¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

25.04.2005.

Vesna Parun

Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. aprila 1922. godine. Osnovnu školu završava na Visu, a gimnaziju polazi u Šibeniku i Splitu. Upisuje studij romanistike koji ne završava zbog početka rata, a studij filozofije prekida radi teške bolesti. Šezdesetih godina u dužim razdobljima boravi u Bugarskoj, a danas živi i radi u Zagrebu. Uz pisanje poezije bavi se i prevođenjem sa slovenskog, njemačkog, bugarskog i francuskog jezika, te slikarstvom.

Poeziju započinje pisati u ranom djetinjstvu, već s deset godina, kad joj izlazi prva pjesma "Proljeće" u listu "Anđeo čuvar", a u daljnjih šest desetljeća objavit će mnoga djela od kojih poezija ima najveću ulogu i vrijednost, ali se također okušala u prozi i drami. Dobitnica je mnogih nagrada za književno stvaralaštvo.


BIBLIOGRAFIJA (izbor):

Zore i vihori, Zagreb, 1947.;
Pjesme, Zagreb, 1948.;
Crna maslina, Zagreb, 1955.;
Vidrama vjerna, Zagreb, 1957.;
Ropstvo, Beograd, 1957.;
Pusti da otpočinem, Sarajevo, 1958.;
Ti i nikad, Zagreb, 1959.;
Koralj vraćen moru, Zagreb, 1959.;
Konjanik, Zagreb, 1961. (XVI. izdanje 1988.);
Jao jutro, Beograd 1963.;
Vjetar Trakije, Zagreb, 1964.;
Gong, Zagreb, 1966.;
Ukleti dažd, Zagreb, 1969.;
Sto soneta, Čakovec, 1972.;
Olovni golub, Beograd 1975.;
Salto mortale, Zagreb, 1981.;
Izabrana djela, PSHK, knj.155, Zagreb, 1982.;
Grad na Durmitoru, Nikšić, 1988.;
Kasfalpirova zemlja, Zagreb, 1990.;
Sonetni vijenci, Zagreb, 1991.;
Tronožac koji hoda, Zagreb, 1993.;
Začarana čarobnica, Zagreb, 1993.;
Ptica vremena, Zagreb, 1996.;
Smijeh od smrti jači, Zagreb, 1997.;
Epigrami, Zagreb, 1998.

25.04.2005.

JUGOSVABO

[i]
U vrijeme krscanskih blagdana i na ljeto, kad bi se ostatak Bosne selio na more, Jugosvabe su u svojim starim mercedesima i bemveima, s gepecima punim darova, stizali kuci. Nosili su ruzne karirane sakoe ogromnih revera i uske najlonske kosulje sa sirokim kravatama. Lica su im bila ukrasena cupavim crnim zulufima ispod kojih bi s vremena na vrijeme bljesnuo debeli zlatni lanac. Ljutili su se sto smo ih zvali Jugosvabama jer su bili samo "radnici na privremenom radu u inostranstvu", a u grudima su nosili velika snazna srca u koja bi stala cijela Jugoslavija i ne bi nikada iz njih izlazila, nego je cekala te dane kada bi se zajedno s njima vracala kuci. Nitko nije mogao biti takav patriot kao Jugosvabo, nikome otadzbina nije bila takva artiljerija duse kao Jugosvabi i nitko nije toliko volio Tita kao Jugosvabo. Mi drugi bili smo nezahvalni i nismo znali kako nam je dobro, nismo vidjeli kako tuce i ubija "ekstremna neprijateljska emigracija", niti koliko znoja iz insana moze iscijediti strasni kapitalisticki gazda.

U svojim selima Jugosvabe su gradili nove kuce. Te kuce razlikovale su se od svih kuca koje smo ikada vidjeli. Nisu gradjene na dvije ili na cetiri vode. Njihovi krovovi dodirivali su nebo, s balkonima i terasama na sve cetiri strane svijeta, ukrasnim gipsanim stupovima i kamenim lavovima, garazama i velikim gvozdenim kapijama iza kojih je ostajao nevidljivim jedan unutrasnji svijet o kojem nismo puno znali, ali to nije bio razlog da mu se ne podsmjehujemo. Te kuce su tokom sedamdesetih stvarale jedno sasvim novo lice bosanskih sela, lice ruzno, jadno i siroto u svom tesko stecenom i u osnovi prividnom materijalnom bogatstvu. Jugosvabe su u Bosnu donijeli Bavarsku vidjenu u ranim radnickim jutrima, ocima mamurnog covjeka.

Jugosvabe su ljudi koji vjeruju da ce se jednog dana vratiti kuci. To su ljudi koji kucom smatraju onu ruznu gradjevinu koju kao zaduzbinu i vakuf svoje duse grade u svome selu. Trebaju im godine i godine da shvate kako se zapravo nemaju kamo vratiti, ali tada je najcesce vec kasno, pritiscu godine i ne moze se vise raditi od jutra do mraka, pa onda kao svoj konacni poraz i kapitulaciju prihvacaju povratak i penzionerski zivot u svijetu iz kojega su odsustvovali i greskom su ga smatrali zavicajem. Nikada nisu postali Svabe jer se na socijalnoj ljestvici nisu pomaknuli od Hauptbahnhoffa, a prestali su biti Bosanci jer su svu svoju zivotnu snagu ulozili u to da se odmaknu od bosanske sudbine. Izmedju Bosanca i Jugosvabe razlika je bila kao izmedju novog fice i starog mercedesa. Ta razlika se najbolje uocavala na Jadranskoj magistrali. Nitko te u najgoroj okuci nije tako strasno preticao kao Jugosvabo jer nikome osim njemu nije bilo toliko vazno pobijediti u toj utrci, vaznijoj od zivota i smrti, utrci koja je zapravo dokazivala da je zivot uopce imao smisla. Jer cemu smo se zlopatili sve te godine, radili najgore poslove na svijetu i bolovali samocu nerazumljivih rijeci stranoga jezika ako ono jedino do cega smo dosli, taj auto, nije vrijedno izgubljenog vremena i ako ne moze preteci najobicnijeg ficu.

Prica o Jugosvabama trajat ce onoliko dugo koliko bude trajala i prica o Jugoslaviji. Ti ljudi podijelit ce sudbinu svoje zemlje, nestat ce preko noci ili u jednom jedinom danu, onda kada postanu svjesni da je dug prema otadzbini isplacen, a ona kuca-nesretnica u rodnom selu zapaljena. Tada ce Jugosvabe postati dobri Srbi, Hrvati i Bosnjaci, a "ekstremna neprijateljska emigracija" uvuci ce se u njihova srca, bas na ono mjesto na kojem je bio drug Tito i centralni komitet. Sve ce se tako promijeniti osim jedne stvari: Ti ljudi iznova ce biti veci patrioti od nas i nece propustati priliku da nas pouce nacinima na koje se trebaju voljeti novostecene domovine. S nekom vrstom sladostrasti mnogi ce bivsi Jugosvabo gledati izbjeglice kako se povlace po njemackim ulicama i mozda ce bas tada shvatiti kakvog je smisla imao odlazak na "privremeni rad u inostranstvo". Naravno, uvijek ce biti i onih drugih koji ce i dalje osjecati istu onu staru griznju savjesti i pomagat ce svoja sela i zaseoke, svoje zemljake i izbjeglice, dopustati da budu prevareni i opljackani od roda rodjenog i nikad ih nece prestati zuljati taj kamencic zavicaja u cipeli.

Rijec Jugosvabo nestala je sasvim iz upotrebe godine 1991. Danas ju vise nitko ne koristi, a vec ima i onih koji ne znaju niti sta je ta rijec znacila. Pogrde, uvrede i psovke najduze zive u jeziku i iscezavaju iznimno rijetko, tek ako iscezne kontekst u kojem su bile moguce. Ali kada se to dogodi, takve rijeci iscure iz jezika kao voda iz oluka nakon kratkog ljetnog pljuska.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

25.04.2005.

KAD POCNEMO DA SE PITAMO...

[i]
Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Poslije toga mi još „živimo“ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

25.04.2005.

POTONULO

[i]
Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu,
noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.


Ivo Andric

[/i]

25.04.2005.

BLAGA I DOBRA MJESECINA

[i]
Blaga i dobra mjesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je utjeha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mjesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude bijel i lijep,
ko latice divnoga cvijeta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedjelih djevojaka
daje ljepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cvijeća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mjesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju
ne vole obijesno sunce.
Mjesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cvijeća
ona je bolesnim,
ko blijedi prsti djevojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pjesama
zvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mjesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.


Ivo Andric

[/i]

25.04.2005.

TAMA

[i]
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?


Ivo Andric

[/i]

25.04.2005.

NE BIRA SE LJUBAV

[I]
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.

Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.


Pero Zubac

[/i]

25.04.2005.

KAIMIJA 3. DIO

[i]
Ljubav i strah, kad slozno traze, naci ce izlaz brzi i bolji nego što bi ga našla suha mudrost da tri dana cuci s prstom na celu. Pomogoh zeni da se popne u sedlo prebravši je na brzinu još jednom od grla do dlanka, vranca provedoh do ivice smrecanja i ošinuh ga po sapima, a ja se s jataganom vrnuh u šumu, pa pozurih daleko unaokolo. Namjeravao sam na livadu, na zborište izici otud odakle su kesedzije napale. Neka putnici vide da se ja posljednji iz boja vracam. Obidem poizdaljeg, a šuma cuti, vlazna i divlja. Glasovi pobjednika cuju se dalje, blize karavanu. Ja cu odavde prema njima, samo na drum da sljegnem.

Zakoracim na crnu golemu kladu.
Pod njom - napola lezi, napola sjedi mlad razbojnik, lijevu krvavu nogavicu do prepona rasjekao, pa pušcanu ranu previja. Cu mene i posegnu za komadom sablje, ali kad me vidje u zelenom dzubetu sa zelenom ahmedijom oko glave, obje ruke mu klonuše. Pomislio je jadan da sam kakva onosvjetska svetinja koja uzima dušu ranjenima. Odrvenjele usne mrdnuše da šapnu posljednju molitvu.

Taknuh mu tjeme vrhkom noza.

»Ti, koji si ti?«
»Omer, sin Vehabov.«
»Odakle si? «
»Ja... ja sam od Cerske. Allah! Jesi li to ti došao po moju dušu? «
»Ovog puta ti praštam. A otkud ti cak od Cerske ovamo? «
»Za nafakom, efendijo!«
»A dobro te udarilo?«
»Nije plaho.«
»Hoceš moci sam?«
»Jakako, efendijo!«
»Evo tebi ovaj moj jatagan, trebace ti. A ti meni daj tvoj patrljak od sablje. I evo ti sitniša, mehlem i platno da kupiš. Gledaj da ranu ne zapoganiš!. Navali sad odmah dosta bukova lista i privij dok do rakije za ispiranje ne stignek Paa, drugi put ne pucaj u nebo, nego trgovcu u prsa, magarce jedan, dabili magarce! I skloni se podalje od druma!«
»Hocu, hocu, šejhefendijo, iz ovih stopa cu ja... Daj da te u nogu poljubim, Bog te blagoslovio!«
Ne dadoh da me u nogu poljubi, Bošnjak je, moze me dohvatiti i naglo oboriti i mojim nozem mi vrat prerezati. Podem ka drumu, a cujem momka iza leda, psuje:

»Kud i na prikaze da udarim, p.... im materina! Eto kakav je vakat došao!«

Na tratini pribire se i ravna karavan, svi zdravi i citavi, ali uzbudeni od bitke, od okršaja. Ugledaše mene, s poštovanjem zacutaše i pustiše ruke niza se, a ja se - posljednji iz bitke, ljuljam s patrljkom otete sablje u desnici (svi znaju da nisam imao sablju), ljuljam se malo raskrecen,
Junak,
najslavniji medu slavnim mejdandzijama,gledaju me kao prividenje, tà - kad ja to skocih, kad li jurnuh na hrsuze, gdje li sablju oteh i polomih, nisam li ja od onih svetih ljudi koje Allah šalje pravovjernima u pravi cas u pomoc?

Smrknut, bacim patrljak sablje njima pred noge u travu i kazem samo.

»Dete da se ide!«

Cutke i poslušno krenuše svi sujevjerno šapcuci molitve. A ja se u bradu smješkam i mislim: boze, koliko li je njih u ovom carstvu cin, polozaj i slavu zaradilo lezeci u trnju dok se boj bije, i pojavivši se u pravi cas pred pravim svjedocima o svom podvigu što ga niko nije vidio? I hoce li biti ikad ijednog carstva što ce u temelj provjeriti je li svacije junaštvo baš podvig ili prica sracunata da opsjeni i prevari neobaviještene?

Smješkam se i izvirujem sta li je s mladom zenom. Na zalost - trgovac je opet drzi za nogu. Ja se oblaznem: neka drzi! Drzao sam i ja.

Neka je slava i hvala razbojnicima koji napadaju trgovce!

Ne ugrabih više priliku da mladu Avdagincu lijecim ni da je spasavam od hajducije. Doduše, trgovac nas je zvao na konak, ali kad vidjeh kako ce ona biti daleko od mene i pod kakav katanac zakljucana, ja samo uzinah. Odlazeci, vidjeh lice i ruku na visokom pendzeru, lice je bilo bijelo kao izaprano platno, a ruka je hvatala grlo.

Zamalo i ja ne zaplakah.

Ali nije moje da ginem prije nego sto cetrdesetu namirim. A u ovom zivotu toliko je tih zalosnih rastanaka, pocevši od majcine utrobe, da se jedan prosjecan skitnica kao što sam ja mora na njih na vrijeme naviknuti, ako ne zeli prepoloviti svoj zivotopis ili biti sam jednog lijepog dana od tudeg sjeciva prepolovljen.

Do vrha Kovanja ispratiše nas trgovac, dva njegova brata i gomilica poboznih i besposlenih. Na raskrcu ja naglas izgovorih molitvu za srecan rastanak. Svi su me slozno pratili gundavim aminanjem. Ja zazivam boga, a mislim na cvrsta bedra i sise zenine. Okrenuo dlanove nebu i izvijam o devet stotina devedeset i devet vrlina Svemoguceg, a dlanovi vrište nebu o svojoj gladi za zeninim slabinama. Uzbudeni slušaoci vide suze na mom licu i ushiceni su znacajem svojim i svog mjesta uvjereni da za njima placem, a ja bih dao deset varoši za jedan prelet njenog drhtavog jezika preko pohotnih zivih usana.

S trgovcem se izljubih, ostali mi pridoše ruci.

Tale povede Kulaša i uporedi sa mnom.

Dugo smo cutke klimali uza stranu. Dan blag i cist, dat ljudima za zdrave igre i uzitke, a meni se mrkne od tuge za zenom.

Tale u hodu slisti poputninu što mu je trgovac na polasku ubacio u bisage, napi se s Kulašom iz jednog korita, obrisa brke, a kad zakoracismo romanijskom visoravni, gurnu prst u uho i zapjeva tanko i glasovito.

Valjda mu dobra voda i naporan hod brzo svariše hranu, on ogladnje, a tada mu opet padoše na pamet Stambol, Krajina i njegova sirotinja u Ribnici. Uze mi se zaliti na svoje starješine, veli:

»... kad ujutru bijeli dan osvanu, stadosmo mi Krajišnici u bojni poredak da od mora daure docekamo. Ali ispred njih Jankovic Stojane izjaha konja u ravno polje i povika: dete, veli, ljuti Krajišnici, da se danas ne bijemo svi, nego mi isturite najboljeg mejdandzju, s njim srecu i mišice da ogledam!

Poceše se medu se moji ljuti Krajišnici gurkati i nutkati. Ali jednoga.glava ljuto zaboljela, drugome uzengije nisu nakratko za mejdan namještene, a trecemu, eto, najednom nešto desno oko zaigralo, nije na dobro. Pa nece. Drugi put ce. Dok ti Licki Mustajbeze ne povika: ha, Budalino, krajiška perjanico, ha, naprijed, posijeci cafira, pola cu ti Like pokloniti!

U siromaha pogovora nema. Ja golim petama podbodoh svog mršavog paripa i izidoh na mejdan Jankovic Stojanu, a on sav sjevti u srmi i zlatu s posjecenih aga i begova poskidanim. Zahvalih Allahu što cu dušmanu napakostiti bar time što s mene nece moci ni uckur plijena zadobiti kad me posijece.


Dervis Susic

[/i]

25.04.2005.

TI SI VATRA

[i]
Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?


Zvonimir Golob

[/i]

25.04.2005.

NEŠTO I ZA ME

[I]
Radost ću svoju saopćiti svijetu,
ali bol moj neka ostane za me.
Neka se braća ogriju na mome žaru,
no tajnih suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću,
ja ti je neću kratiti.
Ali na stravičnome putu što vodi u ponore
ja hoću da ostanem sam.


Tin Ujevic

[/I]

25.04.2005.

KAD JEDNO ODREDJENO STANJE POCNE DA VAS MUCI...

[I]
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje neizdrzljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nece biti, jos manje pomisljajte na bjezanje natrag, jer se od toga pobjeci ne moze. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znaci isplivati na povrsinu, osloboditi se.
To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne navike kojih se stidite a kojima robujete, za zivot cula, za muku duha.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/I]

25.04.2005.

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

[I]
Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.


Vesna Parun

[/I]

25.04.2005.

GRGINA MAJKA

[i]
Kad su svi bili zadovoljni. Samo je stara i bolesna Grgina majka plakala u postelji. Ona dosad nije znala da ima tako zla sina. Grge doduše sad nije bilo kod kuće, jer je on noću odlazio po svom rđavom poslu. No mati se bojala da će ga seljaci istući ako ga gdje nađu. Čula je kako seljaci na dvorištu razgovaraju.
"Da je Grga sada ovdje, alaj bi ga istukli!" rekao je jedan seljak.
"Glavu bismo mu razbili", rekao je drugi.
"U vatru bismo ga bacili", rekao je treći.
"To sve ne bi bilo pametno", pomislio je Hlapić, "jer od batina ne bi Grga postao bolji." Hlapić je ušao u sobu i rekao Grginoj majci potiho da ga seljaci ne čuju:
"Nemojte plakati! Ja poznam Grgu, jer su mi ga jučer težaci pokazali kad je prelazio preko sjenokoše. Ako ga ja sastanem na svom putu, reći ću mu da ne ide u selo. Reći ću mu neka ostavi crnog čovjeka, neka ode u svijet i bude pošten."
"Bog te blagoslovio, dijete moje!" rekla mu je nato stara žena i bilo je siroti odmah lakše pri srcu, jer je vidjela da se bar Hlapić ne ljuti na njenog Grgu.
Onda dade ona Hlapiću jedan rubac. U rupcu bio je uvezan srebrni novac.
"Daj ovo mome Grgi ako ga nađeš", rekla je Hlapiću i opet proplakala.
Hlapić joj to obeća, uzme rubac, oprosti se s njom i izađe na dvorište.
Ljudi više nije bilo na dvorištu. Svaki je odnio svoju stvar veselo kući. I Hlapić sada uzme Gitinu škatulju, pa je odnese Giti. Gita ga je od veselja tako zagrlila da je Bundaš počeo lajati jer je mislio da će zadaviti Hlapića.
Već je bio bijeli dan i nitko nije više mislio na spavanje.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

25.04.2005.

GRLICE U ŠUMI

[i]
Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.

Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.

Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.

Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.

Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.

Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.

Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.


Zvonimir Golob

[/i]

25.04.2005.

DA LI CE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

[i]
da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima


Zeljko Krznaric

[/i]

25.04.2005.

MORU

[i]
Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.


Aleksa Šantić
U Dubrovniku,1888

[/i]

25.04.2005.

SAKRIVENI BOL

[I]
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.

Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bacen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


Dobriša Cesarić

[/I]

25.04.2005.

MOSTARSKE KIŠE

[I]
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kazem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.


Pero Zubac

[/I]

25.04.2005.

ROPSTVO

[i]
Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…


Vesna Parun

[/i]

25.04.2005.

PJESMA NEVINOSTI

[i]
Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah
na dugom putu, kroz ovaj život sjena.
Nije mi dano da znam, zaboravih dosta
toga što mi je ljudski krasilo lik,
no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,
talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.
Dano mi nije da znam, jer s ramena
mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.

Šehid sam, i nosim svoj nevini usud
kao što nosim glavu pod pazuhom.
Korakom manjim od kreta, proći moram svukud,
svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.
Mada oči nemam, nisam obdaren sluhom,
i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom
me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom
niknut de cvijet, darivat ću te krinom.

Moj put je dug, nakana mnogo veća.
Nada mi krijepi tijelo, uprtih
je, kad i meleka svoga, na pleća.
Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu, strah,
nit' bilo šta od ljudskih nejakosti.
Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah
mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti
oštrim zube da zlosti smrvi u prah.

Dug je put moj, stoga sam i ja vječan,
šehid sam, i od sebe viši usud nosim
kao balon kad svijetom nosi dječak.
Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,
ćutim krine pod tabanima bosim,
zemljo, naša vidim čeda, kriništa,
i znam, kada glavu spustim, kad u rosi
smiraj nađem, znam, da neću biti ništa.


Zilhad Ključanin

[/i]

25.04.2005.

POVRATAK

[i]
Koraci se sada mjere korijenjem
izniklih jasenova, brzim viticama kupina,
duzim od pletenica moje kcerke.

Nema ni jedne stvari koja je nekad bila
necije ime. Jedino, eno, u budzacima
svecetiri zida, tamo gdje se veseo kikot'o

kucni duh, crvotocina nagriza ostatke
tudjeg boga; drvene grede, cavli, krv sto tavni,
eli, eli, lama azavtani.

Do kucnog praga trideset i tri su daha,
gotovo tri djecija zivota. Meleka nema,
ako koji ne ispadne iz moje vojnicke bluze.

Unutra: mamina ranjika tovarna Celje,
bratova djacka knjizica sa losim ocjenama,
i suze stare cetiri godine, nanizano inje.

Nisam ni radostan ni tuzan. Nad svime,
jos se zveckati ocila, barem do slijedece
zime: Trnova, napokon vracena u svoje ime.


Zilhad Kljucanin

[/i]

25.04.2005.

BOSANSKO CEDO

[i]
Negdje, u zbjegu, rodi se cedo
Na cijoj je prljini, na cijoj ponjavi
Ispod cijeg je sada neba
Na cijem je komadu hljeba...
Ciji to jezik slusa danima
Cije to pjesme zubore usima

Poraslo momce, trecu vec hodi
Kako srcu majke, Bosnjakinje, godi
Uspavljivase ga, majcina uspavanka mehka

A, ruka njena, s prstenom jedinim
Snagu mu davase, ljubav silnu budjase
Gladila mu usnule oci, slika jedina
Iz pepela kucnog spasena, pomalo zguzvana
Lik jednog adze,.. pa dajdze...pa dobre tetke

Pa onda...smijesak na licu postao veliki
Vidi sad NJEGA...najveceg, najljepseg...
Naj... naj... on se zove, moj Babo
To je moj BABO... min pappa...

Poraslo momce, mnogima na radost
Zna reci, gdje nalazi se
Na cijoj postelji nadje toplinu
Ko pruzi mu parce hljeba
I parce ljubavi na dlanu
Ko igracku mu pokloni, prvu, dragu

Igra mu puni nove dane
Nove rijeci naviru same
I s njima brizno lice vec pravi
Kada ce vec jednom babo da se pojavi H
Hoce li on mene prepoznati, mama...
Hoce li on mene razumjeti, tada...
Sta do mu kazem... prvo... kako...
Sve sam opet zaboravio, majko


Enisa Popovic Cengic

[/i]

25.04.2005.

KAIMIJA 2. dio

[i]
Oko korita jake cesme s tri lule, konji se zagromilaše ujedajuci se i ciftekajuci. Vrištav zenski glas preplašeno je dozivao Avdagu. Tek tad vidjeh - nju. U modroj feredzi vrtjela se na konju iznad uznemirenih tovarnih paripa, dizala noge, izmicala da je tovari ne prignjece po koljenima, zvala, mahala rukama. Sluge se zbuniše i srdzbom i medusobnim dovikivanjem još vise uznemiriše konje. Tad se vranac pod zenom zubima i kopitima iskoprca iz gomile i jurnu preko polja. Feredza sletje s glave. Raširenih ruku zena je vrištala u sedlu, a konj je sve bješnje brzao. Naglo izbi pred visoku ogradu i, za zenu necekivano, stade uprijevši prednjim nogama pred preprekom. Zena u visokom luku preletje vrancu preko glave i izgubi se u ogradi.

Cekali smo. Avdaga je sam dugo deverao oko zene. Onda pozva mene.

»Šejhefendijo, ako za Boga znaš, jesi li kako vješt boljci? «
»Šta je?«
»Ne dolazi sebi! Ne znam je li ziva ili mrtva.«
»Ne brini! Ako joj srce imalo radi, bice pomoci.«
»De, molim ti se!«
»Ali niko da ne prilazi! I ti ostani podalje!«

Preskocim ogradu.

Mlada Avdaginca lezi na ledima, ruke raširila, celo suncu ponudila, valjda da se ljepotom s njime nadbija. Tri trostruke kandzije ošinule mene po mozdanama od njene ljepote. Jeknem, amaan, zar po ovoj tvrdoj i nemiloj zemlji i ovakva bica hodaju? Zar nisu sva u rajskim naseljima? Drhtim, obilazim oko nje, ne smijem da prihvatim, bojim se - zaturicu pamet, izgubicu se, pa cu da se bacim na nju, ne iz zle namjere, nego da na njoj placem, da otplacem - heej, gdje mi moja mladost prode! Pusti racun i razum savladaše me toliko da ruke ostadoše uz bedra. Kleknem. Pipnem bilo. Radi ispravno. Beonjace - bistre. Ruke i noge pruzene kao u zdravom snu. Uboja nema.

»Da se nije zdrobila? «, pita Avdaga iza ograde.
»Sad cu da vidim. Cekaj!«

Jesam li ja prvi vidar koji je pipnuo bonu ljepoticu tamo gdje po vidarskim pravilima pipanje nema vidarske svrhe? Ako jesam, neka mi se pogane ruke osuše. Ako nisam, što je vjerovatnije, ni prvi ni posljednji, neka mi oprosti Ibni Sina: dugo sam bio siromašan softa, pa ako s aginske sofre bez pitanja uzmem koju mrvicu, mnijem - nije zlocin. A mlada zena je, bogme, sjajna i preobilna trpeza i samo od njenih okrajaka moglo bi se deset mladih gladeta nadovoljiti.

»Da nije šta polomila, pobogu? «, pita aga iza ograde.
»Sad ispitujem. Cekaj i ne ometaj me!«

Moje ruke kao dvije kuje bezobraznice jurnu dašcuci niz mirisnu prostirku tijela, niz lice, niz vrat, pipkam, trazim u pomami kljucnjaca, u zdravom miru dojki, niz oble drumove mišica, po ludnici pupka, jalaah!

Izgubim se, pa opet isplivam, obnemogao od grijeha, a dvije ruke traze, jure, dašcu, svaki im je prst pohlepna zivotinja za se, dok ne ugledah otvorene oci, dva smješljiva osuncana dragulja ljubavi i lukavstva.

Hitar zenski jezik laznu po usnama.

»Da ti ne pretjeraš, Šejhefendijo? « upita ne buneci se tijelom.
»Hm! Pa što ne kazeš da si pri svijesti?«
»Samo sam koljena i dlanove nagulila.«
»Spravicu ja tebi mehlem, dušo...«
»Eeh, ako Bog da! «

Sumnjicavi suprug nadviri se preko ograde.

»Kako joj je? «
»Bice bolje, bice bolje!« rekoh vukuci ruke sebi, a one se otimaju, reze, izvijaju, ne ide im se s plijena. Aga preskoci ogradu.
»De, pokrij se, gotovo je!« dreknu na zenu. Kad ona sjedeci uze da se zakocava i ureduje, zacudih se kako nisam primijetio dvostruk tepeluk madzarija, ni jednu struku dukata, ni drugu - sindzirli altuna, ni trecu - šorvana, ni pojas od dragog kamenja. Ali ko da smotri prašku zemljanu u beskraju zvjezdanih ljepota?

Karavan se opet slozi i krenu. Trgovac je koracao u sredini drzeci zenu ili za nogu ili za uzengiju, ne znam da li zato da ne bi još jedan vidarski pregled morao placati, ili zato da ne bi s jednim softom, sihirbazom i bezobraznikom dijelio ono sto covjek musliman ni s najvjernijim drugom ne zeli da dijeli. A ja se pokajah što nisam gorski hajduk da sad zasjednem za jelu zelenu s druzinom, da pobijem, osim nje, sve zivo u karavanu, druzini sve blago podijelim, a ja - ja da se njoj onako drzim za nogu i pod kutom vezenom mekom cizmicom pipkam clanke i nozne damare. Ali nije svako proklet pozivom koji obavezuje na uzdrzljivost.

Tale i ja hodimo na zacelju i pijuckamo iz moje prevelike ploske, po kojoj je neko u finom drvetu nakitio sve same pobozne izreke. Pijemo i nazdravljamo, ja njegovu junaštvu, on mojoj ucenosti, a oba zajedno - dabogme, tiho, zamamnoj nozici mlade Avdagince.

Ne rekoh Talu: da znam da me u Bosni cekaju i kolac i konopac, opet bih išao, na jatagan se probijao, lipsavao bih za njom, samo da je još jednom vidarski pregledam i mehlem najfiniji da joj spremim. A onda neka me kao zlocinca posijeku ili postave za velikog vezira pa poslije otruju, kako je to vec obicaj u ovom carstvu turskom.

Na prvom dnevnom odmaralištu pridoh trgovcu i kao pravi povjerljivi kucni lijecnik upitah ga - hoce li hanuma kakav lijek, da znam na vrijeme da spravim.

»Jok!« rece ljutito.
»Na tvoju dušu! « uzdahnuh ja pobozno.

Cetiri dana vranac se niceg nije plašio. Na zalost! Samo se suprug drzao ljepotici za uzengiju. I to - na zalost! A ja bih se obavezao da i nju i vranca nosim do pred Rogaticu, samo da joj se mogu za nogu drzati.

Ploska se punila i praznila. Ja se bijah vec rasplakao od ocaja: rajsko naselje tako blizu, a ja ne smijem primirisati ni prag pred njim, kamoli se upustiti u odaje!

Kad bismo pod vrh gore Jadovnika, ispadoše pred nas nekakve kesedzje, bog im dao sva dobra na ovom i na onom svi- jetu, naperiše dzeferdare i povikaše da odjahujemo i pare i nakit na travu bacamo. Tale protjera Kulaša naprijed, trgovac, koji je prije pripadao sarajevskom janjicarskom odzaku i bio pravo zvjere kad su u pitanju njegov novac i blago, podviknu na sluge, pa svi s malim puškama i jataganima u rukama srnuše naprijed. Karavan se na nevelikoj ledini zamrsi, zagromila. Ja svog noza ne isukah. Mene kesedzije nisu napadale. Ja sam samo pratio šta se sa zenom zbiva. Cini mi se - da je ovdje osmanlijsko carstvo polazilo da propadne, a moje ucešce bilo odlucujuce, ni carstvo meni ne bi palo na pamet kraj nje, onakve.

Daleko preda mnom hvatao se dim od pušaka i orila se gora od povika i psovki. Ja se provukoh izmedu konj a i uhvatih vranca za ular. Zena je vikala.

»Ah, pobogu, šejhefendijo, šta se ovo cini?«
»Ništa, ništa samo se ti drzi cvrsto!«
»Odletje onaj moj... a mene jadnu ostavi samu!«
»Ne brini, ja sam s tobom.«
»Bog te blagoslovio! A kuda me to vodiš?«
»Da te sklonim, dušo, ti si ovdje najpreca!«
»Kako kome, moj uceni Šejhefendijo.«
»Meni, bogme, jesi.«
»Pa kud cemo?«
»Ovamo, ovamo!«

Zavedem vranca u gusto smrecanje pa uhvatim zenu oko pasa i pobozno je snesem i posadim pod grm gdje nas ni odmorni hrtovi ne bi našli, kamoli umorni i zadihani hajduci, a pogotovu jedan obican aga koji se bije za dukate, a ovakvo blago ostavlja na drumu.

Podignem joj jacmak s lica i - padnem na koljena pred nju, u prevreloj zabuni da li da joj se kao poganin molim ili kao kurjak da se iz ovog stava spremim za skok na nemocnu zrtvu. Ona bi i da se smijulji i da sacuva obraz briznim izgledom. Pa se nedoumica po njoj razigrala brzacima mreškanja oko ociju i usta. Ja joj pripomognem.

»Mi imamo vremena, je l' de?«
»Valjda ce ih otjerati!« izvlaci se ona.
»Otjerali, ne otjerali, mi smo sigurni.«
»Ja nisam sve dok te ruke ne odmakneš dalje.«
»Ja sam vidar i šejh, ja vidim da ti srce nepravilno kuca.«
»O mom srcu ima ko voditi racuna.«
»Vidim kako taj vodi racuna. Daj da naslonim uho, da osluhnem kuca li na zdravlje ili na boljku.«
»Mozeš ti te svoje brkove i u paprat gurnuti, a ne ovamo kud si naumio.«
»Hahaha! «
»Odbij, cujes li?«
»Samo malo! Ovolicno!«
»Odbij! Pusti me! Ma, pusti kad ti kazem! Vikacu. Nemooj, nemoj molim te, ja sam cestita zena, ne to, nee... molim te, heej, nemoj bolan, ako nas vidi, pobice nas, ne tako! Aoooh, majkoo! A ljudi, cudna hodze! Šta je, ti opet?! Ne tako, poznace... mmm... pasji sine,
oh,
oh,
oh,
majko mojaa!
nemooj, molim te, ne tako!
tako
tako
takoo
jooj
hrsuze,
poganceru pogani
to li se krije pod zelenom ahmedijom, a ja mislila... nee, ništa nisam ruzno mislila, pejgambera mi, samo ti kazem... ne kidaj, poznace, polako, polakoo, ta de, sta si zavro kao kurjak, izgiboh pod tobom, dragi dra aa agi
dobri moj šejhefendijo,
jesmo li dobro zaklonjeni?
Eno, puške još pucaju, a on podvikuje, gine, neka gine, izginuli da bog da svi i on s njima, nije šala, njemu je cetrdeset i deveta, a mene ludu i mladu svezao uza se, on... oh,
ooh,
ta, cekaj, razvezacu,
a on povazdan u magazi, u mrak kuci dode, pare prebrojava i od mene ih krije. Allaha mi dzelešanuhu, i legne, pa sve u snu naglas razbrojava i sa svijetom se kavzi, a ja ovamo, jadna, jastuk suzama kvasim, gorko mi i cemerno, moj lijepi šejhefendijo, ko tankoj travki pod kamenom.
heej,
nisu moja prsa bukova oblovina, ne stisci toliko!
Cuuj,
ucutali su se,
sad ce oni, trazice me, eno ih, cuju se, odbili su hajduke, bjezi,
moram da se uredim. Pomace. Ta, prestani, prestani, molim te, mili moj, dobri... heej, mi smo s kucom prema Kovanju, da znaš!«

Tišina me otrijezni. Trebalo se sad vratiti. Nikako ne smijemo zajedno, jer bi i djecak koji još nije usnio zenu, znao upitati - gdje ste bili i šta radili, kamoli ne ljubomoran suprug koji o tome pita zenu i kad od sestre dolazi.


Dervis Susic

[/i]

25.04.2005.

CUVAR PARKA

[i]
Neki je cuvar parka,
iz ciste osvete prave,
umjesto NE GAZI TRAVU
napisao: NE GAZI MRAVE!

I sva su djeca isla
po stazi sagnute glave.
Mravu je suza sisla
niz lice zelene trave.

Odletjese ptice iz parka,
iz gnijezda prhnu jaje,
nestade mravinjaka,
nestade djecije graje.

I lisce poletje s grana.
Travnjak se u tugu savi.
Na klupi cuvar sanja
da s djecom se juri po travi.


Enes Kisevic

[/i]

25.04.2005.

MOJA MAMA

[i]
Sve se okrece oko moje Mame,
sve se okrece zbog ljepote njene:
Tata se okrece,
Zemlja se okrece,
Sunce se okrece
A Mama se okrece samo oko mene .


Enes Kisevic

[/i]

25.04.2005.

SAV SVIJET JE TEBI DOM

[i]
I kisa i vjetar i snijeg
i bura i munja i grom,
sve ti se cini lijepo
kad znas da imas svoj dom.

Pod strehom cvrkucu ptice.
Na krovu glasa se roda.
A dimnjak odbija dim
u oko plavoga
U prozoru mama sjedi.
U peci vatra guce.
A vani mecava brise,
o vrata udara, tuce...

O svijet je mio i drag
gledan u svjetlu tom,
i kad prekoracis prag,
sav svijet je tebi dom.


Enes Kisevic

[/i]

25.04.2005.

ONO

[I]
Svako zivo bice smrt ce okusiti
Ono ne zna slova
abecede ni broja
Ljepotu zanosnog plova
u dubine pobjede i stroja
Znakove na Putu
odnos dobra i zla
Pa ipak ga polazemo u zutu
supljinu zemljina tla.


Jahja Ferhatovic

[/i]

25.04.2005.

MAK DIZDAR U STOCU

[I]
LJETA 2000.

Stoji Mak
Bijel kao stećak na suncu, k'o čist
arak

Zbori Mak
Glas mu znan i dubok a
gorak

Sanja Mak
Modra rodna rijeka razorila
konak

Boluje Mak
Hoće li prezdraviti, ili će
smak

Tuguje Mak
Pocrvenio od stida kao u žitu
mak

Doziva Mak
Usred žarkog dana odaziva se
mrak

Kameni spavač
Zarasto u garež i
drač

U Stocu više
ne stoluje
Mak.

Mostar, 26/27. avgusta 2000.

Alija Kebo

[/I]

25.04.2005.

BASTA SLJEZOVE BOJE

[I]
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju daje žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.


Branko Ćopić

[/I]

25.04.2005.

KAO GLAD DJETINJA

[i]
Čempres na Humu, tanak
kao svirala, ni do ramena
mi ne bi.

Mlad kao mlado proljeće.
Zelen kao glad djetinja.
Čempres već je, slutim,
visok kao uspomena
na ljude koji su minuli
a stajali su, svete li slike,
uz mene dok sam se
s njegovim mladim rastom
odmjeravao.

Niko više od prijatelja
iz te slike živ nije.
A ja odlazim.
On, vidim, nadrasta
svojim tankim rastom
visoko zlo koje se
nad svetom ulicom
zavičaja
nadvilo.


Pero Zubac

[/i]

25.04.2005.

BLAGAJSKI DERVIŠI

[i]
Mladi derviši iz Blagaja
Viđeni jednom, s jeseni,
u noći kada su se pitomo
razmjenjivale riječi,
gdje li su sada?

I Bog nad njima i
u njima, koga sam osluhnuo,
gdje li je?

I konjanici koji su s pjesmom
u brda kao u noć
zamicali
gdje li su i pjesma njihova
pjeva li se još u krajevima
koje i ova molitva
pokušava u dušu
zazvati.


Pero Zubac

[/i]

25.04.2005.

ORKANSKI VISOVI

[i]
Moji su Orkanski Visovi
ostali u zemlji Hercegovoj.
Zapretana tajna.
Utuljeno kandilo.
Nikad okom, ni stopom
više.
Ni dječačkim ushitom
u večeri.
Orkani zla zavejali
Za vremena ljubavi
prekasno.
Za smrti
Prerano.


Pero Zubac

[/i]

25.04.2005.

ALEKSA SE VRAĆA IZ RAJA

[i]
Od zvijezda satkan, iz beskraja,
Aleksa se vraća iz raja.

Ima li ikog, u čase sretne,
s dobrom na licu, s dušom, da sretne?

Hoće li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?

A voda žubori, mire jasmini,
gle ono djevojče nalik Emini!

Izašle lijepe Anke i Zore,
s Neretvom neriječ da prozbore.

Prolazi Aleksa sav od svjetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.

Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekolko da ne posrne.


Pero Zubac

[/i]

25.04.2005.

NJEZNOSTI MOJA

[i]
Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeci s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet ce progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okrece tebi
svoje gladne oci.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam rijeci
koje jedna duša
govori drugoj.


Zvonimir Golob

[/i]

25.04.2005.

USNE

[i]
Usne koje si jednom poljubio
nisu iste usne.
Dva puta neces ubrati
istu ruzu,
ni dotaknuti licem
isto lice.

Usne koje si dvaput poljubio
nisu iste usne.
U drugom poljupcu
jos je uvijek zivo
sjecanje na prvi poljubac.


Zvonimir Golob

[/i]

25.04.2005.

OBICNA PJESMA

[i]
Sve je neobicno ako te volim,
vrtuljak što se okrece igracke i djeca.
Vece koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, vece koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obicne stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobicno ako te volim:
more skida i svlaci svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih ociju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuc' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obicna pjesma, placi ponovo
dok svoje teške vjedje zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobicno ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini


Zvonimir Golob

[/i]

25.04.2005.

