¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

05.05.2005.

Abdulah Sidran

Abdulah Sidran,pjesnik, prozaik i filmski scenarist, rođen je 1944. godine u Sarajevu.
Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.”

U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.)
U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se, Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu.


Bibliografija

1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970.
2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971.
3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979.
5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987.
9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989.
11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991.
12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.

05.05.2005.

HONDURAS

[i]
Godina je 1982. Navikli smo se već da je Tito mrtav; školske ekskurzije odlaze u posjetu Kući cvijeća, prilika je to za prva velika muška pijanstva u vozu za Beograd i velike, ali po svoj prilici izmišljene ljubavne priče iz kušet-kola. Najveća vlast u zemlji je Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, a još uvijek je u modi termin "ekonomska stabilizacija". Ne znamo šta to zapravo znači, ali znamo kako se provodi: Nestašice su kafe, ulja i čokolade, dijele se bonovi za benzin, uvodi sistem par-nepar i dani u koje mogu voziti samo ljudi s autima koji imaju parne i dani u koje voze oni s autima koji imaju neparne registracije... Ali sve u svemu, živi se dobro, ljudi se nekako snalaze, svi kukaju, a nitko ne osjeća da se ugled Jugoslavije u svijetu rapidno ruši i da dolaze neki sivi i čudni dani kada će sva naša neprijateljstva postati javna, izaći će iz podruma i zatvora i osvojiti naša srca, podmuklo i tiho, kao što ih osvajaju one bolesti za koje nismo ni znali sve dok od njih nismo počeli umirati.

Reprezentacija nam se nakon osam godina plasirala na Svjetsko prvenstvo. Selektor je, kao i 1974., Miljan Miljanić, a očekivanja su nam u skladu s našim neuništivim uvjerenjem kako možemo pobijediti svakoga, premda nas iskustvo uči suprotno, ali s ružnim iskustvima mi još uvijek nemamo problema. Uvijek ih znamo protumačiti na pravi način. Ili nam "fortuna nije bila sklona", ili je sreća bila na strani velikih i moćnih, a mi smo samo u toj situaciji mali i nemoćni, inače smo veliki kao Amerika i jaki kao socijalizam. Ili nam je - najčešći slučaj! - presudila sudačka krađa.

To Svjetsko prvenstvo započeli smo jadno. U prve dvije utakmice zgasnule su sve naše velike zvijezde. Njihove smiješne driblinge pročitala je protivnička obrana. Majstori lopte saplitali su se o vlastite noge. Hodali su po terenu kao pijani finski turisti nakon vikenda u Lenjingradu, a samo nas je golman Dragan Pantelić spašavao od velike sramote.
S dva jadna boda, nakon dvije neriješene igre, čekali smo utakmicu s Hondurasom, reprezentacijom koja se po prvi puta plasirala na Svjetsko prvenstvo, skupinom amatera, latinoameričkih Indiosa, od kojih ni jedan nikada nije zaigrao u nekom ozbiljnom klubu. Došli su na to prvenstvo nekim čudom i povjerovali su da su se našli na putu ka sreći i da se samo trebaju truditi i njihov će biti cijeli Svijet. I trudili su se ti nesretnici iz Hondurasa, postigli su neke nevjerojatne rezultate, a protiv nas im je trebalo samo neriješeno pa da se plasiraju u drugo kolo i postanu najveće iznenađenje u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Mi smo, naravno, znali da je to nemoguće. Nije nam ni na kraj pameti bilo da bi nas s pozornice mogao izbaciti neki Honduras. Takve se katastrofe u našim životima još nisu počele dešavati.

A onda je počela utakmica. U prvom poluvremenu naši nisu stvorili ni jednu jedinu šansu, iako su prema protivničkom golu nadirali kao mutavi. Međutim, umjesto nogu smo imali balvane, a lopta nam je bila teška kao trula septembarska lubenica. Toliko smo bili izbezumljeni ili toliko sigurni u sebe da smo igrali praktično bez obrane, pa bi svako malo neki igrač Hondurasa istrčao sam pred Pantelića, raspalio po lopti, ali naš je golman branio i ono što je nemoguće obraniti. Nikada nisi gledao utakmicu reprezentacije u kojoj je neki naš golman tako dobro branio. U jednom trenutku Pantelić je poludio, pa je svoje igrače počeo slati u p.m. Snimila je to televizijska kamera, a Pantelićevo izbezumljeno lice i njegove usne koje izgovaraju najpopularniju našu psovku gledali smo kasnije i na špicama nekih sportskih emisija.

U drugom poluvremenu opet ista priča. Naši napadaju, ali tako da je njihov golman komotno mogao otići na pivu, a njihovi kad krenu, samo nas vile i veliki golman mogu spasiti. U osamdeset petoj minuti Miljanić u igru uvodi Miloša Šestića, igrača za kojeg se pričalo da je malo mentalno zaostao, a on u prvom napadu pada u šesnaestercu. Iz aviona je bilo vidljivo da folira i da je najbliža honduraška noga metar od njega, ali bez obzira na to sudija je svirao penal i tako smo prevarom i sudačkom krađom pobijedili s 1:0 i otišli u drugi krug.

