¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

03.05.2005.

Isak Samokovlija

Isak Samokovlija rođen je 3. decembra 1889. godine u Goraždu, gradu na Drini, koju je volio i pisao o njoj, baš kao i sam grad i ljude u njemu.
Samokovlije su jedna od mnogih balkanskih sefardskih loza, čije porijeklo seže u Španjolsku, a svoje bosansko prezime dobili su nakon što se Isakov djed za otomanskoga doba, kao trgovac, s obitelji doselio u Sarajevo iz Samokova u Bugarskoj. Po zanimanju liječnik, s dugogodišnjom terenskom praksom, Samokovlija je odlično poznavao mali svijet svojega vremena u Sarajevu i u Bosni. O tim ljudima, o njihovoj svakodnevnici pisao je s dubokom empatijom, ali i sa smislom za sigurnu i preciznu deskripciju likova, ambijenata, životnih formi i običaja. Osobito su mu lijepe pripovijetke o sefardskoj sirotinji, u kojima je lajtmotiv iščekivanje radosti. Na Samokovlijine likove gotovo bi se mogla primijeniti rečenica kojom Dostojevski završava Bijele noći: "Jedan trenutak blaženstva! Zar se više od toga može zahtijevati u cijelom ljudskom životu!"

Svoju prvu pripovijetku objavio je 1927. godine u listu "Jevrejski život" gdje je bio jedan od urednika, a prvu knjigu pripovijetki "Od proljeća do proljeća" 1929. Iza sebe je ostavio bogat književni opus - zbirke pripovjedaka kao što su Nosač Samuel, Tragom života, Priča o radostima i dr.
Za svog života napisao je i četiri pozorišna komada od kojih su neki postavljeni i na bh. pozorišnoj sceni. Jedna od najpoznatijih među njima je "Hanka", koja je, uz "Plavu jevrejku", "Simhu" i "Ratne hljebove", prenijeta i na filmsko platno.

Isak Samokovlija umro je 15. januara 1955. godine i sahranjen je na Starom jevrejskom groblju u Sarajevu.

03.05.2005.

EMA EMILI

[i]
Netko je prije dvadeset i kusur godina na jedan zenski nisan u Velikom parku masnom uljanom bojom napisao: Ema Emili. To ime blijedilo je sve do rata dok nije sasvim izblijedilo, ali nikome svih tih godina nije palo na pamet da ga izbrise jer nije bilo onih koji bi te bijele kamene biljege dozivljavali kao necije nadgrobnike. U svijesti grada to vise nije bilo groblje, nego je bio park, nije se znalo cije kosti leze pod zatravljenim mezarima, ali smo osjecali, ako smo ista uopce osjecali, kako ti mrtvi sa svih starih sarajevskih grobalja, pa i ovog u Velikom parku, nisu nicije prabake i pradjedovi, nego da pripadaju onom svijetu koji je nekad davno domovinu otisao naci negdje daleko u Anadoliji nakon sto ju je nepravdom sudbine i nesrecom povijesti izgubio tu u Bosni. Mozda se s mrtvima nismo mogli identificirati i zato sto nismo mogli procitati njihova imena, ispisana apstraktnim viticama arapskoga pisma, pa ni nepoznati koji je preko stvarnog dopisao ime Eme Emili vjerojatno nije ni pomislio na pokojnicu ciji je mezar nazvao imenom nestvarne zene iz pjesme.

A Ema Emili bila je jedna od stotina fatalnih slagerskih ljubavi koje su se pojavljivale od Opatije i Zagreba, preko Pesme leta i Beogradskog proleca, sve do Splitskog festivala i Vaseg slagera sezone koji se odrzavao u Skenderiji, ali je kao i svi drugi festivali bio opcejugoslavenskog karaktera. Zene o kojima se na festivalima pjevalo su odreda imale zacudna imena, onakva kakva u nasim gradovima nitko nije nosio jer su tekstopisci vjerovali kako se neobicnim imenom najprikladnije moze oznaciti smrtna ljubav o kojoj su pjevali nasi pjevaci. Sto je ljubav smrtnija i melodija tuznija, to su bile vece sanse za pobjedu. O Emi Emili pjevao je, valjda, Zdravko Colic, ali u sjecanju nema podataka o tome je li s njom pobijedio na nekom od festivala.

Pjevacice obicno nisu imenovale svoje ljubavi jer su tekstopisci ocito imali problema s neobicnim muskim imenima. Sto bi u tadasnjem nasem dozivljaju bilo neobicno musko ime? Fernando, Baltazar ili Johannes? Ne, nijednoj nije padalo na pamet da pjeva o takvim muskracima, mozda i zato sto su ocjenjivacki ziriji bili sastavljeni uglavnom od muskaraca, a nijednom muskarcu, svjesno ili nesvjesno, ne bi bilo milo da tu sad netko pjeva o nekom Fernandu.