CVJETANJE U NAMA

[i]
Kroz moje prste Bosna protice
sa suncem, ribama i bregovima
Pa , kao djetinstvo, lijepa otice
Sa snom zavicaja u ocima.

I cijeli zivot lici pomalo
Na bijele i tamne dlanove vode
Uvijek je u nama ponesto cvalo
Da poslije ode, u beskraj ode.

A mi smo ostajali zamisljeni
Na obali pod vrbama
I kad se zavicaj zajeseni
Tad lisce suza pada u nama.

Tuzni smo bili kad jesen mre
Zbog odlazaka i nestajanja,
Da bi oprostili zatim sve
za jedan mali osmijeh granja.

A taj je osmijeh dolazio
S proljecem ispod neba plava,
I ja, koji sam ga tiho snio,
Postao sam oblak, lisce i trava.

I tako uvijek nekuda ode
Ponesto ljepse od zora i zlata,
Niz vjetar, suton,niz tamne vode:
niz obale nepovrata.


Kasim Derakovic

[/i]

25.04.2005.

AKO TI JAVE DA SAM PAO...

[i]
Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

PREDAJ SE! JOS NIKO NIJE NASAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU!

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


Dario Dzamonja

[/i]

25.04.2005.

VECE BEZ TEBE

[i]
Zima se odavno spustila u grad,
kroz prozor rominjaju pahulje snene,
iako nas dijele kilometri mnogi,
kamin u sobi gori za tebe i mene.

Januarska vece je tako lijepa,
al’ u meni je samo praznina neka,
sam sam u zemlji jezera i sume,
a ti mi se cinis kao vila daleka.

Kad bih mogao bar k’o mjesec biti,
da ti sa neba kroz prozor dodjem,
da budem kraj tebe ove divne noci,
ili bar, da ti samo kroz san prodjem.

I nocas cu sam utonuti u noc,
i ponovo cu usnuti onaj isti san,
u kojem ces ti biti tu kraj mene,
a kad se probudim, bi’ce isti dosadni dan...


Azer Zahic

[/i]

25.04.2005.

VELIKO ČUDO

[I]
Što se dogodilo s Hlapićem kad je pao s krova, to je bilo pravo čudo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako čudnovat način spasao, nego i vrlo obradovao.
Hlapić je dakle pao s krova na tavan. No čudo nad čudesima. Pao je ravno u jednu škrinju punu brašna! Pao je na mekano kao na perje i ništa mu se nije dogodilo.
A što je najprije vidio Hlapić kad je pogledao po tavanu, to je bilo još veće čudo i nitko ne može to pogoditi.
Na tavanu su visjele upravo pred Hlapićem njegove lijepe male čizmice.
Malo dalje visio je kaput od onoga prvog težaka, dalje je visjela sjekira drugog težaka, pored nje šunka trećega težaka. Sasvim u kutu visjela je torba četvrtog težaka. Na podu bila je Gitina bijela škatulja.
"O! O!" počeo je vikati Hlapić sjedeći u brašnu kao miš u posijama: "O! O! Ljudi, dođite gore! Uhvatio sam čizme u uzduhu!" Ljudi su mislili da je Hlapić poludio kad je pao s krova, jer su znali da se čizme ne love po uzduhu kao leptiri. No ipak su svi dotrčali na tavan.
Kad su došli gore, našli su pun tavan ukradenih stvari. Tavan je bio tako pun kao kakav dućan. Sad su svi znali zašto Grga nije nikada po noći kod kuće. Znali su da su Grga i onaj crni čovjek prijatelji, i da su na Grgin tavan sakrivali ukradene stvari.
Ljudi su bili radosni kao nikada, svaki je uzeo svoju stvar, a najveseliji je bio onaj koji je našao svoju torbu s novcima.
Hlapića su radosno pozdravili kao pogaču iz brašna, dignuli ga na ramena i odnijeli u dvorište. On je držao u ruci svoje drage čizmice i bio je srećan kao car.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

25.04.2005.

KO TIGAR BIH...

[I]
Ko tigar bih,
Kad mu krvnik tigrice odnese,
Ko vulkan bih,
Sto na brda i doline trese,
Ko vatra bih,
Koja drvlje i kamenje zgara,
Ko munja bih,
Koja-no se nigdje ni odmara -
Sada trao,
Nistio i harao,
Sto bih stizo,
Ljutim macem paro.

Gdjekad opet,
Kao majka kad sina sahrani;
Ko kosuta,
Kad je lovac strijelicom rani,
Ko siroce,
Kad ga zima iznenada lati,
Ko bolesnik,
Kad na teskim mukama se pati,
Gdjekada bih
Opet eto tako
Jadikovo,
Tuzio i plako.


Riza-beg Kapetanovic Ljubusak

[/I]

25.04.2005.

PJESMA MRTVIH PROLETETRA

[I]
…A trinaeste, mracne i kisovite noci, nekoliko desetina krajiskih proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, podjose na poslednji juris protiv deset puta jaceg neprijatelja i junacki padose u neravnoj borbi…

(Po jednom izvjestaju)


U nasem kraju zita klasaju, rukama nasim sijana,
zetva nas ceka i pjesma djevojacka,
vecernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druze,
palo je zito, mlado, zeleno, proljetna zetva rana,
maglene tuge, uz sapat kise, nad mrtvom pjesmom kruze.

Mrtve su ruke i mrtve puske,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kisnoj noci, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to moze?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuca krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brizno sumore:
O, da l ce da se vrate?
Cekaju starice majke, kaplju besane noci,
i pogled niz drum strazari:
glasnik ce mozda doci.

Doci ce nova mladost, donijeti nove dane
i nastavice nase pjesme nedopjevane,
u zivoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme poceli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznace u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tuzna mati sina.

I dan ce slave doci, pobjeda bice nasa,
nestace divljih zvijeri,
s cetama Slobode marsirace tada
i mrtvi proleteri.


Branko Copic

[/I]

25.04.2005.

NA CETRDESETI RODJENDAN

[I]
Cetrdeseta tu je; a eto - ne zaradih
Ni zatvor, ni medalju. I nista osobito
Uspio, eto, nisam da saznam. Ni da sazdam.

Ni zivljenih istina, ni istinita zivljenja.
Dusa je, ko svagda, roda tek s jednom nogom u bari.

Ni istinita zivljenja, ni zivljenih istina.
Al se bar stisala dvorjanska laska sto je
Istinu o kraljevstvu drzala podaleko
Od usiju vladara.

Sta bi s onim mladicem koje se pred zrcalom
Divio svome licu ko sto se izletnici
Zalasku sunca dive?

Sta bi s onim mladicem sto vjerovase da se
Duvanjem u vale poplavi mozes oduprijeti?
Sad, cin mu svaki biva - patuljak sto vrat lomi
Preko zrnca pijeska. Sada mu, sve, iz saka,
Klizi ko nauljena ledja grckih hrvaca.

I ramenima slijeze pred poplavama raznim.
U srednjim dozama uzasava se nad Jagom.
Jer zna: sa svijetom je kao sa starim sagom
Ciji se nabori vise ne mogu ispraviti.


Marko Vešović

[/I]

25.04.2005.

RASTANAK

[i]
Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.

A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.


Branko Copic

[/i]

24.04.2005.

Dario Džamonja

Dario Džamonja je rođen 1955. godine u Sarajevu, gdje je i umro, 2001. godine.

Za života objavio je pet sjajnih zbirki kratkih priča u najboljoj tradiciji američkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila. Njegove su priče isječci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeći prema njegovim pričama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah. Umjetnik u obje discipline. On vas u priču uvlači na prepad i ne propovijeda već priča. Čitajući, sjetit ćete se osjećaja koji bi vas obuzimao kad su vam članovi obitelji pričali priče da vas uspavaju, a vi biste očarani željeli čuti još.

Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošću na kojoj mu većina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pričama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno. Srž priče leži u odnosima između bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja dječaka, odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze. Džamonja u svojim pričama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo. Nemilosrdno se obračunava i sam sa sobom (Stranac) poentirajući katkad kakvom nepretencioznom mudrošću (Pastrmke). Očit je i prijezir prema imućnim i situiranim. Takvi likovi nisu dio njegova svijeta. Njegov se svijet nalazi s onu stranu, u polusvijetu, u sjenama. Tako će u priči S poštovanjem Zvonar, sitni kriminalac i idol mladog Darija unatoč mnoštvu mana i grijeha svoj moralni ispit položiti s odlikom, dok u Svjetlo i tama Darijeva voljena (iz ugledne obitelji) pada na ispitu zgrožena uvjetima u kojim njezin dragi živi. No, to je samo jedan od okulara kroz koje možemo promatrati Džamonjino pripovijedanje. Naći ćemo tu i elemente mističnog i začudnog poput svilene ešarpe u istoimenoj priči, primjerice.
Objavio je knjige priča "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Prljavi veš", te "Pisma iz ludnice".

"Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom", zapisao je Nenad Veličković.

24.04.2005.

KRIVAC

[i]
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..


Dario Dzamonja

[/i]

24.04.2005.

DZAMIJA

[i]
Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo
na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.


Irfan Horozovic

[/i]

24.04.2005.

SKRITA

[i]
Svoje smo pjesme zaboravili
duboko ih u podrum zabravili.

Kad je oluja krov naš srušila
iz podruma se pjesma začula.

Prepoznali smo je - beskućnici
pronašli znak u njoj - ponornici.

Sad se po svijetu s nama vuče
kao dim iz nevidljive kuće.


Irfan Horozovic

[/i]

24.04.2005.

OVDJE POCIVA SAN

[i]
O, dobri ljudi
Kad me mladog
A hladnog
U grob hladan
Spustite

Ne trošite suze
Ni riječi nemojte trošiti
Urežite u sjećanju
I u kamenu urežite

Ovdje počiva san


Dervis Palic

[/i]

24.04.2005.

PUSTOS SAMOCE

[I]
Za šankom
Sjedila je
Smrtna

Ljepota joj
Oružje
I štit

Tek
Sjena tuge
U oku

Pustoš
Samoće
Otkriva


Dervis Palic

[/i]

24.04.2005.

Derviš Sušić

Derviš Sušić je rodjen u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a uciteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost.
Poslije oslobodjenja bio je omladinski rukovodilac, potom ucitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobodjenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990. godine.



Bibliografija

1. Jabucani. Zadruzno izdavacko preduzece. Sarajevo, 1950.
2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950.
3. Momce iz Vrgorca. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Masleša, 1963; - Prijevod na njemacki. Zürich, 1967; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; - Moskva, 1982; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
5. Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.
6. Teferic. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.
8. Drugarica istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.
9. Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; - Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
11. Hodza strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977.
12. Zestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
13. Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
14. Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.
16. Zar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobodjenje. Sarajevo, 1983.
17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.
18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.
19. A. triptih. Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.
20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.
21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
22. Jesenji cvat. Drama. Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
24. Cvijet za covjekoljublje. Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.

24.04.2005.

UHODE

[i]
Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.

Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.

Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.


Dervis Susic

[/i]

24.04.2005.

KAIMIJA 1. dio

[i]
Izricem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilackim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sacuvati.
A zahvalan sam im jer sam u njima proucio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proracunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost nacela koja ljudi propovijedaju a ne pridrzavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu ljepotu zene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoruzao za zivot u Bosni. Toliko dobro da cu je moci voljeti a da mi se ona ne naruga, pomoci joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vracam se kuci nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stracenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vracali su se kuci da pomognu, spremni na sve moguce Zrtve. Cak i ocekujuci ih s izvjesnim sladostrašcem, bez cega nema sveca. Ove nesrecnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i ucutali ili iz straha od ludila pobjegli.

Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Svrnem u Jedrene svom starom dobrom ucitelju Muslihedinu Uzicaninu da ga poljubim u ruku i cujem njegov poslednji savjet.

Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, vec sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad cu da idem u Bosnu, dize desnu obrvu i u kratkovide Oci iz sebe natopi brigu i tihu srdzbu.

»U Bosnu? Šta ceš ti po Bosni? «
»Da pomognem, da lijecim, da poducavam, da podrzim...«
»Hm! Znaš li ti šta je Bosna? «
»Sjecam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.«
»Ali Bosna nije ono što cula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što cu ti reci! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane.

Dragi moj, svuda opasnost od drugog obicno rezi za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slicnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.« »Hvala ti na savjetu, ali ja idem.«
»Cekaj! Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najviše na dvje strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teza, ni glad ljuca, ni razlika uocljivija, ni mrznja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi? «
»Vjerujem. Ali ja idem.«
»Kaimijo, moj najbolji ucenice, ne idi! U Bosni te samo nesrece cekaju. Ostarjeceš prije nego što dozriš. Zacutaceš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i nasladuj se dakonijama što nam ih knjige pruzaju. Zivot ce ti teci u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani! «
»Moj mnogopoštovani ucitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjacka glad, kao skitnicka radoznalost, kao pomamna zudnja za grijehom, ili - oprosti na neskromnosti - kao strast propovjednika. Mozda cu se pokajati. Ali zar je kajanje zbog ucinjenog najteza kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!«
»Hasane Kaimijo, ti vec znaš što treba znati. Ne znam samo da li zeliš ono što treba zeljeti. Bojim se, ti preoštro vidiš, prebrzo zakljucuješ kao hazarder kome je u zalogu uvijek sopstvena glava, i zuriš da uciniš ne pitajuci je li sve dozrelo za cin. A takve, kasnije, pohode sumnja, poraz, tih ocaj ili neizmjeran gnjev, pa ili se propiju ili pobenave. Još jednom ti kao drugi otac preporucujem: ostani! Zivjeti u cvijetnim ljepotama mudrosti, u tišinama svetih saznanja koja su daleko iznad zemaljskih strasti i potreba, pod suncem koje ne przi nego samo miluje i blago obasjava, nije nikakvo bjezanje od obaveza. Naprotiv! To je obaveza onog ko shvati šta je više a šta nize na beskrajnim stepenicama zivota...«

Još dugo me je ubjedivao moj ucitelj, kasljucao, šmrcao, srkutao caj i zaranjao dug istancao nos u raskošnu ruzu, i kuckao dugim starackim kaziprstom o pozamašnu knjigu od oko cetiri oke tezine. Ali ja ostadoh pri svom. Rucavši, popricasmo još nepun sat. On me nasavjetova kojim putem da okrenem, gdje da konacim, kako da noge uvece poslije pranja mazem kozjim lojem da me put ne bije i kundure ne zuljaju, pa se restadosmo.

S betnjom o štapu i dugim nozem pod derviškim haljetkom zaputih se prema zapadu, riješen da za nepun mjesec poljubim prag svom dragom Sarajevu.

Kad zakoracih drumom, ucini mi se da sam boziji poslanik upucen da cudesima svog srca i uma spasi vilajet bosanski i izvede ga - za sedmicu, za mjesec, na stazu ljubavi i blagostanja. Još su mi se u glavi pušile obmane cudne magije kojom knjige zrace. Ali kad sunce opece potiljak, kad teška kundura sadrije oba clanka, kad crijeva arlauknuše za blagoslovnim teretom hrane, ja zaboravih na svoj uzvišeni poziv spasioca. Poceh zeljeti sudbinu obicnog hodzice u zabcenoj kasabi. I zavidjeti mu što ima pod rukom ibrik vode, sahan mandre i kakvo-takvo zensko. I što ne pati od zelje da sasvim usreci druge, nego u barici svojih malih zadovoljstava, mudro zaboravlja obaveze, na cemu su mu drugi, izgleda, zahvalni.

Saznanje o svojoj izvanrednoj ulozi ubilo je sujetom ili razocarenjem mnogog velikana još prije nego što je to postao. Hocu li i ja biti potvrda toj tvrdnji mog ucitelja? Jer, eto, ni na prvi konak još nisam pao, a vec sam samo mlad Bošnjak - skitnica koju je nešto nakon dugog izbivanja potjeralo kuci.

Prvi konak ucinih na devet sahata hoda od grada. Noc mlaka i vedra još je drzala ljude oko hana, sjedjeli su po vocnjaku i na medi iznad druma, mrmljali, izvikivali sluge i pratioce ras- tovarenih karavana, pjevšili. Ja - pravo u han.

Uvrh sobe sjedi Bošnjak, pokunjen, ojaden, ali me ne prevari pretvaranjem. Zakljucih - to je trgovac koji skromnošcu krije bogatstvo svoje od radoznalosti drugih. Lijevo od njega napola lezeci nalakcen golem delija, Anadolac. Neki janjicarski starješina jest, ali nizi. Vidim to po, razmetljivosti. Na skupocjeno sedlo lakat naslonio. Ja - s vrata pravo prema trgovcu i sjedoh do njega, a kundure što sam ih u ruci drzao, pruzih onom junaku.

»Metnider ih ukraj!«, rekoh.

Zabezeknuše se. Junak gleda u me, u trgovca, u prestrašenog handzju, u bosa i pocijepana Bošnjaka koji sjedi iza peci a koga ne vidjeh ulazeci, pa opet u me. Kad vidje da moja zapovijest nije šala, poblijedi, i trgnu kratak bic ispod sedla. Ali ja dreknuh dvije-tri gledajuci junaku u oci. Njegova ruka osta u zraku ukocena. Junak vrisnu, stade stenjati, moliti se, zvati u pomoc. Ruka je boljela, a ja sam mu jednako gledao u oci i nabijao ga svojom zeljom i naredbom da ga ta ruka što više boli. Kad i meni bi dosta da ga gledam kako se pati, zapitah ga:

»Hoceš li odnijeti moje kundure ako ti vratim ruku? «
»Kurvu li ti sestru...! «, jeknu on.
»E onda ce te i druga zaboljeti! « I ja mu u oci ocima sasuh naredbu da osjeti kako mu se i druga ruka raspada od nesnosnih bolova. Janjicar se presavi, poce se valjati cvileci. Trgovac odskoci uza zid unezvjeren. Handzija je sujevjerno šaptao molitve. Samo je onaj Bošnjak iza peci ravnodušno cutao i gledao i ne gledao. Kad janjicara pjene oblše, on zamoli:
»Vrati mi ruke, šejh-efendijo, molim ti se!«
»Hoceš li odnijeti kundure, kako sam ti rekao? «
»Hocu, hocu...«

Vratih mu ruke. On kao da je prebolio vojnicku srdobolju, iznuren i izvedrio, uze moje kundure i odnese ih peci. A ja mu rekoh:

»Sad, gubi se napolje, sram te i stid bilo, zar se tako lezecke docekuje šejh Hasanefendi Kaimija Sarajli?«

Junak dograbi sedlo, kabanicu i bic i iskoci na vrata. Ja, smiren i tajanstven, rekoh handzji da mi spremi ibrik kahve, a trgovca kao prijatelja zamolih da sjedne gdje i prije da bismo zavrgli prijateljski razgovor i upoznali se kao prava braca muslimani koji su se slucajno sreli na dalekom konacištu a u tudem svijetu.

Kad mu rekoh ko sam, odakle sam i kud idem, on se obradova. Kaza mi da je Rogaticanin, da je trgovac, da mu je amidza - carigradski janjicarski aga, pa je kod njega, sa zenom - da oprostš, bio cetiri godine, ali eto... zazelio se Bosne, pa se vraca.

A onog drugog Bošnjaka, siromaha koji sjedi kraj peci, najmio je da ga prati pošto je velik junak i strahota od sablje kad se naljuti.

A zove se Tale Licanin.
Prigovorih Talu što se tako upustio pa sramoti Bosnu svojim izgledom, a on mi rece:

»Moj efendijo, da ti sjediš na granici gdje ja sjedim, i da ti dobijaš ono što ja, prebjegao bi prve sedmice beckom cesaru i klao Turke zešce nego Jankovic Stojane. A biti Bošnjak, doci u Carigrad, pa se na povratku najmiti opet u Bošnjaka, znaci - ili pobudaliti ili se od golema bijesa sprdati sa samim sobom.«

Ono malo magije što pokazah nad janjicarom, bilo je najbolja putna isprava: handzja ne smjede ništa da mi naplacuje, trgovac je iz sujevjerja stalno nastojao da mi udovolji, a Tale je bio spreman da me usluzi ne pitajuci za placu.

Drugog dana ujutru krenusmo.
Naprijed ogromni Tale na golom Kulašu, s opasnom drenovinom u šakama, a za njim nekoliko naoruzanih sluga, pa karavan od trideset pretovarenih konja i - mi. Ne primijetih najvece bogatstvo ovog karavana, nego se zapricah s trgovcem i za nepun sat pretresoh s njim mnoge bogougodne teme. Zbog strma puta, on ode naprijed da pogleda samarice obecavsi da ce pobozni razgovor nastaviti dok ovaj preci posao obavi i red i sigurnost tovara utvrdi, a Tala vrati na zacelje.

Moj dronjavi saputnik rece mi da je u Stambol išao da se pozali na svoju sudbinu i na Lickog Mustajbega. Kako je go siromah, prehranjivao se cijepajuci drva po hanovima i nanoseci vodu. Cetvrti je mjesec kako je na putu.

Pohvalih junaštvo Krajišnika.

»Ej, muka ti je biti glasovit junak na Krajini«, jecao je on sa svog Kulaša, »tovar slave, a ni cakšire sebi, ni sedlo Kulašu ne zaradih. Moj je begluk pred kucom ledina, moja srma- crno pod naktima, moje toke po prsima posjekotine, moj rahatluk - tvrde podnice, glava pod penderom, noge za vratima.

A u Stambol sam išao, kako ti rekoh, da tuzim Lickog Mustajbega što mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvaše hrsuzom i odmetnikom i udariše mi dvadeset što po turu, što po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustajbeg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kucom.

Nego, ako sam dobro vidio, moj poštovani hafizefendijo, ti svašta nešta znaš, jaja iz uhiju, a dukate iz rukava prosipaš. Pa, ako ti nije teško, prospider i meni štogod usitno na dlan, ništa te to ne košta.«

Ja od svoje derviške poputnine odvojih nekoliko groša i dadoh ih junaku ne zeleci ga darivati dukatima svoje magije pa da junak, za pola sata, dode sebi s praznom stisnutom šakom. S jednim Talom podijelicu i posljednji zalogaj. Uostalom, sigurnost putovanja je u vjernom i snaznom saputniku.

On mi zahvali i pozali mi se kako teško dolazi do novca na svojoj Krajini. Veli:

»Moj mnogopoštovani muderis-efendijo, za junaštvo se danas ne placa kao nekad, a o istini o junaštvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom, posla mene Licki Mustajbeze da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraca. Ja ukradoh dva dobra vola oraca. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleci boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno prozivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Andeliju i poklonio je Lickom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ruznu begovicu izmišljenom Andelijom.

Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begovic u cakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o necemu mora misliti. I guslar od necega mora zivjeti. Samo mi je zao što ce po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.«

Raspricao se junak drumom, a ja cutim, jer medu saputnicima ja moram ostati zamišljen tajanstveni ucenjak i šejh, šta ja znam gdje ce mi još ugled zatrebati, a tako mi boga, rado bih sjeo s Talom pod jelu zelenu, popio ovu plosku rakije što je krijem pod dzubetom i ispjevao jednu našu bošnjacku.

Pricao bi junak ko zna dokle da se ne dogodi nešto što ni ja ni on nikad ne bismo ocekivali.


Dervis Susic
[/i]
(nastavlja se)

24.04.2005.

Faruk Šehić

Faruk Šehić rođen je 14. 4. 1970. godine u Bihaću. Trenutno boravi u Sarajevu, gdje studira Književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu. Povremeno piše. Iz bogatog TV-programa izdvaja još bogatiji izbor: Živjeti sa prirodom, Zelena panorama, Zvjezdane staze, Divlji mjesec, Pobre diabla, South park, Blufonci, Snorkijevci, Cipelići, Transformersi i porno filmovi kojih na TV-u nema. Šta da ti kažem, vidiš da sam pravi posmodernista, komentariše on. Film koji bi vam definitivno preporučio jeste Cubrickova Odiseja u svemiru 2001, Dvadeseti vijek Bernarda Bertoluccija, iako Faruk naglašava da njegov ukus i nije bitan.

Knjiga koju u ratu nije naložio je Plexus od Henrija Millera. Na pitanje koju bi ipak naložio, kaže: Na primjer komplet knjiga Dobrice Ćosića, ako bih se mogao ugrijati na njemu. Ma hajde, veli onaj drugi u meni, nije on toliki fašista u svojim djelima, progledaj mu kroz prste. CD za kojim uzaludno traga je Ovaploćenje otajstva kosmičkog zvukovlja od Gradimira Gojera.
U Sarajevu izlazi u jazz-bar Clou, Buybook, Dva ribara. Često izlazi iz vlastitog tijela kad spava, tada se druži sa zgodnim muzama. U medicini ovaj fenomen zovu polucijom, pojašnjava Fare.

Do sada je objavio zbirke pjesama "Pjesme u nastajanju", 2000. Omnibus, Sarajevo i "Hit depo", 2003. BuyBook, Sarajevo i zbirku prica "Pod pritiskom", 2004. Naklada Zoro, Sarajevo.

Čeka da umre da bi imao savršenu biografiju.

24.04.2005.

POŽAR U SELU

[i]
Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.
Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.
Tako je bilo i te noći.
Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: "Vatra! Vatra!"
On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.
Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao "Rđavi Grga".
Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.
Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.
Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.
To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.
"Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.
No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.
To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "Žuri se!" a žene su vikale: "Žurite se!", jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.
No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.
Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.
"Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan.
"Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru", vikao je drugi.
"Ti si kukavica"! vikao je treći.
Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:
"Daj mi brzo kabao vode!"
Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.
No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.
Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.
Žene su jaukale:
"Jao! poginut će to dijete na krovu!"
Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.
Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova.
"Kolac mi dajte!" vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.
Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.
Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.
Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.
Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.
U isti čas - koja nesreća! - nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.
Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.
O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

NIKAD VISE

[i]
nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doc


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

FANTOM SLOBODE

[i]
Pritisnuo sam kažiprstom nevidljivu sklopku na sljepočnici i pokrenuo vremenski stroj u vlastitoj glavi. Otpadaju listovi kalendara k'o uvojci nakon kemoterapije. Oh, sjećanja moja, zašto ste značajnija od uspomena drugih ljudi?
Mjesec je mart, godina 1994., sjedimo pored ulaza u kafić Ferari, ćumamo travu i cenemo se od smijeha.
Zuhra se vraća iz kafića noseći četiri piva. Nuno, Žile i ja naginjemo hmeljni napitak kao Popaj konzervu špinata. U kadru se pojavljuje Ćipo.
- Rek'o je Hare-Pašin da svi komandiri vodova, odjeljenja i ostali borci moraju biti ispred kolodvora u tri poslijepodne kad sa Skokova nailazi autobus - referira Ćipo.
- Al' ko ga jebe, mi smo na odmoru, ni ja neću ići, reći ću Hari (ako ga sretnem) da vas nisam vidio.
Mrtav ozbiljan ustajem i krećem kući.
- Gdje ćeš? - javlja se Zuhra, nakon što je zavladao muk i smijeh se raspršio ugodnim zrakom.
- Idem na Hasin vrh, da gore ostavim kosti.
Osjetio sam trnce nečeg ljigavog kako mi bodu kožu na faci.
Kod kuće sam obukao uniformu, stavio grudni rap, uzeo kalašnjikov i borbeni ranac u kojem sam držao dvije bombe iz namjenske proizvodnje, tzv. cazinke, i par debelih vunenih dokoljenica. Oprao ruke i umio se. Sve radnje izvršio androidski samouvjereno. Pozdravio se sa starcima i uputio prema autobusnom kolodvoru. Oprostio se sa četiri strane svijeta. Razdužio se sa životom.
U zemunicu broj dva, na samom vršku, uvlačila se uljasta smegma pomrčine.
Sutradan u devet i pedeset ujutro započet će kombinirani artiljerijsko-pješadijski napad.
Ležeći u bolnici, nakon prve injekcije Fortrala, sjetio sam se njihovog vojnika koji je gipkim skokom preletio kameni grudobran, i stao pucati u deku što je visila na vratima napuštene zemunice. Bio je u maskirnoj uniformi petobojki. Bacio sam zelenu kašikaru na njega, i nisam ga više vidio. Moj "pokemon" je bio jači.
Ugasio sam vremenski stroj i zapalio cigaru.
Naručio hladno laško pivo.
U parku ispred kafića, na grmlju (u obliku afro-frizure), golubovi su brstili crvene plodove savijajući svojom težinom žilave ogranke.
Na terasi prvog kata penzioner je iz kutije šibica pustio bubamaru na svoju ruku isfleknu staračkim pjegama.
Sprat iznad, za ogradu terase (s koje se krunila memljiva pokorica fasade) bio je pričvršćen tanjur satelitske antene.
Preko "metalnog frizbija" zelenim slovima je pisalo gazija.
Dvojica tinejdžera na balkonu trećeg kata palili su debeli joint.
Kafa, cigare, pivo, pišanje, štok-kola, banalni razgovori, pijanstvo, bol u glavi, samljeveno tijelo, kurac-pička-govno-sisa...
Tričave drangulije svakodnevnice ljeskale su mi pred očima.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

USTA TAJNE

[i]
Rekla sam sve, i sve je
ostalo tajna: usta orhideje
šapucu neizmjerje
sve odzvanja,
i znano se s neznanim sklanja.

Rekla sam sve i sve je
ostalo tajna: ljubav nesaznana
što šuti do kraja,
i stoga,
samuje s dušom, do boga.

Jesam li rekla sve baš zato
da ostane skrito i nepoznato?
Da skuti Svarožica
pometu
cvjetice divljih otkrica?

Rekla sam sve, ne znajuc
kako ne reci, kako tajnu
zadržat u rijeci;

i kako nju, slobodnu i sjajnu
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.


Vesna Krmpotic

[/i]

24.04.2005.

USHIT

[i]
Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

SONET O SREĆI

[i]
Uvijek si negdje u njenoj blizini
i sve ti šapću oči prolaznika
putove njene, i sve ti se čini
da ti je znana sa starinskih slika

iz albuma, iz kog se sretno lice
nevjeste mlade čednim čarom smješka.
Ti gledaš kako rijeka porodice
kroz klance srlja, a čela viteška

stoje na pragu doma uznosita.
I čekaš, najzad uspokojen, čist
da prhne roda s krova, zvekne zdenac.

Al nek se žutim albumom proskita
ruka još malo - spaziš prazan list
pa kovčeg, i na njemu srebren vijenac.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

TOTALNA PJESMA

[i]
starica prelazi Cobanija most
savijena kao upitnik

desetak metara nizvodno
starac lovi mrenove
kako kojeg uhvati
cisti ga kuhinjskim nozem
na kamenom zidu obale
i odlaze u najlonsku kesu

rijekom plove fekalije
u rijeci ribe jedu govna
i sanjare
to je starceva vecera
preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu
traga za pomijama

konacno shvatam
sve je stvar percepcije
na gladan stomak

u Hiperboreji na sjeveru
pisac njeznih zglobova
na bjelinu ekrana
ukucava svoje intimne nedoumice
njegova percepcija je bitnija
on pise djelo
za Nobelovu nagradu


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

U SVJETLOSTI

[i]
Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada,u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo san glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi svoju ruku pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga,tebe snivah!
Već mislio sam:nećeš doć.
I rekoh na ti je živa
U tvojoj želji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj:nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan rujan, vedar, žut.
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.


Dobriša Cesarić

[/i]

24.04.2005.

GDJE SE LJUBI I NIKAD NE STARI

[i]
pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
i meni se tako pricini odjednom
kako me tvoje koljeno dodiruje
i to mi je dovoljan razlog
da zaboravim knjige
iz kojih sam dosta naucio

dvije fotelje nama su u tom trenutku
kao dva svemirska broda
i letimo daleko
iza nas ostaje jutro
ostaje rijeka i ova soba
nas dvoje mijenjamo doba
i mijenjamo sve obicne stvari
odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad
ne stari
sad smo ljubavno sretni
svoj svemir imamo
i imamo sve

pijemo viski
pristaje nam i lijepo nam je
njezne su ti usne
tako njezne kad me poljube
ti znas tako lijepo zatvoriti oci
i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda
zoves me da dodjem
pa tvoja hrabrost nema granica
puna si ljubavi
njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo
po proslosti
gramofon svira u nedogled
i to je divno
nas dvoje smo prvi ako nisi znala
prvi smo u dusu sagledali
i zaplakali od srece
od cvijeta si njeznija
od trave meksa
i tesko nam je nebo oblacno
drzati na obrazima

pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
dosta nam je svega sto nije kao ovo
da nam je zauvijek tako
od ljepote bi mozda umrli
kao zvijezde


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

NA TERASI KOD DVA RIBARA

[i]
pijane metafore
lete od tebe ka meni
za nasim stolom
cvjetaju rijeci
kao morske alge

stol postaje ljepljiv
slan i zelenkast
a rijeci su ukusne
i jezici nam se spajaju
natekli od alkohola

borimo se sa zmajevima
pravimo vremenske strojeve
probijamo maglicu Andromede
rijeci su krotke i zahvalne
i treba svaku dobro zaliti

glave su nam
u duhanskim oblacima
zavaljeni smo
u plasticne stolice
kad razgovor zastane
rijeci se rasipaju
u kvantni prah

poslije se otvaraju
novi fajlovi u memoriji
oci laserski sijaju
i prije nego se vratimo
u virtualne kraljevine
narucujemo dva ledena piva.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

RAZGOVOR HLAPIĆA S TEŽACIMA

[i]
Gita je spavala u kući s gazdaricom, a Hlapić na sijenu s težacima. Već su svi ležali i bilo je sve tiho. Hlapić je prije spavanja još uzdahnuo:
"Nijesam danas našao svojih čizmica!"
"Kakve čizme!" upita onaj težak koji je ležao kraj Hlapića.
"Ukrao mi je netko jutros čizme", odvrati Hlapić.
"I meni je netko ukrao plavi kaput", reče težak.
"Meni je netko ukrao sjekiru", reče opet drugi.
"Meni je netko ukrao šunku s tavana", reče treći težak.
"Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci", reče četvrti težak.
Sad su svi znali da je u selu tat koji je sve te stvari pokrao. Svi su se zamislili kako li će naći svoje stvari i tko bi mogao biti taj tat.
A onda se digao mjesec na nebu i svi su zaspali.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

[i]
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

DA SAM TE UKRAO

[i]
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe.


Željko Krznarić

[/i]

24.04.2005.

BOJIM SE OVIH TISINA

[i]
Bojim se ovih tišina
Što ne nude ništa osim košmara
Trenova prije sna umotanih u molitvu.
Gakanje kiše limenih ždrijela
Žuđeni zaborav nakratko
Molitva
Ujedom krhotine struje talasi bola.
Reciklus postojanja
Kruženje tijela
Koštanomišićni Aeternum


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

KAKO BIH VOLIO ZNATI

[i]
Kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota
kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

GUTLJAJ VINA

[i]
- Divne su ruže -
uzdrhta draga.
- Ljepše još ne vidjeh
u životu.

A ja gutljaj vina otpih,
pa rekoh:
Ruže će ove tek biti lijepe
kad uzmognu ubrati
Vašu ljepotu.


Enes Kišević

[/i]

24.04.2005.

SRCE LEBDI

[i]
- Majci Pembi -

U igri vjetra
Tebe trazim
I blagost tvoga lica
Ostala je sinu
Trajna uspomena.

Sunce te u snu
Zateklo nije
Dok rijekom plovis
Zudnja te radosti nosi
Da nikad ne spavas.

Koliko su ruke tvoje ljekovite
Bola moga odnijele
I mukom sve sto stvore
s halalom
Tvoje ruke pozlate.

I oblaci kad se dizu
Munja kad sijeva
Srce ti zarobljeno
Izmedju radosti i straha lebdi.

Kroz tihu zebnju.
Oci te neke prate
putem dok nestajes
na miris rajskog cvijeca
Dusu ti Azrail izmami.


Safet Sefer

[/i]

24.04.2005.

PRIJE SNA

[i]
Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda. Jedva vidim čovjeka ispred sebe. Gotovo da držimo jedan drugoga za opasače, da se ne izgubimo. Prolazimo između zapaljenih kuća. Kolona se vuče uz klimave tarabe. Blato se lijepi za čizme i razvlači kao tijesto. Najljepše su ove linije, na koje prvi put dolaziš. Sve je novo, neobično i čupavo do jaja. Pogotovo kada preuzimaš liniju noću, a sutra kada se razdani, shvatiš da se nalaziš na vrhu "čavla". Ugljenisane grede padaju s krova i cvrče u blatu. Klipšemo uz ogromnu padinu. Trava je ljigava od magle. Ko padne, zaustavi kolonu, i obavezno opsuje predsjednika i državu. Kad samo pomislim da ćemo ovu noć spavati na ledini, zabole me hemoroidi. Vodič iz vojne policije izvodi nas na vrh čuke. Ja i Emir preuzimamo plitki rov, u kojem se nalaze, isprljani blatom, jogi-madrac, jorgan i par ćikova popušenih do džize i nervozno zabijenih u zemlju.
- Hej, momci, ima l' zime? - dopire glas sa naše desne strane.
- Haj' 'vamo pa ću ti reći - odgovara Emir ležeći na jogiju.
Prilazi nam kontura iza leđa.
Uskače u rov.
- Ja sam iz trećeg bataljuna - govori nam dok se rukujemo.
- Imate l' cigara?
Otvaram tabakeru punu galesa (marka kolumbijskih cigareta, god. proizvodnje 1974.)
- Neće l' nas vidjeti dok pušimo? - pita Emir.
- Ma neće, daleko su odavde, a i magla je gusta.
I ja i Emir kao po komandi palimo cigare.
- Nego, 'de ti meni reci, kakva je situacija ovd'e?
- Je l' jebeno?
- Danas su orali ovo brdo granatama. Jednom borcu iz druge čete, geler je otkinuo obraz. Na Metli, a to ti je čuka duplo veća od ove naše, imaju par zisova (brdski top kalibra 76 mm.)
Vide nas k'o u fildžanu - polagano priča trećebataljonac.
- Znači, ko preživi, ješće zlatnom kaš'kom - dobacuje Emir.
- Nije tol'ko ni guravo kako izgleda - tješi ga trećebataljonac - valja 'mriti svakako.
Strah se uvlači u mene kao vlaga. Sutra nas sleduje besplatno brijanje.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAVI MOJA

[i]
Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

SARAJEVO

[I]
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče -
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Šta je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla -
samo ako je ruža namijenjena.


Semezdin Mehmedinović

[/I]

24.04.2005.

BEZ BREMENA NA LEDJIMA SEM ONOG SMRTNOG

[i]
prilazi mi covjek
dok jedem kebab
trazi zalogaj
kidam rukom
i dajem mu
on zalogaj stavlja
u zelenu kesu
pitam ga sta ce mu to
i sta nosi u zelenoj kesi
kaze da su unutra
zalogaji od kojih ce
napraviti corbu
on ide kuci
tezak kao olovno zvono
prica sa golubovima i oblacima
sezonski ulicni prorok.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

SAMOTNA LJUBAV

[i]
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sâm ko kamen.


Antun Gustav Matos

[/i]

24.04.2005.

BEZIMENOJ

[i]
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kada stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

[/i]

24.04.2005.

ISPRAZNITE SVOJA SRCA

[i]
ispraznite svoja srca
neka policijski dousnici
procitaju vasa ljubavna pisma

ispraznite svoje dzepove
neka trljaju ruke vlasnici
svemirskih hiperxafsa

ispraznite svoje mozgove
neka nebo, mravi i mornari
s Kurska cuju vase rijeci

ispraznite svoje oruzje
neka crkne hijerarhija
jezik nacija drzava


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

NISAM ZNALA

[i]
Zvao si me često i u isto vrijeme,
pozdravljao tiho, pitao što radim,
ali tvoje usne ostale su nijeme,
ne čekaš me, ne čekaš me više
pod stablima mladim.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaka tvoja riječ.
Nisam znala, nisam,
koliko te želim,
svakome o tebi pričala sam ja.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaki pogled tvoj.
Nisam znala, nisam,
kako da te vratim,
neka pokraj tebe prođe život moj,
toliko te volim.

Zvao si me često i tekli su dani,
mislila sam da će uvijek biti tako,
mi smo htjeli biti slobodni i sami,
kako da te, kako da te nađem,
jer nije mi lako.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala...


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

OTVORI PROZORE SNA

[i]
Tvoje lice, nježno lice, ranilo je srce moje,
dok za tobom ludo bije, primi ga u krilo svoje.
Tvoje ruke, nježne ruke, slutim dragi sred tišine,
vraćaju mi iz daljine miris tvoje puti meke.

Otvori prozore sna,
kraj tebe bit ću ja, da, bit ću ja,
shvatit ćeš u trenu tom
da ljubim te, da ljubim te.

Otvori prozore sna,
i sretna bit ću tad, da, bit ću tad,
u dvoje, ljubavi, znaj, je ljepše sve.

Tvoje ruke, nježne ruke, slutim dragi sred tišine,
vraćaju mi iz daljine miris tvoje puti meke.
Tvoje usne, nježne usne, kao da sva zvona zvone,
kad se plaho, poput srne, umiru na čelu mome.

