladaju njome, izgubi cistocu ociju, zakrvavi bionjacama, stišce pesti, postaje surovo ili, što je još gore, - lukavo nasmiješeno. A ipak, ipak, oko svakog obigravaju mutne hucne vode, svaki bi nekog zvao, ali se s obale niko ne odziva. Neko primjecuje prokletstvo, pa se zatvara u šutnju, ili se gnjavno baca da satre ili da bude satrven. Vecina ne vide. Trpe i cute, uvjereni da su uzroci van moci ljudske spoznaje.

O uzrocima ni ja ne znam gotovo ništa. Prije mjerenja treba imati mjeru. A ja sam se otisnuo na pucinu diveci se zvijezdama, ali ne znajuci kako se pomocu njih putuje. I zudeci za obalama, a ne znajuci kako se mora brode ni gdje su pristaništa.

Ne pomogoše ni poduka pismu, ni pjesmica o štetnosti dima iz cibuka. Ne bi pomoglo ni da stanem na caršiju, pa magijama stanem prepadati svijet. Izgleda, ništa više ne moze pomoci bicima vezanim za zemljište i upravu ovog carstva. Njemu su dzigerice natrunule, a srce sporije bije. Negdje je neko zaustavio uspon i sve je pošlo nanize osipajuci se u svoja podnozja. Šta ja o tome da kazem kad su od mene rjecitije izgubljene bitke. Hvala nebu, jedna ljudska zabluda o snazi i svrsi carstva raspašce se naocigled sviju. Bojim se samo da ovaj moj narod ne moradne biti kusur u krvi.

Dok Bošnjak odgoji jedno, umre mu osmoro. Od deset odgojenih, dvoje doceka cetrdesetu. Ostalo pozobaju bolesti, ratovi, komšijske razmirice, glad i zvjerad. Dva dana placem nad sudbinom Bošnjaka, placem i pijem i pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.

Pocnem da lijecim. Dan, sedmicu, mjesec, dva mjeseca.
Navaljuju meni ucenom slijepi i krastavi, salom optereceni ili zuticom satrveni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni:
Amaan, Kaimijo, pomozi!

Tješim rod svoj bošnjacki vedrinom i podrzavam sokom trava i lijecim svojom strasnom zeljom da se ne napate.
A oni, Bošnjaci, cim se zdravlja domognu, opet izviruju s cepenaka, iz avlija, sa pendzera i vicu: sram te bilo, Hasane Kaimijo, zar je tvoja ucenost u lokanju vina, tvoja mudrost u psovanju, a tvoja šejhovska cednost u kurvanju?

Ja se ljuljam sokakom tijesnijem štucajuci i popijevajuci i zaklinjem se - nikad, nikad više ljudskom uhu oboljelom necu tješiti dušu vedrinom, ni srce podrzati ljekovitim sokovima trava, ni tijelo lijeciti strasnom zeljom da se ne napati.

Ujutru, mamuran, ipak otvorim tekiju i podviknem: navalite, slijepi i krastavi, salom optereceni, zuticom satrveni, siromaštvom iznureni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni, navalite! Golemo je srce u Hasana Kaimije, sve mu Sarajevo ni dva coška ne bi ispunilo. Navalite!

Lijecim ja tako rod svoj nesrecni, zaboravim se, kad jednom, dok sam dahtao od umora na podu, ne iskrsnu racun: stotinu izlijecio, hiljadu nisam, deset hiljada ih ceka na red, a trideset puta deset hiljada i ne znaju za me.

Zavidni proture vijest da sam cetvoro otrovao, pa otruju mene. Pobjede me. Ocajan, ostavim bolesnike bogu, vremenu i vidarima cija sva umijeca imam u malom prstu. Opijem se do nesvjestice da umirim savjest. Ujutru trijezan i prazan grizem svoje mišice od zavisti prema onima koji nešto stvoriše.

Aaj, da ne bi Sadika kujundzije, sagnjio bih u tavnici knjiške logike, ucrvao bih se u društvu mudrosti u svoj pupak zagledane, ili bih do kraja, razdrazen, tumarao od sitnih dobrocinstava do bijesnog srljanja u pice i blud. Ali naide Sadik kujundzija, mojom srecom, njegovom nesrecom, niz Sagrdzije, pocijepan, izubijan, krvav, u tanke konopce vezan, a za njim dva kadijina momka pod oruzjem. Zaboli me njegov bol. Zastidim se što ja, zdrav, ugojen i slobodan, pored njega prolazim. Zaustavim ih. Pitam Sadika:
»Šta je to, komšija, pobogu? «

Sjetni, mirni Sadik kujundzija s osmoro djece i zenom koja trecu godinu ne ustaje sa slamarice, gleda u me, rekao bih, kao i uvijek, malo molecivo i ljubazno smiješkom siromaha i poboznog podanika. Krvave usne se jedva razmaknuše. Mali mršavi Sadik kujundzija iznenada vrisnu:
»Šta-Šta je? Šta se tebe tice - Šta je? Koga ti hraniš, mrcino debela? Šta ti znaš pošto je zito? Placaš li ti sve namete? Ziviš od prazne price, je li? Ti s pljackašima sijeliš, trbuhe svoje dolmiš, ucene im marifetluke prodaješ, a ja... a mi... de, skloni se, jer ako te odalamim nogom u to salo...«

Sa cepenaka, iz sokaka, s caršije strkaše se na njegovu viku zanatlije, seljaci zaboraviše vrece zita i tovare sijena, momci se prepadoše gomile i gurnuše Sadika kujundziju da pozuri, da umaknu ka sudnici.