Rezultat slagerskog oneobicavanja zenskih imena bio je taj da su se sezdesetih i sedamdesetih godina sirom Bosne pocele radjati prve Danijele, Manuele, Eme Emili i Kristine, ali su muslimani iskazivali barem taj oprez pred sudbinom da svojim kcerima ipak nisu davali ona imena koja bi podsjecala na krst, kriz ili neku od poznatijih krscanskih svetica. Kada jednom prodje era slagera, ostat ce samo imena generacija nazvanih po slagerima koje ce potvrdjivati zivotno pravilo po kojem izmedju tebe i imena koje nosis vjecito postoji barem estetski jaz. Generacija nazvana po slagerskim junakinjama nije slusala slagere jer ih vise nije ni bilo. Ime je uvijek samo znak roditeljske mladosti i u tome je barem djelic njeznosti koju otac i majka osjecaju za tebe, u tom imenu po kojem su te nazvali, a za njih je danas izgubljeno. Roditelji ostaju njezni prema djecijim imenima i nikad ne razumiju zasto se djeci ta imena ne svidjaju koliko god s njima bila zivotom srodjena.

Pjesma o Emi Emili pjevala je zapravo o jednoj djecackoj ili mladenackoj ljubavi koja je trajala samo "od proljeca do kasne jeseni", pa je u svoje vrijeme bila netipicna. Vecina drugih ljubavi bile su dozivotne i pjevane su iz perspektive duboke starosti. Kad danas mislis o njima, smijesno ti je kako su se Miki Jevremovic, Kico Slabinac, Fadil Toskic, Mahir Palos trudili da izigravaju starce u pjesmama koje su pjevali. U ranim tridesetim, mladi kao sto se u ona vremena bilo mlado, pjevali su ti ljudi pjesme osamdesetogodisnjaka, o prvim ljubavima koje su bile i posljednje, ljubavima na smrt i do smrti i o nesretnoj sudbini koja ih je zavijek od njih razdvojila, sudbini o kojoj slusateljstvo nije nista znalo, niti je s pjevacem dijelilo slicna iskustva, ali joj se srcem priklanjalo jer je srce tugom lako prevariti.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

03.05.2005.

BILJEG, OŽILJAK, OPOMENA

[I]
Imam prijatelja kojeg je rasprskavajući metak sa srpskog uporišta na Hrasnom brdu pogodio u debelo meso. Mjesecima je morao ležati na trbuhu, dok rana nije zarasla. Nešto od preživljenog straha zauvijek se usadilo u njega. Ljudi idu Kranjčevićevom. Zapuca snajper. Svi po nekoj neizgovorenoj, ali prisutnoj komandi savijaju trup, vrat uvuku u ramena i tako pogrbljeni, nalik na slovo C, kao da će im to pomoći, trče do prvog zaklona. Svi, osim mog prijatelja. Kad opali prvi metak, on instinktivno izvije tijelo prema naprijed, uvlačeći stražnjicu, pa tek onda, tako izvijen, nalik slovu D, krene bježati. Tako će mu biti do kraja života. Uvijek će trčati izvijen, noseći biljeg na tijelu, ožiljak na duši i vječnu opomenu svima koji se nađu na nišanu. Nije dovoljno zakloniti glavu novinom, pa da te snajperista ne vidi.
Njega plaćaju po učinku. Njegova je puška nepogrešiva. Njegov prst nikad ne zadrhti. Gotovo da i nemaš šansi, osim ako se u vaš dvoboj ne umiješaju više sile.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/I]

03.05.2005.

KUD SAM SVE LUTAO?

[i]
Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i grijesio u zivotu!
Kako da vam kazem kad to i rodjeno moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.


Ivo Andric, Ex Ponto

[/i]

03.05.2005.

SAN

[i]
Sanjao sam san cudan
A mozda i nije,
Sanjas - nisi budan.

Sanjao sam kako izvirem
Placem kao rijeka i tecem
Placem i pjevam
I u beskrajnom moru umirem
Vise glasa nemam
Ali i dalje zijevam.

Sanjao sam majko
Da me nisi rodila
Vec me sudba polako
Iskonu svome vodila.


Enes Topalovic

[/i]

03.05.2005.

DUH NOĆI

[i]
Blještavi putniče,
Što dolaziš iz Beskraja,
Besmrtan,
Bezimenom brzinom besmisla,
Blagošću božijom obasjan,

STANI!

Ti što bježiš od prošlosti,
Budiš sadašnjost,
I vjeruješ u povratak iz budućnosti,
Uzmi sa sobom svog Tragača,
I ovu Misao,
U čijim zjenicama piješ svoj sjaj.