Radovala se tog trenutka cijela Jugoslavija. Skakao si od sreće po svome kauču i nisi želio vidjeti ono što si inače uvijek vidio kad bi naši bili u pitanju. Nisi primjećivao kako na kraju utakmice igrači Hondurasa gorko plaču odlazeći s terena i bilo ti je, tebi Titovom pioniru, svejedno što je takav penal dosudio sudija iz Pinochetovog fašističkog Čilea. Bio si toliko sretan da si ostao slijep za sve ono što će ti biti toliko važno kada jednog dana cijeli svijet bude slijep na tvoju malenu nesretnu zemlju, njezine patnje i krv. Život, naravno, nije nogomet. Rat se ne uspoređuje s utakmicama, ali ponekad misliš kako te je zbog malih stvari stizala velika kazna i ne možeš biti sasvim uvjeren da je bila nezaslužena.

Stigla te je, dragi moj, suza dječaka iz Tegucigalpe.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

05.05.2005.

U ISTOM TRENUTKU

[i]
Istog dana, u istom trenutku
sa istih prostora Bosone
Bosnius - zemlje Bosne
gdje su tri božja hrama
dodirivala nebo
culo se u Vremenu :

O, dragi Bože,
podari sjemenu
kišu nebesku
da klija
da raste
da cvjeta
da se u zreli plod pretvara
da zemlja upije svaku kap
što nebo daruje
da iz nje zažubore izvori
da žedni žed utole.
Istog dana
sa istih prostora Bosone,Bosnius,
Zemlje bosanske
ljudi su molili Boga
da im vjeru
i hramove sacuva
da se rodeni raduju
da pjesma i smijeh ne prestanu

Istog dana
sa istih prostora zemlje Bosne
Zlo i Neljudi
srušiše božije hramove
u kojima su stoljeca
molitve šaputala...


Ejub Pasalic

[/i]

05.05.2005.

JESENJI RASTANAK

[i]
Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja zuti.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
U lišcu po baštama tuga šuti.

O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osvicu zore
I kiridzije svoje
Pjevaju široke pjesme.

Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mucnoga boja.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
Jesen, o tugo moja!


Hamza Humo

[/i]

05.05.2005.

U RODNOM GRADU

[i]
O, kuda si zalut'o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.

Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam' sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.

O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?

I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.

Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim' šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim' zaključane,
Vrište pijane, bezdane.

Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!


Hamza Humo

[/i]

05.05.2005.

AŠIKLIJSKI ELIF-BE

[i]
Elif

Elif eldi, nijjet geldi
primakni se, dušo, meni
da ja kažem elif tebi:
Ti si tanka elif motka,
tu je osnov, tu je potka


Be

Be je mjesec, pod njim nokta:
ti si mjesec, ja sam nokta.
Mjesec nokta obasjava
nokta mjesec zagrijava.
Ovo dvoje be je tvoje.


Te

Te tebi je ime Fate,
u tebe su prsi zlatne:
prsi tvoje-te je moje.
Da ih meni ko ukrade,
dao bi' mu altun sade.


Džim

Džim-džamija, tursko gn'jezdo,
a meni je ime Fejzo-
sinoć sam ti harfe svezo,
a sad ti džim pokazao.


Ha

Ha-hasta sam kad te vidim,
a budalim kad ne vidim.
Ukaži se, da te vidim!
Softi malu steću hiti-
ha će odmah tvoje biti.


Sin

Sin su Softi zlatne grablje,
zgrabiće te od matere
i strpati u teftere,
na dušeke devetere.


Šin

Šin-šećerna šeće moja,
što će tebi kna i boja,
kad svak znade da si moja?
Šinom će te ograditi,
zvijezdama zakititi,
đul-bašču ti zasaditi.


Sat

Sat je tvoja pletenica,
kaži, đule, Softi svome,
kad će biti maslenica?


Dat

Dat je satu pravi brat;
ima noktu jednu više,
u toj nokti zapis veli:
"Srce moje tebe želi!"


Ti

Ti je jela tvoga stasa,
na Softu se naslonila;
on te drži oko pasa,
ti si njega zavoljela.


Fe

Fe je naša imenjača:
Ti si Fata, a ja Fejzo,
džellešanuhu fe nas svezo!
Lahko ga je zapamtiti:
ozgor nokta, dolje peta,
bježi meni da ne vidi teta!


Kaf

Kaf je kao naše fe,
na glavi mu oka dva,
slatko gleda lice tvoje,
al milije Softa-ja!


Kef

Kef imade jednu kazmu,
s njim ću mezar iskopati
i šumicom ograditi,
pa il s tobom sreću teći,
il u mezar hladni leći.


Lam

Lam je kao teljig vola;
potražimo sada kola,
pa bježimo na livade
gdje sa lamom cv'jeće sade;
Ti ćeš cv'jetak prvi biti
i tim Softu zakititi.


Mim

Mim je sličan punoglavcu,
a čemu je Fata slična?
U kosi joj sačmakovi,
viš' đulova crne oči
tamo dragi kamenovi,
iz njih biju plamenovi,
kuda stiže - sve isprže.


He

He-helaćluk meni vele,
da sam sinoć ukro tebe.
Kad bi tebe ukro, zlato,
ja bi' sretan hajduk bio,
šerijata ne bih skrio.


Lamelif

Lamelif je makazica
koja majci zlato reže,
a o vratu Softi veže;
neka Softa muku muči,
nek lamelif ćerku uči.


Je

Je je čakmak, čelik tvrdi;
ti si, draga, kremen živi,
koji živu vatru kreše,
a varnica iz kremena -
u trud srca Softu žeže.