Do njenih vrata gomilica se pretvori u rulju. Braca Sadikova, prijatelji iz kujundzijskog esnafa, jedna brkata skitnica od Vlasenice, pod oruzjem, kao da je sad iz hajducije, djeca, kalfe - obradovani nemirom, seljaci, dvojica hodza s kundurama na golim nogama, zbiše se pred sudnicom u uzavrelu, vrihtavu guzvu.

Polako, stidljivo zbog Sadikovog prijekora, podem za njima, provucem se oko zida zbijenih tjelesa, naoruzani momak na vratima propusti me kao kadijinog prijatelja i dobro došlu pomoc, ja ulazim kadiji u sobu, dizem prste k celu na pozdrav, a još ne znam zašto sam tu ni šta u stvari treba da uradim. Kadija je cuo viku pod prozorima, razabrao o cemu se radi, kao covjek od vlasti zna šta je nemir gomila, pa na sporedna vrata razašilje momke po vojsku. Ali zacudi se - otkud baš sad ja, Hasan Kaimija. I šta hocu.

Skoci, pretece me dobrodošlicom, ponudi mjestom do sebe, nabaci na me mrezu sve svoje vještine da me sputa, da me savije, da me udobrovolji, kako bi me se što prije i bezbolnije otresao a da ne stignem ni da zazinem. Teška zuta tjelesina igrala je po sobi osmanlijsku srdacnost, jeziviju od zmijine prijetnje.

Ja odvalih pola Trebevica pitanja:
»Zašto goniš Sadika kujundzju?«
»Ja njega gonim? Njega pravda goni«
»Šta je skrivio? «
»De, sjedi, tako ti boga! Nisi valjda zbog toga meni došao! He, šta je skrivio! Ono... ako cemo pravo, ja nisam duzan nikome odgovarati na takva pitanja, ali pošto smo prijatelji, dragi moj Hasane, tebi cu reci... to je jedan opasan buntovnik.«
»Ne vjerujem.«
»Eh, eh, A ja, vidiš, vjerujem. Znaš li ti gdje je on bio protekla cetiri dana? Ne znaš? Naravno da ne znaš A ja, vidiš, znam. Moje je da to na vrijeme saznam.«
»Gdje je bio?«
»Opet pitaš? Paa, dobro! Bio je u selima i podbadao seljake da sidu u caršiju, bunu zbog nameta zajedno s esnafima da dizu, nered meni ovdje u šeheru da prave. Još su dvojica s njim bila, ali nisam otkrio koji su. Kazace mi ovaj razbojnik cim ga popritegnem.«
»Pusti Sadika! «
»Šta kazeš? «
»Pusti ga na moju rijec! «
»Jesi li pri pameti, Kaimijo? «
»Pusti, bice zlo! «
»Dodi sebi, dragi Hasane Kaimijo... pa prekosutra u petak seljaci treba na caršiji da se skupe, da zajedno s esnaflijama zagalame pred mojom mešcemom, da od mene ištu oprost od poreza i daca, da im ja otvorim hambare i zito podijelim, a kako cu, kazi - kako njega, krivca, iz šaka da pustim, njega glavnog za taj dogovor, iako nije baš glavni, ali jest... anamon, cafir, prvi i najgrlatiji, da ga pustim da mi sutra zorom šiljte poda mnom zapali? «
»Nece, pusti ga! «
»Ne mogu. «
»Moraš. «
»Kako rece? Moram? E, vidih, necu. Šta ceš sad? «
»Baš neceš? «
»Ne. I izidi, Kaimijo, dok se i na te nisam naljutio! Šta tu na me sjevceš ocima! Izidi! Idi svojim knjigama ili nastavi sa lokanjem i terevenkama. Izlazi, i nemoj da ti padne na pamet drugi put da se miješaš u moje poslove! «
»E baš hocu. «
»Kajaceš se, Kaimijo! «
»Prije moje, zakotrljace se tvoja glava! «
»Napolje! «
»Dobro, dobro.«

Istrcim, stanem na prag sudnice, raširim ruke, treba nešto znacajno reci, a ja na takve rijeci nisam navikao. Treba sazeci, zavitlati, razbacati na sve strane - nešto, treba reci... golemu strašnu rijec. Preda mnom vrela, gundava gomila zamrije, vidim lica, obicni srditi, mali ljudi, tu velikim rijecima nema mjesta, treba reci nešo jednostavno kao hljeb, zito, akca, aspra, brat, covjek, ali... kako?! Kako, kad nigdje u ucilištima nema savjeta kako se to u ovakvoj prilici kaze? Stojim raširenih ruku pred njima, znam da ocekuju od mene vijest ili zov, ali ja stojim otvorenih usta kao balavo dijete pred nepoznatim znakom pisma, tresem rukama, hvatam vazduh kao da cu kriknuti, ali krika nema. Rijeci nema.

A u meni narasta nekakvo gnjevno ludo ushicenje sobom, trenutkom, neizmjerno radosnim razlogom za napor, za brigu, za bitku.
»Bracoo! «, vrisnem, a još nikako da smislim šta da im kazem. »Bracoo, tuku Sadika! Tuku neduzna covjeka. Nece kadija da ga pusti. Za mnoom, ljudi, da se dogovorimo! «

To, toliko, mogao je izgovoriti i seljak koji šezdeset godina nije micao od goveda. Ali, eto, valjda za takav podvig i nisu potrebne mudre i vješto satkane recenice, nego kamenje psovki, po komad brda ljudskog dozivanja.