Povedi me i pokaži put,
Meni izgubljenom
I u svoju lubinu zagledanom.
Čekam te Nadom,
Kao isprošena djevojka,
Što je ostavi na plavoj tački
Da te čeka, strepi, sanja,
I plače suzom, izvora svoga žednom.

Povedi me na zaboravljeni put,
Odavno me ostavi u životu,
Hoću s tobom zajedno u krug,
Jer i ja sam valjda dio Tebe.


Enes Topalović

[/i]

03.05.2005.

LJUDI KOJI NE PAZE...

[I]
Ljudi koji ne paze sta govore i ne vode racuna kad sta govore ni pred kim govore, a mnogo vise misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa prilicnom vjerovatnoscu moze se kazati da ce cijeloga zivota biti i sebi i drugima nezgodni i teski.
Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode racuna, a ni po cemu drugom nisu nista bolji. Naprotiv.
U ovom slucaju pravi put je zaista u sredini.


Ivo Andric, Znakovi

[/i]

03.05.2005.

KAIMIJA 4. DIO

[I]
Pobismo se ja i Jankovic Stojane. Namlati on mene pernim buzdovanom, tri godine da me majka u prijesne ovnujske koze umotava. Ali i ja sam njemu, bogme, nadodavao što sabljom, što teškom drenovacom.

Nekom Krajišniku se slucajno omace berdanka. U jednih se konji poplašiše. Drugi pomisliše da je zagon nareden, pa se stisnutih vilica i ociju izdreljenih od straha i gnjeva poljem ustremiše. Šta bi i kako dalje bi, ne umijem ti reci.

Ja na Kladušu iznesoh jednu toku u rvanju otkinutu sa strašnih prsiju Jankovic Stojana. Kuna Hasanaga poznade toku svog rahmetli amidzica, pa povika na me da sam je ukrao, da sam hrsuz kakvog na Krajini nema i naredi seizima da mi udare dvadeset po tabanima. A toku rodakovu namjesti sebi na prsima. Jer, veli, to mu dode po nasljedstvu.

Tako ti je to sa sirotinjom, moj uceni šejh Kaimijo!

A tebi hvala, ti meni toliko dobro ucini, a ne zaiska ni da ti kundure u potoku operem. Vidi se, nekakav si plemenit i duševan. Mogao sam ja i ostati, molio me Avdaga, veli ostani Tale, s nama, na moju rijec, biceš, postavljen za sejmena. Mozda postaneš i buljukbaša, a za placu ne brini dok je mene zivog. Samo neka ti Allah ocuva mušku snagu i junacku dušu! A ja njemu velim:

zalud ti je, ago, besjediti, da mi dadneš da me do kraja zivota pola beogradskog pašaluka dvori i odrzava, ne bih ti ostao.

Kud bi Krajina bez svog Budaline!

Zar bi Bosna bila inat-pašaluk da joj nije i ovakvih?!

A i kako bih pustio tebe, Hasanefendijo, da putuješ sam tako ucen, tako ugledan, preko ovih strašnih šuma i vrleti. Ima vuk, a ima i hajduk. Kazu, otkako je Sokolovic umro i ovo Carstvo pošlo nanize, bez brza oka i još brze ruke, ne moze se glava kroz Bosnu pronijeti. I, de, tako ti dina i imana, pojaši, efendijo, ti pojaši, a ja cu da povedem, bice i mom Kulašu cast da tako ucenu tursku svetinju prenese do Sarajeva. Bujrum, efendijo, i pridrzi se za oblucje.

I oprosti za ovo što cu ti reci: ne zali za onom zenom, makar ona svisnula za tobom. Ona je od Pilavija, ili unuka ili praunuka cuvenog Muzaferbega. Sa slugom je rodila sina, na svog djevera je iz kubure pucala. U Turciji je lopova na kucnim vratima sasjekla. Dvojicu je susjeda raskucila pokazujuci im urijetko lice na pendzeru. Katkad je snalaze bijesovi, pa grize sebi misice, cupa kose, valja se, vrišti, bjezi od kuce. Za tobom je plakala, ali ti bi propištao majcinim mlijekom da si se kojom nesrecom svezao s njom. Ubila bi te, da oprostiš, milovnjem.«

Cutim ne otkrivajuci sagovorniku da sam ja preko majke lozom od Pilavija, ni šta se sve sa mnom i mojom - rodakom dogadalo. Ako ima neko ko prašta, oprostice nam rodoskrvnuce. Oboje smo mladi i gladni zivota.

Samo se cudim, kako to - još na odredište nisam ni stigao, a zemni vjetrovi vec razbucaše moje svete namjere.