Otvori prozore sna....


Zdenko Runjić

[/i]

24.04.2005.

KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

[i]
Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno

I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema

I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli

Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi

A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi

Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta

Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije

Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose


Zeljko Sabol

[/i]

24.04.2005.

PROĆI ĆE JEDNOM OVI DANI

[i]
Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove tuge zauvijek pokraj nas,
večeri naše bit će duge, čudan me zove glas.
Proći će jednom ove boli, nestati njihov trag,
ali u srcu koje voli ostaje spomen drag.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ovi sati, k'o iznad krova dim,
hoće li ljubav da se vrati s tobom il' možda s njim?
Proći će jednom ove kiše, krenuti kasni vlak,
slomljena grana što se njiše zadnji je pozdrav i znak.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove zime, umorna bit ću tad,
nitko mi neće znati ime, zavičaj niti grad.
Proći će jednom ova jata, preletjet more i svod,
taj što se topi slamku hvata, a druge odnosi brod.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć,
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

LJUBAV

[i]
Od nase ljubavi i srece,
Gle, zvijezde su veceras vece;

A sum, sto dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, taj polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s Tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

BJELINE

[i]
Topla je i svijetla rijec "ljeto"
Kod svake list je, poput malog uha,
Treperec sluso strah tvog budnog duha,
Sto drhtase u sumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla rijec "ljeto".

Svaki list je znao izrec "jesen",
Kada bi tiho pado vlazan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva cujan;
Tvoj duh bi presto na sum da treperi
Sapcuci liscu: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izrec "jesen"

A sad lisce ne sapce, nit slusa:
U krovistu sad nase male sume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
I jesen bjese, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao dusa.


Ivan Goran Kovacic

[/i]

24.04.2005.

USNULA DRAGA

[i]
Na dragoj lezi mjesecina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrcina.

I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi nociva
U srcu; mraku sviju tmina.

I tako draga u snu bludi,
Pa, cini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,

Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.


Ivan Goran Kovacic

[/i]

24.04.2005.

NEKA NAM OPROSTE TRAVE

[I]
Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.
Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.

Mi cemo ih gaziti zakasnjeli i gorki i pjevat cemo im
o nepovratnim odlascima. o uskracenim uspomenama.

i molit cemo trave da nam oproste za mnoge rijeci,
za mnoge gorke rijeci koje necemo znati presutjeti.

(1952)

Izet Sarajlic

[/I]

24.04.2005.

ELEGIJA

[I]
Eto: vjetar s mora vraca nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uci nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noci moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak nek me nauci voljeti.
Ne mogu u zlu da živim, a za dobrotu ismijat ce me.
Gdje je taj za kog vrijedi kleknuti na cestu i dotaci usnama
prah s njegove obuce?
Taj koji ce kao livada svakog proljeca cvjetati u meni.

Neka dodje jedno proljece što ce nas nauciti biti radost
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vjecnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naci
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji ce zadržati bezazlenost
i ljubav koja nece prestati.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

[i]
Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

U DUBINU DUŠE MOJE

[i]
U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!


Aleksa Šantić

[/i]

24.04.2005.

OSAM IZGUBLJENIH STIHOVA

[I]
Prvi je o tebi, ali nedoredjen.
Ono cega nema ostaje i pece.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treci je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Cetvrti je o tebi. Ne vidim ti oci.
Tragovi u blatu, koraci u noci.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Vece je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga cujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i cuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga neceš cuti.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

LJUBI SAN VASU CER

[I]
Tili ste drugog od prvog trena
cestitog momka iz najboje kuce
niste joj dali da joj srce tuce
niste joj dali da postane zena.

Tili ste drugog, to ste joj rekli
i to da soldi ne rastu na travi
nego da cuva sve ca ste stekli
i ca ste za nju cuvali nas strani

Ljubi san ljubi vasu cer
al' niste tili marinera
tili ste momka na svom mistu
tili ste zeta inzinjera
ljubi san ljubi vasu cer
ja koji ne znam di bi sada
sad kad je davno tudja zena
ca vridi srcu da se nada.

Niste joj dali ni da mi pise
kako se budi kad se svega siti
i kako more prica sve tise
i kako cesto zaladi i liti

Niste joj dali da sricu pise
a niste znali da u mraku place
za vas san osta isto ka prije
susidov mali sa cetvero brace

Ljubi san ljubi vasu cer
al' niste tili marinera
tili ste momka na svom mistu
tili ste zeta inzinjera
ljubi san ljubi vasu cer
ja koji ne znam di bi sada
sad kad je davno tudja zena
ca vridi srcu da se nada.


Krste Juras

[/I]

24.04.2005.

SUTRA JE NOVI DAN

[i]
Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...


Zeljko Sabol

[/i]

24.04.2005.

STROFA

[i]
Ponavljam svoju staru jutarnju tvrdnju:
izraza nema -
Ovo su culne linije dusevnih puteva,
Tepanje kazuje bludnje (ah neravni redci!).
Za mene i za moje doba izraza nema:
Koraci uskom celijom, bez broja,
Dani u nizu, uplasenih ociju,
Razbjesnjeli pak'o moga vremena, lom i
smak svega. -
Pjesnici buducih vremena, mladici i
djevojke
Idila koja dolazi, vase ce pjesme biti od
sjenki i zlata,
Rasuta i neznana - pjevana i zaboravljena
Istoga jutra - bice moja
Marburska strofa.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

MACKA

[i]
U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi kaze prica
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tuznoga mladica
On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen,
a vani vergl nesto svira.

No jednog dana sum kraj vrata
to neko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli.
A, vani zima, vani snijezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke ko da sanja
a vani zora, svjetlost danja.
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece - budi moja
a ona kaze - ja sam tvoja.
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da zlato zeli, al ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novi kradju opet krece...
Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesti tada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci...
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta griju.
On vidje zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i k'o sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grci u
sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena
i stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu mladic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje - zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema.

Kroz prozor udje svjetlost danja
on pruza ruke ko da sanja
- sad opet samo macku ima,
a vani studen, snijeg i zima...


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

PREDSTAVA

[i]
Kad je, naime, bio posao navečer gotov, sjeli su svi težaci za večeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugačak. A taj sto stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela četiri velike zdjele graha i tri još veće zdjele krumpira. Hlapić je sjedio s težacima za stolom i večerao.
Hlapić je baš razmišljao kako li će naći Gitu i odnijeti joj večeru. U taj čas začuje se iz grmlja kako netko trubi u malu trublju.
Svi se težaci osvrnu onamo i tako se začude da su im svima popadale žlice iz ruku.
Što su vidjeli na putu između grmlja, bilo je zaista krasno.
Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskićena cvijećem. U kola je bio upregnut Bundaš. I užeta i uzde od konopa sve je bilo okićeno cvijećem, a Bundaš je osim toga imao na repu svezane tri široke crvene vrpce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka šiba, a na šibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga.
No najljepše bilo je ovo:
U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa spuštenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrpce izvadila je dakako Gita iz svog svežnja.
Bundaš je vukao okićena kola upravo prema težacima.
Kako li je taj mudri Bundaš mogao naučiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je sreća da Hlapić ima na svom putovanju takvoga druga koji je i u veselju i u žalosti mudar i dobar!
Svi su se težaci počeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bundaša pred kolima.
Kad se Gita dovezla k težacima, počela je predstava.
Gita je skočila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela je plesati. Plesala je, okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a uza to udarala u mali bubanj.
Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč, koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući klizila svaki čas kroz taj obruč kao da je vila.
To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.
Od jednog hrasta do drugoga svezala je Gita visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke.
Hlapić je sav prestrašen potrčao pod uže da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom užetu tako sigurno kao drugi čovjek po zemlji. Kad je bila na kraju užeta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica.
"O! O! To još nijesam vidio," rekao je Hlapić.
"O, sada ćemo lako naći Gitinu škatulju i moje čizmice", pomisli zatim veselo Hlapić: "Ako ih je onaj crni čovjek sakrio u podrume, Gita se tako vješto provlači kroz tijesni obruč da će se i kroz mišju rupu provući u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini da će se odšetati preko svih krovova na sve tavane i naći čizmice i škatulju."
Dakako da se Hlapić varao kad je tako mislio. Gita je, naime, naučila provlačiti se kroz obruče i hodati po užetu baš samo radi toga da se provlači kroz obruče i da hoda po užetu. A druge nikakve koristi neće ni Hlapić ni tko drugi ikada imati od te njezine velike vještine.
Svi su se težaci, međutim, čudili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir.
Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu šibu s papigom pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnjić i počela pjevati neku čudnu pjesmu, koju razumiju samo komedijaši i papige.
Papiga se nato počela vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru.
Prevraćala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posumnjati je li to papiga ili opica, što je uostalom svejedno.
A onda je došlo posljednje iznenađenje i svi su se tako nasmijali kako je to već obično na završetku svake predstave. Gita je, naime, podigla šibu s papigom visoko, kliknula "Laku noć" i mahnula je šibom i papigom naprama Hlapiću. Papiga ni pet ni šest već odleti i sjedne Hlapiću na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i počne kriještati i vikati: "Klanjam se! Klanjam se! Laku noć!"
Ah, kako su se svi težaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je kriještala od smijeha kao papiga. Samo Hlapić je stajao kao okamenjen od čuda s papigom na ramenu, jer se zaista tomu nije nadao.
"Laku noć! Laku noć!" počeli su vikati težaci, a napokon i sam Hlapić.
"Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapić i metne papigu na zemlju, pa je pokrije svojom kapom.
"Nakloni se još jedanput", reče on papigi.
Dakako, papiga nije mogla to da učini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa.
Papiga je trčala zajedno s kapom kao slijepa kokoš dok je nije Gita oslobodila.
Dakako da su se sada svi još više smijali i tako je svršila predstava.
Zatim su Giti dali za večeru graha i krumpira i gospodar se nije više na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi.
"Vidiš li kako je moj posao izvrstan!" reče ponosno Hlapiću.
"Takav je posao dobar samo onda kad nema drugoga posla", odvrati Hlapić.
Potom odoše svi spavati.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

STARE LJUBAVI

[i]
Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

POEZIJA VODE

[i]
Ispricat cu ti jednu davnu pricu
u tom ce mi pomoci moja muza
kol'ko se moze kad se nekog voli
i cudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za necim dragim sto bez traga ode
a oci boje meda kriju lijepu tugu
i neku cudnu poeziju vode

Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi sto vapi
i nesto malo izmrvljena bola
i cudna, cudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve nize
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jaci zagrljaji kise
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i vise me nema
na mome grobu tek trubadur pise
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i cudna, cudna poezija kise.


Zdenko Jelcic

[/i]

24.04.2005.

POCETAK TRAGANJA ZA BICEM

[I]
Lijepi moj dane s dusom elegije
Kad od Bica sijenka biva predjelima
Lutam u suzama strah me obuzima
Zvjezdani uticaji nada mnom - ko da ih suzbije (!)

Neizdvojen pojavom jos niko nije
Otkrio sebe, svijete, u tvojim prizorima
Vrati mi dan ako ga negdje jos ima
Zemljo ponovo nepoznata kad u lobanji lijegu se zmije.

Poredane glave u zaboravljenom vremenu
Sa uzaludnim mislima i posljednjim rijecima
Slute svoj lik u mutnome kamenu.

Trazim te u vjetru ako te jos ima
Izgovorene rijeci za svjetove pale
Trazim pocetak sjaj i sate stale.


Branko Miljkovic

[/i]

24.04.2005.

PROPOVIJEDANJE LJUBAVI

[I]
Nema mene, al' ima ljubavi moje
Vidim je u suncu i zemlji gdje nam trunu kosti.

Dovrsava se dan u njenoj zahvalnosti
Slicno muzici, slicno praznini, spokojem.

Ona ce sacuvati namjere moje i tvoje
I vaskrsnuce mrtve rodjendane po milosti.
U podnozju vjetra nemjerljiva sijen oholosti
Nestace u pepelu onih sto vise ne postoje.

U pusto srce u mrtvo vrijeme me zovi.
Minula ceznjo, da se svijet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um.
Pa mi je prazan dan koji jos dosao nije
Ko granu koja se izduzuje u uzaludan sum
Neka me nedostojnog vjetar obavije.


Branko Miljkovic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAV SA MNOM

[i]
Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rusenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoca je u svijetu i neljubav ljudska- da,
Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca
Gdje mirisu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoca susreta sa istinom.


Vesna Krmpotic

[/i]

24.04.2005.

STARI VRTULJAK

[I]
Vrtuljak stari svaki dan
ponavlja pjesmu svoju
na praznom trgu sada znam
okrece ljubav moju

Okrece dane sto su prosli
okrece noci kojih nema
sve sto je bilo sad se vrti
oko mene, oko nas

Vrtuljak stari stoji sam
i zvijezde vec se pale.
a zvuci trube sada znam
za nekim davnim zale

Gasnu i tonu u mom grlu
proklete rijeci neke pjesme
ako je pjesma to sto kaze
put je dug, a ti si sam

Vrtuljce, stari druze moj
prekini pjesmu svoju
i stani sada, stani, stoj!
Vrati mi ljubav moju

Vrati mi dane sto su prosli
pusta je zemlja, pusto nebo
ako su ruke moje prazne,
prazno srce, san sto mre.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

LANJSKA PJESMA

[i]
Mirisu silno bijeli cvjetovi
i pada sitna kisa proljetna
ja kisnem sam.

O nitko ne zna kako je
tesko hoditi sam i bolestan,
bez ikog svoga
u zlatno proljece.

U srcu mome nema ljubavi
u srcu mom su tavni spomeni
davni i mucni.

Silno mirisu bijeli cvjetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi
Sam i zalostan.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

SVETKOVINA RUZA

[I]
Berite ruze, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruze su svete varnice sto su za.vrcale
iz dna dusa vasih trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruze su munje misli, one su u srce strijela,
ruze bogate, besplatne, u basti na ivici druma
O ruze su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih suma.

O ruze, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepsi i najkraci u viru varavih mrena.
Ruze, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i setnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruze su jezik ljubavi u spomenaru srece.
One su kao svjezi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za zivot radja, gine za mladost, da mece
na celo ruze poizbor u ganutome vijencu.

Necu da laskam strahu zarobljenika vasih
da ne bi ruze s oltara na krvavome bridu
sluzile kao ures koji ih grobom plasi
u sladostrasnom i crvenome vidu.

Ruze vjencanja da nisu cempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
njeznoscu daha otkupljuju sve zrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.

Ja placem za ruzom. U oleandru cvjetam
sto nije ni lovor ono ni ruza tisina.
Ali iz case ruzin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljuste ruze sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruze sa krova, ruze s nebesa, ruze iz basta.
Nek pljuste ko kisa, ko vjetar, ko gnjev u prasini
ruze iz istine, ruze sa zvijezda, ruze iz masta.

I da nam zacepe usta, i da nam zaklope oci
ruze pijane, ruze ocajne, ruzini vrti
S cjelovom koji golica te se necujno toci
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla prividenja,
da planu i da zgasnu, i da nicem sluze.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u bicu sto se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruze!

Blagoslov ruzama polja i cijelom ruzinom rodu
sto je vrebao tajne mladosti sunceva boga:
one nas najbrzom voznjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovceg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruza, a ruze svojih pjesama,
sve sto trenutak nudi, a sto najdublje pruza.
To su mlazovi himne iz luce biljnih cesama,
o andjele, sidji i otpjevaj vjecne litanije ruza.

Na tvoje glasove, i protiv necisti vec dotrajalih dana,
past cu kao ucaran i s tobom cu hvale reci
tom rasipanju srece i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruza, tek jednom, pobozno kleci.

Da bi nam bile uzor, umjesto zamora rijeci,
sto treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne prijeci
sve na dar, primjer, s ruzom zivjeti i umrijeti.

Sto vise ruza! Za pjanstvo i ludilo njih,
sto vise ruza, i s njinim trnom i dracem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom klicem i da s dragoscu placem.

Sto vise ruza ! Njih ! Sto vise ruza svih !


Tin Ujevic

[/I]

24.04.2005.

SRESTI CES

[I]
Gorštaka što ti ruku stisne do bola
a srce mu mehko, mehko

Džamiju, crkvu, sinagogu na pedlju zemlje
a nije im tijesno
Rijeku što huka je stoji
a znat ćeš, kad je vidiš, da pitoma je

Lipu, što ti nosnice draži
mirisom bosanskim

Planinu, što vrhom oblak ljubi
a na obronku šljiva zri i kosac

Moju kuću, sa spavaćom sobom na istoku
dnevnom na zapadu
a granicu između izbrisanu

Sresti ćeš...


Derviš Palić

[/I]

24.04.2005.

OCU PRED BAJRAM

[i]
Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dugi, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.


Enver Čolaković

[/i]

24.04.2005.

Ćamil Sijarić

Pripovjedač, romansijer i pjesnik, Ćamil Sijarić, rođen je u Šipovcu, Bijelo Polje, 1913. godine. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci, a pred kraj rata izišao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a. Od 1947. godine živio je u Sarajevu, gde je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio-Sarajeva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu 1989. godine.

Već kao gimnazijalac u Skoplju Sijarić se počeo baviti pisanjem pjesama, koje su u knjigama objavljene tek 1988. (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu). No, njegov raskošni umjetnički dar bio je prije svega pripovjedački, i na najpotpuniji način se ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnoga Sandžaka i iz balkanske historije.


Bibliografija

1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Naša snaha i mi momci. Veselin Masleša. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Prešernova zalozba, 1984; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
15. Raška zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lišca orahova. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.

24.04.2005.

ĆAMIL

[i]
Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.


Miljenko Jergovic

[/i]

24.04.2005.

LJUDSKA MILOSTA

[i]
Ljudska milosto,
gdje si?

Zar jedino
u knjigama?


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

PO LATICU

[i]
Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

MALA NOCNA MUZIKA

[i]
Ivanu Foglu

Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.

Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA

[i]
Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjeruješ u "Vertera", u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

SVE MENI

[i]
Ništa njima!
Sve meni!

Meni
smrt "Aurore" i smrt zemlje.

Meni
Verina i Željkova smrt.

Meni
smrt Raze i Nine.

Meni
ponovna smrt Eše i Ivana Gorana Kovačića.

Meni
smrt ulice kralja Tvrtka.

Meni
smrt okteta "Prijatelji".

Meni
smrt "Cvitkovića".

Meni
tvoja smrt prije moje!


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

NOVE KOMSIJE

[i]
Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!


Sarajevo, 1998-1999.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

TAKO SMO NESPREMNI USLI U OVAJ RAT

[i]
Ismetu Ceriću


Evo
i trideseti je dan rata,

a mi
još uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU

[i]
Jedini koji bi mogao,
de ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
"Stojanke majke Knežopoljke" -
to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta
za takvo nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

DA JE BAREM 1993. GODINA

[i]
Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!


(Juli 1998)

Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

IZETA

[i]
Izeti je sva porodica zaklana u Foči za vrijeme četničkog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, budući francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.

U Mikicin život Izeta je najvjerovatnije i ušla iz nekog doma za siročad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog života. Izeta je s nama svuda išla, jednom čak i na more. Predveče bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknađivali poljupce propuštene u njenom prisustvu.

S odlaskom na studij filozofije u Zagreb viđali smo je sve rjeđe i rjeđe.

Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim češko-njemačkim imenom javila iz Njemačke. U Njemačkoj je i sada. Valjda je već i Njemica.

Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igračaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna štofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblači baš tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one voštanice u čijem je pripravljanju Mikica bila nenadmašan majstor, najčešće smo i pričali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo još ljudi.

Nažalost, ne mogu nigdje da nađem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A možda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko još ne zna da je umrla.

Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

[i]
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA

[I]
Ispada tako
da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.

U svakom slucaju
u poredjenju s oficirom bivse JNA
cak i jedan porucnik Kincl,
koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot,
gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku,
licio je gotovo na covjeka.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

OSLOBADJAM TE TUGE

[i]
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.
Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I - krikni.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Diplomirao je filozofiju i sociologiju. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, književnu kritiku i publicistiku.

Objavio je zbirke pjesama Opservatorija Varšava (1988), Uči li netko noćas u ovom gradu japanski (1990), Himmel Comando (1992), Preko zaleđenog mosta (1996), zbirke priča Sarjevski Marlboro (1994), Karivani (1995), romane Mama Leone (1999 ) i Dvori od oraha (2003), knjige članaka Historijska čitanka I i II, antologiju mlade bosanske poezije Ovdje živi Conan (1996) te dramu Kažeš anđeo (2000). Publicistički tekstovi objedinjeni su u knjigama Naci bonton (1998) i Historijska čitanka (2000).

Dobitnik je "Nagrade Mak Dizdar" i "Goranove nagrade" za poeziju i "Nagrade Veselko Tenžera"(1990.) za novinarstvo. Za prozu dobio je nagrade "Ksaver Šandor Gjalski" (1994.) i "Posebnu mirovnu nagradu Erich-Maria Remarque" grada Osnabrücka (1995.). Godine 2003. primio je prestižnu talijansku književnu nagradu "Premio Grinzane Cavour" za knjigu Mama Leone, dok mu je za knjigu Buick Rivera (2002.) pripala godišnja Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost "August Šenoa".

Posjedujući jedinstvenu sposobnost da sve čega se dotakne pretvara u priču, probijajući s lakoćom granice žanrova a da nikad ne iznevjerava unutarnju logiku priče, pjesme, eseja, romana, ili, pak, novinskoga teksta, Jergović je s nenapunjenih četrdeset godina oblikovao takav opus i ostvario takvu međunarodnu književnu reputaciju, kakvima je teško naći usporedbu. Njegove su priče i romani prevedeni na dvadesetak svjetskih jezika, a taj se interes stalno povećava.

24.04.2005.

NA SJENOKOŠI

[i]
Hlapić je tako lijepo zviždao putem da su vi skupa stupali oštro i brzo kao vojnici. Zato su brzo i došli u prvo selo.
Tamo je jedan gospodar kosio sijeno i imao mnogo težaka.
Hlapić priđe gospodaru i upita ga:
"Trebate li dobrih težaka?"
Gospodar se začudi, jer su Hlapić i Gita bili tako maleni i šareni, i jer su imali papigu i psa.
"A zašto ste vi dobri težaci?" upita ih gospodar.
"Zato jer ništa ne znamo, a rado bismo sve naučili", odgovorio je Hlapić.
Gospodaru se svidio taj odgovor i premda još nije imao takvih težaka, kao što su bili Gita i Hlapić, to ih je ipak primio u posao i rekao im da prevrću pokošenu travu. On je imao mnogo težaka da što brže posuši sijeno.
Težaci su baš jeli zajutrak, pa su dali Giti i Hlapiću slanine i kruha.
A kad su se najeli, odu svi na posao. Papigu i svoj svežanj metnula je Gita na jednu granu.
Hlapić i Gita dobili su u ruke velike drvene vile i morali su okretati sijeno i slagati ga na kupove.
Hlapić je bio vrlo jak i spretan i radio je odmah taj posao tako vješto da je sijeno sve frcalo oko njega kao perje.
No Gita je bila lijena pri poslu. Njoj je bilo dosadno raditi, jer u cirkusu nije naučila nikakav ozbiljan posao.
Ona je dakle dva, tri puta mahnula vilama, složila je nekakav nahereni kupčić sijena i odmah sjela na njega.
"Hlapiću, meni je vruće", rekla je najprije Gita. Ali Hlapić nije slušao, već je dalje radio.
"Hlapiću, ja sam opet gladna", rekla je malo poslije Gita.
Hlapić nije opet ništa odgovorio, nego je radio. On je tako lijepo slagao sijeno, kao duhan u škatulju, i načinio je već tri visoka kupa, kao tri tornja. Gita se pak još većma ljutila što Hlapić ne odgovara, a bilo joj je ionako sve dosadnije raditi.
Počela je zato najprije srdito mahati vilama, pa ih je prebila. Zatim je počela grepsti grabljama tako ljutito po travi da su odmah ispala tri zupca iz njih. Napokon je počela od srditosti miješati suhu i svježu travu zajedno, kao da je kaša u loncu. Kad je to vidio gospodar, pomislio je:
"Ja ne trebam takvoga težaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede."
Zatim je podigao sa zemlje dugačku šibu i pošao je prema Giti da je otjera s posla. Tako uvijek čine seljaci sa svakim lijenim težakom.
Kad ne bi tako radili, onda bi bilo bolje da i ne počinju kositi travu. Kad se opet ne bi trava kosila, onda bi narasla tako velika da bi se sve lijenštine u nju sakrile i cijeli dan spavale. Ovako je dakle najbolje.
No Gita je već izdaleka opazila da ide gospodar sa šibom. Ona dakako nije htjela čekati da gospodar dođe blizu, nego je brže-bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj svežanj, a onda pobjegla vješto kao vjeverica u grmlje.
A Bundaš, koji se također vrlo rado igrao, potrči odmah za njom.
U grmlju su težaci imali jedna sasvim mala kola, na kojima su dovezli vodu za piće. Tamo iza tih kola sakrila se Gita s Bundašem.
"Da te nijesam više vidio!" vikne za njom gospodar.
Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici!
Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovicu svoje večere."
Tako je mislio dobri Hlapić i ostao je kod posla. Radio je hitro i veselo cijeli dan da zasluži večeru za sebe i Gitu.
Gita, Bundaš i papiga nijesu se do navečer više pokazali. Objedovali su valjda kupine i jagode u grmlju, a što su inače cijeli dan radili, to se istom navečer vidjelo.
To je bila vesela večer, pa je vrijedno da se cijela ispripovijeda, premda inače nije važna. No mnogim je ljudima ionako najvažnije ono što je veselo.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

ŽEĐ

[I]
Ostadoh te zeljan jedng ljetnog dana,
O, srebrna vodo iz tudjega vrela.
To je bilo davno.-
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i ljepotom. Sreca me je srela.
Iz stotinu vrela zedj moja sad pije,
Al' mira ne nadjoh nigdje, jer me nikad
Vatra prve zedji ostavila nije.


Ivo Andric

[/I]

24.04.2005.

AUTOBIOGRAFIJA

[I]
da nisam bio
bio bih mozda jednom
ili nikad
da bio sam
bio bih i sad
pa makar ne bio ja
ako vec jesam
neka sam
bolje i sada nego nikada.


Enes Kisevic

[/I]

24.04.2005.

VASIONAC

[I]
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!


Tin Ujevic

[/I]

24.04.2005.

STARINSKI MIRISI

[i]
Naša soba miriše po tamjanu,
po starom vinu.
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.
Kroz šuštave modre zastore zore
slute se obrisi tijela što gore.


Enes Kisevic

[/i]

24.04.2005.

MOLITVA

[i]
Sto htjedoh reci, davno sve sam
U djetinjstvu jos reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat jos mogu,
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Sto sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li cemo stici
Na vrhove il past u bezdan
Mi moramo tek ici, ici
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri Boze, ako one
Zvijezde sto sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U ocajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oci kao lane,
Od buducih joj dana crnih
Ucini, Boze, svijetle dane!

Sve zvijezde sto joj zivot mrace,
O dobri Boze, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znace
Besanih noci sijede vlasi.
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako neces da ih zgasis
I ako iskusenja treba,
Ti moras, Boze, da je spasis
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj zivot zgadis,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustis ruku na nju,
Spusti je samo da je gladis!


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

LICA

[i]
Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj
i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema
kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

CEZNJA

[i]
Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.


Miroslav Krleža, Pjesme u tmini, 1937.

[/i]

24.04.2005.

I STO SE VISE ZIVI..

[I]
I što se više živi, doživljuje, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže čovjeka uz sama sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.


Antun Gustav Matoš, Pod floretinskim šeširom

[/i]

24.04.2005.

KAD BUDEM TRAVA

[i]
Možda će onda bolje da bude,
Kad se jednog dana preselim
U crve i zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvog duha;
Ja neću imati ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.


Dobrisa Cesarić

[/i]

24.04.2005.

GOSPODE

[i]
Znam, napokon, da ljubavnik moj,
muz pravedan i smion, postoji.
Jer, ne raduje korak njegov, mirisan,
no čista pomisao na korak njegov, mirisan.
Ljubavnik moj, pouzdano znam, postoji.
Jer, ne grije čvrsto njegovo tijelo,
no radosna pomisao na čvrsto njegovo tijelo
Znam, i ja postojim, napokon, jer
ne radujem se ja ljubavniku svome,
no raduje me pomisao sjajna na mene
sto dragoga svoga očekujem!

Gospode, ne zaboravi:
mozda ti uslugu činim
kad ti se ovako radosna obraćam.


Ferida Duraković

[/i]

24.04.2005.

TI I JA

[i]
Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!


Gustav Krklec

[/i]

24.04.2005.

PJESMA O PROBUDJENIM SPOMENIMA

[i]
Propala ljubav ne nosi se na put
Kao sto nosis kovcege i sveznje.
U spomenima zivot samo spava;
Kad probudi se oni budu ceznje.
Putujes dane i putujes noci
Oni su tvoje drustvo u samoci.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otidjes dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muce.
I sutra sjenu bacajuc od juce.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

VAGONASI

[i]
Mi stanujemo u vagonu
Sto nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Zeljezni, nahereni, tuzni.
U ovom kraju starezi i dima
Najljepsi dan poruzni.

A nasa ulica je duga,
Duga,
I cudno ima ime:
Napustena pruga.

Sve kuce brojeve imadu,
Pa ima ga i nasa, boze moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko nas bijeli zeljeznicki broj.

I vrt imade nasa kuca
Ukraj pruge drac,
Da igrajuc se u njem djeca
Zaborave na glad i plac.

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko zenu bije.

Alkohol ubija znamo, o znamo,
Znamo da alkohol skodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto veliko, zlatno.
Odose bogatasi iz grada
Da traze odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.

I nase oci dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Nasi stanovi.

Nedjelja. Tuzno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol skodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

DUŠO MOJA

[i]
Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorn si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

[i]
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

ĆILIM

[I]
Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čarsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čarsiji dugo pričalo.

Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod sto bi navraćao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib.

Želja mu se ispunila.

Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao.


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

23.04.2005.

HRAM U KOSMAJSKOJ

[i]
Bilježim ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih živih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu.

Moj najbliži rođak Abdulah Hadžić, imam beogradske Bajrakli džamije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tužnoj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravično unakaženim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola žena u dronjcima. Među tim nesretnim ženama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek preživjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove žene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tužnoj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja.

Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pažnju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima.imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane žene opkolile su ga i držale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze.

Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade.

Žan Konfino, ljekar i književnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tužnim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram.

Sjećam se dobro, Žak Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tužnim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato što su se zvali Avrami, Moše i Isaci.

Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju živi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali nedužni Avrami” koje je u svojoj tužnoj besjedi nekoliko puta spominjao Žak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đačke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli džamije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” Žaka Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas žive u meni.


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

23.04.2005.

MATERNJI JEZIK

[i]
Poranio sam i odlučio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Džema el Fna u blagoslovenom gradu Marakešu.

Vučem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandži u mirisnom beharu, zagledam se lica ružičsatih kuća pod zelenim krovovima i zastajem pored šarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promiču vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i riđih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakuću u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gaćicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepši ženski sjaj, najuspješnija mješavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevišnjega da mi podari dug život, dobro zdravlje i svaku sreću i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrču raskošni fijakeri puni stranaca u šarenoj odjeći. Ne znam zašto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka.

Pokrivena čaršija.

U Istambulu - Kapali čaršija.

Bezistan u Isfahanu i Širazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oči - velika svetkovina šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za uši - pritisak najrazličitijih šumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ružinih i jasminovih ulja i najjača smrad štavljenih jarećih koža.

Suk za tijelo - silan napor da se održi i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budžacima, da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izgaženo…

Na kraju velikog i bučnog suka još je veći i bučniji Trg smrti, Džema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg života, najveće živosti, veselosti, užurbanosti, radosti i volšebnosti za naše oči, za naše uši, za na damare i za čovjekov radoznali duh.

Džema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju možemo jedino naslućivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunašca žarkog i kalajisanog.

Džema el Fna je veliko, živo srce lijepoga grada Marakeša. Tu se sreće i susreće, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaže, tu se jauče, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaže, tu se zakuka, tu se upiša…

Slijepci, drevni čuvari kulture i istočnjačke mudrosti pripovijedaju nadugo i široko, poput priča iz hiljadu i jedne noći prastara predanja o skrivenom i neslućenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije ušao, čiju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o čarobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih očiju.

I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajući na sirotinjsku starčevu prostirku nekoliko novčića.

Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe riječi što su na Džema el Fna i došli samo da slušaju i uživaju u čarolijama lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merače ili pazare - oni su samo i jedino vruće mušterije žive ljudske riječi.

Čučeći jutros među ovakvim mušterijama, sjetio sam se našeg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovića. Pričao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladić sa svojim vršnjacima đacima čuvene somborske Preparandije dolazio početkom ovoga vijeka čak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i doživi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta čuvenog glumca Dobrice Milutinovlića.

Na pet koraka od mene su zmije opčarane i ukrućene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokošaka trićaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdžije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, možda i više i u ovom dvadesetom stoljeću lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Džema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igralište, na pjevalište, na gledalište, na veliki opit luđi od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje život znače, u svim pozorištima u svim kazalištima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaže.

Ukrali su mu novčanik.

Nešto odzvanja, klopara i puca.

To se miješaju stoljeća…


Zuko Dzumhur

[/i]

23.04.2005.

PAMTI, HUSO!

[I]
Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

23.04.2005.

OSVETA MRTVIH SULTANA

[i]
U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

23.04.2005.

APRIL NA SIRKEDŽIJU

[i]
April bane u tijesne sokake Sirkedžija kao pijani kicoš s koferima punim sunca.
ApriI uvijek dugo putuje do Sirkedžija na karoserijama automobila.
April uskače u odžake ćevabdžinice, viri iz nabora iznošenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni žalosne vrbe za tarabama, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti "beze" na usnama prodavačica.
April odsjeda na prašnjavim tavanicama po Sirkedžiju.
Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata dućana i muhalebidžinica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere žirardo šeširi starinskih kicoša u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i džamijskim avlijama.
Igra dugo i ružno kao čaršijska luda.
Popodne, umoran, sušičav i žur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko željezničke stanice na Sirkedžiju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberškim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedžiju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeća.

Iz svijetle carske palače u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske šećerlame.
Sokacima starog Sirkedžija preko svilenih sagova, između dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.
Iza imperatora gamiže čopor dvorjana, štitonoša, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra.
Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zida li na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spušten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Božiji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluži poštovanje i na ovom i na onom svijetu".

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamašnama. Oni čiste put njegovom carskom veličanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedžija gomila dvorskih so bara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, raša, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotina adutanata, ministara i vatrogasaca.
Zlatna ekipaža i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćeif i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
Sa slike u četiri boje muzika trešti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsjenara arlauče: "Čok jaša, čak jaša, padišah!"
Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

23.04.2005.

KASABA NA GRANICI

[i]
Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.
Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806...
To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj ladi - bez mantije i otadžbine - bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog žurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."
Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: "Utre šte padna Odrine", a Šukri-pašin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna.
Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.
Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio.
Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sačuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate.
Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.
U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vaš-ja vaš".
Lijevo su bugarske pogranične karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...
Pred bilježnicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovčetine, "Filip Morisa" i Hadži-Bekirovog rahatlokuma.
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare.
Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i ćenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od k'smeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.
Okolo - po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.
Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

23.04.2005.

Zulfikar Zuko Džumhur

Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Džumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izražavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtežu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtač-ilustrator obilježio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, često su bile rječitije od najboljega političkog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Džumhurov crtež ima nešto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tušem. Takav je njegov, već klasični, portret Ive Andrića, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Džumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj čaršiji, izašla s Andrićevim predgovorom. Džumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.



Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

23.04.2005.

VISOKA ŠKOLA MARIFETLUKA

[i]
Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Džezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjižare Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafedžija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.


Zuko Džumhur
[/i]
Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958.

23.04.2005.

JUKSEK-KALDRMA

[i]
Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali žuti bogoslovi nakšibendijske tekije; protiče grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomIjenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, šeširima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.
Muslimani su nekad šenlučili petkom, hrišćani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...
Sada svi sedmog dana jedu melšpajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakče" ili "Bešiktaš"; sedmog dana kasnije ustaju, duže se zadržavaju u toaletu i sporije se oblače...
Sirotinjska nedjelja najamnika počinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije ručka kad jutrom isprati kućevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene ptičare u lovište oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dođe bučno, kao jedra služavka nafrakana jeftinim pomadama, nakićena šarenim pantljikama po ubogom prazničnom ruhu hizmećara, praćena buljucima zadriglih čauša, dječurlije, kalfica i općinskih regruta.
Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni tročetvrtinski valceri i džambolaje...

Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u džungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Džimi Duranta" i kukovi u crvenim šalvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeću u gladne mornarske šake da opet zavihore po svodu... Za trideset kuruša željezna ptičurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.
Pripucaju strelišta i mali kovači udaraju u nakovanj a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipćanina s četiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati džinovi reklamiraju vještine nedoraslih djevojčica na žici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u čijim kadrovima prskaju šenbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kneževi predaju zlatnu sablju nekome paši i Talijan Lukeni u širokom anarhističkom šeširu okovan čami na robiji i ispašta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.

Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole - više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijaša.
U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kačketu, ovlašteni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendžera, tužno gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")
Ispod Safadinih prozora promiču ešaloni velikovaroških palančana u gluhim nedjeljnim promenadama kada činovnička djeca u odijelima od prepravljenih očevih pantalona stupaju na čelu porodične kolone...
Promiču aveti i onih vječnih usamljenika što ni praznik om nemaju društva i koje uvijek srećemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.
Dokoni antikvari čak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari" La j fovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pišu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju žene"..,
Za pet kuruša kirije mogu đaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plažu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uživati u "američkom načinu života" na flah-papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mračne kapije, iščeznu ispijene flaše krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringišpila.
Nedjelja iznenada odleti niz maha lu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih očiju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...

Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin-hodžino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivati po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika.


Zulfikar Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji

[/i]

23.04.2005.

Ivo Andrić

Ivo Andrić, pripovjedač, romansijer, esejisti pjesnik, rođen je u Dolcu kraj Travnika, 1892. godine.
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom, djelom nenadmašne pripovjedačke ljepote i mudrosti, teško odredljiva književnoga žanra, Andrić je dostigao vrhunac književnoga umijeća i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije.

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" tom preciznom ispovjednom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegova književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Polažući osobito na razvoj čitalačke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za književnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivši taj ogromni novac za "unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine"

Umro je u Beogradu 1975. godine.

23.04.2005.

GUBITI JE STRAŠNO..

[I]
gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric, Ex Ponto

[/i]

23.04.2005.

TAJANSTVENA

[i]
Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

[/i]

23.04.2005.

CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA

[i]
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvala vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zelje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnoga zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka
živopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!


Tin Ujevic

[/i]

23.04.2005.

IGRAČKA VJETROVA

[i]
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


Tin Ujević

[/i]

23.04.2005.

PLAHO

[i]
Vahid zavrsio skole i zaposlio se u velikoj firmi koja ga je stipendirala kao odlicnog studenta. Kako je ucio, tako je i radio, pa ga ubrzo poslase na malo duzi sluzbeni put u inozemstvo.

Dan uoci polaska sjede svi ukucani i tabire sta ce kome Vaha donijeti. Otac prepustio da se izredaju ostali, pa ce na kraju kazati svoje potrebe. Sestra hoce mirise i prsten, zadjevojcila se i vidjela u skoli kod drugarica.

- Ne preceruj, veli otac kceri. Donesi joj, sine, malo surme i kapak ....
Mati hoce svile za haljine i da obavezno kupi nani povezacu.
Tu narudzbu Avdaga presuti ....
Na kraju su svi uperili oci u oca, sta li ce on traziti, a Avdaga naredi sinu da zapise :
- Prvo, javi se s puta mome i tvome brici Semsiji, i to sa najljepsom razglednicom koju nadjes; drugo, meni donesi cibuk od cehrubara .... Nemam ti vise nista reci, kaza Avdaga i prileze na seciju.
- Dobro, babo, zasto izdvajas bas bricu Semsiju ? - Vaha ce.
- Plaho je dobro javiti se brici lijepom razglednicom, kaza Avdaga i prevrnu se na drugu stranu.

Otputova Vahid sa mladim kolegom. Drugi dan po dolasku, nakon sto su obavili prve poslove, iduci na poslovni rucak, Vaha zastade kod jednog ducana.
- Neces, valjda, odmah kupovati drangulije, ima dana za kupovinu, kaze mu drugar.
- Da izaberemo samo jednu razglednicu, to mi je prva obaveza sa spiska, rece mi otac da se odmah javim Semsiji brici ....
Kupise, dio drevnog grada nocu, sav u svjetlosti visebojnih sijalica, bajkovit, i Vaha napisa uz rucak:
Tebi i tvojoj obitelji, svojim musterijama i komsiluku srdacni selami i najljepse zelje iz dalekog i prelijepog Bagdada ... Vahid Avdagin.