Fejzo Softa

[/i]
elif - prvo slovo arapske abecede
nokta - tačka
altun - zlato, dukat
hiti - baci
kna - sredstvo za bojenje noktiju i kose
kazma - trnokop, pijuk
sačmak - ukras u kosi, upletnjak
helaćluk - propast
šerijat - islamski propisi (prema Kur'anu)
čakmak - kresalo-komad metala kojim se kreše o kremen, a upotrebljava se za paljenje vatre, lule, cigare
trud - gljiva-parazit koja raste na stablima drveća, a upotrebljava se sa kresivom za paljenje vatre

05.05.2005.

BORE

[i]
Bore ulivaju svakom povjerenje, daju draz i toplinu licima skromnih staraca i dostojanstvo celu mislioca, ali te iste bore na celu lijepe zene koja pocinje da stari izgledaju kao zli pecati i oziljci poraza, nesto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore izazivaju kod onoga ko ih gleda ista ona osjecanja sa kojima ih ta zena nosi.


Ivo Andric

[/i]

05.05.2005.

KAIMIJA 5. DIO

[i]
Negdje u gluho doba noci, place meni na mišici lijepa Omeraginca s Vratnika:
»Ooj, boga ti mladi moj šejhefendijo, ovo je prva noc da mi šejtan ne dode da me prepada i na zlo navraca, pa te molim, i zaklinjem te tvojom zelenom ahmedijom i tvojom ucenošcu, pomozi mi, ne daj me, a ja cu tebe slušati i sve ciniti kako ti kazeš. I ne karaj me ako ti kazem da je suza udovicka teza od sirotinjske i da je noc udovicka duza od tavnicke.«

Milujem ja lijepu Zumretu s Vratnika i šapcem joj u mirisne kose i tješim:
»Ne brini, nevjesto, ja cu tebe izlijeciti, makar ti morao svoja jetra ili svoje snazno srce presaditi. Ti si najljepši alem što nad Sarajevom sja, i svaki bi se dragi kamen u kruni podišahovoj postidio pred tvojom ljepotom, a Bakija bi, kad bi vidio tebe, takvu pjesmu od sklada i ljepote, zanavijek zanijemio. Da Kovaci i Saraci znaju kad ti prodeš u hamam, ko to pod feredzom prolazi, ugasili bi zvon i ciku metala, i sve muško, od muškarcica bez gaca do Latifage s bijelom bradom do pojasa, poustajalo bi i pobozno se poklonilo.

Ne brini, košuto iz rajskog vrta, ja cu da bdim nad tvojim zdravljem dok u meni hoda ijedna kaplja muške krvi, dok prstom mogu micati. Samo ti meni dodi u isto vrijeme, svake... recimo, druge veceri. I ponesi svoju veceru da je preda mnom veceraš, pa na nju lijek da popiješ, a onda cu ja da te cuvam od prokletog šejtana i da ne dam mori da ti pritišce pupak i prsa, amaan, umrijecu ti lijececi te, kumrijo moja!«

A kad prvi pijetli zoru zapjevaše, obuce se lijepa Omeraginca s Vratnika i na sobnom pragu poljubi me u ruku u znak zahvalnosti. Iz druge sobe izide Esmehanuma i zabrinuto me pita:
»Hoce li biti kakve fajde, šejhefendijo?«

A Zumreta sama odgovara:
»Hoce, tetka, Bog pozivio našeg ucenog Hasanefendiju Kaimiju, a i onog koje onaj lijek izmislio!«

Od brige o bolesnici ja zaboravih sve razloge svog dolaska u Bosnu i svog postojanja u svijetu. Lijecio sam je melemom sacinjenim od jedne desetine umijeca i devet desetina ljubavi.

Sedme noci moja Zumreta dode bez tetke, ali s dvije sluškinje, koje su nosile veceru kakva se iznosi valjda samo veziru. Sluškinje predadosmo Talu da ih on cuva u drugoj sobi, a nas dvoje sjedosmo da nastavimo lijecenje. Lezi meni na ruci mlada Omeraginca, odozdo mi cupka brk i zapitkuje me:
»... a ti mene, biva, izlijeci?«
»Ti to sama najbolje znaš.«
»A kad sam prvi put došla, ti si, je l' de, odmah vidio šta mi fali?«
»Odmah. «
»A što si me onda skidao i pipao kad si odmah znao? «
»Takav je lijecnicki propis.«
»Ti si jedan bezobrazan hajduk. Reci, zar nisi?«
»Nisam.«
»Reci da jesi, pa cu ti i sutra doci!«
»Jesam.«
»Ti si jedan obican macak pod ahmedijom.«
»Jesam. Pravi sam macak pod ahmedijom.«
»Ti njištiš kao zdrijebac kad te ono snade. Reci, zar nisi zdrijebac? «
»Jesam. Šta sam jos? «

Prevrne se gola meni na prsa, gricka me, štipka, lize, draška, izaziva i mami da se s njom opet strmoglavim u obijest i pomamu. A ja se neckam i ustezem, ljudi, umorila me ova sedmica lijcenja kao da sam mjesec dana butmirske livade kosio. Šta ce biti sa mnom ako bolesnica produzi lijecenje na godinu-dvije? Sasušicu se i lipsati od njene ljubavi. Ali ne mogu joj odbiti molbu, bar još veceras. Makar još jednom, njoj, rospiji, koja ima pazuha slada od najslade rešedije, a sve ostalo ukusnije od najukusnije stambolske hurmašice. Porvemo se, borimo, valjamo se kao ziv koloplet uza sobu, niza sobu, rokcemo i davimo se, gubimo se, dok ne dodem svijesti, ali u neobicnom polozaju: puzem cetvoronoške po cilimu, go, rzem kao uhranjen i razigran parip, ona gola jaše na meni, drzi moj parip kao uzdu, cima, cokce i golim me petama podbada po trbuhu i bedrima. Klonem na tle iznemogao od trke. Zumreta sjede kraj mene, miluje me izmedu plecaka i tepa mi:
»... pa što mi ne kazeš, dobri moj šejhefendijo, da si malaksao? De, odmori ee, odahni! Hoceš li malo onog lijeka što si ti meni davao? «

Jedva je ispratim do predsoblja, gdje je prihvate sluškinje. Na rastanku, bezazlenija od djeteta, bezobraznija od Lucije iz Latinluka, pita:
»Hocu li i sutra doci, šejhefendijo, ili cu sama uzimati lijek kod kuce? «
»Kako zeliš!« stenjem ja, iscijeden, obnemogao.