Mogao sam uci u Sarajevo neprimjetno i u njemu pozivjeti ne skrecuci paznju na se. Ali bih umro kao hamalin ili s prosjacki pruzenom rukom na pragu imareta. Sarajevu na caršiju treba banuti ili kao sila ili kao zapanjujuca opsjena. Onda ono rširi ruke i kazuje dobrodošlicu kakvu ni najlaskaviji stambolski jezik ne bi umio.

Kazem, Talu, šta god ja na Višegradskoj kapiji radio, on neka drzi ruke dignute nebu i vice - amin! Ja stanem uz debeo kameni dovratak i zaucim dugu a beznacajnu molitvu koju niko u Sarajevu još ne zna, i to tako glasno da su prolaznici s dvjesta aršina morali svracati ovamo da vide ko to ibadet cini na mjestu i u vrijeme kad niko drugi ne uobicajava. Ja zavijam i tezem, a moj Tale grmi amiiin!

Samo se Kulaš pokunjio i cuti. Nije mu zamjeriti. Onom ko nosi, nije do sprdnje. Zraknem desno i lijevo i vidim, okuplja se i natiskuje svjetina i pomalo primice u tijesno nabijenom polukrugu. Oni prvi zategnuli nazad, odupiru se gomili koja ih tiska na nas, a lica im zmrljana zabunom od nedoumice, sujevjernog straha, sokacke radoznalosti i svrbeza da se bude prvi pred cudom. Cuh kako dva-tri najbliza pendzera zveknuše kukicama. Jer nema rdava djela kome makar jedno zensko oko ne bi bilo ucesnik ili bar svjedok.

Kad sam tako nakupio naroda dovoljno i za docek vezira kamoli Hasana Kaimije, okrenem, obrnem širokim rukavima i pocnem toboz iz temelja kapije isukivati zmije koje samo Kulaš i ja ne vidimo, a svi ostali vide dovoljno jasno i za san i za javu.

Pošto se poigrah s njima, ja ih sabih pesnicama i nogama u zemlju i objavih da sam za iduce desetljece otklonio sve opasnosti od grada Sarajeva. Onda udarih u jedno mjesto u zid, a iz sura kamena potece snazan mlaz vode. Napih se, zahvalih bogu na ovakvoj vodi, pa jednim zamahom rukava ugasih mlaz.

Prodoh malo ulijevo kako, bih pogledom mogao obuhvatiti i Vratnik i Bistrik i Bašcaršiju i Hrastove i lugove prema Ilidzi, pa podigoh ruke i ilaknuh tonom koji bi i bezvjercu natjerao pobozni strah u kicmu. Prisutni me nisu mogli razumjeti jer sam vikao na jednom provincijalnom narjecju persijskom. Pracen Talovom amin-grmljavinom, urlao sam sto mi je padalo na pamet nadohvat i ofrlje.

Drago moje rodno Sarajevo, jest da sam te se ja, Hasan Kaimija, plaho zazelio. Uvijek ljudsko srce vuku zvuci i oblici zapamceni u vrijeme kad se uzivalo u carstvu majcina krila. I lijepo si mi kad te ovako svisoka pogleda covjek koji na tvom sokaku kruh svagdašnji nije zaradivao i koji nije osjetio surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju. Prosto da klekne preda te i pokloni se cudima tvoje ljepote namjernik koji ima dovoljno groša za pojasom, dovoljno da ne mora od tebe u zajam zaiskati i dovoljno da moze pobjeci kad mu ti i ono drugo lice svoje pokazes.

Pa pošto ja dosad na tvom sokaku hljeb svagdašnji zaradivao nisam, niti mi, cini mi se, moze nauditi surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju, a imam podosta groša za pojasom i u njedrima i imacu uvijek dok je ove magije i širokih šejhovskih rukava, dok ja dolazim ovakav, a tvoji zitelji me docekaju ovako, bicu sit i zdrav i moci cu da ti se divim, a ti mene da poštuješ. Ja u tvoju sitnicavu sujetu dirati necu.

Ali necu ni kao Gazi Husrefbeg po tebi zidati zaduzbine, pa da ti meni na kraju odmjeriš od šake do lakta i da ja odem na onaj svijet šutnjom i mrznjom zatrovan kao sto je odlazila vecina onih koji su ti neko dobro ucinili. Necu, da znaš, tako mi ovih mojih snazih šaka, hitre dovitljivosti i opsjene za priproste pomocu kojih se jedino moze izici s tobom na kraj.

Budi mi zdravo, moje drago Sarajevo, da bog da i ti jednom bilo prijestonica makar i bez vladara. Ali za prijestonicu potrebni su širok duh i carsija na kojoj je slobodno i viknuti i precutati. A ti to bar dosad nisi imalo. Kako ces imati kad je u te navalio gladan Hercegovac, lukav Focak, razmetljiv Nikšicanin, svadljiv Vlasencanin i galamdzja Kladnjak, pa se svaki do nedjelju odjene po šeherski i naziva sebe - Sarajlijom, a Sarajlija - nije.