Domalo stize Bagdad Semsiji, kad vidje razgednicu, brico zaustavi postara, poruci kahvu i dade baksis, procita sta je napisano i s velikim merakom zadjenu na srednje ogledalo u ravni sa stolicom za kojom je on radio.
Ulaze musterije i nakon pozdrava, svaki pridje ogledalu, niko nije mogao promasiti ljepotu s Istoka.
- Plaho lijepa razglednica, Bagdad, eh, 1001 noc ... Ko ti, bogati, posla ?
- Vahid Avdagin.
- Ma, hajde, cak do Bagdada stigao, mogu li, Ssemsija, procitati sta pise..
- Mozes, uzmi pazljivo, da se ne prlja i vrati na isto mjesto.
- Vidi, vidi ... i nas, sve tvoje musterije selami, sjeca nas se iz daleka... bas je Vahid plah momak ...
- I Avdaga je plah covjek.
- Ne velim da nije .. Vidis, bogati, mlad Vahid, skoro zavrsio, a daleko doguro ...

Vaha se nakon mjesec dana vrati kuci, donese sto je naruceno, svi se ukucani radovase i zahvaljivase, pa kad se mladji razidjose, a Avdaga i Vahid ostadose sami, otac rece :
- Otidji Semsiji daljim putem u tom novom odijelu, cijela carsija zna da si bio u Bagdadu i plaho si lijepo napisao ono na Semsijinoj razglednici ...


Adil Hajric

[/i]

23.04.2005.

PUKOTINA IMA SVAKI ZIVOT

[i]
Pukotinã ima svaki zivot,
Kroz koje bliznji radoznalo zure
Motreci nase dane sto se zure.

I tako nista nije posve nase:
Mi srcemo taj zivot kao vino
Iz tudjom rukom uprljane case.

Al ko je cudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dusi, i biti nevidljiv -

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Necujno vali jedne ponornice.


Dobrisa Cesaric

[/i]

23.04.2005.

SLAP

[i]
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama


Dobrisa Cesaric

[/i]

23.04.2005.

DJEVOJČICA NA PUTU

[i]
Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
"Dobro jutro!" reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
"Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!"
Tri puta rekla je papiga "dobro jutro". Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila "dobro jutro" da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
"Sada putujem pješice u treće selo", reče Gita. "To je vrlo daleko i dosadno."
"I ja putujem", reče Hlapić, "hajdemo zajedno."
"Hajdemo", reče Gita. "Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra."
"A meni je netko ukrao čizmice", reče Hlapić. "Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje."
"Hajdemo", reče opet Gita, "ali sam jako gladna!"
"Bože moj", mislio je Hlapić, "teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna."
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
"Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?"
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
"O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu."
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
"Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!" rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

23.04.2005.

KO NOSI U SEBI..

[i]
Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi cijelog vijeka i svakog dana pomalo.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

23.04.2005.

POVRATAK

[i]
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići


Dobrisa Cesaric

[/i]

23.04.2005.

BUDITE RADOSNI..

[i]
Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva........ a minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

23.04.2005.

Aleksa Šantić

Aleksa Šantić rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

23.04.2005.

ODAKLE SI DOSAO

[i]
dosao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam cula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na skoljku,
cujem sum gradova kroz koje sam prosla,
i onih kroz koje samo htjedoh proci -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bica;
slusam i gle, prolijecu atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluca ustaju,
slusam, moj zivot treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena -


Vesna Krmpotic

[/i]

23.04.2005.

TI KOJA IMAS RUKE NEVINIJE OD MOJIH

[i]
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
Koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

MNOGO SAMUJES...

[i]
Mnogo samujes i dugo cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjeđe i glas kao skripa tamnickih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj.

- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
- Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
- Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
- Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
- Ne, oce, idem da zivim.


Ivo Andric, Ex Ponto

[/i]

23.04.2005.

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

[i]
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao covjek;
daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani
koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije
i umjesto umirujucih zvukova uspavanke
cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi,
i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

[i]
Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita - u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.


Dobriša Cesarić

[/i]

23.04.2005.

NE PITAJ

[i]
Ne pitaj vise zasto te ljubim.
Pitaj zasto raste trava i zasto je nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
I bijelom lađom snova tko krmi
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zasto te voli moje čudno srce.
Znas li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti zivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pečina -
o koju se uzalud razbija moj zivot.
Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni ! Tuzno je moje srce .
Ti i mjesec : dva nedohvatna cvijeta
Na visokoj planini zaborava.


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

SVAKIDASNJA JADIKOVKA

[I]
Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvjezde udesa
sto sijase nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju, i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna,
i on je sam i zapusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega nitko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vjenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!


Tin Ujevic

[/i]

23.04.2005.

OSJECANJE ZIVOTNE STVARNOSTI..

[i]
Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.


Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom

[/i]

23.04.2005.

VELIKA ŽALOST

[i]
Tako su spavali pod mostom Bundaš, Hlapić i onaj čovjek u crnoj kabanici. U noći je najedanput Bundaš počeo mrmljati i lajati. Hlapić je bio jako dremovan, pa zagrli Bundaša još jače i reče:
"Šuti Bundaš!" Bundaš je nato zašutio i oni su dalje spavali.
Kad je već bio dan, probudi se Hlapić. Odmah je vidio da onoga čovjeka u crnoj kabanici više nema. Otišao je dok je Hlapić spavao. Hlapiću to baš nije žao bilo. On veselo ustane i htjede da obuje svoje čizme.
No što je Hlapić sada vidio, bilo je strašno! Nema njegovih čizmica. Nema ih niti na slami, niti pod slamom. Nigdje ih nema! Nema ih, pa nema! Odnio ih onaj čovjek.
"O Bože moj!" uzdahnuo je Hlapić kad je vidio da nema čizmica. Od žalosti je sklopio ruke i ostao jedan čas zamišljen.
Svako bi dijete plakalo da mu tko ukrade tako lijepe čizmice. Dakako da bi plakalo svako dijete da ostane boso na veliku putu!
No Hlapić nije plakao. On je jedan čas razmišljao, a onda je skočio na noge, zovnuo Bundaša i rekao:
"Hajdemo, Bundašu, tražiti onoga čovjeka. Mi ćemo ga naći makar ga tražili deset godina i dobit ćemo čizme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!"
Tako je Hlapić pošao bos dalje na put da traži svoje čizmice.
To je bio početak njegovih najčudnijih doživljaja. Nije bio lak posao tražiti sada čizme. Ta zemlja je jako velika pa je na njoj puno takvih mjesta na koja je mogao crni čovjek sakriti čizme.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

23.04.2005.

IMA U JEZIKU...

[i]
Ima u jeziku izraza koji samo po sebi tako izdvojeni i u letu uhvaceni, plijene i nose moj sluh i moj duh, i otvaraju preda mnom neke nove i nepristupne vidike i daljine o kojima mozda ni onaj sto te rijeci izgovara ne zna nista, i ne sluti da bi mogli da postoje.
To su izrazi koji se mogu cuti od ljudi, i jos cesce od zena iz naroda kad govore o jakom uzbudjenju, povodom svojih briga ili steta, potresa, radosti ili ogorcenja.
Hvatam te rijeci kao slucajno bacene i srecno nadjene dragocjenosti, plovim neko vrijeme na svakoj od njih kao na slobodnom brzom oblaku, i posmatram nove i nevidjene svjetove oko sebe.
Ta igra traje nekad duze, nekad krace, i draza mi je od stvarnih dozivljaja, igara i uzivanja. A poslije, poslije ostaje - zaborav....


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

23.04.2005.

ZAVJET

[i]
Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

DAN JE...

[i]
Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.


Ivo Andric, Jelena, zena koje nema

[/i]

23.04.2005.

UZALUD JE BUDIM

[i]
Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog rijeci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja svijeta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovdje
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih rijeci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmijeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dvije bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je dio zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvijek sletjelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama djeteta, koju volim
to dijete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pijesku

ako nije tako odsjecite mi ruke
i pretvorite me u kamen


Branko Miljković

[/i]

23.04.2005.

UHAPSEN U SVOJOJ MAGLI

[i]
Uhapsen u svojoj magli,
zakopcan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzi, svojem maku.

I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tisti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vristi:
biti cisti. Biti sveti.

I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.


Tin Ujevic

[/i]

23.04.2005.

DJEVOJCICI UMJESTO IGRACKE

[I]
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutis smisla zalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta
Jos je deset karnevala do tvog bala.

Ti se cudis, duso. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prici. Tvoja dusa sveta
Jos ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledas me k'o grle. Mislis - to je sala.

Al ce doci vece kad ces, ko Elvira,
Don Huana sita i laznih kavalira,
Sjetiti se sjetno njezne ove strofe.

Moje ce ti ime sapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim klovnom iza katastrofe.


Antun Gustav Matoš

[/I]

23.04.2005.

UTJEHA KOSE

[I]
Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matos (1873 - 1914)

[/I]

23.04.2005.

LIJEPO NAS JE VIDJETI ZAJEDNO

[i]
Sve mi je danas lijepo.
P o s v e c e n o.
Svijet se blista
Ko san pred ocima.

Ja ne hodim,
Ja uz tebe lebdim.
Vise pameti
Cvijet od mene ima.


Enes Kisevic

[/i]

23.04.2005.

RIJEKA I MORE

[i]
On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gdje je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

LJUDI U NASIM GODINAMA

[I]
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen snijeg
i glasno zaplakati.


Pero Zubac

[/i]

23.04.2005.

MATI COVJEKOVA

[i]
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.


Vesna Parun

[/i]

23.04.2005.

HAMZA

[i]
Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!


Hamza Humo

[/i]

23.04.2005.

Hamza Humo

Hamza Humo se rodio 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.


Bibliografija

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.

23.04.2005.

CRNI ČOVJEK

[i]
Predveče toga dana bio je Hlapić još uvijek na cesti. On je taj dan prošao već jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje uteče od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti, ali predveče počne najedanput duvati jak vjetar, počne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jače.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapiću. "To nije ništa", reče Hlapić i pođe dalje. Onda bljesne još jače i začuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapić reče: "I to nije ništa. Hajdemo dalje."
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noći. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Počela je padati kiša u krupnim kapljama.
"Sada se moramo sakriti", reče Hlapić, koji se najviše brinuo za svoje čizme. Hlapić je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drveće, a nigdje kuće ni čovjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapić bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapić, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš počne vući Hlapića pod taj most.
"Ti si uistinu pametan", reče Hlapić Bundašu, i uvuče ga pod most.
Kad se Hlapić počeo vući pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi začudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki čovjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš počne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapić bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi čovjeka:
"Dobar dan", reče Hlapić.
"Dobar dan", odgovori čovjek: "Otkuda si ti ovamo došao?"
"Napolju pada kiša, a meni je žao mojih čizama. Hoćete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?" pitao je Hlapić.
"Možeš ostati", reče čovjek. "Ali ovdje nije baš jako lijepo."
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili čučati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tučom udarala po mostu kao da čekići tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga čuo.
Tako su Hlapić, Bundaš i taj čovjek čučali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga čovjeka, a ni Hlapiću nije se baš sviđao. Hlapiću bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Već je bila večer.
"Morat ćemo ovdje ove noći spavati", reče onaj čovjek.
Hlapić je vidio da čovjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je već netko ondje spavao.
Hlapić razastre slamu i načini ležaj za sebe i onoga čovjeka.
Onda izuje čizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se čovjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapić rekne: "Laku noć", a čovjek odvrati: "Laku noć."
Sad se Hlapić prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoće li se i onaj čovjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk.
To se Hlapiću nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapićeva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapić se veselio kako će sjutra obući svoje čizmice i poći dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

23.04.2005.

LISTOPAD U OKTOBRU

[i]
Pročit'o sam u novinama
da si umro.
I vidio sam Tvoju sliku.
Sve što mi sad pada na pamet
je suho lišće
do koljena u tvome stanu
(”...jer Ona tako voli!”)...
Zamišljam samoću udomljenog
i slutim mnoge nenapisane pjesme,
kao osvetu,
kao neslanu šalu Azrailovu.
Umro Ilija Ladin.
Pišti čajnik.
Čuj: umro Ilija Ladin!
Zvoni telefon.
Znam, znam...
Opet zvoni:
umro Ilija Ladin?
Umro.
Živjela komemoracija!
Živjela.
Zatvaram prozor.
Napolju stoji Oktobar
kao zajapurena, nakinđurena seljanka.
Listopad, oktopad... Kako god.
Pitam se šta je veće:
sve ili ništa?!
Napolju Oktobar,
ali to sam već rek'o.
Pijem kafu.
Novine tvrde da si umro.
Šutim.


Benjamin Isović

[/i]

23.04.2005.

POČETAK

[i]
Neki balavac je na moje oči,
a gledao sam sa balkona,
ogulio svu koru
sa stabla
oraha,
pa otišao zviždeći:
”Time is on my side”...
Aha, velim sebi:
Ovaj će to ponoviti
(možda i gore),
a ako ga uhvate – zakleće se
krivo.
Taj bi hladno
i psa šutnuo,
a dijete sitno,
u prolazu,
udario – za zabavu.
A kad odraste,
Možda će i on u politiku...
partiju kakvu osnovati
(za koju će,
ovakvi ko on,
listom glasati
na izborima)...
Ko kaže, ljudi,
da drveće
ne govori?!
A ko mi je, onda,
ispričao ovu priču
o početku
još jednog
rata?


Benjamin Isović

[/i]

23.04.2005.

ZEMLJA BOGU MILA

[i]
(mojoj majki)


Ako mene pitas,
prijatelju moj,
svaka je tudjina
samo nespokoj.

Ako mene pitas,
prijatelju moj,
mjesto nam je tamo
gdje se vodi boj.

U Bosni je nada
i svi moji sni,
moja strara majka
i moji drugovi.

Kad se u aksam
sevdah zapjeva,
u najljepsem se odoru
seher odijeva.

Zemljo bogumila,
zove te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
ne zna sta je din.

Suzom ti se kunem,
neka svako zna:
od Drine do Une
bices slobodna!

Neka cuju ljudi,
nek' cuje dragi Bog:
sjecace se dusmani
srca bosanskog!

Zemljo Bogu mila,
ljubi te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
taj ne zna sto je din!


Benjamin Isovic, 1993. god.

[/i]

23.04.2005.

PJESNICI

[i]
(ubijenom poeti M. Milisicu
i svim, ikad stradalim pjesnicima)


Pjesnici - to je prah cudnovatog,
nedotaknutog i nepoznatog,

sazetak smisla sto baklju sprema,
da osvijetli tamo gdje svjetla nema.

Pjesnici - to su zemaljske grudi,
sicusne vatre u ludskoj studi,

po usudu svome, nemiru ravni
i neopisivo jednostavni,

a po svom duhu, slicni prostranstvu,
vasionske kapljice u izgnanstvu.

Pjesnici kradu i pazljivo kriju,
ljepotu svega za dobro sviju;

pod zastavom mira i dostojanstva,
oni su najbolje od covjecanstva.

Oni su, ma sta da urade njima,
savjest u svakom, za svakog i svima

i svaki od njih bezumno voli
sve sto ga gusi, tisti i boli.

Pjesnici nude na sred bazara,
raskos svog dara, k'o plodove nara

i besplatno dijele, jednako svima,
i posvecenim, i ubogima.

Njihova rijec je vijecito budna.
Oni su sucut topla i cudna,

i protivteza cistoj siroti,
i stalna urota svakoj sramoti.

Za sobom bljestav trag ostavljaju,
oni se zlima suprotstavljaju,

ni jadom, ni mukom, niposto tamom,
vec orozju glasom, a buri plamom.

Uvijek u pravcu susretanja,
lebde na korak od neshvatanja,

k'o blagost na lomnom, zvjezdanom tasu.
Ta pitoma narav, sto nektar nasu

u zlatan bokal istine, casti,
bistra je sila, suprotno vlasti

i simbol strasti na grbu zivota,
zivot sam za se i iz njeg' divota.

Pjesnici cute i najmanju kretnju
i ma koju necist drze za prijetnju,

cak i kad grde, mame slavuje,
njihov se krik tek u kosmosu cuje.

Oni su bolji vid postojanja,
ono sto zrtvuje, trpi i sanja,

vas Univerzum koji se krece
i nista drugo, do nesto trece.

Pjesnici uvijek ostaju sami,
na kraju baladi, u svojoj drami

ispastaju grijehe barbarske ruke,
ni krivi, ni duzni, a tuzni zbog buke

koja im lomi kristal tisine
i mrvi pod zupcanikom masine

taj jedri i krhki uzdah od srme,
kao grom topova sa brodske krme.

Pjesnici uvijek idu do kraja,
a njihov kraj je pocetak raja,

sazvijezdje tajno, koje im nudi
dom, da se sjecaju svijeta i ljudi,

da i tu se bore sa paklom i susom,
drukcijim umom i posebnom dusom.

Odlaze s odlikom njeznog velura,
prepuni stiha, k'o nebo azura,

tonu u beskraj purpurnog dana,
k'o mjesec u zrcalo oceana;

odu, a ostave pjesmu da svijetli,
k'o ruho svanuca kom' pjevaju pijetli.

K'o luc u tmini, k'o ziska zore,
PJESNICI NE MRU, ONI IZGORE!


P.S. Pjesnik je svako ko srce nudi,
ko milosrdno i pravo sudi,

a onaj ko hoce da je, a nije,
takvom se muza grohotom smije.

Ko ne zna biti vrlini vijesnik,
taj bude proklet, a nikako pjesnik!


Ovu poemu poklanjam mojoj majci,
mom ocu
i mojoj voljenoj na nas praznik,
kao uputu
kako da se koriste mnome
i da me odrede u srcu svome,
da pomno prouce svaki moj distih,
pa ce me poznati sred hiljadu istih.


Benjamin Isovic, 1991. god.

[/i]

23.04.2005.

JOS JEDNA O VREMENU

[i]
Vrijeme je u oblacima,
a ja sam u njemu...
Zamisli: ne postoji,
a odlucuje o svemu!


17.12.1992.
Benjamin Isovic

[/i]

23.04.2005.

OCAJNIK

[i]
Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!


Hamza Humo

[/i]

23.04.2005.

DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI

[i]
U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.


Hamza Humo

[/i]

23.04.2005.

AKVAREL

[i]
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!


Hamza Humo

[/i]

23.04.2005.

MOLITVA NA STIJENI

[i]
Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!


Hamza Humo

[/i]

23.04.2005.

HERCEGOVAČKI PEJSAŽI

[i]
I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.


Hamza Humo

[/i]

22.04.2005.

Ivana Brlić-Mažuranić

Najpoznatija hrvatska književnica, Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. aprila 1874. godine, a umrla 21. septembra 1938. godine u Zagrebu.
Unuka je prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića, književnika, pjesnika i političara. Kćerka je Henriete i Vladimira Mažuranića, poznatog pravnika i pisca, koji je u to vrijeme službovao u Ogulinu, otkuda se obitelj preselila najprije u Karlovac, pa u Jastrebarsko i potom u Zagreb.

Udala se na svoj osamnaesti rođendan za odvjetnika Vatroslava Brlića iz Slavonskog Broda, gdje je provela veći dio svog života.
U svojoj zanimljivoj autobiografiji, izričito je naglasila: "Moja su dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna-moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikad iz okvira moje prve i druge obitelji".
Tri je, međutim, ličnosti Ivana izdvojila kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za vlastiti životni put. Na prvom je mjestu njen djed Ivan Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz to sve, ipak su njena djeca bila ta u kojima je pronalazila neiscrpnu snagu za pisanje.

Ivana Brlić Mažuranić najbolji je hrvatski stvaralac bajki za djecu i zbog toga je prozvana "Hrvatski Andersen". Mnogi je zovu i "Kraljicom hrvatske priče", a jedina je od hrvatskih književnica koja je čak dvaput predložena za Nobelovu nagradu za književnost.


[b]
NAJZNAČAJNIJA DJELA [/b]

- Valjani i nevaljani, pripovijetke i pjesme za djecake (1902)
- Skola i praznici, kratke pripovijetke i pjesme iz djecjeg zivota (1905)
- Cudnovate zgode segrta Hlapica, pripovijest (1913)
- Price iz davnine (1916)
- Knjiga omladini, crtice (1923)
- Jasa Dalmatin potkralj Gudzerata, roman (1937)

22.04.2005.

HLAPIĆ I KAMENARI

[i]
Ujutro rano počeli su kokoti pjevati i guske gakati, počela je krava zvoniti i počeo je Bundaš lajati i cviljeti jer nije vidio Hlapića.
To je bila takva halabuka da se Hlapić probudio i mislio u prvi čas da je u menažeriji. Na selu je svako jutro takva halabuka kao u menažeriji, samo Hlapić toga dosad nije znao.
Hlapić se dakle probudi, obuje čizmice i sađe s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade veliki komad kruha i tri kuhana jaja na put.
Hlapić i Bundaš odu dalje na put, i to je bilo jedino mirno prije podne što su ga oni proživjeli na svom putovanju.
Išli su, naime, neko vrijeme veselo i bez brige, a onda su došli do jednoga mjesta na cesti gdje su sjedjeli ljudi s dugačkim čekićima i tukli kamen za cestu. Nekoji od tih ljudi imali su velike crne naočale, jer su se bojali da im koji komadić skoči u oko. Drugi nijesu imali naočale i nijesu se bojali, nego su veselo pjevali.
Ti su se potonji Hlapiću većma svidjeli i k njima je on odmah sio da s njima pjeva. Hlapić je dobro poznavao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju.
Kad su se već napjevali, upita Hlapić kamenare da li je putnicima teško na putu? Kamenari su dakako dobro znali odgovoriti na to pitanje, jer oni uvijek sjede na cesti i vide svakog putnika.
Jedan kamenar odgovori Hlapiću:
"Onomu koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu dobro je na putu."
"A onomu koji toga nema?" upita Hlapić.
"I onomu je dobro, jer mu ionako već u prvom selu dodija putovanje i krene kući", odgovori kamenar.
Nato se Hlapić digao da putuje dalje. No prije njegova odlaska još su se dobro nasmijali jednoj zgodi.
Došlo je, naime, odnekud jedno sasvim malo šareno tele, koje je išlo, a da ni samo nije znalo kuda. Mali telići doduše idu, ali nikada ne znadu kuda. I upravo to malo šareno tele htjelo je da se potuče s Hlapićem. Nagnulo je svoju šarenu glavu i poskočilo da udari Hlapića.
"O! o! potucite se!" počeše se smijati kamenari, "upravo ste par!"
"Jednako smo doduše veliki, ali nijesmo par!" odvrati Hlapić, nasmije se, zasuče rukave i potuče se sa šarenim teletom.
Dva-tri puta se čulo: pljes! pljes! pa onda: tuku! tuku! Hlapić je udarao svojim čvrstim šakama, a tele svojom šarenom glavom.
Tele poskoči dobro natrag da se jače zatrči na Hlapića.
"O! o! samo se dobro zatrči!" vikne Hlapić teletu.
Nato Hlapić odskoči nastranu, a tele, kako je nagnulo glavu tako potrči pokraj Hlapića i - eto ti ga na! - skotrlja se naglavce u jarak kraj ceste kao bundeva.
Hlapić je objema rukama pljeskao o koljena, te se smijao dok se tele koprcalo dolje u jarku. Kad se tele diglo na svoje tanke noge, podiglo je svoj šareni rep i pobjeglo na onu stranu gdje se sjetilo da mu je majka.
Hlapić i kamenari gledali su za njim i smijali se. A onda odsuče Hlapić svoje crvene rukave i reče:
"Ja sam već odavno čitao u šoštarskom kalendaru: 'Gdje se lud s mudrim bije, tu jednaka borba nije.'"
Nato se Hlapić oprosti od kamenara, a oni rekoše:
"Putuj srećno! Tvoje su čizme jake, a da imaš dobru glavu i čvrste šake, to smo sada vidjeli."
To je Hlapiću bilo milo čuti i on pođe dalje na put.
Toga dana bila je velika omara, pa će sigurno uveče biti bljeskanja, kiše i grmljavine.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

NOCNO KUPANJE

[i]
Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Necije grimizne šake
Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

BAŠ TA

[i]
Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše - poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel' da?

* * * * *
Strašni smo - ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRVA PRIČA

[i]
Zvala se Lucija. Bila je osobita. Ne samo po zamjetljivom šeširu koji je često nosila, po gustoj kratkoj kosi koju je zanimljivo oblikovala, po čokoladnom tenu koji se ispod svega toga nazirao - ne samo po tome. Lucija je jednostavno bila jedna od onih tihih djevojaka koje samom svojom pojavom zrače.
Umrla je prije nekoliko mjeseci. U dvadesetoj. I nisam je upoznala, nažalost.
Lucija je bila Dobro. To sada znam.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DOBRA PRIČA

[i]
Ovo je zapis o jednom vremenu
kada svijet nije imao vremena
ravnodušnost zavlada tek za promjenu
jer takva bi smjena sjemena...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

OD ONOGA SUNCA

[i]
( Hasanu Tanovicu)

Mi smo ti, Hasane,
od onoga sunca,
Isto nam je lice,
Pogleda smo istog,
Zar da se sunce
po stranama svijeta ravna?

Sto zna sunce, bolan,
Sto je zapad, sto je istok.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

EUROPA

[i]
Gledajući vijesti o BiH
jedino ju uznemiri
snijeg na ekranu.

(1993)

Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRED SOBOM

[i]
Ponekad jedva
Olovku drzim
Al ic mi valja
Za Pravdom.


Sve dok se moja fizicka snaga
Ne stopi
S moralnom snagom.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRIPADNOST

[i]
Sunce,
Ciji si ti ime?
Kojoj galaksiji,
Kojoj naciji,
Kojem narodu pripadas?
Pa ne mozes ti tako
Po svijetu hodati;
Danas na istoku,
Sutra na zapadu,
Ti moras da se odlucis
Ciji si?
Da se se izjaznis
Konacno.
Mi moramo znati:
U slucaju tvoje smrti
Gdje cemo se pokopati?
U kojoj zemlji?
U kojem kraju?
U kojoj cetvrti?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ONIMA KOJI GOVORE U IME NAS

[I]
Ne govori u ime ljubavi,
Ako ljubav nemas sam.
Ne govori u ime naroda,
Jer narod i sam govoriti zna.

Ne govori u ime slobode
Drzeci se za pistolj u dzepu,
Ustima svojim ne kaljaj
Tu rijec nadasve lijepu.

Ne govori u ime mira,
Pustajuci golube bijele,
I bez tvoga se dlana
Ptice letu vesele.

Ne slikaj se sa djedom i cvijecem
“ Za nasu opcu korist”.
I kad sutis, nastoj biti
Sam pred sobom cist.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ISKONSKI NAGON STVARANJA

[i]
Bjezeci od smrti
u pjesme,
ili u tebe,
ja sam na istom -
u biti.

Jer sve dok smrtnika bude -
i besmrtnih ce biti.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NEBESKO ZITO

[I]
Miso mi je u snu sine,
zasumi ko nebesko zito:
Nas ne moze rastaviti smrt,
nas moze rastaviti samo zivot.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DAVANJE

[i]
To nisam ja,
to si ti,
Ta tvoja se vatra
u meni zari.

Nase je,
ljubavi,
samo ono,
sto smo drugima dali.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

OBOZAVANJE

[i]
Pokatkad bih Vam
volio reci TI,
kao sto se obracam Bogu.

I rijec ta dobra
krene iz srca,
al usta je izreci ne mogu.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SUZE SVJETLA

[i]
Dovidjenja ljubavi
Suzo svjetla
Do snovidjenja
Do sjaja svezjene
Dovidjenja ljubavi
Do svevidjenja.

Sretan ti put do mene.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KONAC

[i]
Vode ce stati.
Krv ce stati.
U pepo kam ce
kovitlati.
Bez usta cemo
zemlju zvati.
Zvijezde ce same
sebi sjati.

Zapisa ovog
osim Boga
imati nece
tko citati.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KUĆA S PLAVOM ZVIJEZDOM

[i]
Dugo su Hlapić i Bundaš veselo išli po cesti. No konačno su ih već počeli i tabani peći.
Baš su došli do jedne male sirotinjske kućice. Kućica je bila okrpana i naherena, a imala je dva prozorčića. Dolje ispod prozorčića bila je narisana plavom bojom velika zvijezda. Ta se zvijezda već izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kuća izgledala kao starica kad se smije.
U kući je netko jako plakao. To je Hlapiću bilo žao i on se sjeti kako je rekao da ide po svijetu da pomogne komu treba. Zato uniđe u kuću da vidi što se tamo dogodilo.
U sobi je našao Hlapić jednoga dječaka koji se zvao Marko i koji je sam sjedio na klupi i plakao. Bio je tako velik kao Hlapić, a plakao je jer je izgubio na paši dvije guske. To dakako nije bila najveća nesreća, ali kako za koga!
Marko nije imao oca, a njegova majka bila je siromašna, pa je zato Marko morao paziti na guske jer je svaka guska vrijedila tri stotine kruna.
Kad je Hlapić u zelenim hlačama, s crvenom košuljom i sjajnim čizmicama došao u sobu, Marko se tako začudio da je širom otvorio usta i prestao plakati.
"Zašto si tako jako plakao?" upitao je Hlapić Marka.
"Izgubio sam na paši dvije guske", odgovorio je Marko i počeo još jače plakati.
"To nije ništa", reče Hlapić. "Mi ćemo ih naći. Hajdemo ih tražiti."
Bundaš, Hlapić i Marko pođu tražiti guske.
Blizu je bila jedna velika voda, kraj koje je Marko uvijek pasao guske, pa je sada odveo do te vode Bundaša i Hlapića. Hlapić još nikada nije vidio tako velike vode jer je dosada uvijek živio u gradu. Oko vode bilo je puno grmlja, a daleko prijeko, kraj obale, rasle su šibe iz vode.
Kad su došli tamo, počeo je Marko opet plakati.
"Joj, joj! nikad neću naći svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapić morao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza.
I Hlapiću se činilo da se ne mogu naći kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako male. No nije htio to reći da ne ražalosti Marka, već je počeo s njim tražiti guske po grmlju. Bundaš je dotle trčao, njušio i lajao oko njih sve jače i jače.
Najedanput se zatrči kuštravi Bundaš i skoči u vodu te počne plivati preko one velike vode.
"Bundaš! Bundaš!" zvao je Hlapić, ali Bundaš ne mari, samo trese glavom i pliva dalje na drugu stranu vode, pa se izgubi među šibama.
Hlapić je već mislio da je njegov Bundaš izgubljen. A da se Bundaš izgubio, zaista bi i Hlapić plakao! No Hlapić nije mogao sad plakati, jer je svoj rubac posudio Marku. A nije imao vremena da plače, jer se preko vode u granju čulo mahanje i lupanje krilima i glasno gakanje, pa još glasnije lajanje. To su dakako bile Markove guske koje je Bundaš tražio i našao preko vode u grmlju. Tamo dakako ni Marko ni Hlapić ne bi nikad mogli doći.
Marko je skakao od veselja kad je Bundaš počeo tjerati guske k njemu. Guske su plivale naprijed i otvarale širom kljun te srdito gakale. Bundaš je plivao za guskama, tjerao ih i isto tako srdito lajao.
No sve se dobro svršilo i Bundaš srećno dotjera guske do Marka i Hlapića, pa izađe veselo iz vode.
"Kako si ti pametan! Kad obogatim, kupit ću ti kobasicu za deset kruna", rekao je Hlapić Bundašu.
Onda uhvati Marko jednu, a Hlapić drugu gusku, pa ih metnu pod pazuho i odu kući. Bili su tako veseli da su fićukali po putu kao kosovi.
Dok su tako išli, reče Marko Hlapiću:
"Alaj ima tvoj Bundaš veliku glavu!"
"Zato i jest tako pametan", reče Hlapić. "Da si ti imao tako veliku glavu, našao bi guske bez Bundaša!"
Uto su došli k Markovoj kući. Markova majka bila je već kod kuće, pa je dopustila Hlapiću da može kod njih spavati, jer je bila vrlo srećna što je Bundaš našao guske. Tako je Bundaš priskrbio Hlapiću prvo noćište. Već je bila večer, pa su Marko i Hlapić sjeli na veliki kamen pred kuću i dobili u šarenoj zdjelici žganaca s mlijekom i dvije velike drvene žlice.
Dok su večerali, upita Hlapić Marka:
"A tko je narisao onu plavu zvijezdu na kućici?!"
"Ja", odgovori Marko. "Kad je mati ličila sobu, uzeo sam boju, pa sam narisao zvijezdu. Mislio sam da će moje guske poznati kućicu po zvijezdi. Ali sad vidim da je to badava bilo i da guske idu preko vode, bila ili ne bila zvijezda na kući."
No Hlapić je dobro upamtio tu plavu zvijezdu. I svaki koji čita ovu knjigu neka je upamti. To će mu trebati kad dođu ozbiljni dani po Hlapića.
Tako su razgovarali Marko i Hlapić i večerali, a onda je dobio i Bundaš žganaca. Zatim odoše svi spavati.
Dakako da Hlapić nije ni u sobi ni u postelji spavao, jer u kućici nije bilo za njega mjesta.
Hlapić je spavao na štali.
U dvorištu je, naime, bila jedna mala i stara staja, a na staji sijeno.
Hlapić se morao penjati na tavan po ljestvama, a onda se morao uvući kroz jedan mali otvor na tavanu. Kad je već bio na tavanu, okrene se Hlapić, pruži glavu kroz otvor i vikne:
"Laku noć!"
U dvorištu nije bilo više nikoga. Bila je crna noć, pa je dvorište izgledalo kao velika crna rupa. Gore na nebu bilo je toliko zvijezda koliko ih Hlapić još nikada nije vidio.
Onda Hlapić izuje i obriše svoje krasne čizmice, pa legne u sijeno i zaspi.
Pred štalom je spavao Bundaš, na štali je spavao Hlapić, a u štali je spavala jedna lijepa šarena krava.
To je bio prvi dan Hlapićeva putovanja i srećno je prošao. Bog zna kako će mu biti drugi dan!


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

NECU SE IGRATI...

[i]
...neću se igrati
odraslih ljudi
ja sam tvoj mačak
drug
pogledaj što mogu
napraviti od repa
punog mjeseca krug...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NA PUTU

[I]
Udaljio sam se od svog korijena
koji je u Tebi,
o Svevisnji.

Moj cvijet svijetu mirise,
Krosnja se moja krsi od plodova,
k zemlji se naginje,

Kako da se vratim svom korijenu,
o Gospode,
kad miris se moj
ni cvijeta ne sjeca svoga.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KAKO JE TESKO BITI

[I]
Ako me ima,
ako jesam,
prihvatiti me u biti,

Ako me ima,
znaš i sam
kako je teško biti,

...

Ulovljen u život
čovjek sveukrug gleda
tražeći izlaz.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

POGLEDAM U NEBO...

[i]
pogledam u nebo
moja glava sanja
pogledam u zemlju
a glava lubanja


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ZASTO SE DJECA NE SMIJU

[i]
To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik'o, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al' mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

JABUKA

[i]
Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.

Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.

Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k'o sunce iznad grada.

O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?

Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.

I svijet se kupi, rukave suče,
"Tresite!"-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.

Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo


Enes Kišević

[/i]

22.04.2005.

ZEMLJA IZ OČIJU

[i]
Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

I dok na lijesu čitamo
konačnu adresu boravka,
čini nam se
da cijelu domovinu
lopatama nabacamo,
ne možemo muke svoje
zatrpati -
Tolika se neka praznina
u nama provali.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DJECA SU DRUGA POLOVICA DUGE

[i]
Kad pojave se u igri
poslije kiše duge;
djeca su druga
polovica duge.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SIZIFE BRATE

[I]
znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna
znam da sam izgubljena točka izvan kružnice izvan biti znam da nikada neću ispjevati svoj vjek znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom
sva moja nadanja traganja proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju sizife brate i opet me rođene misli lažu
postojiš


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

BEZ KOMPASA

[I]
nas nema na karti svijeta
mi smo neka neznana planeta
pjesma je naša svemirska raketa
nas nema
na karti svijeta


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SILAZIM RASTOKAMA...

[i]
Silazim Rastokama.
Silazim poljubiti ruku koja je ovo cudo rodila.
Ta i pticama je grijeh preletjeti ovu ljepotu.
Smijesim se leptirima.
Njima i krila sluze za igru.
I ja, evo, isprezem korake iz cizama
I pustam nogama na volju.
Neka dodiruju trave s kojima su ponikle.
Uz jablane se, sasvim svjestan uzvisenosti krajolika,
Malo vise u hodu uspravim.
Zastanem-nebo zastane.
Silazim k Rastokama-nebo me prati.
Svakim korakom sve sam manji i manji.
Evo me teturam medju bogoljubaznim cvijecem.
Odlazem Adamov list i puzim u plodnu vodu,
Gdje Tvoji prsti prebiru raskosnim slapovima
Slusnice.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SAN BEZ SNIVACA

[i]
Iza mene nece ostati
cak ni tuga.
Osmijeh ce ko duga
nadvit se iznad placa.
Iza mene ce ostati
samo san
koji se nece moci sjetiti
Ni svog snivaca.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

IDEM SE IGRATI...

[i]
...idemo se igrati
mačka u čizmama
ja ću biti mačak
ti ćeš biti Ivica
ja ću biti
ja ću biti
ja ću biti
sunca tračak
ispod tvoga lica...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

POSLIJE KRUGA

[i]
Da sam te sreo poslije kruga
Kad sam se vraćao tebi
Bio bih tvoj vjerni sluga
Ništa se mijenjalo ne bi

Al ja sam bio radoznao
Htio sam spoznati krug
Letjet još nisam znao
A put je bio predug

I letio sam kao pčela
Omamljen mirisom cvijeta
Duša mi je pobjeći htjela
Od tijela i od svijeta

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
Uzdižući se padao sam
Pa sad i koračati znam

Al još mi duša mira nema
Još kružim navikom kruga
Još uvijek pjesmom pripadam svima
Al samo orla imam za druga.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SVE CU TI DATI...

[i]
...sve ću ti dati
sve što imam
u svojoj maloj biti
samo ako ćeš
moći sam
bez mene sretan biti...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ZEMLJA

[i]
Zemlja je svugdje zemlja
Ako se po tome sudi
Mozda ce i ljudi
Svugdje biti ljudi.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NEK NA ME PREDJU...

[i]
...nek na me pređu
sve tvoje boli
sva tvoja tuga
što oko je piše
tvoj stari mačak
do neba te voli
šapom kroz nebo
i još više...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

TAKVA VREMENA

[i]
U zadnje vrijeme
nekako mi drago
vidjeti muhu,
Necu pretjerati
ni kad mi na kruhu sjedi.

Zar zivot moj ista vise
od zivota muhinog vrijedi?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SAMOME SEBI

[I]
Ne govori nikad o onom
sto oci ne vide
Nemoj da tvoje se oci
rodjenih usta stide.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

LJUBAV SE MNOZI...

[i]
...ljubav se množi
zbraja i
dijeli
oduzet je ne može
ni smrt
u ljubavi rastemo
čovjeku zreli
kroz ljude ide
ljubavni put...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NAKIT ZA DRAGULJE

[i]
Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O, koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Ali, ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VELIKA SE GLAVA POKAZUJE U TRAVI

[i]
Hlapić je spavao vrlo dobro i dugo u travi.
Kraj njega je po cesti prošlo mnogo kola, mnogo seljaka i seljakinja. Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su škripala, a guske, što su ih seljakinje nosile u grad, gakale su.
Hlapić je spavao i nije baš ništa čuo, kao da ima bazgu u ušima. U visokoj travi nije ga nitko vidio.
Tako je došlo i podne. Na cesti nije bilo već nikoga.
Najedanput počne se Hlapić buditi. Čuje on kako se nešto vuče po travi, kako se šunja i šunja. Sve bolje i bolje čuje kako nešto tapka i tapka. A onda začuje već sasvim blizu sebe kako netko teško diše i duva.
To mu je bilo čudnovato.
Hlapić je bio dremovan, pa nije još dobro vidio ni čuo. Zato se htjede malo podići da vidi što se to šunja i što to tapka u travi primičući se sve bliže i bliže k njemu.
U taj čas pokaže se iz trave sasvim blizu Hlapića jedna velika, kuštrava, žuta glava i isplazi naprama Hlapiću dugačak i crven jezik.
To je bilo zbilja vrlo čudnovato i dosta strašno. Možda bi se tko drugi i uplašio. No Hlapić samo skoči i zagrli onu veliku kuštravu glavu!
To je, naime, bio njegov dragi pas Bundaš. Bundaš je za Hlapićem utekao od majstora Mrkonje, i tako je dugo njušio i tražio i trčao dok nije Hlapića našao.
Bundaš počne svojim dugim crvenim jezikom lizati Hlapiću ruke, a Hlapić ga je neprestano grlio i grlio.
"To je lijepo, dragi moj Bundašu!" govorio je Hlapić.
Onda se od veselja počeše prebacivati i kotrljati po travi kao dvije lopte. Kad im je bilo toga već dosta, reče Hlapić: "No, a sada izvoli sjesti, pa ćemo objedovati."
Bundaš je bio tako veseo da je samo skakao za muhama i skakavcima.
Hlapić je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali nož. Onda se prekrstio, skinuo kapu i počeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi je bacao Bundašu. Bundaš je svaki komad dočekao u uzduhu i u isti čas progutao.
Zatim je odrezao Hlapić komad kruha sebi, i drugi bacio Bundašu. Šćap! učini Bundaš i kruha više nije bilo!
Tako su Hlapić i Bundaš dakako dosta brzo svršili objed, a onda ustali i pošli dalje na put.
Bilo je vruće, a cesta je bila dugačka, bijela i prašna.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

OPORUKA

[i]
Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NA GROBLJU

[i]
Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.
O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.
Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.
Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?
Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;
Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.
Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...
Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.
Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...