Ujutru, budim se naglo, otevši se mirisima zene što me zamalo ne ugušiše u snu. Pustim drhtave gladne nosnice u mekote, a one traze, dozivaju dragu zenu vajajuci joj lik prema kazivanju karanfila i miloduha cije je daške ostavila po postelji i mojoj mišici.

Zarijem brkove, zasijecem zube u jastuk i zavijam:
Zeno, jesi li svrha ili njena pritoka? Jesi li sladak mamac stranputice ili lazna zamjena za materinstvo koje nas je napustilo prije nego što smo prema njemu postali ravnodušni? Da li si samo zenka koja je doba parenja protegnula na sva cetiri godišnja doba, ili rodulja naše nade da nam se krug nece zatvoriti?
Ko si
šta si
kazuj, pobogu!
Ne lilaj ispred mene kukovima, ljepotice, kazem ti, heej, milost! Ne zovi! Poješcu jastuk s vunom, izgrišcu dovratke koji su te propustili, bogohulno cu opsovati suncu i mjesecu, ljubomoran na njih što oblijecu svjetlošcu oko tebe.

Ili cu se sklucati udno zida da placem što sam nemocan da ti se oduprem. Ima precih stvari od cepanja tvojih oblina, kucko, ima, da znah, otecu se ja, vidjeceš. Ne zaboravljam ja, ni- sam slijep da ne vidim - svi mi gazimo niz matice ljudske patnje, do pasa, do pod pazuha, niko ne smije da pita o prarazlozima, a ja cu upitati, dokucicu ja njih, kazem ti, i razbucacu ih. Nisam još poceo, ne daš mi ti, zavodiš me u zamršene vrzine, ali neka, - dokopacu se ja treznijeg jutra, a ti onda cvili i uvijaj se oko mojih nogu, u podnozju mog velikog poziva što sam ga sebi nametnuo polazeci u Bosnu.

Nešto se sa mnom cudno dogada. Ponekad mi se cini da su mi nekakve mutne vode bez broda i mosta preprijecile pristup svemu stalom. Ali u picu i pjesmi išcezne njihov tok i huk. Ne zanosi se zeno! Ti nisi lijek nicemu. Svejedno što za tobom puzem cetvoronoške, kevcem i ljubim svaki otisak tvoje slatke papucice. To ja trazim sebe, a ne tebe.

Pred mrak Zumreta poruci po Haši Ciganki da ce s tetkom u Podlugove na imanje i da ce tamo ostati deset dana po Ilindanu. A meni šalje svilenu košulju i cevrmu sa zlatnim granama, i po stotinu puta mi zahvaljuje što sam je onako svojski u temelj izlijecio. Haša pruza darove, meni vid sleti s darova na Hašine ruke. A ruke mlade Cigancice, dugoprste i sjajnonokte, ljepše su od bilo kog dara koji nose, osim svoje ljubavi. Pogledam pazljivije, premjerim, procijenim: nije Zumreta, ali jest nešto novo i na svoj nacin izazovno.

Zatvorim vrata iza njenih leda i povedem je da i ja nju darujem.

Zacudo, ne zaboli me razlika izmedu njih dvije. Nakon što ssm bio bezobrazan hajduk, obican macak pod ahmedijom, zdrijebac kog je ona krotila i ukrotila, dode vrijeme da budem malo i domacin koji uziva u svojoj nadmoci i zeninoj krotkosti.
Mladoj Haši je bilo prece da se prilagodi meni nego da tjera svoje bijesove. Na to je djelimicno bila obavezna prokletim siromaštvom. Ono što bogata naziva ljubavlju, ona je vršila kao uslugu, kao zanat, ali znalacki i na obostrano zadovoljstvo, a ponekad i kao molitvu siromaha vjernika pod vodstvom mene sveca i uicenog bogougadnika.

Nastojao sam zato da za svoj trud bude placena bolje nego kladanjski kadija za svoj. Ona je bila pazljiva, ja darezljiv. Noci su nam prolazile u blagom talasanju uzitka i prijateljstva. Zorom je ispratim, okupam se, pa probudim Tala da zajedno stanemo na molitvu. On moli zijevajuci i cešuci se, ja se klanjam, a rvem se s davolom koji me na pobunu nagovara, gurka me da se okanem corava posla i metanisanja. I uvjerava me da ni molitva, kao ni zena, nije ono. Treba samo okrenuti leda jugoistoku i izici na sokak, na caršiju, pitati, ili je mozda dovoljno samo pazjivo pogledati.