I, molim te, moje drago rodno Sarajevo, primi mene, Hasana Kaimiju na svoje sokake i u svoje deftere, i ne budi grubo i pakosno prema meni, kao sto to vec znaš prema svom rodenom biti, nego pruzi mi ruku, a povjeri dušu, inace, ja, Hasan Kaimija, napravicu od tebe takvu sprdnju, a na te navuci takvu nesrecu kakvu ne moze ni gràdom optereceno nebo. Hocu, tako nam obadvome onaj cutljiv Trebevic pomogao!

Amin!

Amin, grme prisutni uzdignutih ruku i ociju zacakljenih od pobozne zanesenosti.

Ja ne htjedoh dalje da zloupotrebljavam njihovo poštovanje prema meni, sirotom putniku u pohabanom dzubetu, prljavim razvaljenim kundurama i sa zelenom ahmedijom oko glave. Neka koje amin ostave i za kasnije. Istorija je obilna iznenadenjima. Aminanje treba pametno rasporediti duz citavog zivota.

Podoh pognute glave niz Vratnik.

Za mnom jeci talasavo gundanje salavata i drugih molitva. S pendzera i s kapija pobozan šapat prati svaki moj korak. Iz jednog mušepka poletje zlatom optocena cevrma prema meni, ali je kao ruzinu laticu vjetric zanese nazad, nad glave gomile. Digoše se mnoge ruke, ali djevojacko grlo zamoli:

»Šejhu Kaimiji, šejhu Kaimiji, Allah ga blagoslovio.«

Doturiše je meni, a ja je zadjenuh za kapu, neka bude moj sveti bajrak. Jer meni je tek dvadeset i šesta godina.

Preda mnom trce momci i prostiru serdzade i cilime da po njima hodam. Kako je Tale za mnom vodio Kulaša, neko izokola bojazljivo primijeti da bi cilime trebalo izmicati odmah iza mene da konj ne balega po skupocijenom tkanju, ali ga neko drugi, pobozan i strog, opomenu da u ovim uzvišenim trenucima ne misli na bijedne stvari ovog svijeta.

Ja okrenuh lijevo prema Podmlinima i potrazih kucu u koju su me moj red, teskera i moja namjera uputili.

Gomila nagrnu za mnom gundajuci molitve slozno i neprestano.

Tako udoh u Sarajevo. Cim sjedoh da se odmorim, sjetih se cevrme. Uzeh je svu u šaku i zagnjurih lice u njene mekote i mirise. Kao zvijer, kao najputeniji kurjak omamljen mjesecinom i zovom ljubavi, njušio sam, udisao, halapljivo srkao obecanje bluda. Ljubeci njedra o kojima je cevrma šaptala, zaboravih otkud i zašto sam tu. I da sam nosio licnu poruku sultanovu beckom cesaru ili mletackom duzdu, zaboravio bih je, kamoli ne neodredenu izmaglinu svojih svetackih dobrotvoriteljnih namjera.

Molba covjeka iz vlasti za obicna smrtnika je samo lijepo receno naredenje.

Zamoli mene kadija da mu ispunim jednu zelju, ali što dalje od mahalskih i caršijskih ociju i ušiju. Kasno nocu upustih u svoju odaju dvije zene. Kadijina sestra Esmehanuma, uvede nevjestu Omeragincu s Vratnika. I šapnu meni:

»Šejhefendijo, ona ce ti sve reci. A ti, pomozi kako znaš, mehlemom ili molitvom!«

Zamolim Tala da Esmehanumi, koja je prekoracila pedesetu, posvijetli da prede u drugu sobu. Zena odmjeri kršnog granicara i zamoli me da dopustim Talu da s njom posjedi za sve vrijeme pregleda. Strah je da samuje u praznoj sobi; u ovoj kuci kroz koju prolaze i andeli i davoli i gdje je svaki šušanj znak njihovog hoda ili lepeta krilima.

Ja dopustih Talu. A Esmehanumi rekoh da nipošto ne ulazi k meni dok je ja ne zovnem. Nahvalih joj junaka i uvjerih je da ce on, koj i tako vjerno i dobro cuva granicu carstva, znati cuvati i njenu glavu i njen obraz i od stvarnih opasnosti i od pricina.

Pa se vratih bolesnici. Mlada Omeraginca sjedi savijenih koljena skrivena u krpu skupocjene feredze.