Propuste me cutke, sa strahopoštovanjem, ali cini mi se i - s nevjericom iznenadenih. Pobojah se: gomilu je samo tanka srdzba okupila i dovela pred sudnicu. Nije sazrela za gnjev, za tešku odluku, prepašce se rijeci - dogovor, jer on znaci pocetak bune.

Ali ljuti Sadikovi prijatelji i rodaci zavikaše:
»Za Kaimijoom! «
»Na dogovor, ljuudii! «
»Da cujemo našeg Kaimijuu! «
»Skloni se, napravi put Kaimiji! «
»Da pocnemo odmah! «
»Da zazdijemo mešcemu?! «
»Bracoo, neka Kaimija kaze! «
»Za Kaimijoom! «

Idem preko caršije razmahujuci peševima dzubeta - srecan, a još ne znam zašto, zurim, a još ne znam kuda. Cujem kako se za ledima svjetina povecava, brze diše, grije, vuce sebi i goni ispred sebe, i pali me necim opasnim, ljudi, nikad nisam bio toliko pijan, toliko divalj. Da sam kriknuo da popalimo Sarajevo, ne bih se sutra trijezan cudio tom svom zovu i urliku.

Topot za mnom sve brzi i glasniji. Uzvici sve oštriji i opasniji.
Miriše na krv.
U prepunoj tekiji navikasmo se
necemo nameta,
isjeci cemo gulikoze kadiju i muselima,
ambare aginske i trgovacke razvaliti, neka sirotinja jede dokle moze,
vikasmo, pa se smirismo. Skup u prepunoj velikoj sobi tekijskoj pretvori se u sijelo. Popricasmo o slaboj ljetini, o sve tanjem prometu, o nezagradenim grobljima, o nekakvoj gorickoj sirocadi koja ne mogu na noge od gladi, o necijoj kobili koja lunja po sokacima ranjava, krmeljiva, gluha, o necistim bunarima i o rakidzijama koji nocu urlaju sokakom,
aj, kad bismo osvojili vlast, pokajali bismo se koliko bi briga sebi natovarili na vrat!
cinilo mi se, sve ce se sutra svršiti mlakom svadom nas nekolicine uticajnijih sa kadijom. I bi mi zao onog neponovljivog uzbudenja kad su za mnom dahtale ljute gomile ljudi, dragih, pobunjenih, nesvakidašnjih mojih Sarajlija. I svršilo bi se sigurno tako nekom bezopasnom srdzbicom caršije i mahalâ, kakvih je bivalo i bice, da ujutru na sarajevske sokake ne provališe hiljade gnjevnih seljaka, naoruzanih kamenjem i toljagama i ponekom zardalom sabljom.

To ponovo zapali caršiju, zanatlije pozatvaraše ducane, u trku se opasaše i cvrsto obuše, iz sokaka pokulja sarajevska sirotinja, provrvje nekakav svijet za koji nisam znao ni da postoji, mada sam rodeni Sarajlija, izmiješa se sa seljacima.

Zaljulja se Sarajevo psujuci i prijeteci.
Stotine grla vikalo je:
»Kaimijaa! «
»Gdje je Kaimijaa? «
»Kaimijaa! «

Ja sam plakao pred tekijom.
Braco, zar je moguce da sam baš toliko potreban ljudima?!

Pograbiše me, ponesoše, uspraviše me na jednom cepenku da govorim, a ja sam vikao -
eeh, sva sreca te niko nije pamtio šta govorim, i što su svi culi, samo ono što su zeljeli da cuju, vikao sam, a cestiti Bahrudin Bratuncanin, jedan od starješina u esnafu kujundzijskom, vuce me odozdo za peš i opominje:
»Ne tako, Kaimijo, nemoj odmah - u krv, ne prenagljuj, sami smo, valja se najprije s drugim gradovima dogovoriti! «

Kad skocih, kako se nadoh prvi s teškim štapom u ruci, jesam li ja zvao ili sam samo ponavljao uzvike drugih, ne znam, tek - razvalismo sudnicu, izbacismo kadiju kroz prozor, razjarena gomila ga utuce nogama u kaldrmu, seljaci razgrabiše zlatnike, cilime, namještaj, dolje na sokaku opet rastrgnuše nekog ko je malocas vrištao na turskom zovuci u pomoc.

Odatle posrljamo dalje. Kao u djecijem snu, lijecem ja naprijed gologlav sa štapom podignutim kao sablja u jurišu, trcim leputajuci peševima dzubeta, za mnom grmi svjetina, ja je vodim na zitnice, a ne znam ni gdje su. Nije ni vazno gdje su, ni imali ih u ovom uvijek oskudnom Sarajevu, najvaznije je da nismo podanici i strašljivi zitelji, da trcimo u slijepe cikme, pa opet natrag na sokake, preko ograda koje se krše, preko bašci, kroz avlije, alacuci, pjevajuci, da hocemo nešta jednom zeljom, makar i pomamnom, makar nerazumnom.

Hvala Sadiku kujundziji!
Da ne bi njega, umro bih ne osjetivši visinu dokle moze da dobaci ljudska mogucnost.
A rastrgnutom kadiji neka svemoguci podari bolju pamet na onom svijetu. Ne bio se inaditi sa sirotinjom. I sa jednim, da recem, Kaimijom!