Aleksa Santic

[/i]

22.04.2005.

UMRO SAM A TI MI OPROSTI

[i]
Umro sam a ti mi oprosti
sto sam tako zureci
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek cinio odlazeci.
Oprosti mi sto sam proljece
jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno slozene
snaci ces se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za oprastanje
suvise smo se voljeli
da bi mogli nesto drugo.
Tako zureci nisam ni pomislio
da ces biti tuzna zbog svega
i sad mi je zao zbog te praznine
koja nas dijeli.
Zbog toga sto ce nas jednu
vjecnost
zvijezde razdvajati
i sto necu moci usne da ti
dodirnem.


Zeljko Krznaric

[/i]

22.04.2005.

JUTARNJA MOLITVA

[I]
Blagosiljam Te
sto si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoc usnise sa mnom,
jutros vec nije dano

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor ociju mojih,
meni je najveci dar
koji se pruziti moze.
Ono sto vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika da samo u meni ostane.

Sve sto si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
kao sto se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noci.
Navikao na dane.
Navikao na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu;
za zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit ce ko i prije
Ni sjena se na me naviknula nije.

Blagosiljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Zivot si moj do vrha
radoscu ispunio.
Duznost sam roditelja
medju oci stavio
i nosit cu je dok Ti mene nosis.
Pod krilima cu svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred tobom osvjetlaju
i onda kad me ne bude ovdje.
Sina moja dva:dva blizanca sunca
Aureola dva oko moga srca.

Sve sto je sebe u Tebi naslo
zanijemilo je pred Tobom
drvece nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvjetu ti se smjesi,
I usta moja,
te rane otvorene ,
vec polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvsi sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao sto voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraca ocima svojim.


Enes Kisevic

[/I]

22.04.2005.

PAHULJE, PAHULJE, PA HULJE

[i]
Sve sto nize padam
sve vise svijet se veseli.
U padu se masovno dopadam.
Svatko me gazit pozeli.
Slobodno gazite, onako svojski,
bez milosti, bez dobrote.
Ja padam, madam, za vasu srecu.
Za kulisu vase ljepote.

Samo bez njeznosti, molim,
ne snijezite, gazite jace!
Stvarno me nista ne boli,
probajte cizmom, dapace.
Bez bojazni, krzneni zimzeleni,
divljac je na banketu.
Zdusnije, zdusnije, ingeniozni,
do guse mi zarijete petu.
Nesto premekano gazite krhki.
U padu vrlo smo bliski.
Uceni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.
Ne libite se, gazite jace,
koliko srce vam voli.

U ime ciste duse sto place
ja pozdravljam sve ljudske boli.
Zdravo, gradski cistaci jave!
Ne lopatom, sam cu se dici.
Vec oblak bijelom gestom zove -
bez traga cu, bez traga, otici.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

TI PIŠEŠ

[i]
Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
- Sakupljaj te igračke! -

Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidiš od nosa
ni bijele mačke.

Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
- Mir! Tišina!' - vičeš.

Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobičnija noć je,
pjesniče.

Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...

A ja i noćas sam moram leći.

Laku ti noć, pjesmo na papiru!


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VRTLAR

[I]
Vrtlar je sam dao otkaz.
- Ne mogu - rekao je -
kad biste barem dopustili
da i ciklame rastu, ostao bih.
Ovako...

- Ja volim samo ljiljane -
pjenio se kućevlasnik -
za to te i plaćam.

- Ne mogu - ponovio je vrtlar -
ljiljani su tužni bez ciklama.

- Kud ćeš bez posla, bijedniče -
ispljuvavao je riječi kućevlasnik.

- U livadu. U šarenilo Božje.
Tamo - pokaza očima starac -
gdje se vaša djeca igraju.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ENES KISEVIC

Enes Kišević je rodjen 01.05.1947 god. u Bosanskoj Krupi. Trece je dijete, od sestoro, majke Hadzere r. Semanic i oca Alije. Ima dva sina. Osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio u Kljucu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD.
Clan je DKH-e i UDUH-e. Igrao je u vise kazalisnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemacki, slovenski, talijanski, turski, madarski. Urednik u casopisu BEHAR i clan glavnog odbora Kulturnog Drustva Bosnjaka Hrvatske, Preporod od 1995.
Profesionalni je glumac i knjizevnik.



Bibliografija

Mladic nosi svoje prve pjesme na ogled(1976),
Sve mirim te svijete(1976),
I nista te kao ne boli (1980),
Macak u trapericama (igra za djecu1979),
Na ogledalu lice umij (igra za djecu1979.),
Due Pozzi Verdi(izbor pjesama na talijanskom1987.),
Erosa sjeme(1986),
Lampa u prozoru(1987.),
Sijeda djeca (1992.),
Snijeg u ocima (1993.),
Havino preklinjanje (1995.),
Dever cuprija (1996.),
Svjetlost je Tvoja sjena (2002)



Knjizevne nagrade:

Nagrada drustva knjizevnika Hrvatske,
Nagrada "7 sekretara SKOJ-a",
Nagrada “Zmajev štap” na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,
Nagrada Politikinog zabavnika za najbolju djeciju knjigu u bivsoj Jugoslaviji za 1979.

22.04.2005.

PROFESOR POVIJESTI

[i]
Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.

- Zvijeri! - dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!

- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili...

Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VIHOR

[i]
Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis'o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad'o sam junački krikove bola
A mišlju prob'o volšebolni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,
A gdje zateći veče.

Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!

I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak'o užasa svijetom bježi,

Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!


Hamza Humo

[/i]

22.04.2005.

DOM NA CESTI

[i]
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.


Vesna Parun

[/i]

22.04.2005.

PISMO

[i]
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veca nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od cega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidiš i poželim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.


Zvonimir Golob

[/i]

22.04.2005.

MALI MLJEKAR

[i]
Išao je Hlapić, išao po mraku vrlo dugo ulicama, jer je grad bio velik. Već je bio prošao toliko ulica da ga majstor Mrkonja više ne bi mogao naći.
Još uvijek je išao Hlapić, a onda je počeo svitati dan, pa nije bilo više tako tamno. U posljednjoj ulici grada susretne Hlapić jednoga starca, koji je na malim kolima i na malom magarcu dovezao mnogo posuda s mlijekom u grad. Kola i magarac bili su vrlo lijepi, ali siromah starac bio je slab i pogrbljen. Starac je s kolima stao pred jednom trokatnom kućom, koja je bila tako visoka da je na najviše njezine prozore još uvijek mjesec gledao.
Kad je starac s magarcem stao pred kućom, uhvati on jednu posudu punu mlijeka i htjede je odnijeti u kuću. No kako je bio slab, potepe se na prvoj stubi, te malo da nije pao. Počne jadikovati i sjedne na stube pred kućom.
Uto dođe Hlapić u zelenim hlačama i crvenoj košulji, s krasnim čizmicama i sjajnom kapom. Kad ga je starac vidio, tako se začudio da je prestao jadikovati.
"Dajte, djede, ja ću vam ponijeti mlijeko u kuću", reče Hlapić.
"A otkuda si ti?" upita djed čudnoga Hlapića.
Hlapić nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato reče: "Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem."
Starac je znao da se Hlapić šali, ali mu se tako svidio da je prestao jadikovati, pače se i nasmijao.
"U koji kat treba odnijeti mlijeko?" upita Hlapić.
"U treći kat", reče starac.
Hlapić je bio vrlo jak i uhvati tešku posudu, pa je odnese kao pero u kuću.

Na stubama je bio još mrak.
Dođe Hlapić s posudom u prvi, onda u drugi, pa konačno i u treći kat. Treći kat bio je tako visoko da je tamo još mjesec gledao na prozore.
Na stubama je bilo sasvim tamno, a u mraku je ležalo na stubama nešto sasvim crno. Samo su se dvije točke sjajile kao dvije crvene svijeće. To je bila dakako mačka, a njezine su se oči krijesile kao crvene svijeće. "O molim", reče Hlapić mački, "ja sam već donio mlijeko, samo mi izvolite pokazati put."
Mačka digne veselo rep i potrči pred Hlapićem do jednih vrata.
Tu Hlapić potraži zvono i pozvoni.
Sluškinja otključa vrata i otvori.
Kad je vidjela šarenoga Hlapića, uplaši se sluškinja, vrisne u sav glas i pljesne rukama. Mačka se uplaši od njezinoga vriska, pa skoči Hlapiću na glavu, a s glave sluškinji na rame, i onda preko ramena pljus! ravno u lonac pun vode.
Sad da je tko mogao vidjeti tu komediju!
Mačka mijauče, voda štrca, lonac se kotrlja, Hlapić skače da ne smoči čizmice, a sluškinja se smije tako jako da se tresu stakla na prozorima.
"O! O!" smijala se sluškinja, "kakvo si ti šareno čudovište? Jesi li papiga ili djetao ili tko si?"
"Vi se varate, gospođice", reče Hlapić. "Ja sam Hlapić i nosim vam mlijeko. Starac je slab, pa ne može po stubama. No bolje bi bilo da nijeste vikali."
Sluškinja se sad još više smijala.
Zatim uzme od njega mlijeko, a kad je Hlapić s praznom posudom htio otići, uzme sluškinja svijeću i otprati ga po stubama dolje, jer joj se Hlapić svidio.
"A zašto vi, gospođice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad možete sad mene dolje pratiti, možete i sami po mlijeko", reče Hlapić. "Starac je vrlo slab, pa ne može nositi mlijeko na treći kat."
Sluškinja se zasrami što se nije sama na to sjetila i obeća Hlapiću da će ići odsada svaki dan sama dolje po mlijeko.
Hlapić pak obeća da će joj zato donijeti cvijeća s putovanja.
Kad je Hlapić došao dolje na ulicu k starcu, umoli ga da mu dopusti i dalje raznositi mlijeko, jer su kola još bila puna.
Starac to jedva dočeka, a Hlapić uhvati maloga magarca za uzde i počne razvoziti mlijeko. Pametni magarac znao je sam u koju kuću treba nositi mlijeko i sam je stao svagdje pred kućnim vratima. Hlapić se veoma čudio kako li je to pametan magarac i upitao je starca zašto ljudi tako pametnu životinju nazivaju magarcem ili oslom?
Starac je bio doduše vrlo star, ali ipak nije znao odgovoriti Hlapiću na to pitanje.
"Kad sam se rodio, već su magarci imali to ime", reče starac.
To Hlapiću nije bilo pravo i požalio je što ne zna bolje pisati. "Da znadem bolje pisati, napisao bih jednu knjigu o tome da se te pametne životinje okrste ljepšim imenom, a ime magarac ili osao da se ostavi za one stvorove koji ga zaslužuju", reče Hlapić.
Međutim se pametni magarac nije brinuo o tom kako ga ljudi nazivlju, niti o tom što govore Hlapić i starac o njem, nego je stao i nadalje pred onim vratima gdje je trebalo.
Hlapić je svakiput uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trčao uza stube.
Tako su kola bila začas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak.
Starac se zahvali dobromu Hlapiću i dade mu da se napije slatkoga mlijeka. Zatim ode starac s magarcem i sa svojim kolima dalje, a Hlapić ode svojim putem.

Već je bio bijeli dan.
Još malo je išao Hlapić, a onda izađe iz grada. I opet je još malo išao, pa nije bilo više nijedne kuće, već samo velika polja, grmlje, drveće i dugačka cesta. Grad se više nije vidio.
"Hvala Bogu", reče Hlapić i sjedne pod jedno drvo.
Bio je tako dremovan, jer je u noći malo spavao. Zato metne crvenu torbu pod glavu i legne u duboku travu.
Trava je bila mekana, ali je ipak bilo dosta tvrdo na njoj ležati. Ipak Hlapić usne slatko kao zec u travi.
Neka samo spava. Glavna je stvar da je majstor Mrkonja daleko - a još je glavnije da Hlapić ne zna koliko ga dobra, a koliko zla čeka na tom putu.
Kad bi on to znao, ne bi tako mirno spavao.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

IZGUBLJENI BISER

[i]
Jučer, još se srećom osmjehivao dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam
Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljeni san.


Enes Kisevic

[/i]

21.04.2005.

PARIZ

[i]
- Tata, ima li svaki grad Ajfelov toranj?
- Nema. Samo Pariz.
- Ima i Sarajevo.
- Gdje?
- Na onom brdu što se vidi kad se vraćamo kući.
- To brdo se zove Grdonj, a ono nije Ajfelov toranj nego televizijski relej.
- Šta je televizijski relej?
- To je antena odakle izlazi program. Kad bi neko sad srušio onaj relej, ne bismo imali sliku na televiziji.
- Ima li Pariz televizijski relej?
- Ima, puno više nego Sarajevo. Mislim da je jedan i na Ajfelovom tornju.
- A šta ima u Sarajevu što nema u Parizu?
- Grdonj.
- Ne zezaj. Fino te pitam.
- Fino ti kažem.
- Nema u Parizu brda?
- Ima, ali se drugačije zove.
- Ima li u Parizu tramvaja?
- Ima. Ima i metro. To je voz koji ide ispod zemlje.
- Zašto u Sarajevu nema metro?
- Zato što naš narod više voli kopati rovove nego podzemnu željeznicu.
- Ima li u Parizu ćevapa?
- Ima negdje, sigurno. Pariz je veliki grad.
- Veci od Sarajeva?
- Sarajevo je malo.
- Nije. Do Ilidže se putuje sat vremena.
- Prvo, Ilidža baš i nije Sarajevo, a drugo, putuje se sat vremena zato jer tramvaj ide sporo, a ne zato što je Ilidža daleko.
- Zašto ti ne voliš Sarajevo?
- Zato što mislim da treba voljeti ljude, a ne zgrade.
- E, sad sam se sjetila čega ima u Sarajevu a nema u Parizu!
- Čega?
- Sarajlija!
- Njih ima u cijelom svijetu.
- Oni nisu Sarajlije.
- Po čemu se to zna, ko jeste a ko nije Sarajlija?
- Sarajlije su oni koji žive u Sarajevu.
- Jesu li i stranci koji žive u Sarajevu Sarajlije?
- Nisu. Oni su stranci.
- A kad bismo mi sad otišli u Pariz, šta bismo bili?
- Izbjeglice.
- Izbjeglice su oni koje neko otjera iz njihove kuće. Nas niko ne tjera.
- Zašto bismo onda otišli?
- Da bolje živimo.
- A zašto sada loše živimo?
- Zato što nemamo gdje da vozimo bicikle i rolere, zato što su ljudi nervozni i bijesni, zato što kad ideš ulicom ili ti padaju ledenice na glavu ili te vozači okupaju do glave , zato što su oko nas minska polja, zato što onaj ko nije bio logističar u ratu ovdje ne vidi budučnost. Zato što svi idu.
- U Pariz?
- Iz Sarajeva.
- Šta je to logističar?
- To je čovjek koji koji se brine da borci u ratu dobiju sve što im ne treba.
- Ne kontam.
- Naprimjer, evo ti zadatak. Ti si logističar, i imaš sto maraka da kupiš čizme za pet boraca. Kožne cizme koštaju dvadeset maraka, a platnene čizme pet maraka. Koje čizme bi ti kupila?
- Sto..., dvadeset..., pet... Znam! Kupila bi pet kožnih čizama po dvadeset maraka, to je sto maraka!
- E zato ti nikad ne bi mogla biti logističar. Pravi logističar kupi deset platnenih čizama za pedeset maraka, i svi ga hvale kako je sposoban, jer je svakom borcu umjesto jednog para čizama dao dva.
- A šta bude sa onih drugih pedeset maraka?
- Ti ne bi mogla biti ni delegat u Skupštini!
- Zašto?
- Zato što oni ne postavljaju takva pitanja.
- Šta radi logičar sa onih pedeset maraka?
- Logističar. Uzme ih sebi.
- Je li on to zaradio?
- Nije, to su zaradili borci sa mokrim nogama.
- Hoće li on njima dati te pare?
- Neće. Kupiće fabriku čizama, a njima će dati posao u svojoj fabrici.
- To nije pravilno.
- Nije. Zato Sarajlije idu u Pariz.


Nenad Veličković, Po drugi put prvačić

[/i]

21.04.2005.

BOG I SUZE

[i]
ocu Ademu


U logor su odveli oca mog.
Plakao bih, da nije govorio:
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Moj otac je na Manjači.
Taj mrava nije zgazio.
Suzu je Bog, sine, ne plači
samo za radost stvorio.

Nad njim sad bdije mjesečev rog.
Zvijezdom se istočnom pokrio.
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

I dobih cedulju od oca svog,
u njoj je pogled sakrio.
Al ne plači, sine,
jer suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Nikad mu ne vidjeh zjenu rosnu,
on suzan svijet je prezreo.
Ne plači, oče, cijelu je Bosnu
Bog u suzu pretvorio.

(25. 7. 1992.)


Zilhad Kljucanin

[/i]

21.04.2005.

MORA

[i]
Bacih crnu kletvu na tebe
i izađoh sam pod nebo:
tamna nedjelja
Grčki vojnici i crne madone
bolnim sabljama takoše mi tijelo
i prenesoše preko kadulja

U tom prozoru gorjele ti nevine ruke
a Balordinom ne prođe niko živ
kad niz tijelo kliznuše riječi u raspadanju
U toj sobi bijah tako nepotreban
pa sutradan pa sutradan
bacih crnu kletnu na tebe
i izađoh sam pod nebo


Ibrahim Kajan

[/i]

21.04.2005.

BOSNA BOSONA

[i]
Kto će ih sačekati?
Koje vrijeme
i koji zemljin krug?
Idu a ne znaju puta,
govore a jezik zagubili.
I zemlju im, umalo,
ispod nogu ne oteše.
Al sjeti se jedan
da se Boson nekad zvao.
I povika:
"Bosna Bosona!"
"Nije to naša zemlja,
niti naše ime!"
"A kto vam to reče?"
"Oni iza Drine!"
I sjetiše se da oni već
dugo, predugo,
njihovim tragom idu
i sve zatiru.


Dzemaludin Alic

[/i]

21.04.2005.

OPROSTAJ BOGATASA

[I]
Ni lijesa skućio nisam,
a odlazim širokih grudi.
Moje najveće blago što stekoh
na ovoj zemlji bili su - ljudi.


Enes Kišević

[/i]

21.04.2005.

JADNI TOLSTOJ

[i]
Jadni Tolstoj!
Tri puta bi se prevrnuo u grobu
kad bi saznao
da u ulici s njegovim imenom
stanuje onaj
koji nam je doveo sav ovaj
ljudski otpad
i smjestio ga
iza artiljerijskih cijevi
po nasim brdima.


Izet Sarajlic

[/i]

21.04.2005.

PRIJATELJI

[i]
Bili su zajedno od ranog jutra. Prvo su otrčali do ciglane gdje su, iza leđa čuvara, maznuli dvije svježe, još nepečene cigle. Zamijesivši ih s vodom dobili su gustu, ljepljivu masu. Baš onakvu, kakva je dobra za gađanje. Teškim kuglicama gline su zasuli ploču sa imenom ulice sve dok se više ni slovo nije moglo pročitati.

Koza, stariji i zrikav deran, uze kamenčić između nožnih prstiju i baci ga podaleko. Mlađi, Žile, pokuša to isto, ali ne uspije da ga baci ni čestit metar. Da bi nekako opravdao svoj neuspjeh reče:
- Hako može najdalje od sve raje.., a zatim doda:
- Ja ne mogu zato što sam lomio palac.

Hodali su po parku, čupali travu bosim nogama, duvali jedan drugom maslačak u lice i kosu, smijali se i tobož tukli, provjerili da li je njihov "bunker", napravljen u gustom grmlju, još uvijek netaknut i neotkriven od druge raje. To mjesto im je služilo kao skrovište gdje su mogli da puše svoje prve cigarete kupljene na komad, a naveče, da neprimijećeni iz njega posmatraju ljubavne parove na klupama. U njemu su krojili planove o budućim avanturama, krili svoje drvene mačeve i strijele i lukove...

Kada su se umorili od jurcanja, sjedoše na kameni zid. Koza predloži:
- Ajmo maznut nešto iz zelenare?
Žile samo slegnu ramenima. Nije mu se mililo.

Sjedili su neko vrijeme šuteći, a onda se javi Žile. Tek tako. Da nešto kaže:
- Znaš li koji je najbrži auto na svijetu?
- ROJS-ROJS!
- E, vala, nije. "Plava ptica" je najbrži. A i ne kaže se ROJS-ROJS, nego ROLS-ROJS.

Kozi ne bi drago što ga Žile, mlađi, ispravlja. Šutio je, razmišljao nešto, a onda lukavo škiljeći svojim zrikavim okom najednom upita Žileta:
- Kako ti je stara?
Žile se trže:
- U bolnici je.
- Otkud znaš da je u bolnici? Što joj nikad ne odeš u posjetu?
- Nije ovdje u bolnici. U Beogradu je.
- Dobro, a kad će se vratiti?
- Treba skoro. Ne znam.
- Oš da ti ja kažem kad će se vratiti?
- Otkud ti? Kada? Kada to?
- Kad se i moj stari vrati iz Njemačke!
- A kad će se tvoj stari vratiti? Kakve on ima veze s mojom starom?
- Moj stari se neće nikada vratiti. Nikad.
- Šta lupaš budalo? Otkud ti znaš? Baš me briga za tvog starog! Moja stara će se vratiti, a uostalom - idem iduće nedjelje u Beograd da je posjetim... - slaga Žile.

Koza se kratko nasmije, pa reče:
- Lažeš!
Žiletu su se oči već punile suzama i on povika:
- Ne lažem! Ne lažem! To tebi za inat idem. A ti idi svom starom u Njemačku.

Koza ga pogleda, pa kad mu vidje suze u očima, bi mu krivo što je ovaj razgovor ikako i počinjao, pa prekide sve ono što je smislio u glavi da kaže Žiletu: kako se njegov stari neće vratiti, kao ni Žiletova majka, iz prostog razloga što nije postojao ni Beograd ni Njemačka, što su oboje bili mrtvi, davno su pokopani. Nema ih više. "Glina". Samo njih djecu to foliraju.

Skoči sa zida i viknu:
- Ko zadnji do zelenare: šupak!
Otrčaše niz ulicu.

Žile je trčao preko volje. Nešto mu se trgalo u duši.


Dario Dzamonja

[/i]

21.04.2005.

ZAMAGLJENO STAKLO

[i]
Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.


Zvonimir Golob

[/i]

21.04.2005.

BIJEG

[i]
U noći, kad je sve tvrdo spavalo, ustane Hlapić. Oko njega bilo je sve tamno kao u zatvorenoj škatulji.
Tiho kao miš izađe Hlapić iz kuhinje i uvuče se u radionicu. Kad je Hlapić zapalio žigicu, počelo je po podu na sve strane nešto šuškati, pucketati i bježati. To su bili miševi, koji su po noći griskali kožu. No Hlapić se nije osvrtao na njih, jer je imao još puno posla, da se pripravi za putovanje.
Najprije uzme Hlapić komad stare hartije i veliku postolarsku olovku. Onda sjedne na svoj mali stolac s tri noge i počne pisati pismo:

Vi ste htjeli bacati u oganj čizmice. Meni je to žao, pa idem u svijet da ih razgazim. Onda neće biti pretijesne. Budite bolji s Vašim drugim šegrtom. Dajte mu više juhe i mekši kruh. Čizme ću Vam vratiti.
Hlapić

To je Hlapić vrlo dugo pisao jer nije bio baš osobito vješt pisanju. Njegova slova bila su velika i grbava kao kruške.
Kad je Hlapić svršio to pismo, onda ustane vrlo tiho i prikopča pismo na pregaču majstorovu, koja je visjela na zidu. Zatim sjedne i počne pisati drugo pismo:

Draga gospojo!
Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali.
Vaš Hlapić

Onda opet ustane tiho i prikopča to pismo na pregaču majstoričinu. Majstoričina pregača visjela je također na zidu.
Zatim uzme Hlapić svoju crvenu kožnatu torbu i počne u nju trpati što mu je trebalo za putovanje. Najprije metne unutra komad kruha i komad slanine. To mu je bila njegova večera od jučer, jer je Hlapić bio jučer žalostan, pa nije mogao večerati.
U torbu metne jedan modar rubac, pa jedno šilo, malo dretve i nekoliko komadića kože. Hlapić je, naime, bio pravi mali majstor, a postolar ne može da bude bez šila i dretve, kao ni vojnik bez puške. Zatim metne u torbu još svoj mali nož i bila je puna.

Kad je to bilo gotovo, počeo se Hlapić odijevati za put.
Najprije uzme s klina svoje zelene hlače i obuče ih. Malo da nije zakreketao kad ih je obukao, tako je bio naučen na tu šalu! No morao je šutjeti kao miš da se ne probudi majstor Mrkonja, koji je spavao u drugoj sobi.
Zatim uzme Hlapić konac i pokrpa lakat na svojoj crveno košulji, pa je obuče. Iz kuta uzme i one krasne čizmice, radi kojih je jučer dobio batina.
Hlapić malo da nije zazviždao od veselja kad je obukao čizmice, tako su mu krasno stajale! No dakako da ni zviždati nije smio, jer bi se majstor probudio! Zatim je Hlapić htio uzeti svoju kapu. No ona je bila sasvim poderana i zaprljana.
Zato Hlapić uze komad sjajne kože, koja je ostala od čizmica i sašije od te kože široku vrpcu oko kape. Lako je njemu bilo šivati kožu kad je bio postolar!
Kapa se sada sjajila kao sunce i Hlapić je metne na glavu.
Tako je Hlapić bio gotov za putovanje. Imao je na sebi zelene hlače, crvenu košulju, krasne čizmice, sjajnu kapu i crvenu torbu preko ramena.
Izgledao je kao general nekakve čudnovate vojske!
Onda se odšulja Hlapić tiho, posve tiho iz radionice u dvorište.
Na dvorištu je bio svezan pas Bundaš. Hlapić i Bundaš bili su veliki prijatelji, zato Hlapić nije išao sada k njemu, jer je znao da će za njim cviljeti. A Hlapiću je ionako bilo teško i žao ostaviti Bundaša.
Baš kad je Hlapić izašao na dvorište i razmišljao bi li išao zagrliti Bundaša, počne majstor Mrkonja u sobi kašljati. Majstor je samo u snu kašljao. Greblo ga je u vratu, jer je jučer odveć na Hlapića vikao. Kad je Hlapić čuo da majstor kašlje, bilo mu je strašno. Uplašio se, jer je mislio da se majstor Mrkonja probudio: "Bježi sad, Hlapiću, što brže možeš", reče on sam sebi.
Brzo se provuče napolje kroz velika kućna vrata, koja srećom nisu bila zaključana, i bio je na ulici.
Na ulici je bio još crn mrak. Kuće su izgledale velike do neba, a Hlapić je išao po ulici vrlo živo. Nigdje nije bilo nikoga; svi su ljudi još spavali.
Tako je pobjegao Hlapić od majstora Mrkonje.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

21.04.2005.

DIJALOG U TUĐINI

[i]
- Vidi se da dolazite iz Sarajeva?

- Po čemu se vidi da dolazim iz Sarajeva?

- Pa, vaši tekstovi su puni seksa i krvi.

- Ali ja više ne pišem o seksu.

- Znači, ostala je samo krv.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/i]

21.04.2005.

ZAPIS O VREMENU

[i]
interesantan je dijalog u ovom vremenu
on briše glumački strah
pri razgovoru je potrebno isključiti sva čula
i riječima igrati šah
recimo
misliš crne
a vučeš figure bijele boje
pritom se velemajstorski smiješiš
i tapšeš očima sekundante svoje
dok protivnik sve tvoje aluzije
analizira figurom ironije
njegovompotezu i kralj se klanja
jer zadaje mat bez otvaranja
sve one
koji u ovo vrijeme
skončaše prirodnom smrti
valja sahraniti u poeme
tom bitku mauzolej valja podignuti
s balzamiranom vatrom
u vulkana aleji
pa nek zlatno tele zemaljsko
u prometeje bleji
ovo je zapis o jednom poluvremenu
kojem i svemirski sistem škodi
dok mladež sve više uči od sunca
što samo sebe rađa i vodi


Enes Kisevic

[/i]

21.04.2005.

OVA PUCNJAVA

[i]
Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti. A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!
A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.


Marko Vesovic

[/i]

20.04.2005.

BARBIN ROMAN

[i]
U ljeto 1994. Barba se vratio s olovskog ratišta. A u Sarajevo došla voda. Barba uđe u kadu i, pošto nije bilo struje, upali svijeću da vidi kad se kupa. Legao u vodu, zapalio cigaretu, i sjetio se Profesora koji je rekao: "i moja pušačka strast je u ovom ratu dala lijep prilog bogaćenju sarajevskih lupeža". Zaželio je da zapjeva, ali se sjetio da ne umije pjevati ni borbene za koje ne treba sluh. Zagledao se u mrlju na zidu koja je podsjećala na Leonardovu, i zaspao. Uto je neko zalupao na vrata. Barba se probudi, vidi da svijeća gori, a on u sanduku: "Ovo sam ja umro!"

Poslije rata, Barba je često pričao da želi napisati roman koji počinje prizorom u kadi. Kucanjem bi ga probudio petnaestogodišnji Brus Li. Koji je bio kurir, i stalno molio da ga puste na prvu liniju. Ne puštaju ga, naravski. Plače: neće da je kurir, hoće da je borac, ište pušku. Nema pušaka ni za odrasle, kažu mu. Ti si kurir. Jednom je zarobio pušku. Uzmu mu je. Šta će tebi, treba iz nje da pucaju odrasli. On plače: ja sam je zarobio! Nek si. Ti si kurir. Nema puške za kurire. Posudi mu neko bombu. Uzmu mu i nju. Opet plače, hoće na prvu liniju: "Znam i ja šta je četnik! Umijem i ja četnika ubit!" Brus Li je u Titovoj poginuo od granate.

To bi bio roman o svemu, od Sarajki koje su smršale i po 20 kila i izgubile svu erotičnost - to smo se mi zaljubljivali u njihovu kilažu, govorio je Barba - pa do srpskih tobdžija koji su sa brda, prije ispaljenja granate, dovikivali: "Fataj je, Mujo!" Barba bi imao šta reći čak i o Izetbegoviću, u čijim je rukama bilo sve, pa ipak je imao prostodušni osmijeh koji kaže: ja sam čovjek iz baze!

Ne bi zaboravio zamor Saralija od ratnog nerada, ni rupe u polupanom staklu koje su ličile mapi Čehoslovačke ili Pirinejskog poluostrva, ni bjelosvjetske snimatelje koji su oko Sarajlija oblijetali kao gavrani oko mesa, ni polutamu sarajevskih podruma u kojoj, kad se probudiš, nikad ne znaš: smrkava li se ili sviće, ni Rašovu hanumu, masivnu kao danska krava, ni Emina Žugu čije su oči u Rašovu zatvoru vidjele mnogo staraca koji u miru nisu bili kadri da se bore za vlastiti život a kamoli u ratu za islamsku državu, ni borca koji mu je, kad je Barba došao da ga smijeni na položaju, kazao: "Pati nas onaj PAT vazdan", ni Safeta koji je odmah uočio osnovni zakon Rašovih logora: "Ako se i nađe koji Srbin da hoće pomoći, doturit paket, brzo ga nestane", ni Srpkinju kojoj je jednom od prvih granata ispaljenih na Dobrinju pogođen stan i zapaljena srpska književnost u sto knjiga, "i sad treba, je li, za njih da navijam? Nek navijaju oni koji ne znaju šta je knjiga. Koji nisu živjeli s knjigom. Kad su na zidu iza mojih leđa Tolstoj, Dostojevski, Fokner, Kafka, Andrić, osjećam se sigurnije. I lakše mi se izjutra sjetiti ko sam. Čak ih ne moram ni čitati. Razumjeće oni zašto ih ne otvaram. Mogu oni čekati. Njino je sve vrijeme 'odavde do vječnosti'".

Pa ono kad mu dođu ljudi sa sto priča, ali Barba odjednom ne može da ih sluša no gleda šta je od njih ostalo. Šta je od njih uradila Istorija. Izblijedjeli ko čoha od sunca, lica im iznošena ko nogavice na koljenima, a ostalo ono bezbojno, bezlično, ono najistinitije i najtrajnije u nama. Ono ničije. U ratu je Barba shvatio da su ljudi konji, a Istorija tatarin koji nosi poštu niotkog poslanu i nikom upućenu, ni na kojem jeziku pisanu, ali vratolomno juri da ne zakasni, pa se bijesni hatovi pod njom, između dvije poštanske stanice, pretvore u rage.

Ne bi zaboravio ni mladost. Kad je svijet prijao duši kao čaša hladnog piva iza duga pješačenja. Onda smo jedni drugima bili važni. Jer smo dijelili isti svijet. Potom se oženimo i zaposlimo, sklonimo u zasebne svjetiće iz zajedničkog. Prvo smo bili kao brodovi što se luci zajedno ljuljaju na istim talasima, a sad na uzburkanoj pučini posrće svaki za se.

Poneku sliku iz mladosti Barba bi pustio da, ko tica, proleti kroz roman. Era, koji je govorio brže no srpski pop kad sveti vodicu, na klupi u fakultetskom vrtu navalio na Anu. Skloni ruke, kaže Ana. Te riječi su više upućene ušima kolega - nek ne misle da joj se dopadaju zahvati Barbinog rukopipljivog prijatelja. Eto, i taj pridjev, odavno ga nije čuo, i on je umro s mladošću. Skloni ruke, kaže Ana, a Era, gluv, svojevoljno gluv kao zmija Svetog Avgustina, nastavlja je pretraživati kao da je policijski agent koji vrši premetačinu stana komunističkog pjesnika Zogovića. "Skloni ruke," kaže Ana. "Zašto?" - pita Era. "Suviše su - ruke!"

Bio bi to roman o svemu, a najviše o ženama u ratu. Jer nisu sve Sarajke izgubile erotičnost. Januar. Sarajlije su u zimskim kaputima, poneko u bundi, a ulicom prolazi žena golišava, u haljini kroz koju se vidi sve. Vidi se više no da haljine nema, baš kao u onom hadisu koji kaže: "Đavo je izmislio svilu da bi obučene žene mogle ići gole". I ova se obukla da bude gola i unese poremećaj u godišnja doba. U božji red vožnje.

Barba joj nije vidio lice, ali njena zadnjica i noge činile su posve izlišnim pitanje kakvo joj je lice: i mejt bi se za njom okrenuo. Umnoženu u destine primjeraka, odnijeće je desetine muškaraca u glavi, raznijeti ih na desetine strana, a ona o tome neće imati pojma. Ili hoće? Što bi ovakva izašla vani po ovoj zimi? Čak je pomislio da će oko nje svijet početi da se kupi kao oko sudara auta. Jedan čovjek, dok je ulazio u haustor, rekao je Barbi: "Ja bi je samo prutom malo šibo po onim guzicama".
Ali pisanje mu je išlo slabo. Smislio je pet verzija prve rečenice, a ni jednom nije bio zadovoljan, mada je znao da ga ne bi obrukao iskaz: "Prvo smo zajednički život proglasili prividom. Sad nam je prvid života zajednički". Ima punu glavu prvoklasnog materijala, ali kad sjedne da piše, mozak mu otkaže. Možda roman odbija da se napiše i zato što je u ratu bilo sve jasno: nešto kao zimska jasnoća svijeta kad mraz izoštri bridove svakog drveta i kamena, do bola ih izoštri, glasovi su razgovijetni kao iglom gavirani u sluh, a u umjetnosti trebalo bi da oko svega lebdi malo tajne, kao što su, u prijašanja vremena, stotine tajni lebdjele oko naziva i načina branja ljekovitog bilja i to mu je ako ne davalo, a sigurno pojačavalo snagu.

Ili je teško bilo pisati zato što rat, mušku stvar, ne umije gledati pretežno ženskim očima? "Ja oko žena umijem bolje u životu no u romanu". Ili je nevolja baš u tome što je znao mnogo? Jer roman nije samo bilježenje već i traženje istine? Zapisao je: "Zašto bi čovjek tražio istinu ako se ne bi osjećao kadar da je nađe, ako ne bi osjećao da je traženje istine jedan od zakona njegove prirode?" Treba je tražiti iako se zna da je neupotrebljiva kao makaze s jednim sječivom. Treba je tražiti uprkos tome što Barba nije sumnjao da će srpska Budućnost, po uzoru na članove sudskog vijeća iz Piljnjakove priče, odlučiti: "Karadžić, čovjek znamenit i pošten, slaviti ga i poštovati".

Znao je gdje treba tražiti istinu. Uoči kijameta, znao je da se u ratu, ako izbije, moraš opredijeliti, jer u Plutarhovom spisu piše da je Solonov zakon predviđao gubitak građanskih prava za ljude koji se, kad je pobuna ili prevrat u Atini, nisu opredijelili ni za jedan tabor. Ako si želio opredijeliti se istinski, a ne - vraćajući se svom jatu - postati mrtvac savršeno prilagođen onom ludilu, što se od tebe i očekivalo, morao si se osvrnuti oko sebe. I Barba se osvrnuo: gdje se, ako ne u iskustvu žrtve, mogu tražiti najdublje ratne istine? Znao je gdje da traži istinu, ali posao nije htio da krene. O svom romanu je Barba pričao blistavo, ali ga pero nije htjelo.


P. S. Zaustavlja me na ulici krupan čovjek i pita: jesam li Marko Vešović. Jesam. "Znate li da je Barba umro?" "Ne! Kad?" "Prije po godine. Raznio ga rak. Galopirajući. Za mjesec i po." Ovaj tekst je skroman spomenik romanu koji nikad neće biti napisan, ali znam da bi bio odličan.


Marko Vešović

[/i]

20.04.2005.

ČIZMICE

[i]
Neki bogati gospodin naručio je kod majstora Mrkonje čizmice za svoga malog sina.
Čizme su bile vrlo lijepe. Njihove sare sjajile su se kao sunce. Sam Hlapić zabijao je klince u te čizme. No kad je gospodin došao sa svojim sinom po čizme i kad je sin obuo čizme, bile su one na nesreću pretijesne. Zato gospodin nije htio čizme uzeti ni platiti, pa se majstor Mrkonja popravdao s njim. Gospodin uza sve to nije htio uzeti ni platiti čizme.
Kad je gospodin otišao, počne majstor Mrkonja bjesnjeti i vikati na Hlapića:
"Ti se, nevaljalče, to skrivio! Ti lijenštino! Ti ništarijo! Ti si kriv da su čizme tijesne!" Strašno je vikao Mrkonja. Onda uhvati one čizme i izbije Hlapića sa čizmicama po leđima. To je bilo odviše nepravedno, jer je majstor sam krojio čizme, pa Hlapić nije bio kriv što su bile pretijesne. No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao što je pravo, a što krivo.
On dakle izbije Hlapića čizmicama po leđima, baci čizme u kut i reče svojoj ženi: "Sjutra ćeš ih u vatru baciti. Neću više da vidim tih čizama. Onda se okrenuo kao lav prema Hlapiću i zagrozio mu se svojom velikom šakom i gromkim glasom: "Čizme će izgorjeti, ali ti ćeš mi, lijenštino, još platiti za njih." To je značilo da će Hlapić još dobiti batina radi tih čizama.
Kad je Hlapić naveče toga dana išao spavati, nije on ni fućkao ni pjevao kao obično, nego je nešto razmišljao.
Hlapić je spavao u kuhinji na podu kraj štednjaka. Tamo je imao jednu tvrdu slamnjaču, poderan gunj i komadić svijeće utaknut u jednom krumpiru, jer nije imao svijećnjaka.
Legne dakle Hlapić na svoju slamnjaču, ugasne svijeću koja je još malo virila iz krumpira i počne razmišljati. Mislio je Hlapić, mislio, a onda odluči da će u noći pobjeći od majstora Mrkonje i da će otići u svijet. Premda to nije bilo lako, a bilo je i pogibeljno, ipak je Hlapić to izveo. Što god šegrt može da zamisli, to može i izvesti.


Ivana Brlic Mazuranic, Čudnovate zgode šegrta Hlapića

[/i]

20.04.2005.