Tale završi i side na avliju da timari Kulaša. Ja ostanem kraj pendzera, toboz - dodajem jutarnjoj molitvi još koji lanac poboznog šaptanja. U stvari, mamuran, bolestan u utrobi i mozdini, sam sa sobom se nadbijam. I prisjecam se teška sna: odnekud dotjeran prilazim rijeci, a rijeka nadošla, preko obala se razbacila. Moram preci, a preci ne mogu. Podem natrag, ali i tamo voda. A neko goni, pobjeci moram. Opkoljen, vratim se i vrištim i s vriskom se probudim. Pa se nasmijem: sigurno je to rakija damare obatalila, pa naopako san snuju.

Glava boli. Raso ne pomaze.

Zovnem Tala, pa idemo na Bašcaršiju, prijateljima na ducanska vrata ili u han u beskrajan i beskoristan mucki razgovor.

Tale deblja. Ja mršavim. On je u nedoumici da li bi se junak ovdje prizenio, pa ostao i šta bi radio. Mame ga gradske olakšice, ali sluti junak strahobu velikog tijesno nabijenog ljudskog staništa. Pa se zabrinuo kud bi, šta bi, jer ocigledno Sutra kuca glasno i izvikuje svoje pitanje. I njemu i meni.

Ništa ne postigoh.

Danju sam samo varošanin, jednak medu uglednima. Kad naide noc, bjezim u nesvjestice uzitka. Poludjecu od pitanja. Danju me ljudi pozdravljaju sa strahopoštovanjem uvjereni da jedva dišem od tereta mudroeti. Nocu zena klikce i cvili od ljubavi, uvjerena da sam najputeniji i najvjerniji ljubavnik. A nisam. Ja sam samo bjegunac.

Nigdje škrtost nema tako zlehud oblik, ni zavist širinu, ni tiha mrznja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u šeheru.

Sve mi se cini da je veliki Husrev, pretvarajuci ga iz gluhe kasabe u grad, pogriješio što se tice izbora mjesta. Sarajevo je trebalo graditi u pitomini sa prostranijim vidicima, a ne u ovoj tjeskobi nad koju se nadnose svi mrakovi planinski. Ne ovdje, gdje ce sura, surova i svemocna okolina ulijevati ziteljima u krv i mozdinu navike - da malo vole, sitno misle i mnogo brinu. Tek pjevani sevdah otkriva ono što bi Sarajlija htio i mogao da bude, što jest u biti - dostojanstven i puten velegradanin.

Ali, racun u glavi, Stambol za vratom, gladno selo pred vratima i radoznalo komšijsko oko ili uho na pendzeru dovoljna su opomena da se cak i jedan rodeni plemic kao što je Sarajlija savije i sklupca u guku sumnje i potajnog straha.

U nedoumici sam da li da potvrdim zajedljivoet da Visocanin više popije za dan, Bijeljinac ispjeva za nedjelju, a Kladnjak pojede za mjesec nego Sarajlija za godinu. Jer znam kako se Sarajevo tanko hrani. Ali, vidim, tekija je krcata tepsijama pita i baklava i sahanima cevapa i pilava kojima Sarajevo dolmi mene i mog saputnika Tala Licanina. Cak se i Kulaš odvikao od sijena, pa jede samo lepinje s kajmakom, i to probire one mekše i toplje.

Htjede Tale da se ozeni nekakvom Refijom, sakatom postarijom udovicom s Bjelava. Baš kad smo se spremili za proševinu, namamiše Tala bjelaveki momci u društvo, opiše ga do besvijesti, pretukoše i baciše u najdublji deriz. Malo su bile cetiri velike kace vode dok ga oprasmo.

Rane zadobijene u tuci nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puce bruka junakova. Kad je poslije desetak dana lijecenja izišao na caršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po ducanskim vratima zacepljali nosove i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog:
»Komšija, šta li ovo zaudara? «
»Da nije kakav bjelavski deriz? «
»Ili necije junacke cakšire?«

Tale se nije srdio na caršiju. Vratio se u tekiju nasmiješen. Kao siromah, cesto vrijedan i blacen, znao je da ne treba otporom podjarivati zadirkivanje. Ali, zato, te noci pogorješe bjelavska sijena, stogovi jecma i pšenice i dva ahara A Sulju Mahovica, veselog pijanduru i sevdaliju, nadoše u njegovoj bašci, smrskane lobanje.

Sarajevo nije poznavalo granicare.

Tog jutra, dok je grad gasio bjelavski pozar, Tale zamoli mene da mu dozvolim da pode kuci. Osim mog prijateljstva, nisam vidio drugog razloga da ostane.

Ja potplatih kjatiba u caršiji te on sastavi pismo, a udari visoke muhure i dva slavna imena potpisnika, da je Tale Licanin zaduzio ovaj vilajet velikim junaštvima i drugim uslugama i da je obavezan licno Licki Mustajbeze da ovakvom junaku sagradi kulu dostojnu Talovog imena i carske paznje prema njemu. Pa pošto mu nakupih para po caršiji i nabavih još tovarnog konja da mu drugu i trecu praznicnu i mejdandzjsku opremu i odjecu nosi, pruzih ruke da se oprostim. Rastajali smo se na semizovackom raskršcu.