»Skini se!« naredim.
»Ja? «
»Necu valjda ja!«
»A što da se skinem, pobogu efendijo? «
»Ne mogu razaznati bolest kroz toliko krpa u koje si se zamotala! «
»A šta sve da skinem, efendijo?«
»Zasad samo feredzu!«
»Ah, a ja mislila...«

Ustade nevjesta i smace feredzu i baci je kraj sebe, a ja zamalo ne jauknuh od bola što mi sijevnu i proze eve srcane damare. Obeznanjen stojim pred njom kao da je neko otvorio rajske dveri. Drhtim raspamecen, a davoli pohote zajahali mi na oba ramena i pritišcu me - pokloni se, Kaimijo, pokloni se, udri celom o pod, ovo je tvoj bog!

Stoji i ona. Dva oka, dva sjajna mjeseca gledaju me kroz zlatnu izmaglinu trepavica kao što bog gleda svog roba koji se savija u prašini - svisoka, podsmješljivo i pomalo zacudeno.

»Paa, efendijo? « kaze ona, srecom - trijemo i malcice nestrpljivo, i tim udarcem me vrati opet u polozaj lijecnika.

Oslušnem joj bilo.

Ni svemirski casovnik mijena ne radi pravilnije.

Pipnem joj celo.
Blaga toplota zdrava djeteta.

Premjerim je, izmjerim okom, sve na njoj sliveno i srezano po savršenoj mjeri i razmjeri. Beonjace bistre, zubi snazni, zdravi i u dlaku rasporedeni kao u Ibni-Sinaovom udzbeniku, bokovi, bedra i stopala u harmoniji kakvu postize samo pokoja igracica na dvoru. Dah cist i mirisan. Nokti rumeni i sjajni.

»Sjedi! «
»Hocu. «
»Kazi šta te boli?«
»Ne boli mene ništa. «
»Nego? «
»Meni su i tetak i tetka naredili da ti otvoreno kazem sve. Ja cu ti reci, ali ti se molim, šejhefendijo, nemoj me reziliti, ni kriviti... Golema je nevolja, kunem ti se! «
»Da cujem!«
»Moj je Omeraga preklani s janjicarima otišao na vojnu i nije se vratio. Vele - sasjekli ga nekakvi kozaci. Eto, otkad mog Omerage nema, mene je snašlo. Legnem ja, a ono pocne. Najprije u trbuhu i prsima kao da nešto raste, raste, kvasa, pa onda navali na srce, na grlo, guši me, oci da mi iskoce - koliko me guši. Jedva dokopam snage da vrisnem. Sjate se oko mene moji i pitaju šta mi je, a ja im ne umijem reci. Samo, eto, gušim se... A onda, kad se oni razidu, ja udarim u plac, pa ridam, cvilim, zalost u srcu se ugasi i mogla bih vala i da se nasmijem, ali ja placem, placem... I bude mi malo lakše. A sad da ti još nešto kazem, ama ti se opet molim, nemoj me rezil uciniti!«
»Samo ti pricaj! Bolest nije sramota.«
»Mene pohode šejtani.«
»Baš? «
»Jest, pejgambera mi! Kad me plac prode, a ono prvi, golem, rumen, lijep, da oproetiš, eto takav kao ti... ama nema ahmedije i brkovi su mu malo dulji, sjedne meni kraj dušeka i pocne da se umiljava: ustani, bona, Zumreta, eno Halid kazandzija sa sazom pod pendzerom, zar ne cuješ, kako pjeva?! Ja ustanem, a sokak pust... samo fenjer na raskršcu zmirka. Legnem, a on opet: ustani, bona, Zumreta, eno svatovi došli po te, cekaju pred avlijom da im kapiju otvoriš! Ja ustanem, pogledam, pred kapijom nigdje nikog. Onda ti mene uhvati nekakav strah, pa bjezim iz sobe, bjezim tetki ili sestrama u dušek, i jastuke na glavu nabijam da ne cujem, da ne vidim. Ali on provri odnekud iz potiljka, ali nekakav drukciji i vice meni na uho: ustaj, eno te ceka Sejdo kasapin, cakšire skida i šake trlja, na te ceka... Ja placem, placem... šta cu, pobogu! «
»Glava te ne boli?«
»Ne boli.«
»Taj strah te ne progoni danju? «
»Nece ako šta teze radim i ako ima celjadi i galame po kuci.«
»Aha! A kad je rahmetli Omeraga bio ziv, nisi to imala?«
»Nisam.«
»Hm! De najprije popij u pet gutljaja ovo što cu ti dati!« Pruzim nevjesti cašu jakog hercegovackog vina s dva grumena šecera. Ona prošapce bismillu i polako ispije. »Sad, cekaj malo dok ljek ne potece s krvlju kroz zile!«
»Hocu, efendijo!«

Sacekamo, ja premro od ushicenja njenom ljepotom, ona sva od umiljatog cistog povjerenja zdrave zene.