Sarajevo je grad u kome ni veselja dugo ne traju, kamo li bune.
Zalihe gnjeva potrošiše se brzo kao i zalihe zita. Pobuna splasnu. Seljaci se vratiše kucama pošto uvidješe da svoju vjecnu seljacku muku ni ovog puta ne mogu naplatiti, zadovoljni donekle što su odgodili namete bar za koji mjesec, bar do iduce zetve.

Zanatlije jedan za drugim otvorše ducane.
Age i trgovci rekoše da se narod otrijeznio, pa su finim ruganjem, za koje najbolje zna sarajevski bogatiji svijet, podgrijavali stid kod ucesnika, osjecanje da su u jednom trenutku bili neozbiljni, da su se pred nekim vecim i mudrijim obrukali neznanjem, nesposobnošcu da sami išta ozbiljno ucine. Nisu još smjeli da ištu razneseno. Cekali su carsku kaznu za buntovnike. A platili su nekoliko galamdzija koji su išli od ducana do ducana, od covjeka do covjeka, i vješto se vajkali:
»Kaimija nas navede na zlo! «
»Kaimija je kriv. «
»Neka vlast trazi Kaimijinu glavu. «
»Ako je car zatrazi, sami cemo je odrezati. «

Vidim, gudi potvrduju i ne potvrduju. Ali svi zure da zaborave bunu kao svoju veliku nesmotrenost i krivicu i obradovali bi se da se nade jedan krivac koji ce platiti za sve. Još se ne usuduju da upru prstom u me. Ali ja poznajem naš svijet. Budem li neoprezan, to ce mi se dogoditi najdalje za sedmicu.

Zatvorih se u tekiju. Zamandalih vrata. Napunih dvije kubure. Naoštrih jatagan.

Sjedim povazdan, sam na seciji kraj prozora, i cekam najavljenu silu i strahotu iz Stambola koja ce da ispituje i kaznjava. Miran sam. I, kao nikad, - nekakav sam samom sebi lijep i cist. Mudriji sam za stoljece od onih koji su za mnom išli, pa se povukli, a za dva koplja sam viši od Frenk Hasanage, koji dolazi s presudom u njedrima i trlja odnjegovane ruke, koje su podavile tri hiljade carskih protivnika. Jer moje djelo je dovoljno za jedno zdravo i izdrzljivo samopoštovanje.

Pa neka dode taj Frenk Hasanaga, ljubazan i otmen gospodin koji je svojim fino odnjegovanim šakama podavio tri hiljade carskih protivnika. Neka dode, neka zove, šipak cu mu kroz prozor proturiti. A ako baš ushtjedne da se bije, jatagan visi spreman na duvaru. Neko ce prije mene na mom pragu poginuti.

Cekam dan, noc, nedjelju.
Ne puštam nikog.

Ali niko i ne navaljuje da ude. Oni s kojima sam se bratimio po krcmama zaboravili su u prvom mamurluku pobratimstva. Oni koje sam ucio slovima ostali su nepismeni. Nemaju za šta da zahvaljuju. Oni koje sam izlijecio zaboravili su bol i razlog za zahvalnost. Oni koje nisam ni lijecio, ni izliiecio, nemaju potrebe da me poštuju. Ja ih i ne ocekujem. Ali hoce li me se sjetiti makar oni kojima sam pomogao da jednom u zivotu osjete nešto više u sebi, nešto svjetlije od prizemnih jadnih zadovoljstava svakodnevice?!

Ponekad neko kucne zorom ili kasno u noc, tiho zove. Ne javim se. Frenk Hasanaga je otmen i lukav gospodin. Izmamice me, glasom komšijskog djeteta. I zasuti me pred vratima šumom placenickih sjeciva.

Jedanaeste noci cuh tezak hod po avliji i konjsko rzanje. Topot potkovane obuce primice se vratima.
Pokuca bojazljivo. Zovnu. Jednom, dvaput. Onda udari jace. Viknu. Moja šutnja ga rasrdi, razbjesni, uze tresti i cimati vratima da ih izvali.
»Ma, otvori, cuješ li me! «
»Ko je? « pitam tiho, sakriven uz dovratak s jataganom u ruci.
»Otvori, pdbogu, otkad zovem! «
»Ko si ti! «
»Tale.«
»Koo? «
»Tale Licanin. «
»Aaa! «

Upustim ga, uvedem u sobu, Tale stane nasred odaje, ja hodam oko njega s cirakom cetvercem u ruci, od zabune ne nudim ga ni da sjedne. Tale stoji, trepce sujevjerno bojeci se da u ovoj kuci osame nisam poludio, obrce se polako kako ja obilazim oko njega... Moj Tale, blatnjav od puta, dronjav od siromaštva, sijed, i specen od nevolja i godina.
»Šta je? « šapce on.
»Ništa. Ništa. Onako! Aaa, baš ti? «
»Ja. «
»Aaa! «