Govori meni moj Tale Licanine:
»Hvala tebi, Hasane Kaimijo,
hvala ti na pomoci u putu i u Sarajevu, hvala ti na silnim dolmama i burecima i baklavama što su ih preda te i preda me toliko Sarajlije iznosile, hvala ti na vinu i rakiji i smijehu i bijesu po tekiji, na pjesmi i drugim zadovoljstvima! Tolikim darovima ne bi me Carstvo tursko obasulo ni kad bi se sve u jedno blago i junaku naklonjeno srce pretvorilo! I na prijategskoj ponudi da ostanem u tvrdavi na carskoj placi, hvala ti! Ja moram na Krajinu. Ceka me vec dugo ostarjela majka. A i granice sam se zazelio. A ako kad cuješ da sam kakvo golemo junaštvo pocinio, onda imaj na umu, moj poštovani Hasanefendijo Kaimijo, da sam ga ucinio ne dajuc zlu da se tebe i takvih kao ti takne rukom nesrece. «

Poljubi me u skut i u ruku i zajaha svog Kulaša. Ja placuci digoh ruke na strasnu molitvu sudbini,

»Ti, što ravnaš zivim i mrtvim,
pomozi ovakvim da ih zablude o vjernosti ne staju uzaludnih muka, prosvijetli, pomozi da im tud racun i lukavstvo kapa vjerovanja ne bude. A pomozi i meni, varalici, pijanduri i nezasitom pohotljivcu, da mi zivot prode u djelima dostojnim pohvale nevinih i iskrenih!

Ljepšeg razloga za hvaljenje ne bih našao, makar moje postupke zakon nazivao - zlocinom, a ljudi prevarom, makar na kraju, zbog njih, visio o orahu kraj druma ili stenjao nabijen na kolac na najvišoj zidini stambolskoj.«
Revnosni boluju bolest carstva kome sluze.

Razbolje se sarajevski kadija. Izmijenjaše se lijecnici i travari, ali mu ne bi bolje. Neko se sjeti i mene. Pozvaše me. Ja namjerno dodoh tek sutradan. Neka se vidi da mi nije stalo mnogo do zdravlja jednog kadije, pogotovu ako je revnosan. Sa sobnog praga ustremih naglo sva cula k njemu. Razglobih ga, razabrah, pa opet sastavih. Bi mi odmah jasno.

Kadija boluje od bolesti carstva na silasku.

Lijeka mu nema. Moze iz mrtvih ustati Ebu Ali al-Husein ibn-Abdulah ibn-Sina i lijeciti ga, ali bi bilo uzalud. Da iz groba ustane Ebu Muhamed Abdullah bin Ahmed Zijaheddin ibn El Beitar el Malaki i da mu nabere ljekovitog bilja od Kordove do Horosana i probere ono najljekovitije, zdravlje kadiji nece vratiti.

»Ima li lijeka, Hasane, brate?«
»Ima, prijatelju.«
»Kazuj! «
»Piši u Stambol da ne zeliš dalje upravljati kadilukom! «
»Pa, onda? «
»Pa onda, kad saglasnost dode, ti i ja cemo zajedno da se otisnemo. Rakija ce ti uvece tugu razagnati, a ujutru utrobu procistiti da sva mahala zamiriše na suhu šljivovu košticu. Kad ti na mamurluk mlada Lucija iz Latinluka svojim pupkom tvoju trbušinu obaje, proci ce tegobe i nadimanja, tako mi boga, i vazdan ceš vedar poigravati kao da ti za potiljkom tambure i defovi udaraju, a mošnjama vrve mravinjci mladosti. Drugog ti lijeka nema «.

Viknu kadija na tankonoge kjatibe i poslugu da istjeraju mene, i napsova me

»Sram te i stid bilo tvoje ucenosti i svetosti, gdje si ti vidio da carski covjek carska dobra dragovoljno ostavtja drugome!«

Iskocim rugajuci se, prijeteci momcima da se koji ne našali da izmahne na me. Imam takvu pesnicu da bi jednim udarcem smrvila lobanju i covjeku bukove glave, kamoli ne izgladnjelom pisaru s glavom tankom i krtom od tanka taina i nezdravih gomila zapamcenih cinjenica.

Rastuzen sidem niza sokak i zalegnem u krcmu oko podne. Šta se sa mnom dalje zbi, - ne znam. Oko ponoci zatecem sebe u društvu mracnih i cutljivih pijandura, od kojih svaki mukom i šutnjom vice:
Još po jedan, jarani, još po jeden fildzan rakije i jedan trzaj niza saz terzijanom, još samo jedan, pa da se rastanemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede.

Još samo jednom jedan drugom da se pojadamo, na kostobolju, na bol pod desnim vitim rebrom, na nesanicu, na miševe i arape što nam na budne oci mamurlucke nasrcu, na ruzan vakat, na crvotocno carstvo što se osipa, na kadiju koji se bijesan zbog malene place na nas pijandure okomio.

Još jednom samo, pa da se rastanemo, mi mirne bekrije i sevdalie, mi bjegunci od ovog svijeta, mi nesrecna kopilad gladne ljubavi i surovih granica, još jednom samo, pa da se razidemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede.

Otpratimo jedan drugog i pred svakom kapijom se izgrlimo. Ja nemam ni djece, ni ruzne a vjerne zene. Pa ostanem sjedeci u jarku, voda mi u krsta bije i niz pruzene noge mi romori, pobozni se zgrazaju -
»Oo, Hasane Kaimijo, zar si dotle dotjerao? «

Ja placem i slušam svog sinocnjeg jarana iz krcme, modrog i drhtavog Sulejmana Celebiju kako na drugoj strani sokaka kuca u hanska vrata i moli:
»Oj, boga ti, handzijo Mehmedaga, iznesi mi oku prepeke i dvije jabuke senabije, ja ti više placti ne mogu ni u zlatu, ni u srebru, ni bakrenim sitnišom, ostala je samo ova posljednja ponjavica, od tolikog imetka moga babe Dzemaludin-bega Pilavije - Celebije, što ga je on na sablji, na lukavstvu, na dadvoravanju i kmetovskoj muci stekao i na svojim ustima uštedio. Pa neka i ponjava ide kud je i tolika ocevina otplovila. Uzmi, tako ti boga i Muhameda pejgambera, jer cu ti trijezan od straha i gadenja izludjeti!