SUNCE

[i]
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmedj ledenih planina

Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko

Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stize do njene utrobe i njenog srca

Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdize se kao tica krilima iznad same tame

I obasja sve staze sva raskršca i stramputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice

Zagrlismo se tada kao da smo cekali samo na to

Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili

Nije navracalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta

Mlado sunce se nenadno iskrade od nas

Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada moze da zna

I mozda bismo ga zaboravili kao lijepu slucajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bicem ne grijemo još

Od onih davnih njegovih zlatnih i topli dlanova


Mak Dizdar

[/i]

20.04.2005.

ČISTOĆA

[i]
Mnogi su poginuli perući veš na Miljacki. Zakačio ih snajper ili geler od granate. Ovdje žive uredni ljudi koji mnogo polažu na čistoću. Jedan koji ne voli urednost, jer u njoj vidi zabrinjavajući nedostatak individualnosti, pita:
"Šta je važnije - biti čist i mrtav, ili živ, a prljav?"
Ipak, među živima je mnogo više čistih, nego prljavih. Za njih je higijena predstavljala dosluh sa civilizacijom. Zato su tako fanatično insistirali na pranju. Miljacka je zaslužna što ljudi ulicama hodaju čisti: u opranim, a neispeglanim majicama.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[/i]

20.04.2005.

TIJELO ŽENE

[i]
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.


Zvonimir Golob

[/i]

20.04.2005.

TAJ PONOCNI BLUES

[i]
ona pije votku od 0,5 dl
on pije bistri sok od jabuke
jer se boji da mu se nece dici
kad odu u krevet da uporede mitologije
ona pije votku jer je pali njen okus u ustima
i jer zna da je dovoljno da je on poljubi
i da je uhvati za sise, onda ona siri noge
i njoj se "dize"
ona je popila osam casica votke
isto toliko je on popio sokova
dok se kapilari sire po njenim bjeonjacama
i pogled postaje razrok
on "strika" nogama ispod stola
odlaze u krevet da uporede mitologije
njemu se dize i on joj uvaljuje jezik u usta
hvata je za sise, ona siri noge i njoj se dize
nakon karanja, dok se misici opustaju
zapale jedan joint, tada je za njih
svijet proziran ko tekila u kristalnoj casi
jer su kolutovi dima zapravo okna percepcije
hvatac snova visi na zidu do njenog ramena
poster Chea i ostala ikonografija
mirisne svijece gore u uglovima sobe
cini im se da je to taj ponocni blues.


Faruk Sehic

[/i]

19.04.2005.

ŠEGRT HLAPIĆ

[i]
MALIM ČITATELJIMA

Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića.
Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.
Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: "Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? Zar on treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da traži izgubljene guske?"
No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva. Pa kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći će oni: "Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet."
Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo. No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.
Sjednite dakle na prag i čitajte!


KOD MAJSTORA MRKONJE

I.
ŠEGRT HLAPIĆ

Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.
Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla.
Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda.
Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati.
Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan.
Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapića je jako voljela.
Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kruha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac.
Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je "kre-kre" kao žaba kad god je obukao zelene hlače.
Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući.
Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.


Ivana Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića

[/i]
(nastavice se)

19.04.2005.

ZAPIS O RIJECI

[i]
Jutros se jedan vrutak probudi u meni

U podne poce da tece
Poce da buja da se pjeni

Navece oblinom velike rijeke obrameni

Ukasne case noci
Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne
Nemirni koraci moji kao cudo svako pohode


Mak Dizdar

[/i]

19.04.2005.

DA JE U SVEMU TINJAO BAREM...

[i]
Bratu Edi


Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo -
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.


Abdulah Sidran

[/i]

19.04.2005.

CETNICKI POLOZAJ

[i]
Prvo je stigao rovokopac, u zemlji je izdubio rovove, a kamionom su dovukli betonske ploce kojim su ih oblozili. Sa strane su ukopani tenkovi tako da im samo cijevi vire. I topovi. Izvan su dometa nasih pusaka. Mozda bi u takvim rovovima mogli i prezimiti? Sada je avgust; iz Nisa im stize duhan, iz Prokuplja rakija. Ne znam odakle im dovode zenske, a i njih sam, kroz dogled, vidio. Jedna je postavila dusek za plazu uz rov i u kupacem kostimu se sunca. Lezi tako satima. Onda ustane, pride topu, povuce kanap i nasumce ispali granatu prema gradu. Na trenutak osluskuje i gleda u izvor praska; i jos se, nevino, propne na prste. A onda se vrati nazad, tijelo maze mlijekom za suncanje i sasvim se predaje svom miru.


Semezdin Mehmedinovic, Sarajevo blues

[/i]

19.04.2005.

SARAJEVO NIJE SALA

[i]
Sve o cem sam ikad pjevao
lezi ponad tih obala
pod nogama, Sarajevo
vijenac basci i mahala
lani, danas, do godine
praznina je ista
slutim
zeljno srce dovodi me
da posjedim, da usutim
kad bih spokoj da dokucim
krocim tu na vrelo volje
dignem ruke i proucim
i bude mi lakse, bolje
ovo mjesto puno pruza
a malo ceg je tu
sem sjena, dva kamena, jedna ruza
i Trebevic uspomena
kao jeka iz daleka
kao plac za moreplovcem
ta tisina, blaga neka
razlijeze se Alifakovcem
i molim se visoj sili
da su za te bedem vjere
nisani nanisanili
ljepotu sto nema mjere
sve sto blista dole, evo
tvoj je odraz
tvoja hvala
pod nogama ti Sarajevo
Sarajevo nije sala!!!!!!


Benjamin Isovic

[/i]

19.04.2005.

S GLAVOM CVIJETA

[i]
Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,
presnen, za ovo tijelo u duši.
Ko cvijet što se lomi pod teškom glavom
i mene ce tvoja ljepota da skrši.


Enes Kisevic

[/i]

16.04.2005.

RADOST OMERA GRBE

[i]
Sišavši niz strmenitu glavicu, oznojen i umoran, Omer se zaustavi kod plitkog vrela, što je izbijalo ispod oveće gomile krupnog, okrhanog i isprebijanog kamenja; zbaci s leđa rasklimanu krošnju koja ga počela žuljiti, pa, izuvši postule i podignuvši dugačke nogavice čakšira, lijeno zagazi u vodu i poče se umivati.

Golemo, išarano kamenje, nadneseno, upravo pogureno nad vodom, ogledalo se u njoj, te je izgledalo kao da je dolje potonula druga jedna, još veća gomila, naopako okrenuta. Široki, jaki mlazevi koji su otuda ključali, izbijali i kovitlali se, prelijevali su se u raznim bojama i čas modri, čas mrki, čas ružičasti talasi klizali su i dolijetali čak do tankih, čvorastih, krivih Omerovih noga, obujmljivali ih i umivali, i bježeći natrag kao rugajući se pokazivali mu čitavu sliku njihovu, na kojoj su izgledale još tanje i još krivlje, i koja, što su oni više bježali i izmicali, sve se više protezala i utanjivala, dok mu, napošljetku, u tom čudnom ogledalu noge nijesu postale potpuno slične dvjema dugačkim, šarenim, iskrivljenim granama, koje su pri vrhu spojene kao čvorugavom gukom nekom, na kojoj se ništa nije moglo dobro raspoznati.

- Ih!... I u vodi sam nakazan - tužno prošapta Omer, otirući lice širokim, čađavim rukavom košuljinim i izmičući se na leđa. – Ih!… I voda mi se ruga...

Pa sjede na travu, izvadi iz njedara skušljanu prljavu duhankesu i poče zamotavati cigar.

- Jedan, dva, tri, četiri, pet - poče brojati voćke u obližnjem vinogradu, okrečući se od vrela i kao plašeći se da mu mrska slika ona ponovo ne iskrsne pred oči. - Šest, sedam, osam...

I škrgutnuvši zubima tresnu duhankesom o travu.

- Blago onom ko je lijep! - viknu iznenada. - Blago njemu!

U ljutini izgledao je još ružniji, odvratniji, nakazniji. Teška, velika, ćoškasta glava njegova, sa širokim oklepljenim ušima, kao da još više utonu među nakrivljena ramena i kao da potpuno sraste sa uzdignutom, šiljastom grbom na leđima, radi koje ga i prozvali Grbo; debeli spljoskani nos još se više raširi i nadeblja, a golema, opuštena donja usna, na kojoj se uvijek bijelila sitna pjena, kao da se spusti čak do brade i čudnovato poče podrhtavati. I kao što bi u čaršiji obično udario u psovke i nečuvena proklinjanja čim bi ga počeli dražiti i rugati mu se, dođe mu sada i da opsuje, i da podvikne, i da prokune sve i svakoga na svijetu.

- Eh, što ja nijesam?… Eh, što ja nijesam?...

Pa, ne mogavši da dovrši, opet šrkgutnu zubima, stište šake i naglo dohvativši krošnju, uze čitavu pregršt trešanja, napuni usta i brzo poče žvakati.

Zašušta drveće u vinogradu i jaka sunčana svjetlost kao da preli mlado, mekano lišće čistim, žeženim zlatom; između lišća, krupne, zrele trešnje počeše goriti kao razasuti golemi merdžani na širokim tokama junačkim, a nekolike kite, pri vrhovima, ponosito uzdignute, uzvijahu se i poigravahu poput veselih plamenova na debelim buktinjama. Nekolike ševe zaplivaše kroz svjetlost i izdigoše se u visinu, a kosovac jedan, poplašen, zaleprša u obližnjem plotu, iskoči na granu i ljuljajući se poče zviždukati.

- Nos' te đavo! - Ljutito uzviknu Omer i baci nekoliko trešanja prema njemu. - Bježi!…

I otjeravši ga, nauznačke podmetnu ruke pod glavu i poče premišljati.

Poče u pameti prebrajati sve čaršilije, koje ga neprestano zadirkivale, podsmijavale mu se. Svaki put, kad bi naljegao ispred njihovih dućana, dozivali ga oni i pitali šta je ”u torbi”, nazivajući mu grbu torbom i ukazujući na nju. I nudili ga da sjedne s njima, da im kaže kad će se ženiti i koju će djevojku uzeti... Svi su znali da vječito optrkuje oko djevojaka, da pristaje za njima vrišteći i škrgućući zubima, pa ga zato i pitali. Napomnjali mu i sami imena nekih ljepotica i predlagali da ih zaprosi. Čak su nagovarali i neke djevojke da se malo ”našale s njime”, da ga podraže. I čim bi se on, Omer, približio, izvirivale su ga iza kanata, smijale se na njega, javljale se. ”Opet si ti lijep, Omere”, uzviknula bi poneka lukavo, i on je odmah zastajao, osvrćao se i, šireći dugačke ruke pristupao vratima i upuštao se u razgovor.

- Hajde nam donesi vode! - zapovijedale bi mu.

On je odmah išao i donosio vode.

- Hajde kupi oraha!

Odlazio je i kupovao orahe.

I slušao sve šta bi mu koja zapovijedila i, požudno ih gledajući, stenjao, krivio lice, komešao ramenima. Zatim je odmah pitao jednu po jednu hoće li poći za njega, odmah je prosio. Hvalio se kako ima svoju kućicu, svoj vinograd i svoju baštu; obećavao je slušati ženu najpokornije i hraniti je samim trešnjama. Pa opet ga sve odbijale, sve mu plazile jezik, gonile ga.

- A što me nećeš?… Što?… - pitao je očajno, udaralući se u prsa i vrišteći prema njima. - Zar ja nisam čojek?

Fati Hasan-aginoj, koja mu se najviše sviđala, za puna dva mjeseca dolazio je pod pendžere, po noći, i ostavljao među demirima po nekolike kite ruža. I spavao je u bašti njezinoj, na granama velike šandude, samo da joj otuda može gledati u sobu, kada se pred spavanje počne svlačiti i kada u lahkim haljinama, počne da se lomi i da se proteže iznad dušeka, odižući ruke iznad glave i rasipajući kosu po plećima.

- Hajde za me... Hajde za me! - molio je nekoliko puta, pristajući za njom. - Eno sam uredio sobu... pa za tebe... pa okitio... same šeboje rasuo po šilti.

A kad se ona, nakrivivši glavu i napućivši usne, okretala od njega, jednako je pristajao i jednako mucao:

- Hajde... željan sam te... Hodi!

Svake jeseni, tako, prosio je po nekoliko njih i neprestano uređivao kuću. Nabavio i ćilime, i šilta, i jastuke, kupio ogledala, sahane, tepsije. Načinio i ljuljajku za djecu, i kolica, i čitavu dužinu raznih svirala i pušćica. Što ga više odbijali, on sve više nabavljao, kupovao, uređivao.

- Daće Alah! - uzdisao je neveselo, čećkajući se po obrijanoj glavi. - I ja sam čojek... I mene da omiluje neko, zagrli, stisne... Eh... Kuća svoja! ... Đeca!…

Krupna, zlatna zundulja, čija se dva krila blistala kao dvije kaplje rose, zundajući obleti nekoliko puta uokrug iznad Omerove glave i iznenada, naglo, spusti mu se na čelo.

- Iš!
- Zzzzzz...
- Bježi!

Udari se rukom po čelu i naglo se ispravi. Mrgodno pogleda za zunduljom, koja mu opet iznad glave oblijetaše, opet zgrabi šaku trešanja i napuni usta.

- Da mi je ’vako đecu okupiti oko krošnje, - reče - pa da mi ištu trešanja, a ja tokorse ne dam...

”Daj kopiljane!…” Hehe…

U vinogradu nešto poče šuštati, nekoliko grana počeše se uvijati, krhati...

- Šta je no? - muklo progunđa Omer, prenuvši se. - Ko je sad?…

Neko zapjeva:

Crna zemljo i zelena travo,
Što me nisi pokrila odavno,
Da ne gledam jada golemoga
Da mi drugi moju dragu ljubi...

- Ko li je ono?

Omer nadnese ruku nad oči, da bolje vidi.

- Nurija, duše mi!... viknu začuđeno. - Nurija Ciganka!... Opet krade!... I krade i pjeva!...

Na jednoj trešnji, u vinogradu, kroz tanko zgusnuto granje, provirivao je čitav opušteni tur dugačkih, šarenih dimija, a iznad njega, među granama, providele se mrke, debele ruke i žutom šamijom pokrivena glava Nurije Ciganke, poznate Nurije, skitačice, koju su svi nazivali sumahnutom i koja ništa ni radila nije, nego išla, lutala, hodala po mahalama, selima, baštama i vinogradima, prosila, krala i, pjevajući pijanim momcima, i sama pila s njima, opijala se, igrala... Omer je nekollko puta viđao pijanu i tad ga i ona, kao i svi drugi grdila, psovala, rugala mu se. Tad je i bježao od nje, sakrivao se, uklanjao. I, - kao po nagonu nekom, - i sad se pridiže i prihvati za krošnju, da opet pođe, da se izmakne.

Omere, jesi li ti to? - iznenada viknu ona i promoli bucmastu, čupavu glavu kroz lišće trešnjevo

Evo ja - surovo odgovori Omer, okrećući joj leđa. - Ja sam, pa šta ćeš?…

Nurija se zasmija.

- Hodi da jedemo trešanja - zovnu ga.
- Neću ja tuđih - okosi se Omer žešće. - Jok!
- Ovo je Bog dao... Ovo je svačije... I za nas i za tice...
- Lažeš… Tuđe je...

I snizivši glas dodade prijekorno

- To ne valja... Ako si željna trešanja, evo u mene... Imam ja...
- I ti ukr’o? - zapita ona živo i izvi se na jednoj grani. - Hihi...
- Jok!… Ovo je iz mog vinograda - ponosito odgovori Omer. - Moje je...
- Hihi...
- Ne lažem ja... Dođi da vidiš - osiječe on, uvrijeđen.

Nurija se zaljulja na grani i brzo skoči.

- Eto me - viknu trčeći. - Da vidim tvoje kakve su... Hihi...

Omer povuče krošnju i gurnu je preda nju.

- Vidiš kako su krupne - reče zadovoljno. Dobre.
- I baš iz tvoga vinograda?
- Iz moga.

Nurija sjede pored krošnje, zabaci rukave od košulje do ramena i halapljivo poče jesti. Bucmasti obrazi, od kojih je jedan do polovice bio sakriven krajem šamije, koju je nebrižljivo prebacila preko glave, pa joj peševi padali po ramemma, - naduše se još više; oči ionako sitne dođoše jog sitnije, stisnuše se, a mali, manji od trešnje nos kao da se potpuno izgubi, sakri pod izdignutom, gotovo uspravljenom, gornjom usnom. Omeru se toga časa učini ružna, odvratna, mnogo ružnija od njega samoga, i od čudne radosti nekakve htjede uzviknuti, vrisnuti, napomenuti joj to... Ipak, pogledavši na obla, obnažena ramena i nabrekle debele mišice njezine kao da zaboravi na sve pa joj lagano pristupi i potapša po plećima.

Ih, ko si debela! - reče.

- Hodi!… jedi i ti! - brzo odvrati Nurija i pruži mu nekolike trešnje. - Sjedi.

Omer sjede uza nju, prekrsti noge i opet je potapša.

- I jaka si k’o zemlja!
- Zar?
- Plaha si!

Ona uze među prste jednu trešnju i uzvivši glavom, a zabacivši peševe šamije, uzviknu obijesno:

- Zini!

Omer poslušno zinu i naglo, ne žvačući proguta trešnju.

I začudo, ukoliko mu se ta ista Nurija maločas, prije nekoliko minuta, učinila ružna, utoliko mu se sad učinila lijepa, kršna, zamamljiva. Pod čitavim pljuskom meke, tople svjetlosti svijetlila se i ona, bujala, prelijevala se; obrazi joj se sada plamili, žarili, gorili, sitne oči širile se i čudno sijevale, gušterovi na mišicama podrhtavali, grčili se nekako, a žila kucavica, na obnaženom vratu, nabrekla joj, pomodrila, pa kao da se trza, odskače. I, gledajući je taku, u samome Omeru kao da se naglo poče trzati nešto, otimati. Neka toplina udari mu u glavu i kao da mu preko očiju prebaci gustu, mrku koprenu, nešto kao da poče rasti, uzavirati u njemu, i silna divlja snaga kao da ga nenadano poče raspinjati, dizati, goniti... Gotovo riknuvši, on obrgli Nuriju i privuče k sebi...

Negdje, nedaleko, ponovo zazvižda jedan kosovac i drugi mu se odmah odazva iz vinograda. Na vrh pogurene gomile one, iznad vrela, iskoči odnekuda jedno jare, odiže glavu prema nebu i poče vrečati, a ispod noga mu otiskoše se nekoliko kamena i sa silnom tutnjavom i hukom skotrljaše se u vodu. Nekolike vodene kapi poškropiše i Omera, koji je zajedno sa Nurijom kupio trešnje po travi i trpao ih u izvrnutu krošnju, - zaboravio i da je uspravi - a trpajući neprestano gledao u nju i blesavo se smijao. Činilo mu se kao da se ona sad stidi, snebiva i sakriva pogled od njega, i to ga nagonilo na smijeh. I želeći zar da je osokoli, hotimično je kupio baš one trešnje koje su bile bliže njojzi i tako svoje ruke miješao s njezinim.

- Eh... eh... vidiš... jopet ja nijesam toliko ružan - najpošlje se usudi da ponovo progovori. - Eto...

Nurija ne odgovori.

- Vidiš… i ja... imam dušu, tijelo… Svi su mislili da sam ništa... da ja… da ja nijesam ni za života… Pa je pomilova po obrazu.
- Samo ti... eto ... – reče meko. - Ti razumiješ... znaš... sve vidiš.

Nurija mu se sad nije činila samo jedna ljepotica nad ljepoticama nego i najpametnija, najrazumnija i najbolja djevojka na čitavom svijetu. Ko bi se samo i usudio da spomene sad njezinu sumahnitost, Omer bi bio gotov da se posvađa, pobije s njime.

- Hajde sa mnom - dodade tiho, kao sa strahom nekim, nadnoseći se nada nju. - Hajd.
- Đe? - zapita Nurija kratko i podiže glavu.
- Sa mnom… kući… da mi budeš žena…
- Tvoja?

Omer stisnu jedno oko i poče čupkati travu.

- Imam svoju kuću - prošapta - i svoj vinograd, bašću...
- A imaš li rakije? - brzo zapita Nurija.
- Biće, ako hoćeš, i rakije... Svega...

Nurija slegnu ramenima.

- Pa hajdemo - reče mirno. - Napićemo se.

Ustadoše oboje i krenuše prema šeheru. Nurija, uzabrala jednu grančicu, pa njome maše ispred očiju i zvižduče, a Omer uprtio krošnju na grbu pa kaska pored nje...

- Lijepo će nam biti, kad budemo zajedno - reče kaskajući. - Ček’o sam toliko... pa mi Alah posl’o tebe... pa ćeš viđet’ kakav sam ja…
- Daj mi groš! - uzviknu Nurija iznenada i zastade. - Imaš li?

Omer je pogleda.

- Što će ti?
- Da kupim oraha...

Omer se kucnu po džepu i namignu.

- Imam ja para - reče - i kupiću ti... Svaki dan kupovaću... I đeci ću kupovati vazda. Kad se vratim iz čaršije, pa kad me sretnu i zapitaju: ”Šta si donio, babo?” davaću im pregrštima.

Pa kroz zube procijedi:

- Otkad sam na to mislio!… Otkad sam to ček’o!…

Došavši do šehera, Omer ne htjede proći čaršijom, bojeći se, zar, da mu se čaršilije i pred Nurijom ne bi narugale. Odmah okrenu malim, krivudavim sokacima, kuda u to doba nikoga nijesu mogli sresti, osim nekolike kokoši što su čeprkale pred vratima i poneku mačku, koja je kunjala na pragu. Čak ni bllzu kuće nijesu nikoga pazili i Omer je sasvim mirno potegno veliki ključ iza pojasa, otvorio vrata i pustio Nuriju na avliju.

- E, ovo mi je kuća! - uzviknu spuštajući krošnju. - Moja kuća.
- Lijepa - reče Nurija i pogleda unaokolo.
- Je li?

I povede je u sobu.

- I puna, evo, i puna - dodade... - Svega ima... Sve sam ja... sve ovo... sve čekalo na ženu... na te...
- A đe ti je rakija? - zapita Nurija, sjedajući na šiltu. - Donesi!
- Sad će biti!...

Omer izvadi iz njedara veliki, šareni jagluk, sav uprljan, s mukom razdriješi na jednom ćošku zavezani rogalj, i izvadi nekoliko groša.

- Vidiš da imam - reče. -Sad će biti...

Pa brzo iziđe iz sobe i pođe u čaršiju. Nije se obazirao ni na koju stranu, makar što su ga iz mnogih dućana zvali i dozivali, makar što su podvikivali za njim. Sad se nije ni ljutio ni na koga, ni psovao. Neka viču, neka se rugaju koliko im drago, samo kad ga je Alah pogledao, kad ga nije ostavio sama, da ugine kao suho drvo, i on i pleme njegovo. I ko zna bi li se oni rugali, kad bi saznali za ovu neobičnu milost Alahovu?… Ko zna?... I Omer zamisli kako će se svi začuditi kad saznaju za ženidbu njegovu i dođe mu da se glasno zasmije, ondje, nasred čaršije. Može biti i zastidiće se tada svi pred njim i pokunjeno oboriti glave. Mnogi će mu, možebiti, i pozaviditi, kad drugi put prođe čaršijom, pa veseo, pa srećan... Ih!

Kupivši rakije brže bolje krenu kući i, čvrsto držeći bocu u džepu, poče smišljati kako bi se našalio s Nurijom, kako bi je prevario... Bi li slagao, izmislio štodog, pa da se ona začudi i tada da joj se nasmije? Bi li je malo naljutio?

- Šta bih

I, ne smislivši ništa, dođe do vrata, otvori ih i veselo, uzviknu.

- Evo!

Ne odazva se niko.

- Nurija! Evo rakije! - viknu jače i potrča u sobu.

Nikoga ni u sobi.

- Nurija!

Pa ispusti bocu i blesavo pogleda prema vratima.

- Duše mi, otišla je - promuca. - Pobjegla!

Ipak ne malaksa, niti poče očajavati. Neko ludo, neobično samopouzdanje, kao da ga svega opi, osvoji, kao da mu pamet pomuti. Brzo, ne razmigljajući, otrča u sobu, nađe svoje praznižno odijelo, što ga je oblačio svega dvaput u godini, o Bajramima - i žurno se poče oblačiti.

- I ja sam čojek - kresnu odlučno, zagledajući haljine... - I ja... Zna, ona...

Namještajući se uzviknu jače:

- Neću se više ni svlačiti, dok mi ne dođe jopet, dok je jopet ne domamim... Čekaću je ’vako, tražiću...

I ustrese ramenima, i škripnu zubima.

- Sto godina čekaću!… Muka je jedna dok Alah prvi put pomogne a potlje... potlje je kolaj!...

Omer naturi fes na čelo, udari se po širokom trabolozu i podbočivši se rukama o kukove iziđe iz avlije.

Niko ga nikad nije vidio tako nagizdana i tako ponosita.


Svetozar Corovic

[/i]

16.04.2005.

LEŠ

[i]
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski les u snijegu
onda smo produzili

nista se u meni nije promijenilo

slusao sam kako prsti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju zelju da se smijem
tebi

zato sto ovo mjesto zoves paklom
i bjezis odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji


Semezdin Mehmedinović

[/i]

16.04.2005.

SLOVO O KALIPSI

[i]
Placem
Zbog ljubavi tvoje sto napravi me robom
Zbog ljubavi sto oslobodit me ne moze
Places


Mak Dizdar

[/i]

16.04.2005.

PJESMA O NESTAJANJU

[i]
Kod Mostara, u Uborku
Devedeset i druge
ubise stotinu neduznih
A na jedanaesti septembar
Dvije hiljade i prve
u Njujorku
za tri hiljade nevinih
bijase Dan sudnji

Sta je stotinu u Uborku
Prema tri hiljade u Njujorku!

Za stotinu u Uborku
niko da se ni pocese po glavi
O tri hiljade u Njujorku
buba cijeli svijet
Kome je pravda na vrhu maca
Slavit ce pobjedu,grcajuc od placa

Svaka je suza gorka
Pala kraj Mostara il Njujorka

Kod Mostara, u malom Uborku
I u velikom dalekom Njujorku
Ko prezivi, i s dubokom ranom
Nadnesen bice nad nisanom
Ko na drugog crne prste upire
U zabludi slatkoj junacki umire

U povjesti bjese li uzorka
Za ono iz Uborka i ovo iz Njujorka

Zajedno ce u vjecnoj tmici
Boraviti dobitnici i gubitnici
Nad svima zjapit nebeska pucina
S tragom aviona kao paucina
U jadnom ce stanju
Biti i pjesma o nestajanu

Sta je stotinu u Uborku
Prema tri tisuce u Njujorku
I jos nebroj insana
Odavde do Afganistana...


Alija Kebo

[/i]

16.04.2005.

TAB'IJIN SPJEV O MOSTARU

[i]
Buduci si Ti cuvar i ovog i onog svijeta,
Moj Boze, sacuvaj od neprijatnosti grad Mostar!

U dusama gostiju (Mostar) ne ostavlja osjecaje tuga, briga i tudjine,
Njegove zelene poljane pruzaju srcu i dusi raspolozenje.

Jutarnji povjetarac kad pirne, rascvjetava ruze,
Cvijetnjak ljubavi i zelja odzvanja pjesmama hljada slavuja.

Ocaran sam gledajuci drvece sjenovita stasa,
Car njegovih potoka i rijeka obuzima disu koja cezne.

Njegov visoki privlacni luk uporedih s mladjakom mjesecom,
Ovaj neprikosnoveni most napravi graditelj svojim mudrim znanjem.

Most je rijeku uzeo u zagrljaj poput zarkog asika,
Srebrni luk preko rijeke je (nenadmasivi) projekat i djelo.

Njegov povijeni stas lici nebeskom svodu,
Obicaj mu je i posao ovozemne terete prenositi.

Kule na njegova dva kraja su velicanstvene kao planina Kaf,
Sta bi bilo kada bi posjetioci imali snagu kao ptica Anka.

Prijatelji (u Mostaru) su lijepe naravi skromna vladanja,
Poznati su po iskrenosti, i nikoga ne uznemiruju.

Iako se vidi neko prevrtljive naravi, ipak odabiru drustvo,
Graciozna vladanja ljepotice izvrsavaju obecanje.

Gdje god podjem, moja iskrena ljubav razbija mi brigu,
Nema kraja placu i jauku ovog zaljubljenog srca.

U ovom mjestu, o srce, nauci kako se veseli!
Jer se zna red i propis kako se ispija Dzemova casa.

Sve stanovnistvo, o Tab'ija, pijano je od ljubavnog vina,
Koketiranje s pametnom ljepoticom ima svoje cari.


Tabija

[/i]

16.04.2005.

ZASTO SE STAS MOSTARSKOG MOSTA POVIO

[i]
Zašto se stas mostarskog mosta povio?
Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko
zaljubljenik ima,
Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda?

Zar bi iz ociju danju nocu suze lijevao?
Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao
Zar je cudo što mu jedan kraj na istoku,
a drugi na zapadu zastao?

Mramor mu je zemljlnu kuglu osjajio,
Nebeski mlijecni put oko mu je ozracio.

Ovako visok luk ne vidje oko svijeta
A vanjština mu izgleda kao d?ga.

Cini se da je usred tekucice srebreni luk svezao
Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.
Jedna voda iznad, druga tece ispod njega,
Most, a voda iznad i ispod, o cuda!

Bogu hvala preko njeg' se danju-nocu
može preci,
Ovako divno mjesto zar se na svijetu
može naci?

Tako je visok da ti svekolik' svijet oznaci
Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli.

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi
Da su ga po Sulejmanovoj naredbi
divovi podigli.

Toliko visok luk podsjeca na svod vasione
Eh, ni ljudi ni meleci tako nešto nisu ugledali.

Ima li izvorišta, da od pocetka stalno izlazi?
A danju-nocu svijet kao voda prolazi.

Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,
A zimi, o cuda, kao more nadolazi.

Ponekad most u sredini tijesan postaje
A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje!

Cio svijet pomocu njega mir nalazi
O Gospodaru, od zlih ociju ga ti spasi!

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,
o Medžazijo,
Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu
ciniti ti pazi!


Medžazija Sanija Mostarac
(Mostar ? - Mostar 1610)

[/i]

15.04.2005.

STARA KUĆA

[i]
Prije dvadeset i nešto godina Abdulah Sidran je u svojim pjesmama, novinskim intervjuima i člancima gotovo opsesivno ponavljao metaforu kuće koja se ruši. Katkad je kroz nju govorio o ocu, ali češće je to bio osjećaj nekakvoga univerzalnog bezdomništva ili, bolje rečeno, ruševnosti i oronulosti kapija s kojih smo zakoračili u svijet.

U ono vrijeme Sidranova je metafora djelovala skoro egzotično. Na južnim izlazima iz Sarajeva nicale su goleme stambene lamele, naselja solidarnosti i betonske košnice s nekoliko hiljada čvrstih i stabilnih domova. Uz novu cestu prema Zenici, koju smo neko vrijeme nazivali i autoputem, gradile su se nove obiteljske kuće, na okolnim je brdima rasla cijela jedna domovina na dvije i na četiri vode, izgrađena na kredit, ili krvavo zarađena na gradilištima iračkih hidrocentrala, u oazama libijske pustinje, na njemačkih bauštelima...

Bilo je to vrijeme kada je cijela Bosna izgledala kao kuća koja se gradi. Zato su Sidranovi stihovi i riječi izgovorene u intervjuima te razrađene u filmskim scenarijima, djelovali poput izraza pretjerane pjesničke slobode, bujne mašte, urođenog pesimizma i stvaralačkog zanosa. Zbog svega toga, mislio je narod, Sidran i jest tako svjetski uspješan. Jer zamisli ti čovjeka koji je usred sve te izgradnje vidio baš kuću koja se ruši! Za tako je nešto baš trebalo imati i oko i fantaziju.

Ali, eto, došlo je vrijeme kada cijela Bosna staje u tu Sidranovu metaforu. To se, možda, i nije toliko primjećivalo dok je trajao rat, jer je u ratu svaka stvar činila jedno s vlastitim iščeznućem. Starost i trošnost nisu tad bile osnovni znakovi smrti. Zajedno s mladim ljudima nestajale su i nove kuće. Starost je u ratu metafora preživljavanja.

No, kada je rat jednom došao kraju, pa kad su još prošli i mjeseci radovanja miru, ljudi su počeli primjećivati koliko je sve oko njih postalo trošno i ruševno. A neki od njih tek tada su shvatili koliko su daleko od mjesta koje bi mogli nazvati domom. Dok misle o njemu, dok ga se sjećaju, taj se dom zapravo ruši. Posjećuju ga jednom u pet godina, kada im gazda Amerikanac ili Kanađanin da deset dana godišnjega odmora, ili kada skupe za avionsku kartu, pa stoje pred njim, pred svojim domom, i čini im se da su pred spomen kućom nekog svoga dalekog pretka.

Mjesto im je poznato, znaju svaki crijep na krovu i svako ulegnuće na fasadi, ali im je istovremeno strano i nepoznato, bolno i zastrašujuće kao misao o vlastitoj smrti. I onda kažu da će jednom to popraviti, dozidati, promijeniti crijep, opkopati temelje i zaliti ih betonom. Jednom kada budu imali vremena, kada im gazda da još deset dana godišnjega odmora.

Čovjeku je u prirodi da bježi od kuće koja se ruši, od doma koji više nije njegov. Ali rijetki imaju snage da pobjegnu zauvijek. Na albumu Prvi poljubac, jednom od kultnih djela poslijeratne narodnjačke scene, Halid Bešlić otpjevao je pjesmu Stara kuća, neku vrstu himne onih koji nisu mogli zauvijek pobjeći. U njoj je, na malo drukčiji način, ponovljeno ono o čemu je nekad pisao i govorio Abdulah Sidran, što samo znači da je jedan tmuran pjesnički osjećaj, koji je u svoja doba pripadao samo jednome čovjeku i njegovoj malobrojnoj publici, postao opće mjesto beskrajnoga niza individualnih stradanja. Taj niz je takav i toliki da će ih netko neoprezan nazvati kolektivnom nesrećom, iako bilo koji kolektiv s tim nema previše veze.

Zanimljivo je baš na primjeru Stare kuće pokazati koliko je nevažan kolektivni osjećaj u pojedinačnim bosanskim stradanjima. Naime, ta je pjesma upućena stotinama hiljada ljudi koji je mogu savršeno razumjeti i doživjeti je kao svoju, bilo da o svojoj staroj kući razmišljaju iz njemačke, američke ili neke puno bliže perspektive. U biti, nema razlike između čovjeka koji u Sarajevu misli o svome rodnom domu u Knežini ili na Sokocu, i onoga koji o tom domu sanja nekoliko hiljada kilometara dalje. Obojica brinu brigu o istome starom krovu i o tome kako "materi na oči ne znam kako bi", jer me dugo nije bilo.

Nekoliko stihova dalje Halid pjeva: "To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to." Izuzet iz konteksta, bio bi to stih neke patriotske ili nacionalističke pjesme, ali to nije jer se u pjesmi nigdje ne izgovori ime domovine ili naroda, niti se igdje aludira na njih. To je, jednostavno, pjesma o staroj kući, a neka sad učevan svijet dalje razmišlja kakva se značenja iza toga kriju. Onom drugom svijetu, koji je manje učevan, ili učevnost ne koristi gdje joj nije mjesto, to je pjesma o nečemu što je vrlo osobno i što s narodom i domovinom nema neposredne veze. Kao što nije imalo veze ni u Sidranova kućna vremena.

Stara kuća je do Boga tužna pjesma, kroz koju se potvrđuje i jedan vrlo zanimljiv fenomen. Novokomponovane pjesme u kojima se spominje nacija, pa i domovina, nikad ne postaju evergrini. Čak i one koje su napisane u ratu, svejedno jesu li u njima Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, trajale su kratko i brzo su ih zaboravljali i najžešći nacionalisti. Kada požele nešto reći o sebi i svojim stremljenjima, nacionalisti će pjevati pjesme od prije stotinjak godina, a kada bi pjevali o svome vremenu i vlastitoj ljudskoj nesreći, pjevaju pjesme u kojima se ne spominju država i nacija. Zato je na neki način i logično kad najzagriženiji tipovi padaju na repertoar Halida Bešlića i Harisa Džinovića. Potrebno im je da se osjete kao ljudi, nesretni ljudi, a pošto se inače toliko trude da budu samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, običnu ljudsku tugu intenzivnije će doživjeti nego sretnici koji su po dvadeset četiri sata dnevno samo ljudi.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

[/i]

15.04.2005.

JEDNO DRVO

[i]
Tamo na kopnu
Medju drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa liscem u granama
Sa pticama
U liscu

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krosnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Medju drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim


Mak Dizdar

[/i]

15.04.2005.

ZENA BI DA REKNE

[i]
I teku rijeci, teku iz grla.
Da li krikom ili vriskom
zene jedne, Bosnjakinjom je zovu,
grlo joj bijelo i glas grlice.
Nekada opojni merak prizivase
a sada rijeci, bolne do jeze,
sprzene nade u zaborav rone.
Glas po glas sada grca,
avaz bi pusti da izleti
ali ga tmusa u dusi gusi.

Rijeci bi da poteku,
kazivanje bi da svjedoci
o bolu, patnji, nesreci njenoj,
njenom bitku, sto Bosnjak joj ga dade
ne moze i nece, nece iz inata...

Ostace neka zena, zavijeka na putu.
Ici ce dignute glave i prkosa,
niko je nije zgazio do srzi,
slomio duh bosnjackih adeta...
Niko od krvoloka uspio nije
da uprlja i zgazi buducnost njenu,
beharom aprilskim, snjeznim posutu.

Ne mozes bolan, unistiti mene,
ne mozes bolan, sve ovo u meni,
ne mozes bolan...proklet bio...
Proklet na vijeke, vijeke paklene svoje.
A mene evo, EVO ME ZIVIM...
NIZ BASCU DZENETSKU CU DA SE SECEM!!!


Enisa Popovic Cengic

[/i]

15.04.2005.

U BUDIMPESTI

[i]
- I kosaru zelite?
- I kosaru dakako.
Zajedno s djurdjicama.
Zofiku, ipak - sapnuh u sebi -
ne vidjas svakoga dana.

Zakoracih u kisu.
Djurdjice disu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing - izustim.
I cvijece pruzim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naidjoh na staricu.
Trotoar mete.
Pridjoh bez rijeci. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuce u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Djurdjice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Zofiki zurim.
Oci mi gucu.
Budimpesta pod kisom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pjeske bi dosao da je vidi.


Enes Kisevic

[/i]

15.04.2005.

BIJELA NIRVANA

[i]
Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših zanesenih želja?
Moja je duša sita
kad sunca lijepo griju
a pale su krupne kiše.

Crvena krv ko plamen rumen i vreo
oblijece selom na bijelom suncu;
sljepoočnice biju
i ćutim: talasi zelenog žita
rastu i zriju.

Sunce, moja te misao voli
i tvome žaru ona srće smjelo.
Zrije.
U vlažnu zemlju prosiplje se iz nje
sjemenje svijetlo i zrelo.

I bijela ova klijališta dišu,
na moje grudi bronzane i svježe
korijenje se spušta u dubine tople :
svijet jedan raste i stvara se svijetom.

Podne je. Insekti zuje
i sjaje ko metal.
Ja pijem boje, mirise i zvuke,
ja ispijam svemir i rađam ga opet,
ja rastem sa zelenim biljem i cvijecem
i pružam ko cvjetove plave
svoje vrele ruke.

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio.


Isak Samokovlija

[/i]

15.04.2005.

BOSANSKI TRKAČI

[i]
Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.

Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.
Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.

Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.

Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.


Branko Copic

[/i]

13.04.2005.

CUDESNA SPRAVA

[i]
Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smje­la unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaser­vage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao ne­ko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajan­stveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cis­tim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
- Pa dasta je nego ziv - mirno kaze djed.
- Sat ziv?! - zabezekne se Sava.
- Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
- Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredi­vanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godi­ne lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
- Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogo­dine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobo­zno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, bice pazeno k'o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
- Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
- Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, lazi samo.
- Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce pre­ko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.

Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
- Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znas ga naviti, velis?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mje­secom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.


Branko Copic, Basta sljezove boje

[/i]

13.04.2005.

MATERINO SRCE

[i]
Bio jednom jedan, pa se skroz u jednu zaljubio.
-Bi l' posla za me?
- Bih, ali da mi materino srce na dlanu doneses.
Ode momak kuci, zivo srce materi iz njedara iscupa, pa poteci djevojci. Uto se spotace i pade, a majcino srce prosaputa:
- Jesi li se udario, sine?


Nedzad Ibrisimovic, Nakaza i vila

[/i]

13.04.2005.

ZAPIS O IZVORU

[i]
Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?


Mak Dizdar

[/i]

13.04.2005.

SPOZNAJA

[I]
Razmišljajući o dijalogu
između SRCA i RAZUMA
sviće mi spoznaja
da ONA onako u sebi
sva pocijepana
puna kompleksa
postaje samoj sebi
najveća prepreka -

Možda je to razlog
da je tako samcata?


Monika Hamzic Svabica

[/i]

13.04.2005.