»Kako se osjecaš? «
»Nešto mi grije uši. I po prsima zmarci hodaju.«
»Dobro je. Znci, djeluje lijek!«
»Vala, efendijo, ako treba, ja cu bogme još tu jednu cašu lijeka da popijem. Bog ga blagoslovio i ko izmisli ovaj lijek. Ah, kako lijepo grije. Pa mi sve nekakva snaga i radost teku kroz noge. Mogu ja još jednu cašu ako treba...«
»Dobro, na još jednu!«
»Oh, kako grije!«
»A sad lezi! Eto, tu na šiljte! S koje ti strane sjeda šejtan? «
»Nece pri svjetlu!«
»Dobro, ugasicemo cirak! «
»Tako! S lijeve mi dode...«
»I ja cu sjesti s lijeve. A veliš, pocne od trbuha, pa udari u prsa? «
»Jest, od pupka, pa ce... da oprostiš u sise obadvjje... a onda u grlo!«
»Aha! E, deder sad raskopcaj se! Da te ništa ne steze!«
»Hocu, efendijo!«
»Ja cu sad šakama da ti pokrijem prsa i pupak. Da vidimo hoce li on doci. I, hoce li te gušiti.«

On ne dode.

Cekali smo ga i ja i Zumreta cvrsto stisnuti jedno uz drugo, cekali, a mogla je i sva vojska pakla da dode da igra i skici oko nas, mi sigurno ne bismo ništa ni culi ni vidjeli.


Dervis Susic

[/i]

03.05.2005.

IGRA

[i]
Igraš se sa mnom neznana Silo,
Povlačiš konce moje Volje,
Ideš po Planu ma kako mi bilo,
Nekad sam gore a nekad dolje.

Da mi je znati samo,
Zašto se Života igramo?

Nije valjda Mudrost sva,
U Igri tvojoj zapisana?

Igra je moja, Sine moj,
Al i ti si dio Plana mog
Poželi Sudbinu, odredi kroj,
Valjda si nalik na Oca svog.


Enes Topalović

[/i]

03.05.2005.

KONSTITUTIVNI NARODI

[i]
Moj prijatelj ima potrebu da razvrstava fizionomije koje sretne. Razvrstava ih po nacionalnoj osnovi. Ovaj je Srbin. Onaj je sto odsto Musliman. Onaj tamo mora da je Hrvat. Čak je napravio i neku vrstu pseudoklasifikacije. Srbi u tom razrađenom sistemu imaju jaku, četvrtastu vilicu, glavati su i čekinjaste brade. Muslimani se odaju ponašanjem, nekim jadnim izvinjavajućim gardom kojeg niko ne voli. Hrvatima lukavstvo izbija iz očiju.
Naravno da je sve to glupost, ali moj prijatelj ne odustaje. S velikom strašću nastavlja razvrstavati fizionomije po etničkom principu. Posljedica rata i pretrpljenih patnji, kaže kad mora da se pravda. Razradio je čak i raritetne podvrste - Jugoslovene, neopredijeljene i ostale.
Kaže, fizičke karakteristike su samo orijentiri, nisu presudne. Presudna je energija koju svaki čovjek isijava i koju kakva suptilna duša, kakav je on osobno, može etnički dekodirati.
S tim mojim prijateljem ima samo jedna nezgoda - on nepogrešivo pogađa nacionalnu pripadnost bilo kojeg čovjeka već nakon deset sekundi.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/i]

03.05.2005.

TREBALO BI UBIJATI PROSLOST

[I]
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.


Mesa Selimovic, Dervis i smrt

[/i]

03.05.2005.

A EVO SAD NEŠTO O SMISLU ŽIVOTA

[i]
Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan
kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.

Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.
Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.
Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/i]

03.05.2005.