Popustim cirak i zagrlim svom snagom starog prijatelja. On šmrca raznjezen, otima se, i sam mene grli i kori me:
»Ta, de, boga ti, Hasane Kaimijo, nismo djeca, de, da sjednem, razglobio sam se od puta, aa, ljudi, mog Hasanefendije, de, sjedi, da ti kazujem, moj dragi, moj omatorjeli Hasane, ala si se zdebljao i podbuhnuo! Sreca, te saznadoh. Znaš, pokupiše nas Krajišnike u Posavinu da sidemo. U putu cuh od jednog softe da je Sarajlija, pa ga upitah za te i za tvoje zdravlje. Vino? Nemoj vino! Ako imaš rakije i štogod da prezalogajim... Jah! A softa veli, bogme ti je tvoj Kaimija sablju podigao, bajrak razvio, vojsku kupi, hoce na Stambol da ide, sirotinjske muke da naplati. Kakvu vojsku, kakav bajrak, mislim ja, gdje si ti vidio da se bez Krajišnika išta u Bosni moze poceti, bogme je to neko mog Kaimiju u golemo zlo uvalio. Pozvah svoje Krajišnike da podu sa mnom, ali rekoše da oni imaju svoju Banju Luku, a Sarajevo ih se ne tice. Još manje nekakav lud hodza kome je dojadilo s mirom sjedjeti. Te ti ja zapnem sam... Ko velim, makar cetvoricu da posijecem dok do mene i mog Kaimije dopru.

Heej, ne trazi hljeba! Izidi, zaboga, pred kucu! Ne moze ti se uci od casa i sahana. Ja sam, da oprostiš, zavirio u dva-tri suda. Nije bog zna šta, sirotinjska pura zejtinom prelivena, pite krompiruše, popara sa suhim sirom. Svijet donosi, a ti ne cujes. Da ti pomognem unijeti? Mnogo toga ima. Ono bajato mogli bismo odvojiti mom Cilašu. Ee, za Kulaša ne pitaj! Umrije jadnik jedne zime od gladi i starosti, umrije, Allah mu dao konjski dzenet! A ti, biva, još rakiju trošiš. Na boga ne misliš. Hahaha, cudna sveca, ljudi moji!

A veliš, bunu dizeš!?
E moj Hasane, tijesan je vakat za tvoju golemu dušu. «

Zasjednem s Talom za bogatu trpezu što nam je nanijela sirotinja sarajevska. Pijemo, jedemo, placemo, pa opet pijemo i pjevamo, nas dva stara pijanca i nesrecnika na ovom svijetu. Oko ponoci ludujemo, ganjamo se po svetoj kuci - po tekiji, ja njega gadam mudrim i poboznim knjigama, a on mene ukoricenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nadem odgovore svojoj i covjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, poboznost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o cudoredu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.

Pred zoru otvorim sva vrata i prozore na tekiji. Zagrljeni, oba zazivamo otmenog gospodina Frenk Hasanagu da dode da nas posluzi, da nam noge opere i Cilaša napoji i otimari. A mogao bi, vala, i u caršiju trknuti i donijeti nam lonac rasola, mamurluk junacki da razbijemo.

Hohoho!
Eej, jadni Frenk Hasanaga, koji je odnjegovanim rukama podavio tri hiljade carskih protivnika! Da zna samo na koga ce u Sarajevu naletjeti!

Stize i taj strašni Frenk Hasanaga s gomilom ubica od zanata. Prije nego što je iko uspio da pripremi sebe ili druge na krvnikova ispitivanja i sudenja, da se dogovori o medusobnom cuvanju od teških ili nesmotrenih izjava u istrazi, posmica Frenk Hasanaga nekoliko ljudi iz caršije i sa sela, a medu njima Bahrudina Bratuncanina i Sadika kujundziju.

Krvnikov glasnik upade meni u tekiju i prezrivo na turskom izviknu poziv da dodem pred Frenk Hasanagu da odgovaram. Tale uhvati glasnika za toke na prsima, savi ga sebi medu noge i upita:
»Hasane, da ga rasijecem uzduz ili poprijeko? «

Sprijecih ga da ne prosipa krv po tekiji. A glasniku rekoh:
»Ako ta baraba, taj uišljo, taj pasji sin Frenk Hasanaga ima o cemu sa mnom da razgovara, neka dode ovamo! Samo neka najprije opere noge. I pred mojom kucom izuje kundure. Ja sam po majci od roda Pilavija, na lijepu rijec nije nas stid propuzati, ali nam je zato u gnjevu i sam šejhulislam do koljena. Marš napolje, paskovicu, i drugi put Kaimiji udi uctivije! «

Nisam se bojao Frenk Hasanage. Da li se on bojao mene, ne znam. Tek, dvadeseti dan donese glasnik dug svitak papira. U njemu spisak mojih vrlina i blagoslova meni i mojima, zelje za dug zivot i dobro zdravlje, i na kraju - molba
ako zelim još da zivim, ako zelim da i vecina mojih prijatelja ucesnika u pobuni ostane ziva, onda neka izvolim odseliti iz Sarajeva u carski grad Zvornik. Ako to ucinim, carska uprava ce i dalje mene smatrati covjekom ucenim i dostojnim svake svoje paznje i zaštite.

Da ne bih izazvao pogibiju svojih prijatelja, pristadoh na progonstvo.

Izlazim na Višegradsku kapiju, a prate me Tale i preko dvije hiljade mojih Sarajlija. Preda mnom se steru ciste uske ponjave, jer oni koji me prate nemaju cilima.
A u progonstvo idem uspravnije nego sultan na svecanu sjednicu Divana poslije najvece pobjede na bilo kojoj strani svijeta.

Neka je slava pobuni i prkosu!

Lajao sam na sve svetinje. Pa i sad, iduci tamo odakle se ne vraca, gdje su ruke pod kamenom, a usta šutnjom zakovana, ja opet rezim i lajem na sve svetinje, vezire i padišahe, na sve prikaze kojima vlast plaši podanike, zainat sebi
i tebi
oo, Frenk Hasanaga!