HOĆE LI IŠTA O MENI ZNATI

[i]
Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?


Abdulah Sidran

[/i]

13.04.2005.

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE

[i]
Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!


Izet Sarajlić

[/i]

13.04.2005.

DRUŠTVENA IGRA

[i]
- Haj'mo po pet maraka da će Čelični pretrčati njivu.
- Pika li se ako pretrči ranjen, il' mora biti nedirnut?
- Bilo kako, samo da pretrči do b'jele kuće.

Čelični, nazvan tako zbog kožne narukvice sa niklanim bodljama, leži iza šupljikave betonske ograde. Glavu je pokrio rukama. Fina betonska prašina sipi mu po kosi. Nalazi se točno na pola puta do zaklona. Meci osamdesetčetvorke (puškomitraljez M-84 kalibra 7,62 mm s duplim barutnim punjenjem) udaraju u betonske stubove, prolaze kroz šupljine, zabijaju se u zemlju. Čelični ustaje, hvata zalet, rafal ga obara na zemlju. Ljubitelji kocke sjede ispod dunje u dubokom zaklonu.

- Čelo, jes' živ?
- Kurac je živ, vidiš da ne mrda, nit ječi.
- Ko mu je kriv, je l' ga neko tjer'o da pretrčava njivu preko dana, mog'o je sačekati noć - ubacuje se treći promatrač.

Čelični opet ustaje, pokreće zdepaste noge svom snagom. Kao da trči u mjestu. Njegova frizura "dugi vrat" vijori od ubrzanja. Osamdesetčetvorka radi svoj posao. Čelični finišira poput Bena Johnsona.

- Daj pet maraka.
- Daću ti kurac u vugla.
- Pa, je l' pretrč'o?
- Jes'.
- Je l' bilo fer i pošteno?
- Priznajem, jes'.
- A može l' u cigarama?
- Apsolutno romantićno.
- Apsolutno romantićno.

Čelični leđima oslonjen o hladni zid kuće vadi slomljene cigare iz džepa. Drhtavim prstima pripaljuje pola cigare. Popravlja frizuru. Skida prašinu i zemlju sa uniforme. Krv mu se vraća u lice. Noć pada kao as na desetku u kartama.


Faruk Sehic

[/i]

13.04.2005.

KAKO DA TI KAZEM

[i]
Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom

Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli

Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio

Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?


Enver Colakovic

[/i]

13.04.2005.

OSTRVA

[i]
Sprvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lisca su bila ukusnog Od vjetra Konacnog raskrsca
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna

Sada su ostrva na nase stope skrvila

Ako nas i ne bi mozda u celjusti mrznje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas vise
Skrila

Ostrva pod prstima cudnog budjenja
Ostrva za nasim kamenim placem
Ostrva oko naseg stalnog cedjenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiracem
Ostrva koja ce biti i koja su bila
I ostrva ona sto su se
Samo snila

Ostrva Ostrva Ostrva

Ostrva svuda oko nas

Ostrva blaga i draga

Ostrva i ova i ona

Ostrva
Sto su se
Ostrvila


Mak Dizdar

[/i]

13.04.2005.

POETIKA BOSNE

[I]
Pjevalo lisce i drvece.
Potoci bistri pjevali.
zvijezda se sa Bosnom dozivala.
I sumorom i grgorom i zuborom.
To je ta poetika Bosne.
Zapisana u zvijezdama,
u kamenu, u rijekama,
bacena medj brda osamljena.
To je ta suza,
em ti zemlju koja bosne nema.
Kad pjeva
Rijec joj nebesa dotice,
Bosno moja od cvjetanja
Kad place kamen bi se rasplakao,
Bosno moja poharana,
Neorana,
A voljena.
Takvu pjesmu Bosna ima
U rukama da je nosis
Kao djevojku.


Kasim Derakovic

[/i]

13.04.2005.

CVIJECE

[i]
Koliko cvjetova njeznih
u šumi svakog ljeta;
ne znamo imena cvijecu,
a ono za nas cvjeta.

Crveno, zlatno, plavo,
miriše usred trava;
kad mjesec ugasi nebo,
latice sklopi spava.

Ujutro, oprano rosom,
otvara trepavice
i cijelog dana gleda
šta rade bube, ptice.

I nasmijano ceka
da dodje neko znan,
da prodje djecak-putnik
sa toplim:dobar dan.

Samo je ponekad tuzno,
sred najljepšeg ljeta,
jer ne znamo mu ime,
a ono za nas cvjeta.


Nasiha Kapidzic Hadzic

[/i]

13.04.2005.

JESEN

[i]
Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem ni jednog slavuja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…


Aleksa Santic

[/i]

12.04.2005.

MODA

[i]
Imalo se od čega biti gospođa i u socijalizmu. Četvrtkom se kupovao zagrebački Svijet, petkom beogradski Bazar, a jednom mjesečno na red je dolazila Burda, puna nasmijanih Švabica, srna tužnih pogleda u sjevernim brezovim šumama, obučenih u šanel kostimiće svakakvih boja, u debele džempere s ogromnim kragnama, kapute koji su se vukli po suhom jesenjem lišću i one kratke koji su otkrivali bubrege i prepuštali ih utjecajima ledenih istočnih vjetrova koji su još uvijek stizali iz Sibira i njemačke gospođe činili tako zabrinutim za budućnost Svijeta. One su mislile da stižu komunisti i njihove strašne žene, bacačice kladiva i komesarke koje se ne namirišu parfemom nego se napare nad loncem punim kiselog kupusa. Nisu znale, nisu imale pojma da u Jugoslaviji neke nujne komunistkinje, drugarice iz osnovnih organizacija udruženog rada, preko starih novina kopiraju krojeve iz Burde i pred svako novo godišnje doba pretvaraju se u gospođe, nježne i tihe slavenske vile sa životima od hiljadu snova.

Sa cipelama je bilo malo teže. To se nije uvozilo, niti se moglo kopirati iz njemačkih modnih časopisa, pa se kupovalo u Alpini, Peku i Šimeckom. Međutim, kako je jugoslavenska industrija obuće bila i ostala, uz industriju namještaja, posljednji bastion real-socijalizma koji nije srušen sve dok krajem osamdesetih nije liberaliziran uvoz cipela, tako su prave gospođe bile osuđene da sakrivaju svoje noge pod stolice ili da kupuju sumnjivu švercovanu robu iz Trsta. Domaće ženske cipele početkom sedamdesetih izgledale su kao da ih je dizajnirao bugarski sindikat školskih čistačica i kao da je od svega ipak najvažnije da dobro žuljaju i da što duže traju. Proces razgaživanja cipela u žena je trajao skoro onoliko koliko su trajale i same cipele. Dakle, najmanje dvije sezone. Svaka gospođa nosila je vatu u čarapi, a u toalet nije odlazila da bi popravila šminku ili da bi nabrala ljubičice, nego da zalijepi novi hanzaplast na sva ona bolna mjesta koja su pokazivala u kolikoj su suprotnosti socijalistička industrija obuće i ženska anatomija. U ta vremena nije se išlo kozmetičarima, nego su pedikeri bili ti koji su sređivali ženski svijet i vraćali mu nadu u bolju sutrašnjicu i pobjedu tijela nad prolaznošću. Brojale su se na stotine hiljada sve kurje oči socijalističke ženstvenosti, stečene od loših cipela, ali su svi govorili da je to po nasljednoj liniji. Kad jednoga dana stignu talijanske cipele, pa još i domaća industrija počne razlikovati ljudsku nogu od drvenog modela ljudske noge, tada nikome neće pasti na pamet gdje se izgubila ta nasljedna linija i zašto žene više ne odlaze kod pedikera. Tada će i ženski gospodski pogled na svijet postati ontološki drukčiji: U ona vremena pedikeri su ih oslobađali bola, a danas ih kozmetičari oslobađaju ružnoće. Bol je stvaran i nitko ga bez velike potrebe ne izmišlja, a ružnoća je najčešće fikcija i utvara, himba i himera koja nije na licima žena ili muškaraca, nego je uglavnom u nevoljenim i usamljenim dušama onih koji gledaju ili onih koji su gledani. Ali to je već mudrovanje za koje nemamo vremena, jer bi nam mogao pobjeći onaj trenutak, one sezone u kojima su po ulicama naših gradova prolazile gospođe s licima koja su sakrivala bol tih strašnih cipela.

Godina 1970. i 1971. u modi su bile patkaste cipele užasno visokih peta i debelih đonova, živih boja, najčešće lakirane. Taj lak pucao je s prvim kišama, kao da je bio načinjen od šećera, i tada su se prave gospođe počinjale razlikovati od drugarica. Ove druge pokušavale su popraviti ispucali lak, premazivale su cipele nekakvim ljepilima ili su jednostavno ignorirale stvar, dok su gospođe svoje propale cipele trpale u kutije i odnosile ih na tavane. Ne zna se zašto su to činile, ali vjerojatan odgovor je da im je bilo teško baciti nešto što su tako skupo platile i što je propalo i prije nego što su ga razgazile. U tom strahu od viška oholosti bilo je sadržano njihovo gospodstvo, pa nije čudno da će se jednom tako brzo priviknuti na siromaštvo i život bez mode, bez Burde i bez nade da će im netko vratiti ljepotu ili otkloniti bol.

Na glavama su tih sezona nosile one ogromne punđe koje su tada stvarno bile moderne, nije bilo ženske glave bez punđe, a kasnijih godina i decenija te punđe s početka sedamdesetih postat će obilježje žena lošeg ukusa, ružnih školskih direktorica, komšinica koje djeci buše lopte kad upadnu u njihovo dvorište te Jovanke Broz, koja je iz naših socijalističkih života nestala pred jednu turneju po Sovjetskom savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, koju smo pratili srca punih nade i ljubavi prema čovjeku koji je putovao umjesto nas.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

[/i]

12.04.2005.

MRAMORNO MORE

[i]
Napustam te raspuknuta kuglo mraka
strasno zaobljenu nekad
omedjujuci neizmjerno gnijezdo
zeljnu odaju
gdje se talozi san

Opijene dotaknutim samocama
gdje se tijela uspinju u svenucu
iznenadi nas jeza
i nenadni prostori prozracnosti jutarnje
u koje uranjam sad
sam
naslucen blagom smrcu sto mi se brazdom
u potiljak utiskuje

Evo me vale
u tvojoj okruglosti siroj od moje
plovim
rascinjen bezmjerno
smrknut u zgusnutu tacku zaborava
tek oblinama potaknutog srha prepoznatu

p o s t f e s t u m
Zar vidjeh ista
i ko se okrece to
vjetar samo
pred cijim se dahom okamenjuje more
more nepostojecih uspomena
more mramorno


Irfan Horozovic

[/i]

12.04.2005.

LJUBAVI

[i]
O ljubavi, rajska kapljo bajna,
Čisto vrelo miline i čara,
O ljubavi, tajanstvena slasti,
Vrela iskro besmrtnoga žara!

Dok još bijah bezazleno čedo,
U kol'jevci sanjajući sánke,
Ko kroz maglu gledao sam tebe,
A u slici moje mile majke.

Tihom pjesmom ljuljkala je mene,
Cjelovima draškala mi lice,
I na žarke stiskala me grudi,
Lijevajući suze radosnice.

Pod tvojijem uzvišenim dahom
Rasla su mi golušava krila, -
Hej ljubavi, ti si prva meni
U životu hraniteljka bila!...

Kad sam bio nestašni dječarac,
Pun radosti i nevine šale,
Tvoja krila nosila su mene
Međ' dječicu - međ' drugove male.

Veselo smo smijali se tada,
A katkada i suzice lili;
Ali i plač i smijanje naše
To su samo tvoji zvuci bili!...

Ah, kad bijah vatreni momčuljak,
Što ga srce u ašikluk zove,
Po obzorju mladog mi života
Ti najljepše slikala si snove.

Prijestolje usred mojih grudi
Gradila si prvome sevdahu
I međ' jasne dizala me zv'jezde
Na svojemu toplome uzdahu.

Pa s tog visa sav sam svijet gled'o
Kao izvor sreće i miline;
Moja mladost - to tek odsjev b'jaše
Tvoga žara i tvoje topline...

Silni udes kad me čelik-rukom
Otrgnuo sa majčinih grudi,
Lutao sam po tuđemu svijetu,
Kao listak kad na vjetru bludi.

Viš glave mi pucalo je nebo,
A pod nogom zemlja propadala;
Al ti tad si kao anđ'o čuvar
Za svoje me krilo zaklanjala.

Ti i danas, o ljubavi mila
Čisto vrelo miline i čara,
Ti i danas na srcu mi goriš
Kao iskra besmrtnoga žara.

Ti si sunce na obzorju mome
Ti si mehlem mojih rana ljuti'
Tvojim cv'jećem, tvojim blagim sjajem
Svi su moji obasjani puti.


Musa Cazim Catic

[/i]

12.04.2005.

BUDJENJE

[i]
Skoljka na pjescanoj obali poce
u suncu da se sjaji

Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar

Na limunovu stablu zamirisa jace
bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada cuse glasi
drevnog vremena

Galebovi evo vec dugo kruze okolo
buduceg kretanja

U srebrnoj pjeni probudjenog mora
izda se boginja

Krajnji je cas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost

I zakoraciti u one neizvjesnosti
provalije

U samom
sebi


Mak Dizdar

[/i]

12.04.2005.

UVIJEK POSTOJI PRICA

[i]
Uvijek postoji priča
Bilo jednom jedno kraljevstvo
Kad sam imao samo pet ili šest godina
Na televiziji je prikazivana
Istorijska igrana serija Seljačka buna
Matiji Gupcu su užarenim gvožđem talili oči
Krunisali glavu
A ja sam se budio iz noći u noć
Uplakan prestravljen
Ispunjen strahom kojem nisam znao izvorište
Doveli su staru ženu
Strahu da mi salije
U gorućem žaru topila je komadić olovne cijevi
Palila mirisne trave da mi se um razbistri
Nakon dvadeset dugih godina
Budim se noću uplakan prestravljen
Ispunjen strahom
Kojem nikad neću naći izvorište.


Faruk Sehic

[/i]

12.04.2005.

ZAPIS IZ SNA

[i]
Svaki trenutak
bez tebe
za mene je zauvijek
izgubljen.

Poredeć tebe
sa svim što vidim,
premalo je.

Koliko je samo
očiju ogrijalo
to lice tvoje.


Enes Kisevic

[/i]

10.04.2005.

MILOST

[i]
Mada je istom bilo proslo sesnaest sati, dan je vec poceo uzmicati pred nadolazecim sumrakom. Snijezilo je i bilo je hladno. Ulica pusta, kao da je izumro svijet, vrijeme stalo. Osman to nije primjecivao. Nije osjecao kako mu je kosa vec sasvim mokra, kako mu na siroka, razdrljena prsa vjetar nanosi snjezne pahulje koje se tu tope i lagano klize niz kozu. Nije znao kamo se uputio, zbog cega tako zurno grabi, gdje ce biti kraj njegova puta. Znao je jedino da je onaj tamo mrtav, a on u stanju u kojem se rascjepljuje nase "ja", kad se fino, meko, pulsirajuce tkivo mozga rasclanjuje u masu nepovezanih cestica, kada se dusa rasplinjuje kao izmaglica ponad rijeke, ne odvajajuci se od tijela, ali prestajuci s njim tvoriti harmonican, savrsen sklad razumskog bica. Nesposoban za koncentraciju, za tvorbu racionalnih misli, odluka, planova, zelja, imao je jos toliko razbora da spozna kako je crta sto ga dijeli od ludila zastrasujuce blizu.
Glavu je osjecao kao napuhan balon koji je iz trena u tren rastao, a u njemu eho razlicitih glasova i nepovezanih rijeci. Glasovi su mu bili poznati, pripadali su osobama koje ni po cemu nisu bile medjusobno povezane. Rijecima nije mogao odrediti znacenje ni smisao.
Cuo je i smijeh, ne izvana, jecao mu je u glavi. Nije bio zvonak, srcan, zdrav, nego nekako sulud. U trenu naidje misao kako su to sejtani, nalet ih bilo, usli u njegovu glavu i zaplesali odvratni, sotonski ples. Pobjeci? Kamo? Istjerati ih? Kako?

Onaj tamo ipak je bolje prosao. Ponor pred njim cinio se tako blizu, gori i strasniji od fizickog nestanka. Ici, zuriti, lutati, bez smisla i odredista, do potpunog klonuca, sloma. Hoce li se strmoglaviti u mrak bezumlja?
Trgnuo ga je prasak koji u potpunoj tisini sablasno odjeknu. Sto je? Granata? Grom? Na trenutak stade. Ne. Samo je vjetar u divljem naletu lupio napola razvaljenim vratima stare dzamije na kraju grada. Nesto, nije znao sto, kao meka, blaga ruka povede ga i provede kroz ta vrata.
Docekase ga tisina i pustos. Daske na podu ogoljene, metar-dva od vrata mjestimice prekrivene paperjastim pahuljama sto ih je unio vjetar. Razgleda oko sebe. Polutama, u kojoj je jasno mogao vidjeti pust mihrab, blatnjave, drvene basamke mimbera, zidove isarane banalnim rijecima i crtezima. Mokrim rukavom kaputa pokusa ih obrisati. Boja se razmaza, no poruka ostade citljiva, crvena mrlja neostrih rubova na bijeloj podlozi.

Tisina je postajala sve glasnija. Narastala poput plime i u valovima udarala u napete bubnjice. Cvrsto zakoraci. Dode pred mihrab i spusti se na koljena. Polozi dlanove ispred sebe, sagnu glavu i celom dotaknu pod.
"Subhane rabiel ala..."
Sklopljenih ociju izgovarao je te tri rijeci groznicavo, brzo, kao u transu, nesvjestan sebe, nesvjestan Onog pred koga je pao na sedzdu, nesvjestan prostora u kojem se nalazi. Odnekud, iz nekog drugog svijeta, davno prohujala vremena, iz zapretanog sjecanja doprijese rijeci: "Dijete moje, kad ostanes sasvim sam, upamti, Boga dragog pozovi i ne boj se." Nije upamtio. Sjetio se nenadano, tog snjeznom vijavicom zastrtog predvecerja, kao davnog, toplog, djetinjeg sna. Podize glavu i ostade sjediti na koljenima.
"Boze uzviseni", izgovori poluglasno, drhtavo, "usrdno Te molim, ne daj da izgubim razum, Tvoj najveci, najsvetiji dar. Pokazi mi put koji Tebi vodi. Pomogni malom, slabom, izgubljenom..." Naglo usuti jer mu ponestade daha pa priceka da ga povrati, da se malo utisa bjesomucno udaranje srca.

Bio je to mlad covjek, istom usao u dvadeset devetu. Po onome sto se vidjelo izvana, odavao je utisak sredovjecnog muskarca. Visoko blijedo celo po sredini ispresijecalo nekoliko uzduznih dubokih trajnih crta koje su obicno potpisi prezivjelog bola. Oci su mu bile mrke kao dugmad harmonike, a izraz im govorio kako mu je dusa jos na ovom svijetu upoznala pakao. Od jakog nosa do usana pruzale su se dvije duboke brazde.
Imao je snazna prsa, jake ruke, vitke prste. Dlanovi su mu se neprestance znojili. Povremeno ih je otirao o grubu tkaninu kaputa, pa odustao. I pored studeni u prostranoj odaji, njega su zapljuskivali valovi vrucine. Studeno je bilo i u njemu samom. Kada bi netko uspio proniknuti do njegove duse prekrivene ranama, od koje neke bijahu svjeze, krvave, dvije jos vruce, neke prekrivene krastama, ostale gotovo zarasle, s vecim ili manjim oziljcima, bio bi uvjeren da se radi o veoma starom covjeku.
Podigao je do tada poniknuti pogled. Oci su mu bile sjajne i vlazne. Tijelo se strese. Naisao je strah, nenajavljen, neobjasnjiv, jeziv, strah koji paralizira uzasom spoznaje da spasa nema, da vise nema ni nade u spas.
"Moj Boze, ne znam sto me dovelo u Tvoj hram, slucajnost ili providnost", kaza osjecajuci drhturenje glasa, srca, tijela. "Sto god da je, na bolje mjesto nisam mogao doci... Zbunjen sam, preplicu mi se proslost i sadasnjost, buducnost ne nazirem. Sad, prvi put nakon dugih sesnaest godina obavit cu molitvu, ne onako kako si nam propisao, ne onako kako sam nekad davno naucio, zaboravio sam... Bit ce to Tebi upucen vapaj. Milostiv si i blag, a snazan, sveznajuci i svemoguci... Zasto te se i oni koji ne vjeruju, gotovo bez izuzetka sjete u teskom casu kao jedinog spasitelja, utjehe, posljednjeg utocista? Digni zastore sa mojih ociju. Pomogni mi da Te vise nikada ne napustim, da me nikad vise ne napustis..." Rijeci zapele u grlu. Dugi, vitki prsti obuhvatili i stegnuli celo.
"Prije pola sata, sat, ubio sam covjeka... Nekoga tko je bio sasvim bespomocan, nesposoban i da progovori, kamoli da se bar pokusa obraniti." Ruka se spustila sa cela, klonula na koljeno pokriveno mokrim kaputom. Potrazila je onu drugu. Prsti su se isprepleli kao dvije bijele petokrake zivotinjice.
Mrak se neopazice uvukao i polegao oko njega. Najednom nemira nestade. Nestade straha, blazenstvo mira razli se njegovim krvotokom. Nestadose i glasovi sto su mu se u glavi mijesali, utihnuse rijeci bez znacenja i smisla. Nestade sotonskog smijeha. Ostade toplina, spokoj i tisina u kojoj su jedino zvonili zvoncici Amilinog smijeha.
"Znam da sve znas", nastavi sada mirnim, gotovo cvrstim glasom. "Jedino Ti. Znas sve moje misli, cak i one od kojih bjezim ne zeleci ih prihvatiti kao svoje, znas svaki moj korak, djelo, namjeru... Zasto onda pricam? I to znas. Potrebno je glasno izgovoriti, cuti vlastiti glas dok samom sebi izgovaram optuznicu. To bi bar malo trebalo olaksati ovaj, za moja ramena pretezak teret koji me razvaljuje, razara... Nekad Sam bio opasan snagom i tijela i duha. Kopnjela je. Prvo polako, neosjetno, a onda naglo, poput snijega kad zapuse jugo, sasvim isciljela. Udahni mi bar toliko snage da izreknem, da olaksane duse prijedjem crtu koja me dijeli od vjecnosti. Ne trazim milost ni oprost. Osudi me, kazni me. Jedino se tebe bojim. Ti si onaj koji uslisava molitve. Zaista si jedino ti sveznajuci i mudar. U ovome casu to govorim s istinskom vjerom i potpunom uvjerenoscu."

Iznova je usutio. Osmijeh mu obasjao lice dok je bezglasno molio Amilu da bude malo tisa, zvoncici njezinog smijeha remete mu misli. Kao da ga je cula, njen smijeh utihnu. Samo je napolju, kao u nekom drugom svijetu, tiho cvilio vjetar. Oci uprte u neprozir, i dalje su bile sjajne i vlazne.
"Prva slika koju pamtim je djed, visok, koscat, bijele brade. Sjedi na kozici i naglas uci Kur'an. Nisam imao ni pune cetiri godine kada me nenametljivo a sigurno poceo priblizavati Tebi. Pricao mi je kako si velik i mocan, kako sve tajne znas, tjesis tuzne, jacas slabe, donosis radost nesretnima. Kako si uz nas uvijek, pa nikada nismo sami, kako trazis od ljudi samo da budu casni i dobri, da se vole i uzajamno postuju, a ako pogrijese, da mnoge grijehe prastas jer si milostiv i samilostan... Njegovo ozbiljno lice tada bi ozarila blagost, vjera, unutarnji mir. Njegov zanos se pretakao u mene pa sam slusao ne trepcuci, zadivljen Tobom, pazljivije nego lijepe price koje mi je cesto pricao. Zavolio sam te, moj Boze, i djetinje naivno i nevino zalio sto si nevidljiv i nedohvatljiv... Rano sam poceo obavljati sve propisane molitve. Ne zato sto me tjerao, vec sam u tom dobu to cinio s osjecanjem svete duznosti i zelje da i Ti, Boze, mene zavolis...
Jedne veceri, kad mi je pricao kako se sve na ovome svijetu desava po Tvojoj volji", glas napuknu, "u jednom casu nesto duboko u meni se slomilo. Nisam ga zelio povrijediti, presutio sam pitanje koje sam mu zelio postaviti - kamo srece da nisam - ako si tako milostiv i blag, zar je mogla biti Tvoja volja da ne upamtim ni majku ni oca, da nemam sestru ni brata, ni nanu... Mislio sam kako nije ni milostivo ni blago to uraditi jednom djetetu, od samog pocetka odrediti mu tezak put. Nikad ne osjetiti roditeljsku ljubav, ne sjecati se lica i glasa majke, nikad, ni u snu, ne osjetiti umirujuci dodir dragog dlana kao znak zastite, sigurnosti, pripadanja... Nisam to mogao prihvatiti... tada. U toj noci, mimo moje volje, zastori su se navukli preko mojih ociju. Mozda bi se digli ranije da u trinaestoj i djeda nisam izgubio." Ote mu se tezak uzdah.
"Sad, prerano ostario, gledajuci sve zlo rata porodjeno iz mrznje, sad znam da za sve sto cinis imas svoje razloge, da su oni pravi i pravedni. Mozda si me, uskracujuci mi porodicu, stavljao na kusnju. U dobru i sreci lako je voljeti, ostati dosljedan u svojoj ljubavi prema Tebi; u muci i jadu je velicina i snaga nepokolebljive vjere i snage oprosta... Tada sam mislio samo o onome sto si mi uzeo, zanemarujuci ono sto si mi dao - zivot, zdravlje i najvrednije, najdragocjenije - ostar, bistar um. I Amilu, moju radost, ljubav, nadu...
Ucio sam, stekao siroko znanje, i opce i religijsko. Kao zreo covjek, postavljajuci pitanja i trazeci odgovore na bitna pitanja, pitanja prapocetka, ustrojstva kozmosa, mikrokozmosa, nastanka svijeta, zivota, i covjeka kao krajnje konzekvence, ponovo sam postao svjestan tvoje sveobuhvatnosti i sveprisutnosti. Ipak, nisam Ti se vratio. Bio sam, ako nije neprilicno reci, intelektualni vjernik, mislio da je za vjernika dostatno imati cisto srce i plemenite namjere. Moj Gospodaru, danas sam i to izgubio. Nista vise nemam osim ove, davno izgubljene, pa nekim cudom ponovno nadjene spone koja me u ovome casu s Tobom vezuje, i nade da cu sebi olaksati molitvom. Jer, ti se zaista odazivas molitvama onih koji te zovu, ako Te zovu...
Osim ucenja i citanja, drugih interesa gotovo da nisam imao. Tako je bilo sve do posljednje godine studija kada sam sreo Amilu. Lijepa, cedna, moja... Boze uzviseni, nista ovozemaljsko u ljepoti se ne moze usporediti s njezinim smijehom. Kao zvon praporaca punio je moje srce zeljno ljubavi. Stalno me pratio. Do malocas sam ga i ovdje cuo.
Bila je tri godine mladja od mene. Sanjali smo o danu kada ce diplomirati, kad cemo saviti gnijezdo. Amila ce nam radjati djecu. Ucit cemo ih Ijubavi, ljepoti, dobroti ljudskoj ... Svaki vikend proveden zajedno, svakodnevni telefonski razgovori...
Bila je na samome kraju, jedan ispit ju je dijelio od diplome kada je pocelo. Ostala je u Banja Luci gdje je studirala, ja ovdje. Presjekli su nam sve putove, srusili mostove. Ni telefonom se vise nismo mogli cuti, ni pisati jedno drugom. Ostale su samo rijetke kratke poruke preko listica Crvenog kriza koje su putovale po nekoliko mjeseci. U ocima je, jednako stvarno i blisko, obitavalo njezino lice, sjajne oci sarenih duzica, u usima zvoncici njenog smijeha, na usnama njeno ime... A zlo je raslo do neslucenih, nezamislivih razmjera." Uronio je lice medju dlanove i obujmio glavu.
"Svoj sam zivot uvijek temeljio na ljubavi prema lijepom, dobrom, casnom. Mrznja je bila tek pojam, nepoznat, dalek mome srcu i umu. Moj Boze, vise nije tako. Osjetio sam da je stvarna, da zivi, da je snazna, slijepa i jaka, i od ljubavi jaca. Je li u njihovim srcima zivjela oduvijek, a drzali je sputanu, u lance svezanu, pa ona, tako sputana, u zelji da se oslobodi, jacala. Kad se osjetila dovoljno snaznom da je vise nista ne moze drzati okovanu, kao zvijer je rastrgala lance i kao pobjesnjela nasrnula. Iz cega se rodila? Kada? Kako? Zbog cega? Ne znam. Ne vjerujem da itko osim tebe zna. Tek, zaigrali su krvavo kolo i jos ga igraju. Ima li kraja, moj Boze?
Radio sam do iscrpljenja, u radu nalazio utjehu i spas. Jedino si mi Ti mogao dati takav dar za kirurgiju koja je za mene svojevrsna umjetnost. Spasavao sam i one koje su svi drugi bili otpisali. Ustvari, Ti si ih spasavao mojim rukama. To sada znam. Sto su rane bivale zesce, razornije, cesce, moja snaga i entuzijazam su se udvostrucavali, utrostrucavali, ustostrucavali. Nailazila su razdoblja kada se cinilo da gubim snagu, da ce me slomiti danonocni iscrpljujuci rad. Bas tada bi stizala vijest da je Amila ziva, zdrava, moja. U noci, u potpunom mraku, bezglasno sam je dozivao, govorio joj kako cemo nasu djecu morati uciti da osim dobra postoji i zlo, da budu pripravni ako naidje, da osim ljubavi negdje cuci mrznja, ne smije ih zateci nespremne kao nas... Moja Amila, jedina izvjesnost u sveopcem kaosu, svojom nevidljivom prisutnoscu potirala bi umor, strah, glad, nesanice...
Poceo sam se osamljivati da sacuvam zrnce normalnosti koje mi se danas otelo i kotrlja se pred mojim ocima, a ja uzalud trcim da ga stignem i uhvatim... Prestao sam slusati radijske i televizijske vijesti, cak izbjegavao i usputne komentare na ratne teme. A boljelo je ubijanje, osakacivanje, ponizavanje, protjerivanje... Prepuna su groblja. Bolesti, studen, suze, krv, glad, dim, miris palezi. Tuzne kolone prognanih... Bjezao sam od tih slika, a nisam mogao pobjeci. Ne bih ni trebao bjezati. Pale su maske." Umor ga savladavao, kapci bivali sve tezi.
"Sve ovo u meni, Boze, rezultat je gubitka. Ne jednog, nego gubitka svega sto sam imao. Ne materijalnog, nego neusporedivo vrednijeg, onoga sto covjeka cini covjekom, sto stoji iza svakog njegovog postupka, namjere, zelje." Osjeti se sasvim ogoljenim.
"Nasao sam se pred zidom bez ikakve mogucnosti da krenem naprijed niti da se vratim nazad. Oduzeo sam zivot covjeku. Prekrsio Tvoj zakon. Znam da je ljudski zivot svetinja. Zivot je Tvoj dar i covjek ne smije prekrsiti taj zakon. Prekrsio sam i profesionalni kodeks. Obavezao sam se i zakleo da cu uvijek i samo pomagati ljudima, pokusavati im svim svojim znanjem i sposobnostima produziti zivot, ublaziti bol i patnju, a sto sam ucinio? Zaustavio sam, prekinuo jedan zivot. I trece, mozda najteze. Uzeo sam sebi pravo da sudim, presudujem, da sam izvrsim presudu, sve u situaciji da onaj kome sudim, kome izricem najtezu kaznu, nema ni pravo ni mogucnost da kaze ma i rijec. Jos gore. Bez sigurnog dokaza krivnje. Pa ipak, siguran sam i u tocnost optuzbe, nepobitnost dokaza i pravednost kazne. Sve mi to govori moje srce, osjecam to u dusi koja se iznova sastavlja, prestala se rasplinjavati od casa kada sam preda te kleknuo. Sve mi je to, bolje od ikakvog dokaza, rekao sjaj u njenim ocima." Umor postajao sve tezi. S naporom je drzao otvorene oci. Snazno ih protrlja vrhovima prstiju.
"Poslije Jajca, Vinca, Prijedora, Kozarca, Kluca, pocese stizati prognanici iz Bijeljine, Janje, Banje Luke. Prestao sam misliti na rat, glad, studen, zaboravio na krvavu zemlju, mrtve, sirocad, crne kosture zgarista. Ostala je samo Amila, zvoncici njenog smijeha, sjajne oci sarenih duzica... Pet puta sam uzalud docekivao tuzne kolone prognanih, kao sumanut se gurao izmedju izbezumljenih, jadom i nevjericom skrhanih ljudi. I zvao, do neba se prolamalo: Amilaaa! Dosta tih nesretnika ju je poznavalo. `Ziva je i zdrava nasa doktorica, Bog joj zdravlje dao', govorili su mi.
Sesti put, na nesrecu, nisam otisao uzalud. Nasao sam je. Dvije su zene izmedju sebe vukle ono sto je ostalo od djevojke koja je nekad bila moja Amila... Prljava, razderane odjece, rascupana, krvava... Nije me prepoznala. Samo me na tren pogledala s uzasnim sjajem u ocima. Tada sam bio samo musko, paradigma surovosti i najtezeg zla... Silovali je u planini, samo osam kilometara od mojih ociju, ruku, srca...
Smjestili su je na psihijatriju. Kolege su samo nemocno slijegali ramenima, o prognozi, mogucnosti oporavka, niti rijeci. Jaki lijekovi doveli su je u stanje letargije. Dise, gleda, jede, spava. To ostade od moje Amile, moje buducnosti, zivota.
Plakao sam, urlao, lupao glavom o zid dok krv ne bi potekla... Onda sam se vratio poslu pokusavajuci u spasavanju drugih za sebe naci spas.
Jutros dovezose ranjenog cetnika. Cetnik. Simbol svih zala sto su se na ovim prostorima desavala i desavaju. Ali, ranjeni cetnik je samo ranjeni covjek kome treba pomoci. Lijecnik od toga dalje ne ide, niti smije ici. S dvojicom asistenata sam ga operirao, trajalo je preko sest sati. Bio je spasen. Policajci su stajali pred vratima sobe. Danonocno ce ga cuvati da mu se, kojim slucajem netko, zbog zla koje je od njih prezivio, ne pokusa osvetiti...
Vozili su ga iz sale. Odjednom se tu stvori Amila. Kad ga vidje, kriknu tako snazno, sablasno, da zaglusi prostor: `...radjati, balinkuro... necu cetnike... ne daj me, majko!...'
Mi gledamo skamenjeni, sledeni njenim izrazom, glasom. Tehnicari s psihijatrije je hvataju, vuku. Ona se otima, cupa, osvrce, stisce male sake u pesnice i jednako sablasno, prodorno vice, krv se u zilama ledi: `Mihajlo, Mihajlooo!'
Svega sam postao bolno svjestan. U trenu mi se vratio negdasnji sjaj tih ociju koji bijase jedino svjetlo u mom praznom zivotu, ociju koje su sjale poput dalekih zvijezda, i vremena kada sam bio siguran da, dok taj sjaj traje, necu biti izgubljen, poput antickih pomoraca ciji jedini orijentir bijase slabasni sjaj zvijezda koji ih je sigurno vodio zeljenom cilju. Vratio mi se i kratak trenutak u prihvatnom centru kada me je, poput jakog svjetla u dubokom mraku, njihov jezoviti sjaj sasvim zaslijepio. Bas taj bljesak me uvjerio, prisilio, natjerao da uradim ono sto nisam smio...
Je li dar ili kazna ljepota i cednost kojim si je obdario? Da nije bila lijepa, mozda ne bi dozivjela najteze od svih ponizenja. Da nije bila cedna, mozda bi sacuvala razum... Zamrseni su, i nama smrtnicima nedokucivi putovi Tvoji, o Svevisnji.
Kada su svi napustili sobu, sasvim mirno, s nepokolebljivom odlukom, navukao sam u spricu ampulu adrenalina. Dok sam vezivao povesku oko njegove nadlaktice, ta mlitava, bezivotna ruka izazvala je u meni novi osjecaj - zbilja, zar to hocu, zar to mogu uraditi?... A onda bljesak - ta je ruka razdirala njezinu haljinu, ta ruka je...
Mrak mi zastrije sve vidike. Vidio sam samo trag uboda gdje je primio uvodnu anesteziju. Bas na to mjesto sam ubo iglu. Samo kratak hropac i... gotovo."

"Eto, glasno sam izgovorio ono sto si Ti vec znao. Sto sad zelim? Samo malo mira, malo zaborava. A poslije? Neka bude volja Tvoja. Pomogao si mi. Olaksao teret, odagnao nemir, strah, uzas... U saburu cu traziti spas uvjeren da cu doci pred svoga gospodara, sresti se s njim. A moj jedini gospodar si Ti, o Svevisnji. Doista si ti milostiv i blag."



Epilog


U lijecnicku sobu na psihijatriji, usplahiren, uletje doktor Salih.
"Ljudi moji, u medicini je sve moguce. Ona mlada lijecnica iz Banje Luke se iscupala. A svi smo je bili definitivno otpisali."
"Po cemu sudis?" upita Ivana.
"Sad me zaustavila i sasvim mirno, razborito, bistra pogleda, pitala poznajem li kolegu Osmana s kirurgije."
"Pa sto cekas? Idi mu reci. Znas koliko je dolazio, brinuo."
Salih je pogleda s nevjericom.
"Zar nisi cula?"
"Sto?"
"Jutros su ga nasli smrznutog u dzamiji."


Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor i druge price

[/i]

10.04.2005.

KRUG

[i]
U ovom hodu pod zvijzdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi
na mom nebu Cas vecernjaca sjajna sto obecava zoru
cas zornjaca umorna sto nudi buduci vece
Kad stanes da odahnes i zemlja staje
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udise tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu
bez krika i rana volsebno da baje da raste kad se predaje
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuc dlane i suncu i munji
al' smiju se sebi svi oni sto kriju
da vole kad love pregrst cvijeca plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo
Ovamo tu rijeku sto zaprepastila si juce svojim bijelom tijelom
i na plac potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratis i da platis tajnu
U sobu sto posivjela je beznadno u preranoj dobi
usla si danas i gle kobi njine sve stvari ozivjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probudjene stvari sad pamte te i zbog tebe pate
Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci
iz luzine mrtve svoju pticu stvaras a viteza zivog u stamen kam pretvaras
pa cemu onda ja da se nadam sto rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da sutim i da se ne jadam i suteci tako
u ljubavi vjecnoj i vjecno da stradam
Da kleknem necu Da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da nasao bih gdje krocio god nogom
u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci
Srediste si strasno sto sirok krug oko sebe stvara
ja trunka sam nemocna sto bijegom svakim sve dublje taj krug otvara


Mak Dizdar

[/i]

10.04.2005.

SMATRAO SAM DUZNOSCU...

[i]
Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio...Sad o tome mislim drukcije...Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise...


Mesa Selimovic, Dervis i smrt

[/i]

10.04.2005.

ZASTO TONE VENECIJA

[i]
Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu - Veneciju.

Narode stvorio razlicitim, na uho im sapnuo: "Sada
upoznajte jedni druge". Sijaset jezika dao, da ih uce,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga - bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu I ribu sto je dao, da ljudi I narodi vjeruju
U Njega - cudeci se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste - Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika I naroda, I po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Juznih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, I tuku, Istocni
kriz i Zapadni kriz, od jednog Kriza nastali. A
bosnjacki narod je pitom. Zato prihvati ruku Trece
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, I vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackoga naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, I dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruza u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
I Drustvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackoga? Medju bojama
jedna boja, medju mirisima - jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija?
Medju cudima - jedno cudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, rusi u bezdan
Svemira. Kao da pade - posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.


Abdulah Sidran

[/i]

10.04.2005.

STRAH

[i]
Ne bojim se lopova u mraku
Već druga koji mi se iza leđa ruga
Ne bojim se siledzija ni razbojnika
Nego brata sto me nijednom muskarcu
Ne bi dao
Ne bojim se svijeta
Nego oca
Nije me strah
Sto ce mi zlo na nanijeti
Neko nepoznat
Nego majka
Dok mi sva predana
Cilim srece tka
Na kraju
Ja se ne bojim ni svijeta ni Boga
Ja se bojim bliznjeg svoga


Bisera Alikadić

[/i]

10.04.2005.

TIHA NADA

[i]
Odvratih oči naćas od ljudi,
Iz mraka se u nebo zagledah sjetan,
stišćući palčeve da i Zemlja jednom
postane izvor svjetla.


Enes Kišević

[/i]

09.04.2005.

OTMICA

[i]
U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni čućete pola priču a pola pjesmu o "Siv-zelen Sokolu" i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne sluša, pričaju jedna drugoj, majke prenose na kćeri; i ljudi poznaju tu priču, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao što su ga stvorile duge probdjevene noći iza demira i mušebaka, godine mladosti i sputana krv, što bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.