GITINA BRAZGOTINA

[i]
Toga dana nije se ništa drugo dogodilo. Hvala Bogu da se nije ništa dogodilo jer su svi bili umorni. Zato se i nije taj dan u selu mnogo radilo, samo se mnogo razgovaralo. Kraj svakog plota stale su po dvije žene i razgovarale o vatri. - Pod svakim su drvetom ležala po tri ili četiri muškarca i razgovarala o vatri. A u svakom se jarku igralo mnogo djece. No djeca su već zaboravila na vatru i hvatala su žabe. Svi su hvalili Hlapića zbog njegova junaštva kod vatre.
Hlapić je imao na peti ranu. Opržio ga je plamen jer je bio bos kad je gasio vatru na krovu. Gita je povezala Hlapiću ranu, a on je rekao:
"Baš mi je drago da mi je onaj crni čovjek ukrao čizmice."
"A zašto ti je drago?" pitala je Gita.
"Zato, jer da sam s čizmicama bio u vatri, imale bi čizme sada ranu na peti. To bi bila šteta. Za moju ranu je lako jer će naskoro zarasti."
Gita se čudila da Hlapić tako malo mari za svoju ranu. Ona bi sigurno tri dana plakala, da je imala takvu ranu.
No ipak se htjela i ona pohvaliti pa pokaže svoj palac na desnoj ruci.
"Vidiš i ja sam imala ovdje ranu", reče ona.
I zbilja se poznala na Gitinu palcu brazgotina od rane. Brazgotina je bila nalik na krst.
"Kad si imala tu ranu?" upita Hlapić. "Je li te jako boljela?"
"Ne sjećam se kad sam je imala. Još sam bila sasvim mala. To je bilo prije negoli sam došla k mojemu gospodaru u cirkus."
"A otkuda si ti došla svojemu gospodaru?"
"I to ne znam", reče Gita.
"A tko te doveo tamo?"
"I to ne znam. Gospodar veli da nemam ni oca ni majke", reče Gita, "a ja bih najradije da ni njega nemam jer ga ne volim. Njegove su oči vrlo ružne. A jedanput sam usred noći čula kako je pred cirkusom s nekim ljudima šaptao. On je sigurno opak čovjek."
Gita se malo zamisli i reče:
"Ja bih najvoljela da imam majku. Kako je kad netko ima majku, Hlapiću?"
"To ne znam ni ja", odgovori Hlapić, "jer nemam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je često odbranila od majstora. A kad sam uvečer bio dremovan, uzela mi ona metlu iz ruke pa je izmela radionicu mjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu koji ima majku."
"Onda bih ja najradije da tvoja majstorica bude moja mati", reče Gita.
Hlapić joj je htio rastumačiti da to nikako ne može biti, ali nije imao vremena jer su seljaci pekli na ražnju janje u slavu Hlapića pa je išao da okreće ražanj.
Uvečer bili su svi vrlo veseli, jeli su gibanice i pečenke, i rekli su Hlapiću da ostane još tu noć kod njih dok mu malo zacijeli rana.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

03.05.2005.

RELATIVNA FANTAZIJA

[I]
Albert mi reče,
taj veliki mozak i toplo srce:
Sve što je neljudski jadno
Ide mi na živce.

Brakove, države, politiku,
Izmisliše ljudi bez duha,
Čovjek im zvecka biserjem,
Nudi logiku, maštu,
Ljubav i djetinjstvo vječno,
A oni bez sluha.

Smješi se i veli:
Ne misli na budućnost
Ona će doći,
Ne misli na stvarnost
Ona će proći.

Pa, u čemu je onda fora, Ale?
E, to je ono divno
Vječito maštanje,
Svijet djetinjstva,
Sve je relativno.

Misao je brža od munje,
Pusti je da ide u beskraj,
Konačan i bez granica,
Kada se mlađa vrati izvoru,
Naći će stvarnost i jad,
Sina u penziji, na umoru.

Kroz vrijeme hodi brže od sjene
I na put mladosti samo ljubav nosi,
Pazi da poneseš i ljubav žene,
Ne boj se ljubavi što se normama kosi,
One su vječne i iskrene.

I ne brini ako ti kažu
Da si lud
To su samo zablude i
Ljudska ćud

Lako je razbiti atom,
Lako uništiti Hirošimu,
Lako je ubiti pametne i lude
Teško je živjeti sa ratom,
Teško je rastjerati tminu,
Teško je zatrijet neljude.

Ne trči za srećom
Nećeš je stići, svijete
Probaj biti Božji Čovjek,
Ili još bolje, dijete.

Ne igraj se rata,
Skači s kišobranom
Bar sa prvog sprata.

Uzgajaj maštu,
Ona je vječna.
Radoznala djeca,
Ona su srećna.

Hvala ti,
Veseli dječače,
Nasmijana brka
I neka ti je srećna,
Relativnost vječna.


Enes Topalović

[/i]

03.05.2005.

PORUKA

[i]
Ovo piše Čovjek,
Neznanom Stvoru,
Na neznanom Mjestu,
U neznanom Vremenu.

Dugo ti sam, Rode moj,
Na ovom Svijetu tragao,
I neka me Želja vuče
Da te već jednom Nađem,
Izvore moj.

Ako te ova misao stigne,
U beskraju tvom neznanom,
Znaj da postoji krug,
U krugu tačka,
U tački tren,
U trenu misao,
U misli bit,
U biti težnja,
U težnji Ljubav.
I da ti ne nabrajam dalje,
Valjda se sjećaš zapisa svog.

Davno si nas ostavio Rode,
Ima li Sudbine da se javiš
I da pozanješ svoje sjeme
Što suzom klija,
Usamljeno u beskraju,
Tvoga lutanja (u krugu).


Enes Topalović

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
862771