Dervis Susic

[/i]

06.05.2005.

ZAPIS O OCIMA

[i]
Vidim da se divim
Divim se kad vidim

A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim

I ne znam tad
da li da vid vidam

Ili drukcije
Neke vidike

Da zidam?


Mak Dizdar

[/i]

06.05.2005.

ZAGRLJAJ

[i]
Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.
Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.
Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.
Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.


Vesna Parun

[/i]

06.05.2005.

SLOVO O SMIJEHU

[i]
(Kako ga je izgovorio Mravac
tisucu cetiri sta pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)


Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha cuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijac mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvaci
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jaci

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Mozda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?


Mak Dizdar

[/i]

06.05.2005.

SONET O ODBAČENIM TUGAMA

[i]
Nije ipak sve tako, moj prijatelju vjetre, rekoh
kad smo se obazreli u noći, ja i on, za onim strništima.
I vidjeh nešto kao humak pješčani, ponjavu gdje zima
riše za svoje vrapce sjen pejzaža. Potekoh

za odbjeglim vjetrom samoće i ruke pružah za njim,
za tom primamljivo blagom prazninom, što odasvud
ponešto dobro i ponešto spasonosno u večernjim
krhkim satima sluti, na žici obzorja, gdje sprud

sazdan od preboljelih tonova daljina i jata još može
dozvan da nam odsvira što nismo htjeli čuti
ili se nismo smjeli za zvukom tim osvrnuti.

I eto nas već na sjeveru gdje se ognjevi lože
usred ravnice, uokrug. A iz poznatog skrovišta
izlaze tuge, jedna po jedna, ne govoreć ništa.


Vesna Parun

[/i]

06.05.2005.

HAMBURGER

[i]
Prvi pravi hamburgeri u Sarajevu pojavili su se u zdravljaku Kogo, otvorenom nakon visegodisnje izgradnje, na dnu Dalmatinske ulice. I ranije se, istina, u kioscima i sumnjivim prcvarnicama od Carsije do Marijin-Dvora prodavalo nesto sto se zvalo hamburgerom, ali ni meso, ni pecivo nisu bili ni nalik pravom hamburgeru koji smo jeli samo u nekim dalekim inostranstvima i cinio nam se vrlo ukusnim. Kogo je bio prvi koji se drzao mekdonaldsovskih adeta, tako da smo prvih mjeseci nakon otvorenja cesto dolazili na hamburgere, sve dok ih se s vremenom nismo zasitili i vratili se cevapima i bureku. Nije nam tada to palo na pamet, ali bilo je jasno da Sarajevo barem po jednom nikada nece postati Europa i Zapad: u taj grad nikada nece doci brza hrana, tu MacDonald's nece otvarati svoje restorane ako ne zeli dozivjeti sramotu i propast.

Pocetkom osamdesetih, u vrijeme kada je sagradjen i Kogo, neke su gazde pokusale uvesti u grad novi gastronomski duh i drugaciju terminologiju. Tako je u Ulici Radojke Lakic otvoren Fast Food. Koliko god to danas zvucalo blesavo, ali to ime se cinilo sasvim dovoljnim da zadovolji nasu potrebu za egzotikom Zapada. Medjutim, s vremenom je gazda shvatio da nema nikakvih sansi sa svojim sendvicima i hamburgerima i Fast Food se pretvorio u najobicniji kafic, ali iz prakticnih razloga nije mijenjao ime koje je u lokalnom mejtaskom zargonu vrlo brzo transformirano u Brzi Fudo.

Na samom pocetku Bascarsije, kod kafica Charlie, u isto vrijeme bilo je otvoreno i nesto sto se zvalo Doner. Valjda je gazda radio u Njemackoj i bio je malo proturski orijentiran, pa je svom lokalu dao takvo ime, ali nikad se u Doneru nije mogao pojesti kebab, nego su sluzene neke uzasne punomasne pljeskavice i ni po cemu osim po imenu Doner se nije izdvajao iz dugog niza trecerazrednih sarajevskih zalogajnica koje su propadale nakon dvije-tri sezone. Jednostavno, bio je nemoguc uspjeh mimo svijeta cevabdzinica i buregdzinica, a jos je teze bilo uspjeti u tom svijetu u kojemu su postojali mitski granicnici i giganti, Zeljo i Devetka (Petica ili Sport - zavisno od sezone), u svijetu cevapa i - recimo - buregdzinica Zulficara Becirija u svijetu pita, medju koje si se mogao ugurati samo ako bi bio bolji od njih ili ako si imao konjsku upornost i naklonost sudbine kakvu je imao Tarik Hodzic u doba kada je otvorio cevabdzinicu na Slatkom cosetu.