A sutra -
sutra ti ni ponjavicu necu moci donijeti, ali kad ti kucnem u vrata, dragi handzijo Mehmedaga, i ruku drhtavih uhvatim za halku, unezvjerene oci upravim u pendzere, a usana odrvenjelih zaištem milost, ti iznesi oku prepeke i dvije jabuke senabije, a uzimaj s mene šta ti za oko zapne -
kundure,
fermen,
pojas,
kapu s glave,
i glavu - ako ti šta vrijedi! «

A kad mu ja saspem u šaku preostalu svoju srebrninu, sve pare što mi je kadija dao svetu tekiju da opravim i citaba iz Stambola da narucim, ja ga potapšem i kazem mu -
popij, Celebijo, nazdravlje ti bilo,
on zaplace i svjetuje mene -
»Dragi Hasane Kaimijo, bog ti platio, jer ja nemam cime da ti vratim, ali te molim i u ruku te ljubim, ne idi za mnom, ne sjedaj kraj mene, jer ako zagaziš u duboke vode našeg sevdaha i meraka, i mozdane navikneš na raskošne odaje izmišljenih ljepota, prodaceš i posljednji kamen iz temelja tekijskog.

Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan.

A ako vidiš da hoce mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nozem za pojasom. A mi - mi smo ti, Hasane Kaimjjo, za drugo nešto rodeni.«

Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih. U Bosni se samo jedan od hiljade razumije u sitan vez pisma. Ostali ili ga se boje, ili su - ravnodušni.

Dvije noci placem nad sudbinom nesrecnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvije noci placem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem.

Popišem trideset momaka da ih naucim pismu i racunu. Poceh od Salke Imširova. Ja njemu - elif! a on meni - jah! Ja njemu - be, a on meni - jah! Ja njemu te, se, dzin, a on meni - moze biti, šejhefendijo!

Bacim ja divit i hartiju i izletim na sokak.


Dervis Susic

[/i]

05.05.2005.

PRIPREMNI NA NESREĆU

[i]
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha: ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili nepodrezane nokte. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno jako opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do Bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremili za ono
čega smo se najviše plašili; ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/i]

05.05.2005.

BOSANKA

[i]
(Pjesma posvećena Bosankama)

Ona je zvjezdana noć
što treperi nad kolijevkom
tek usnula djeteta...
Ona je rađanje jutarnje rose
na tek propupalom beharu

Ona je svitanje svjetlosti neba
zlatnih sunčevih zraka
što miluju zemlju,
bude pjesmu slavuja
i osmijeh tek usnula djeteta...

Ona je nepresušno vrelo
iskonske ljubavi i milosrđa
što izviru iz srca plemenita

Kad zapjeva
slavuji utihnu

Kad prospe smijeh
Život i Radost beharaju
a tuga nestaje...


Ejub Pašalić

[/i]

05.05.2005.

MISAO NA NJU

[i]
I

Po kakvim oštrim prođoh stazama,
po kakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?

Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova

I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.

II

Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).

--Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.


Tin Ujevic

[/i]

05.05.2005.

KUDA STE SE ZAPUTILI

[i]
Željan sam
da popijem
kahvu
kavu
kafu
Razgovora
sa Čovjekom

Željan sam razgovora
sa Čovjekom
koji kahvu,
kafom, kavu naziva...

Željan sam
kahve, kafe, kave
Razgovora...
sa Prijateljima...

Želio bih s njima
kao Nekad
onako - ponekad - "s nogu"
popiti šljivu
i cik zore
sa pjesmom dočekati...

Kuda ste se zaputili...


Ejub Pašalić

[/i]

05.05.2005.

PROBLEM

[i]
Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako ce­mo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
«Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njego­vom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postoja­no i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da pro­mijeniti. »

***

Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reago­vati.
Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Sta ti je zivot.. . », ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
«Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?»
Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi ne­kakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
«Njen problem! »
Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
«Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... »
Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
«Njihov problem», i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
«Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.»
Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
«Tvoj problem», i ode da istimari konja.
Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzin­cad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i diza­la pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksa­mom...
Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamaci­ma kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
«Katile!!! Gdje ce ti dusa?»
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa od­govorio:
«Moj problem.»

***

Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme ka­da se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: «Sta li je ovaj ovim htio reci?», a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
«Tvoj problem.»


Dario Dzamonja, Ptice na zici

[/i]

05.05.2005.

U SUMRAK

[i]
U sumrak pjevaju djevojke. Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi. Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo. Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.


Ivo Andric

[/i]

05.05.2005.