arajevo je jos u sedam-desetima bilo velegrad kada je rijec o brzoj i jeftinoj javnoj ishrani. Cim ogladnis, za male pare odes na cevape ili burek, izgubis malo vremena i ne reskiras da se otrujes. Nigdje u Jugoslaviji, osim mozda u Skoplju, nije bilo tako, a u tome - ne u ratu - razlog je sto je danas Sarajevo jedini glavni grad bivse drzave u koji nije stigao MacDonald's. Ono sto je u tim vremenima odrzavalo gradske cevabdzinice i buregdzinice bio je njihov radikalni konzervativizam i insistiranje da se sve moze promijeniti, ali da se forma i sadrzaj na tim mjestima nikad ne mijenjaju. Medjutim, kako su Bosanci, a pogotovo Sarajlije, prilagodljiv svijet, svijet slabog identiteta koji zna postati ljigav od povladjivanja kada se zatekne u tudjini, tako nitko nikad, u bivsoj Jugoslaviji ili izvan nje, nije otvorio cevabdzinicu ili buregdzinicu koja bi odgovarala sarajevskim kriterijima. Cim odu van, nasi cevabdzije pocinju prodavati pomfrit, na stol uz cevape stavljati kecap i varati musterije na nacin na koji ih u svome gradu nikada ne bi varali. U Zagrebu je tako do prije desetak godina postojala jedna cevabdzinica koju je drzao Sarajlija, ali se ona nije razlikovala od ostalih koje su uglavnom drzali Albanci i poneki Banjalucanin. I u njoj su cevapi bili odvratni, puno odvratniji nego sto najgori bjelosvjetski hamburger moze biti.

Danas se zapadni europski svijet prepoznaje po Turcima i njihovom kebabu. Nema grada u kojem se ne vrte one mesne piramide, a dobre turske zalogajnice se od losih razlikuju po tome sto u dobrima nema kecapa i sto u losima nema ayrana. U svim velikim njemackim gradovima postoje tvornice ayrana, a covjek iz Sarajeva samo moze zazaliti sto nam je Turska, darivajuci Bosnu civilizacijom hrane, zaboravila ostaviti i ayran, ili sto smo mi bili tako prepotentni da nismo htjeli prihvatiti pice nacinjeno od jogurta, vode i soli jer smo vjerojatno mislili da nas Turcin zeli zajebati.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

06.05.2005.

LICE U SJENI

[i]
Zaboravih mu ime, ali znam da milo bjese pticama;
i da ljubak bjese osmijehom pamte moje oci.

I sada idu ljudi pristanistem ; ja ne okrecem lice,
zadubena u sapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zasto tuzis ?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Jos nisam zastrla prozor, jos nije utisalo more.
Ne kori me, sumo, krosnjama ; ne plasi me vodo, dubinom !


Vesna Parun

[/i]

06.05.2005.

OTKUDA JE PAO ČOVJEK PRED HLAPIĆA

[i]
Istom što je to pastir izrekao, začuje se veliki štropot s one ceste koja je išla u brda. Nešto je jurilo i kotrljalo se putem.
Čula se vika i psovanje.
Hlapić i svi ostali pogledaju po cesti.
S brda jurila su po cesti kola. Konji su bili poplašeni te su strašnom brzinom trčali.
Dizali su glave i bacali oko sebe pjenu kao da su bijesni. Kola se kotrljala i nagibala s jedne strane na drugu kao njihaljka.
Činilo se da će se svaki čas stropoštati u jarak.
U kolima su sjedjela dva čovjeka prestravljena lica. Jedan od njih vukao je k sebi jednu uzdu. Druga je uzda pukla i udarala je po konjima koji su sve bjesnije jurili.
"Oh!" vikne Hlapić, "zaustavimo ta kola!"
I potrča na cestu, stane nasred puta, podigne obje ruke uvis, vičući iz svega grla i mašući rukama. Hlapić je više puta vidio da se tako zaustavljaju poplašeni konji.
Kola su bila još daleko. No bilo je ipak pogibeljno vidjeti kako jure ravno prema Hlapiću.
Ali prije negoli će doći do Hlapića, zanjišu se kola, nalete jednim točkom na kamenje kraj ceste i prevrnu se velikom silom.
Konji se propeše kao dvije kule i u isti čas budu iz kola izbačena dva čovjeka, pa se skotrljaju ravno u grabu kraj Hlapića.
"Oha!" viknuše Gita i svi pastirići, koji su dotrčali na cestu.
A konji, koji su disali kao dva ognjena zmaja - stali su kao ukopani kad su se kola izvrnula.
"O, o!" priskoči Gita i prihvati konje za uzde, "alaj je lijep i krasan ovaj konjić! Hajde da ga ispregnemo. Ja bih jahala! O, taj je konj gotovo tako lijep kao i moj Soko!"
Ona se, naime, sjetila svojega konjica u cirkusu, i to ju je tako razdragalo da nije mislila ni na što drugo. To se češće događa kod djevojčica.
No Hlapić je znao da sada imadu ozbiljnijega posla. Zato ostavi konje Giti i pastirima, a on pođe do grabe da vidi što je s ona dva čovjeka što su pala s kola.
Da je Hlapić znao kakvo ga iznenađenje čeka, zaista bi malo promislio što da učini. Ali onda dakako ne bi bilo iznenađenja.
U grabi su, naime, ležali - Bože moj! ipak je Hlapića zazeblo srce! - u grabi su ležali crni čovjek i Rđavi Grga, i upravo su se počeli dizati kad je Hlapić došao do njih.
Pošto nije znao što bi sada bilo najpametnije da učini, to Hlapić reče ono što se uvijek može reći:
"Dobar dan!"
"Upravo je dobar dan! Valjda zato što smo se izvrnuli?" upita crni čovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba.
"Dobar dan je zato što ste ostali živi", odvrati Hlapić naglas. Ali odmah pomisli na sebe: "I dobar je dan zato što ću moći Grgi dati rubac i forintu."
A onda pomisli Hlapić: "Kako li će se to svršiti kad crni čovjek opazi da sam našao svoje čizme?"
No crni čovjek nije ni pogledao Hlapića, tako se žurio. Čim je ustao, ljutito vikne Grgi:
"A što sjediš? Noge su nam i ruke ostale čitave, a za razgovor nemamo vremena. Hajde da vidimo što je s konjima."
Vidjelo se da mu se jako žuri. Izađu dakle crni čovjek i Grga iz grabe i pođu prema kolima.
Ali sada je Bundaš prepoznao crnoga čovjeka. Kao bijesan zareži na njega, skoči prema njemu i uhvati ga za njegovu crnu kabanicu.
Crni čovjek gurnu nogom Bundaša, no onda se okrene prema njemu i reče:
"Oho! Tebe sam ja već jedanput negdje čuo režati!"
Kraj Bundaša je stajao Hlapić.
I sad istom opazi i prepozna crni čovjek Hlapića i... njegove čizme.
Jedan čas je stajao kao ukopan. Vidjelo se da se svakojake crne misli gone u njegovoj crnoj glavi.
Gledao je Hlapića kao jastreb plijen.
A Hlapić, premda malen, stajao je ravan kao svijeća i gledao je crnom čovjeku ravno u oči i mislio:
"Bilo kako bilo, mojih čizama neće dobiti dok sam ja živ!"
A Bundaš je pokazao svoje bijele zube i mislio: "Ne diraj mojega Hlapića!"
Činilo se, sad će biti zlo.
No to je trajalo samo čas, a onda crni čovjek promrmlja:
"Nemamo vremena!" i odmah vikne Grgi, koji je stajao kraj konja:
"Preži konje, nesrećo!"
"Uzde su potrgane", odgovori zlovoljno Grga. "Ne možemo dalje."
"Moramo dalje!" ljutito vikne crni čovjek i pograbi uzde da vidi što je s njima.
Sad se dogodilo nešto takva čemu se crni čovjek najmanje nadao.
Hlapić, naime, pristupi k njemu i reče:
"Ja ću vam popraviti uzde."
"Kako ćeš ti, obuveni mačak, krpati uzde!" otrese se crni čovjek i odmjeri Hlapića od čizama do kape.
"Obuven jesam, premda sam dva dana bio bos", odgovori Hlapić, "ali mačak nijesam. Da sam mačak ne bih znao krpati, ali ja sam šegrt Hlapić, nosim u torbi šilo i dretve i pokrpat ću vam uzde jer vidim da vam se žuri."
To je zbilja bilo lijepo od Hlapića, jer ima malo ljudi koji bi pokrpali uzde onomu koji im je ukrao čizme.
Zatim skine Hlapić svoju torbu s ramena, pa izvadi iz nje šilo, dretvu i malo kože.
Onda pristupi konjima i počne skidati uzde i remenje.
Kad je vidio crni čovjek da se Hlapić hvata ozbiljnog posla reče:
"No, mali, hrabar si ti. Krpaj samo brzo, pa ćemo izbrisati iz pameti što je bilo s čizmama."
"Ja i onako radije nosim čizme na nogama, negoli u pameti", odgovori Hlapić.
Zatim sjedne na kamenje kraj ceste i počne krpati uzde.
Pravo je čudo kako je veseo taj postolarski zanat! Čim je Hlapić počeo bosti šilom i izvlačiti dretvu, počeo je odmah i pjevati i fućkati upravo kao u radionici majstora Mrkonje!
Umalo da nije i zaboravio kako ima ozbiljna razgovora s Grgom.
Grga je sio sada kraj Hlapića da mu pomogne raditi, a crni čovjek ode da popravi na kolima što se pokvarilo.
Gita i pastirići odvedoše konje na livadu u pašu.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

06.05.2005.

OTVORENA VRATA

[i]
I ptice, kad u jesen napuštaju
svoje močvare, prošapću zbogom
pognutim i nijemim trskama
s kojih iščezava odsjaj ljeta.
I drvo se s drvetom rastaje
u tjeskobi i u nujnosti
naslonovši grane odsutne
jedno na drugo i slušajući rijek.

A on je otvorio vrata kolibe,
pogledao nebo i otišao,
ostavivši upaljenu svjetiljku
kraj nepomičnih knjiga, i tišinu
zamućenu lelujanjem sjenka.

O noći, pretvori ga u crni kamen
na raskršću ispod oštre planine
s koje se urlik vukova spušta do mora.
Neka pokraj njega napada lišće
sakrivajući svojim šuštanjem
njegovu neveselu usamljenost.
I mjesec neka ga zaobiđe
ne zlateći njegove rubove
svjetlošću kojom smiruje doline.

Pretvori, o noći, njegovo srce u cvijet
na visokim bregovima nehaja,
gdje više ne dopiru moje suze
pomiješane sa slanošću algi.

Pretvori ga u hladno ostrvo
surovih i neprijaznih obala
na koje nikada neće sletjeti
ni roda ni srebrni ždral.

Vihori sa sjevera i juga
neka uznemiruju njegove rtove
okružene humkom talasa.
I posvuda uokolo njega
neka se prostre tuga mora
i očaj i vječna zamišljenost.

Ja ću tada zatvoriti vrata
i pogasiti umornu svjetiljku.
A noć će biti veoma blaga
i neće se ničega sjećati

On će biti nestvaran. Daljina
pružit će se između njega i mene
kao dobra prijateljska ruka
koja zaklanja pustoš svijeta.


Vesna Parun

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
898393