KAKO JE NA PAŠI

[i]
Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su zajedno s njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive veliku nevolju.
Gita i Hlapić bili su dakle vrlo žalosni na odlasku, a čim su seljaci većma opažali da su Hlapić i Gita žalosni, tim su više trpali u Hlapićevu torbu pečenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali kako da ih drukčije utješe. Napokon je Hlapićeva torba bila tako debela kao veliki bumbar kad se napije meda.
Gita se morala nasmijati kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konačno ipak otišli veselo na put.
Cesta je ležala među velikim i zelenim livadama kao dugačka slamka preko zelenoga mora. Hlapić i Gita išli su po cesti kao dva mrava po toj slamki.
Tako su došli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana išla dalje po velikoj ravnici, a druga strana propinjala se u brdo i u šumu. Takvo se mjesto zove raskršće.
Ljudi pripovijedaju da su se na raskršćima u staro doba sastajali vilenjaci, vještice i vukodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskršćima sjede pastirići i režu štapove ili tresu bijele i crne dudove. A zimi, kad je mjesečina i snijeg, igraju se po noći zečevi na raskršću.
Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskršća bilo mnogo malih pastira i pastirica koji su pasli krave i pekli kukuruze.
Pastirića je bilo pet: dvije djevojčice i tri dječaka.
Najmanji pastir bio je još tako malen da ga je svaka visoka travka škakljala po nosu, a hodao je u samoj košuljici, i ta košuljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo pa je Hlapić izdaleka pogodio da se zove Miško.
Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapića, i oko Bundaša i papige i nijesu znali kakva su to šarena čudovišta. Stali su ih ispitivati ovo i ono, a mali Miško se sjeti da je u selu jedanput bio kapetan u vojničkoj odori. Zato pokaže prstom na Hlapića i reče:
"I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit će mu ova kapa premalena."
To je Hlapića srdilo, jer nije rado slušao kad bi mu se govorilo da je malen. - Zato reče Mišku pokazujući na njegovu dugu košuljicu:
"A kad ti narasteš, možeš otići s tom mantijom u bijele fratre. Bit će ti upravo dosta dugačka."
Ali sad se umiješa stariji brat Miškov i reče Hlapiću:
"Nemoj ti psovati moga brata!"
"Ja ga ne psujem, nego u šali govorim", odvrati Hlapić.
Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče:
"To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom."
Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku.
Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića.
Zato on reče Miškovu bratu:
"Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen, pa ćemo vidjeti tko je jači!"
Hlapić podigne s ceste veliki kamen i metne ga na rame kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i šiblja čak na livadu.
Tako se valjda vješto Kraljević Marko bacao kamenom s ramena dok je još malen bio. Nijedan pastir nije mogao da tako daleko kamen baci.
Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje ionako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše:
"Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata."
Međutim je Gita otišla s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruz na žeravicu:
"Kako lijepo pucaju kukuruzi!" viknu Gita. "Ostanimo malo ovdje!"
Hlapiću nije bilo žao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo.
Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na žeravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati. ali je bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao kad bi čitali kako je drugima ljepše.
Kad su dakle Gita i Hlapić došli s pastirima k vatri, trebalo je naći još kukuruza, jer ih je sada bilo više.
"A smije li se trgati kukuruz?" upita Hlapić.
"Mi smijemo jer ga čuvamo", rekoše pastiri.
"A kako ga čuvate, kad ga trgate?" upita Gita.
"Čuvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza", reče ponosno jedan oveći pastirić.
"To nije istina", reče Hlapić. "Ja sam u šegrtskoj školi učio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza."
"Pa to se zna", nasmiješe se svi pastiri najedanput. "Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda ćemo ga mi čuvati."
"A otkuda vi znate da Bog daje kukuruz i sve drugo, kad niste išli u školu?" upita Hlapić.
"Mi svaki dan idemo poljem i livadama pa vidimo da je trava svaki dan veća i kukuruz svaki dan gušći. Po tom onda znamo da to nitko ne bi mogao učiniti nego Bog", reče najstariji pastir.
Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige.
Zatim svi odoše da trgaju kukuruze. Hlapić izuje čizme da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlažna.
Ali odmah opazi da mali Miško gleda na čizme. Zato reče Mišku:
"Ne diraj čizme, Miško! To su carske čizme pa će te ugristi ako ih obuješ."
A jedan od pastira reče: "Dakako da će ugristi", i metnu u svaku čizmu nekoliko kopriva tako da Miško nije opazio.
Tada odoše svi osim Miška.
Kad je Miško ostao sam, gledao je dugo čizme. Činilo mu se da su sve ljepše i ljepše. Konačno nije mogao vjerovati da grizu.
Zato pođe polagano do čizama. Miško je bio mudar. Polagano i oprezno pruži ruku u jednu čizmu.
"A joj!" vikne kad se opekao na koprive u čizmi, "uistinu grizu."
I zamisli se.
Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio što je u čizmama. Onda omota ruku svojom dugačkom košuljicom i polako izvadi koprivu za koprivom.
Kad su se pastiri s Hlapićem i Gitom vratili, dođe im u susret Miško, a na nogama su mu Hlapićeve čizme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smiješan u njima da se ni Hlapić nije rasrdio.
"Što je, Miško? Zar te ne grizu čizme?" upita Hlapić.
"Grizle su, ali sam im ja povadio zube", odvrati Miško.
Svi se nasmiju Mišku. Onda Miško skine čizme i dade ih Hlapiću, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni.
Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapić, mogla bi često i po dva čovjeka biti srećna s jednim jedinim parom čizama.
Zatim posjedaše svi oko vatre. Djevojčice su mahale pregačama da se vatra razgori, a dječaci su nataknuli kukuruze na dugačke prutove da ih peku.
Hlapić je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom čovjeku i o Rđavome Grgi.
"Sad mi je najveća briga da nađem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke", reče Hlapić.
"A gdje ćeš ga naći?" upita Miško.
"To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izručio što mu je majka poslala da sve mislim neće li možda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene.
"To sigurno neće", nasmije se najstariji pastir. "Ne može ni kruška pasti pred tebe ako ne sjediš pod njezinim stablom, a kamoli da bi čovjek pao pred tebe iznenada."


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
898393