Možda je to bilo prije petnaest godina, možda i prije sto godina, a možda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo.

Raifa, djevojka iz komšiluka, čuvala nas je te večeri.

- Prićala bih ti, ama nećeš nikome, nikome kazat' - govorila je sa mindera iznad mene i imala čudno drhtav glas i vreo dah.
- Neću, Allaha mi, prićaj, dabogda umro ako ikom kažem!

Ja sam imao deset godina. Ležao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, noć, lelujanje sjenki i žuta, zdepasta glinena peć u budžaku. Tiho.

- Bio jedan otac i imao kćer, lijepu k'o upis. On je ćuv'o, a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo šesn'es godina, poćela je da treperi. Ti si dijete i ne znaš šta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pendžer. A otac je ćuv'o k'o alem kamen i nije joj dao niđe izać', zakljućav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi' 'vako, sjedila prid đamom od pendžera i gledala po sokaku, ona bi razbijala đam i plakala, a suze su joj pržile k'o žeravice, sve od puste želje da nekud iziđe, da pobjegne il' makar da vrisne. Eto, to ti je kad djevojka zatreperi, al' šta ti znaš. Znaćeš kad budeš viši.

Zaćuta i trznu rukama. Na đerđefu pred njom pucketala je igla probadajući brzo i praveći ispresavijane, zgrčene šare, vezući duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zašto, podsjećali na starinske priče. Bilo mi je nejasno sve to što je govorila.

- Pa što joj otac nije dao da iziđe, nek se igra?
- Eh, otac k'o otac. Što meni moj ne da da iđem di ja hoću! Što je otac vego da ne da!...

Čudio sam se što Raifin glas tako podrhtava i što ga silom prigušuje. Onda je pitao:

- Pa šta je dalje bilo?
- Ništa. Otac joj najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu je metn'o devet brava i devet katanaca, a penđere je u nebo okren'o da mu šćer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve čameći i suze roneći...

Raifa se zanijela i počela s nekom dalekom tugom pjevušiti o toj nesrećnoj djevojci što je otac zatvara i zaklanja od čitavog svijeta, a ona jaduje i plače, i Raifa tek što nije zaplakala. Noć je kroz tišinu zagrijane sobe zujala jednolično, bilo je nečeg tajanstvenog u tom nečujnom zvuku što je ispunjavao sobu i širio se dalje, tamo daleko, kroz pendžere, kroz pomrčinu nad gradom, sjene su postajale žive i ja sam se skupio pod jorganom, zgrčen nekim poluugodnim dječjim strahom.

- Znaš li ti što je djevojka plakala? Kad budeš viši, znaćeš. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i grke i progrizale bi kamen. Pa je u samoći uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom đerđefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu đidiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da dođe i da je izbavi iz kamene kule. A kad je već suzama i kamen protopila, Siv-zelen-Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jagluka, a mjesec ga je srmom obasuo.

Riječ ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u nešto sasvim neodređeno i meni je bilo svejedno je li to šejtan ili ptica ili čovjek. A Raifa je sišla s mindera i sjela na dušek pokraj mene.

- Zakuni mi se da nećeš nikome kazivat' da sam ti prićala! - gladila mi je kosu i gledala u oči.
- Ama, neću, bogami, kad ti kažem! - drhturio sam i držao se za njenu ruku.
- Nikome?
- Nikome!
- Kad se je prikaz'o njoj; vas u srmalim haljinama, u nje su usahle suze. Kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dušeke i obljubio je, kula je sva helać bila, nestalo je sa bijela svijeta. I odvede Siv-zelen-Soko djevojku za ruku... odvede sebi...

Bila mi je stegla ruku i podigla me sa ležišta, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je više stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke što je narušavala noć i tišinu, ona je nesuvislo govorila nešto o đerđefu i vezu koji oživljuje i imala je zažarene obraze. Meni se u tim časovima, kroz zbunjenost i maštu punu nejasnih oblika što jure, ipak učinilo da je nešto lupnulo o prozor. Prestrašen, sakrio sam se njoj u krilo. Osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je.

Opet je kucnulo. Zatim šuštanje. Tišina i strava.

I najedanput, dok ja nisam smio da gledam na pendžer, kao da je neko prigušeno zovnu: "Raifa!" Ona se digla, na moj užas otvorila pendžer, i rekla: Eto, sad ću!" i opet prišla meni. Očekivao sam nešto golemo, nejasno, i u guši me je stezalo na plač. Njena ruka nađe mi se opet na kosi. Raifa me je ponovo gledala u oči, a onda silno, toplo poljubila:

- Nikome, nikome nemoj kazivati priču! I spavaj, ne boj se, sad će ti se otac i mati vratit'!

Pa se digla na prozor, šaputala nešto u mrak, prebacila nogu napolje i iščezla. Čuo sam pad na travu. Hladna noć strujala je kroz pendžer. Pored mene prevaljen đerđef... Siv-zelen-Soko...

Zaplakao sam neodoljivo i gorko.


Zija Dizdarević, Prosanjane jeseni

[/i]

09.04.2005.

LICE KOJE PAMTIM

[i]
To lice najprije sa oblakom
vežem. Poslije trpim jesenju
jezu i ruke do laktova
u novembarskom tijestu.

Ako je išta ostalo od tog lica,
od vječita plača, možda je sada
tek sasušena trska koja je
naučila da se njiše i da taji
svoj sok... Svu je zaslutim

krhku i plavu - u barici tinte,
u indigu dok runim ga pisaćim
strojem. Evo tog lica opet

niz zidove mi meli i neprestance
curi u lokvu novoga jutra.


Hadžem Hajdarević

[/i]

09.04.2005.

VALI U NOĆI

[i]
Vali u jurišu!
U mraku, lome se o tvrde zide
pa u daljini uzdišu!

U jutrošnjem azuru
aplačina se stvara:

to sudba čežnje naše obara!


Džemaludin Latić

[/i]

09.04.2005.

OSTAJTE TAMO

[i]
Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko što tuđe grije
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?
A majka vaša zemlja vam je nova.
Bacite pogled po minskome polju
Svuda su kuće bez vrata i krova.

Za zemlju ovu vi ste bili krivi
Uzori svijetli što uteći znaše.
U novoj zemlji ostanite i vi
Ne dajte da vas povratkom plaše.

Ko cvijetnu granu kad proljetna krila
Okite je listom i ukrase medom
Bez vas bi maćeha domovina bila
A maćeha ne plače za izbjeglim čedom.

Ne dajte tuzi da vam dušu pati
Ostanite tamo u naručju svijeta.
Živite zato da možete slati
Rodbini vašoj para i paketa.

Ovdje bi svako da vam pamet soli
A tamo niko ružiti vas neće.
Bolji su tuđi i zidovi goli
Nego rodne kuće kud se tuđin šeće.

Tamo vam svako bratski ruku steže
U vašem kraju za vas pelin cvjeta.
Za tuđu zemlju sve vas sve vas veže
Povratnik svaki ovdje samo smeta.

Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko sto tuđe grije.
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije.


Nenad Veličković

[/i]

09.04.2005.

VEZENI MOST

[I]
Kad jednom dodjes u grad od lisca
da budes nas najdrazi gost,
vidjeces kako obale travne
na ruci drze most.

Most vezen zicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras suncan dan.

Vjetar ga njise k'o voda camce
svezane u plicaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.

A pod njim cudni orkestar ljeta
s dva cvrcka u duetu,
oglasava se svake noci,
ljepsi od svih na svijetu...

Kada nam dodjes u grad od lisca
da budes najdrzai gost,
preci ces i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.


Nasiha Kapidzic-Hadzic

[/i]

09.04.2005.

STECAK

[i]
Neka oprosti gospodja Europa,
ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Europa
samo Bosna ima spomenike.
Stecke.
Sta je stecak?
Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak
na kome Bosanac kleci ili moli.
Na kome je prikazan
Na kome je prikazan kao suzanj...


Miroslav Krleza, 1960.

[/i]

08.04.2005.

SIMPATIJA

[i]
Debele kožne knjižice pozlaćenih hrbata, stranica od papira koji kao da je rukom rađen, za neku umjetnost ili za dnevnik u koji će biti upisana nečija velika i tragična povijest, nešto o fatalnom zaljubljivanju, putovanju bez povratka u daleku zemlju, ili neka slična, jednako uzbudljiva, povijest iz vremena kada su se ljudima događale samo velike stvari, pa su morale biti ispisane krasnopisom. Te knjižice su zaista bile praznih listova, puno prije nego su došle do nas. Darivane su djevojčicama za dobro učenje i uzorno vladanje, za rođendan, Božić ili neki povod kojem danas ne znamo ni ime. Te djevojčice bile su naše majke, a knjižice su bile njihovi spomenari.
Unutra je sve iscrtano drvenim bojicama i ispisano, najopreznijim rukopisom na svijetu, nekim skupim poslijeratnim nalivperima, posuđenim za tu priliku od očeva, jer je upisivanje u spomenar bilo svečani čin. Tako svečanih u naše vrijeme nije bilo. Najprije bi se pomoću grafitne olovke i linijara povukle tanke crte, da rukopis ne bude krivudav i da se ne ruši prema kraju stranice, naheren kao krivi obijeljeni zid stare čaršijske kućice, a onda bi se perom ispisivale formule vjernosti, sklopljene u lažljive deseterce i dirljive rečenice kojima su se, davno, reklamirali ljubav i drugarstvo. "Ti se sjeti mene i moje uspomene", piše na listu na kojem je nacrtan modri zeko koji uzdignutom šapom pozdravlja voz koji odlazi. Na prvoj stranici upisala se najbolja prijateljica, neka Majda, Aida ili Milica, svjesna da je glavni lik ovog spomenara i uvjerena da će tako ostati zauvijek. Samo u spomenarima i više nigdje, riječ zauvijek nešto je značila.

A onda su, u sljedećim generacijama, spomenare zamijenili leksikoni. Bilo je to poput povijesnog prelaza iz romantizma u razdoblje realizma. Iščeznuli su anđeli i zečevi, nalivpera, deseterci, starinski običaji i pozlaćeni hrpti. Iščeznula je riječ zauvijek. Umjesto toga kupila bi se najljepša teka koja se mogla naći u knjižari, ili neka sasvim obična, a onda bi se na svaku stranicu upisalo po jedno prilično konvencionalno pitanje. Omiljeni pjevač, grupa, glumac, najbolji drug... I pitanje svih pitanja: "Koja je vaša simpatija?" U leksikonima su, naravno, jedni s drugima bili na "vi", jer je to zvučalo ozbiljnije i odgovornije, a na pitanje o simpatiji odgovaralo se inicijalom ili nekom šifrom iz koje nipošto ne smije biti jasno o kome se zapravo radi. U dvadeset redova jedne stranice, dvadeset je njih sakrivalo pravi odgovor. Ali već sljedeće pitanje, ono koje je tražilo da opišeš kako izgleda tvoja simpatija, pružalo je mogućnost da se malo otkriješ, ali da opet nitko ništa ne zna. Najljepše plave oči, kosa koja se opisivala kao da je viđena na filmskim ljepoticama, nos koji je zbog nečega uvijek bio prćast... Riječ prćast bila je u trendu.

Upisati se nekome u leksikon značilo je biti uvažavan u razredu. Uvijek je bilo onih kojima se leksikoni nisu davali. Ti nezanimljivi i bezvezni dječaci i te nevidljive djevojčice koje su sjedile negdje u sredini reda, pa su i u svemu drugom bile - u sredini, bili su žrtve okrutne hijerarhije uspostavljene iz istog razloga iz kojeg se uspostavlja i svaka druga hijerarhija: Da bi u njihovoj patnji uživali oni na vrhu, oni kojima se leksikon prvima davao na upisivanja. Nitko nikada neće saznati tko su bile njihove simpatije, koji inicijali, jer nikoga to nije zanimalo.
A priča o simpatijama zapravo je priča o tajnom karakteru zaljubljivanja, kojim je bilo obilježe no naše vrijeme. Naime, zbog nečega se nije smjelo znati tko ti si sviđa i na čiju ljepotu trošiš svu svoju fantaziju. Trošiš je kao što je više nikada nećeš trošiti. A ako bi se saznalo, ili samo posumnjalo koga voliš, počinjala su beskrajna razredna maltretiranja od kojih bi se u najkraćem roku odljubljivao i tražio svoju novu tajnu. Istina bi se često krila i od objekta tajne ljubavi. Razlog tome bila je velika vjerojatnost da ćeš biti ponižen njezinim odbijanjem. A odbijanje se u društvenom životu razreda strašno cijenilo. Kao recka na oružju teksaškog revolveraša.

Između spomenara i leksikona bio se promijenio svijet. Drukčiji su bili običaji, način života, rečenice koje ljudi jedni drugima govore. Moglo bi se reći da se i danas od svojih roditelja razlikujemo upravo onoliko koliko se leksikon razlikuje od spomenara. Po stranicama pozlaćenih knjižica pala je tuga od vremena. Nije strašna, nego je mekana kao jastuk pun bezrazložnih suza. Ista takva tuga pala je i na naše leksikone. Čudno zvuči, ali odrasli smo ljudi.


Miljenko Jergović, Historijska čitanka

[/i]

08.04.2005.

SARAJEVSKE PRICE

[i]
Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je u i sobu usla
a on mene zagrlio nije

rat je veliko zlo,koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli


Abdulah Sidran

[/i]

08.04.2005.

S PODIGNUTOM RUKOM

[i]
S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom

Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi

Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti

Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje

(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)

I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje

Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan


Mak Dizdar

[/i]

08.04.2005.

O, NIKAD VIŠE...

[i]
O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.


Aleksa Šantić

[/i]

08.04.2005.

BALADA O MRTVIM PRIJATELJIMA

[i]
Ja koji bijah najstariji
izvukoh slamku mladosti


Izabran sam od njih
kažnjen
kao u igri karata

Između lažnih kapuljača
tražiti moram
onu koje nema

Na mračnom korzu
prepoznati djevojku

I azur pronaći
u svakoj čaši

Iz svog sna
oni gledaju
kako živim


Irfan Horozović

[/i]

08.04.2005.

PIRAMIDA

[i]
Svaka visina u svemir strši,
izvisi svoje, pa se sruši,
A zašto? Jer visina, taj vrh,
to Božje,
zaboravi na svoje podnožje
i da se mjeri od dna -
a dno je dubina.
Okrenimo sad piramidu
naglavce,
te vrh-samce na pramce.
Ostala je ista visina,
samo bez vrha.
A to je prava svrha,
i zašto od nje bježe?
Dobili smo osim visine
i širinu,
i dubinu.
Zar lebdimo bez ravnoteže?

Lebdimo bez ravnoteže.


Enes Kisevic

[/i]

07.04.2005.

ŠTAFETA

[I]
- Tata, zašto neko govori Tita mi?
- Zato što je to njihova zakletva.
- Je li to isto kao Alaha mi?
- Isto je i kao Boga mi. Puno ljudi je prije nego što je pocelo vjerovati u Boga vjerovalo u Tita.
- Je li i Tito bio bog?
- Nije, on je bio Bog i batina.
- Kako batina?
- Šalim se. On je bio čovjek ali su ga voljeli i bojali ga se kao da je Bog.
- Ko ga je volio?
- Komunisti.
- Ko su komunisti?
- To su ljudi koji nisu vjerovali u Boga prije nego što su promijenili vjeru.
- Kako se promijeni vjera?
- Lako. Samo počneš da se drugačije pozdravljaš. Hoceš li da vidiš Titovu sliku.
- Hoću.
- Evo, ovo je drug Tito.
- Koji od ove trojice?
- Ovaj u sredini. U bijelom odijelu.
- A zašto ti kažeš drug Tito?
- Zato što se tako govorilo kad je on bio predsjednik. U školi se govorilo drugarice učiteljice.
- Pa jesu li vas ružili?
- Zašto bi nas ružili?
- Zato što učiteljica nije drugarica.
- Nego šta je?
- Pa učiteljica.
- Onda je bila uvreda kad ti neko kaže gospodine.
- Zašto?
- Zato što je onda bilo sramota biti bogat. Drug Tito je kad je bio mlađi otimao od bogatih i dijelio siromašnima.
- A poslije?
- Poslije se i on obogatio, pa je prestao. Postao je kao i svaka druga vlast, počeo je da otima od siromašnih i dijeli bogatima.
- A je li danas sramota biti siromašan?
- Danas ništa nije sramota.
- Je li ova teta neka kraljica?
- Nije, to je drugarica Jovanka. To je bila žena druga Tita.
- A zašto onda nosi krunu?
- To je dijadema. Ona je i danas živa.
- A Tito nije?
- Nije. Kad je on umro, svi su plakali. Na njegovu sahranu su došli svi predsjednici i kraljevi i carevi na svijetu. Od tada je to postalo moderno.
- Zašto su svi plakali?
- Zato što su ostali siročići.
- Kako sirocici?
- Fino. Znaš onu priču u kojoj su djeca ostala bez mame i tate, i onda su ih seljaci podijelili izmedu sebe.
- Znam.
- E tako.
- Kao koza i sedam jarića?
- I tri vuka.
- Jesi li ti plakao?
- Pa nisam, ali mi nije baš bilo svejedno. Najviše mi je bilo frka kad su donijeli štafetu i stavili je na njegov sanduk.
- Šta je to štafeta?
- To je jedna cijev, u kojoj je čestitka za rodenđan. Tu cijev su djeca i omladina nosili po cijeloj zemlji, iz ruke u ruku, i onda su mu je davali kao poklon za rodenđan.
- Ima li danas štafete?
- Misliš, u Bosni?
- Aha.
- Nema.
- Zašto?
- Nema više dovoljno omladine da je nosi.
- Kako nema?
- Fino. Neki su poginuli u ratu, a neki su otišli u Ameriku.
- Ali ima dovoljno djece.
- Opet ne bi bilo isto. Sad mi imamo predsjedništvo. Morala bi štafeta da bude kao svijećnjak za tri svijeće. Za svakog predsjednika ista poruka na drugom jeziku.


Nenad Veličković, Po drugi put prvačić

[/i]

07.04.2005.

SARAJEVSKA MOLITVA

[i]
Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni životinje.
U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože -skloni životinje.
Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinji ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.
Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
ali životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože,sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.


Abdulah Sidran

[/i]

07.04.2005.

NA SEMAFORU

[i]
Uvijek bi na tom raskrižju zastao. Bez obzira na upaljeno zeleno on bi stajao i smiješio se. Poput drveća koje stoji na istom mjestu, pred njim je oživljavala ona ista slika od prije 18 godina: Djevojčica stoji i plače. Svjetla na semaforu se smjenjuju, ljudi prolaze, a gimnazijalka sa snopom žute kose vezane u rep plače. Prolaze gospoda s psima, poslovni ljudi s aktovkama (Tom bi rekao s escajg-taškama), svako malo protrče djeca, zaškripe kosturi hokejaša, smjenjuju se godišnja doba, a djevojčica uzdginute glave, s rukama u džepovima plače.

On bi prišao, rekao nešto, ali se ne usuđuje. Ne usudi se ni pogledati. Samo sluša, i čuje taj čisti plač koji dolazi iz srca. Zeleno je, i može prijeći, ali ga nešto zadržava. Nit zna kud bi s pogledom, nit kud bi s nogama. Njegovo vidno polje iz ravnine očiju pada na asfalt i on zamjećuje na gležnju lijeve noge srebrnu nanogvicu s privjeskom i vidi sandale: dvije roza školjke i u njima dva sedefasta stopala. Težište je maturantice na desnoj nozi, dok lijevom u laganom iskoraku tek vrhom pete dodiruje tlo. Dugi bijeli prsti, iako slobodni, još uvijek na sebi nose otisak baletnih papučica.

Kako možeš slušati dijete koje plače, a ništa ne činiti? Učini nešto, mlakonjo. Ta će te tvoja mlakoća dotući. Podigni pogled, nađi neku riječ, reci nešto tom djetetu, ili se makni i prijeđi na drugu stranu. Budi kao i svi ostali, prođi pored sebe, mlakonjo... Tako je potmulo u njemu strugao njegov glas, da bi najednom podvivši rep, prešao na drugu stranu ulice. I kao da se ništa nije dogodilo, njegov korak načas zadobi poslovni ritam. Čemu viriti u tuđu nevolju? Neka se djevojka isplače, bit će joj lakše. I njemu se je sve to još jutros događalo. Kako je samo patio od te iste ljubavi, a sad mu je ta njegova patnja tako smiješna i daleka. Čak komična. Ali dugo je trebalo da se izađe iz nje.

Baš u tom trenutku balerina je na raskrižju prelazila zebru. Išli su usporedo, svakto sa svoje strane aleje. Sad ju je mogao sasvim slobodno promatrati bez bojazni da bi se njegov pogled mogao protumačiti nasladom.

Kao da broji korake, bojažljivo dotičući zemlju, ne vadeći ruke iz džepova, ona je išla i plakala. Od zalazećeg sunca licem joj je promicala točkasta mrežica istom propupala lišća. Pred njom se žut leptir igrao sa svojim krilima, svako malo leteći sa zadrškom u zraku. Ona očito, od suza, nije vidjela taj lepršavi akvarel koji je pred njom šarao proljetni suton. Njezinim glasom plakale su sve nesretnice, pa i one koje će tek biti nesretne, eno, već sad gledaju njezinim očima i plaču. Taj plač nema boju tuge. Više sliči izvoru nego ponoru. Pa iako je njezino tijelo zategnuto poput strune, ramena djevojčice potpuno su mirna. Tko bi mogao i pomisliti da ljudski plač može biti toliko lijep? I kad plače, ljudsko je srce, doista, veliko. A zašto on nije tako plakao kad ga je na radnom stolu zateklo ono pismo:

... Ona više to ne može izdržati. Mi smo odlučili živjeti zajedno. Tu nas više ništa ne može spriječiti. Ako već trebaš otići, molim te učini to tiho. Bez stresa, To je za dobro tvoje djece. Tvoj mlađi sin mi je sinoć spavao na rukama dok sam ga nosio u krevetić. Stariji još pruža otpor (čak mi se ispišao u šalicu s kavom i rekao: izvoli. Duhovito, zar ne?), ali i on će ubrzo smekšati. Znam da ovo suludo zvuči, ali ja te, zbilja, jako poštujem i nadasve cijenim kao čovjeka.
Lijepi pozdrav!
K. L.

U njemu se je utroba cijepala, ali nije puštao glasa. Cvilio je cijelim tijelom. Danju je pokušavao raditi svoj posao sav usukan od bola, noću je poput izbačena leša plutao površinom sna. Smrt je tada za njega bila bolja polovica života. Gospode, kako mu se to sve sad čini smiješnim i dalekim, prije svega zahvaljujući onoj sceni kad je najavivši svoj dolazak kući, još u zračnoj luci, točno vidio na njenom licu kako taj mladić s njegovom djecom u njegovom stanu, raskoračenih nogu, u njegovoj pidžami sjedi i čita novine.

I dok ga ona vozi, brzo tu sliku briše u mislima i moli Boga da nije istina to što vidi. Odlaže na stubištu kovčege prepune darova, zvoni i taj mu nesretnik, doista, otvara vrata. Djeca trče prema njemu, on ih lijevom rukom grli, a desnom pokazuje sretnim ljubavnicima da napuste stan. Ista ruka, koja je u mnogim romanima u takvim stanjima posegnula za oružjem, ta ista ruka pada na dječje glavice potpuno smirena. Najednom sav talog patnje u njemu nestaje. Kao da je odnesen tom istom rukom. Idi onom djetetu, ili onom djetetu, procvili glas iz njega.

I on, kao da se radi o žarulji, ugasi u sebi tu već komičnu bračnu sliku, pregazi rijeku automobila i potrča za uplakanom balerinom. Nije znao što će reći, ali mu je njezino stanje itekako bilo poznato:
Nije on jedini na svijetu. Evo, sad kad bih ga sreo i pitao kakve su boje tvoje oči, on ne bi znao reći. A ti i sad njemu posvećuješ svoje misli. Vidiš li koliko ljubavi ima u ovom mladom lišću? Sva će se ta ljubav jednom u tebe preseliti i postat će tvoja vječna zaljubljenost. Imat ćeš svoju ljubav i nećeš ovisiti o tuđoj. Ti ćeš uvijek biti ona koja voli bez obzira na to hoće li netko tebe voljeti.

Umjesto riječi ljubav, možda bi točnije bilo reći nježnost. Imat ćeš nježnosti...
Djevojčica zastaje, prestaje plakati. Smiješi se, njezina lijeva sandala vrhom pete dodiruje gležanj desne noge. Na bijloj nanogvici zatrese se srebrna bubamara. Čovjek i tu sliku sad ugasi poput žarulje. Podiže pogled iznad semafora. Pogleda oblake. I nasmiješi se.
Na semaforu
cestu pretrčava
list
crven, žut, zelen.


Enes Kisevic

[/i]

07.04.2005.

GORCIN

[i]
Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi

Zih
A smrt dozivah
Noc i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine

Zgiboh od cudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju


Mak Dizdar

[/i]

07.04.2005.

SVE JE MOGUCE...

[i]
Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun pretnji.


Mesa Selimovic, Dervis i smrt

[/i]

07.04.2005.

UNO - VOLJENA RIJEKO

[i]
(Prijatelju i pjesniku Enesu Kiševiću)


Kada su ti ime davali
lahori su budili
usnula proljeća

Zore su grlile nebo
budeći sunčane dane
da se ljepote tvoje nagledaju

Kada su ti ime davali
sunce je prosipalo smaragde
jezdeći na tvojim brzacima
kupajući se u duginim bojama
tvojih pjenušavih slapova...

Kada su ti ime davali
zelene obale tvoje
mirisale su beharom...

O, ti ljepoto
Neba
Sunca
Zemlje

Vrati mi radost života
Vrati me na obale tvoje


Ejub Pašalić

[/i]

06.04.2005.

U BOSANSKOJ KAFANI

[i]
Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odžakom" zazveči džezva.

- Rasime, jednu i dva!

Do Ešrefa je Suljaga. Razliše iz jedne džezve u dva fildžana pa srču. Ćute. Do njih Ahmetaga. Dimi i ćuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i ćute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeća na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.

Suljaga ćuti. U Mešana na lijevom koljenu fildžan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tančicu". Ćute ljudi naslonjeni na zidove.

Ćuti i dim.

Cigare i čibuci, lule, ispružene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, plačne škripe vrata, ču se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

- E, merhaba ti, beže!
- Merhaba!
- Merhaba!...

Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno ćutanje.

Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

- Jah! - ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:
- Jah!
- Jah! Jah!...

A onda opet umiranje u ćutanju.

- Beže, rekoh li ja tebi merhaba?
- Reče, jakako, br'te Mašo.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeća:

- Ama, viđe li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kažu da je izbio.
- Viđoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
- A što li će mu ono, jarabi?

I Mašo, kao da uopšte ne očekuje odgovor, sasvim ravnodušno zaćuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Džemil efendija će:

- Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac čak na Šćitu.

Govor se valja lijeno, dugo, riječi padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, čudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvaćen, ravnodušan svima.

- Pa mi kaziva jednom, baš čini mi se Edhem efendija - jok, slagaću, nije on... ama opet... ček... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Džemal efendija potegne duboko iz čibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio toćno skakavca na Šćitu.
- Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
- Aaaaa!
- Jes', baš vidio. I to, kaže, miče desnim brkom.
- Ih, pobogu brate, pa što li to?

Ćutanje.

- Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
- Iiii!... E, baš mu je čudo!

Ćutanje.

- Hikjmet božji, moj br'te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda ćute, poneko opet vikne bezrazložno "jah", kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastičan životni tempo.

Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildžana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".

I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.

Vrijeme stoji...


Zija Dizdarevic, Prosanjane jeseni

[/i]

06.04.2005.

SLOVO O SMRTI

[i]
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda


Mak Dizdar

[/i]

06.04.2005.

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

[i]
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!


Branko Copic

[/i]

06.04.2005.

JA I ONA

[i]
Ja

Što me tako tužno gledaš,
Umiljato janje moje?
Ja da nebo smiluje se,
Pa usreći i nas dvoje.


Ona

Kakvo hoćeš smilovanje,
Ko će nama naklon biti?
Nebo, da je do sad htjelo,
Moglo nas je usrećiti.


Ja

Nemoj, dušo, očajati,
Sve će biti što se sprema!
Osim vjere u providnost
Drugog lijeka nama nema.


Ona

Vidiš ovu krasnu ružu,
Al’ je nježna, al’ je mila!
Znadeš, Mirza, da sam i ja
Ko ružica nekad bila.


Ja

Jesi, dušo, al’ si i sad
Divna kao gorska vila;
E bi krasom i ljepotom
I Jusufa zadivila!


Ona

Čini ti se, al’ da znadeš
Kakove me boli pate,
Srce bi ti zadrhtalo
Nad jadima tvoje Zlate.”


Ja

Želio bih da te tješim,
Ali kako, sam ne znadem,
Vidiš i sa svojim srcem
Dosta posla da imadem.



Zgledasmo se. U pogledu
Odgovor je jasan bio.
Šta je htjela meni reći,
Ja sam odmah razumio.

I zadrhto kako više
Zadrhtati nigda neću.
Taj odgovor kao tajnu
U grob hladni ponijeću.


Safvet-beg Basagic

[/i]

06.04.2005.

ISKUSTVO ME NAUCILO...


Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.


Mesa Selimovic, Tvrdjava

06.04.2005.

LAGANO S TUGOM

[i]
U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!


Izet Sarajlic

[/i]

05.04.2005.

SEMSA SULJAKOVIC: ZENA-MACKA

[i]
"Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al' još vodim rat...", riječi su to za ženu-mačku, emancipiranu superheroinu trećeg tisućljeća, feministički supersimbol u pripijenoj crnoj koži, čiji je sjaj, kao u davnoj pjesmi Loua Reeda, svjetlo u muškom erotskom mraku. Sonudtrack, istina, ima jednu manu: melodijom i glazbom, niti jezikom na kojem su riječi superžene napisane, ne odgovara tehnološkom i anglofonom karakteru novoga doba. Pomislili bi da se radi o šali ili ironiji, a nema šale ni sa ženom-mačkom, ni s njezinom balkanskom pramajkom Šemsom. Ironija je protivna konceptu superheroja, kao i duhu novokomponovane narodne muzike. Zato su, vjerojatno, i jedan i drugi žanr dušu dali za parodije, hiperbole i naknadno, mahom intelektualističko ironiziranje.

Šemsa Suljaković pojavila se osamdesetih iz dubokog provincijskog mraka, otamo gdje još uvijek nije stigla javna rasvjeta i gdje su navrat-nanos hladna svjetla krajputaških neona netom zamijenila fenjer i petrolejku. U crnim gumenim čizmama koje odostraga imaju zelenu čizu - znak da su društveno vlasništvo, HTZ oprema oslobođena poreza na promet, u sivim suknenim odijelima kakva su u to vrijeme nosili klijenti kazneno-popravnih domova, na traktorima i u bijelim mercedesima sa slovom D uz domaću registarsku tablicu, šunjala se Šemsina rana publika, kroz blato mačvanske ravnice, od Šapca, grada koji je po Pavelićevim željama trebao pripasti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je, prešavši Drinu, izlijepila prve šapirografisane plakate po fiskulturnim salama i domovima kulture nazvanim po herojima iz Drugoga svjetskog rata, da bi na kraju, mimo televizije i štampe, radio stanica i velikih diskografskih kompanija, stvorila svojevrsni underground kult, neku vrstu novokomponovanog punka, punog osobne borbenosti i socijalnoga očaja.

Nije jasno koliko je Šemsa Suljaković tada imala godina. Između trideset i pedeset. S dekadentnom frizurom poštanske službenice koja se, ali prekasno, odlučila odmetnuti od vlastite sudbine, u haljinama koje nisu pripadale nijednom poznatom povijesnom periodu, žena izvan dvadesetog i svih drugih stoljeća, krenula je pokoriti Jugoslaviju. Uspjelo joj je to s jednom jedinom pjesmom, u kojoj je već na početku izložila svoj program: izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al' još vodim rat... Kada jednom doista povedu rat, na način na koji su za državnih praznika vodili Kozaračko kolo, predstavnici balkanskih naroda i narodnosti će, kao i njihove samosvjesne žene, Šemsu i Sinana izvesti iz zadatog im kulturološkog undergrounda. Istina, ona od toga neće imati velike koristi, vrhnje će pobrati Dragana i Ceca, ali ostat će joj pionirska uloga i orden postapokaliptičnog ministarstva kulture, koje kao utvara lebdi nad zgarištima mrtvih sela i gradova.

Osamdesetih se nije ništa znalo o pravom porijeklu tih hrapavih nazalnih glasova koji do u beskraj zavijaju poput one ceste koja se od Boke penje ka Cetinju. Generacije koje su djetinjstva pamtile po glasovima dalmatinske estrade i po Šabanu Šauliću, koji je čisto i bistro pjevao da jedna lasta ne čini proleće, al' ni jesen jedan list uveli, tim generacijama koje su samosvijest stekle na grupama Clash i Sex Pistols, a domoljublju se učile od Pankrta i Azre, Šemsino se zavijanje doimalo kao greška u sistemu. Negdje valjda piše, mislili su, da se tako ne treba i ne smije pjevati. A ako i ne piše, jednom mora biti napisano.

Dugo se vjerovalo kako pojave poput Šemse Suljaković stižu niotkud, lokalne su i po izričaju i po značaju, a pogotovu po muzičkoj inspiraciji. Tek puno kasnije, kada punk već odavno bude mrtav, kao i bratstvo&jedinstvo, stići će do naših krajeva vijest o tome da Šemsa i Sinan, a ni rani Kemal Malovčić nisu repe bez korijena. S Magreba će se, preko Francuske i Pariza, čuti glasovi Rachida Tahe, Cheba Khaleda i ostalih, uglavnom brkatih, prvaka pučke arapske šansone; zavijat će Alžirci po sarajevskim kafićima, divit ćemo im se na intelektualnim sijelima i slušati ih za svoju dušu. Onu istu dušu koja se otimala Sinanu i Šemsi.

Bilo bi bespotrebno objašnjavati razliku između Khaleda i Šemse, niti to da on lično nema ama baš nikakve veze sa zombijima koji su južnom prugom, pa preko Šapca i Mačve došli pokoriti naša ušesa, ali ipak je činjenica, koliko god ju bilo teško priznati, da je vokalna inspiracija Šemse Suljaković bila svjetska, reklo bi se kosmopolitska. Ostat će tajna tko ju je nagovorio da tako pjeva, tko je bio taj prvi pokretač manire Južnoga vetra, i šta je taj radio u Alžiru, je li se borio u Legiji stranaca i malu djecu bacao iz helikoptera, ili je kao turist pobrkao destinacije, pa umjesto u Tunis otišao u Alžir, ali je malo vjerojatno da se radilo o slučaju.

Šemsa Suljaković bila je osamdesetih potpuna i definitivna kulturološka negacija punka i punkerskih tekovina, potkulture koja je prva metropolizirala Jugoslaviju i izvukla je iz duboke istočnoeuropske provincije, obilježene lažnim džinsom i ekološki pogubnim dvotaktnim motorima. Dvadeset godina kasnije jedan od njezinih vokalnih srodnika, veliki Rachid Taha, obradio je na svome albumu pjesmu grupe Clash. Naprosto mu je tako došlo, a i ima neke čudne veze između narodnjaka s Magreba i londonskoga punka. Nećemo, međutim, dočekati da Šemsa obrati Pankrte. Sreća da je tako.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

[/i]

05.04.2005.

NEKE GODINE

[i]
Sve manje imas snage i volje
Da nosis se sa zivima.
Neka im bude. Povlacis se.
I danju, I noci u mislima.
Neka im bude.
Onda na tvome jastuku
Sakupljaju se mrtvi. Sve vise.
Oni su ugljevlje nepogaseno.
Zeravice u tvom budnom duhu.
Vani, uz prozor, i daleko,
Jos dalje od zamisli,
U bijelu cebad zima zavija zemlju.
Drage grobove, prohujale svetove.
Jastuce, nocni druze, hadski splavu,
Kuda to vuces moju glavu?


Bisera Alikadic

[/i]

05.04.2005.

ISKAZ PETOG SVJEDOKA

[i]
I sta da ti pricam dalje Trebalo je
Vec da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Zene su odredjene za klecanje pred Cekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad zacu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko zapoce je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjecam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Juznjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba sta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l' ljubav ili Mrznja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istocnjaci mudro lule pusili
Ali i oni svoje prednosti
Ni macke Ni misevi
Najzad istakose
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce nase prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga nase Sunce prvo ne zalazi
Pokusao sam i ja Jedan od rijetkih da
Predju predem Koliko je vazno I nije vazno
Koliko je vazno
Da li se Zemlja okrece oko Sebe
Oko sebe se okrece I oko sunca
Koliko je vazno ovo nase More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je vazno
da razmrsim Pokusao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al' zamrsim jos
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid medju masline
Kroz ovaj tuzni prozor
Medju dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Zesca posta cak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istocnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U pijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specificnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi racuna treba
Ozbiljna Fauna fantsticna Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i cisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kazu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Juzni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka sto se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istocni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Nize
Daleko
Blize
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Sta se sve desilo na kraju
I sami ste vec culi I vise sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Camci su se rasusili

Mreze proglodali misi

Sad hodamo po tudjoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kisi


Mak Dizdar

[/i]

05.04.2005.

VECIM OD ZIVOTA

[i]
Dobiti zivot svatko moze;
i lopov, i krvnik, i pjesnik,
i sirota ...
Al dati ga za obranu zemlje,
mogu samo veci od zivota.


Enes Kisevic

[/i]

05.04.2005.

POSVETA

[i]
Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomoljci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt,
jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promejne.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

_ _ _

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne.
I naše mrtve poglede da ne zgazite.


Izet Sarajlic

[/i]

05.04.2005.

KAMENI SVJEDOCI

[i]
Sve oko nas traje,
i sve ce to trajati.

Cak i onda
kada niti nas
niti nasih potomaka
vise nece biti...
U usporedbi s prirodom
tek smo malo manje
od zrna pjeska,
od cestice zraka -
tek smo maleni,
tek smo prolazni...

Spomenici nasih predaka
sutnjom o tom zbore -
stara ta groblja puna stecaka.


Monika Hamzic Svabica

[/i]

04.04.2005.

VUKOVI I CRVENKAPICA

[i]
- Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvijetić?
- Zašto ne bi smjela?
- Pa zbog mina?
- Mina nema u parku.
- Tata, ko pravi mine?
- Vojska.
- Je li vojska zločesta?
- Ja mislim da jeste.
- Ja mislim da nije.
- Zašto?
- Zato što je odbranila Sarajevo.
- A je li zločesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
- Nije.
- Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
- Onda jeste.
- E vidiš, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispočetka nešto brani, a onda poslije počne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto učili da ja narodna vojska dobra i da ona brani našu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
- Zašto?
- Da bi mi danas živjeli u slobodi!
- Ne kontam.
- Tako sam ja učio u školi. Nije bilo nikoga da mi kaže "ove mine prave se da jednog dana tvoja kćerka tebe pita smije li trčati po travi u parku!"
- Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
- I?
- Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće
- I stane na minu.
- Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva Crvenkapice, moja pljeskavice
- To je sigurno neka poučna predstava.
- Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao
- Cvijet eksplodirao??
- Jest. Jer je bio miniran.
- A je li cvrčak bio miniran?
- Tata! Kako ce cvrčak biti miniran?
- Pa isto kao cvijet
- Ne zezaj.
- Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
- Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
- Pred kakvo drvo?
- Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu
- Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
- A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
- Ko, na primjer?
- Neki Car koji je moćan
- Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
- Ko?
- Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska A znaš kome prodaju?
- Kome?
- Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
- Zašto se siromašni poubijaju?
- Zato da sačuvaju svoju slobodu.
- Šta je to sloboda?
- To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
- A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
- Uzmu kredit.
- Šta je to kredit?
- Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
- Šta?
- Uzmem ti Barbiku!
- Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
- E, sad znaš šta ti je kredit.
- A šta ako je neko siromašan pa nema ni Barbiku?
- Onda mora da bude sluga bogatim.
- Kako?
- Klima glavom i radi kako mu bogati kažu.


Nenad Veličković, Po drugi put prvacic

[/i]

04.04.2005.

PROSLOST I SUDBINA...

[i]
Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje.


Mesa Selimovic, Krug

[/i]

04.04.2005.

FLUID

[i]
Grčevima smo razmjenjivali pozdrave
Lica su nam labirintske rane
Grč jezikom se spoznali
Njime smijeh davali obrazima
Magijom i plastikom divljih očiju
Čini u dimu krug svijeta.


Faruk Sehic

[/i]

04.04.2005.

USPAVANKA

[i]
Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je tek zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen tako
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes pozdravljao radjanje dana

i javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjeces u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjeces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti

Kako si njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis med ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis med vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmajskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze

Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al ja cu ti pricati najljepsu pricu ovog i onog svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis


Al rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka

Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo nici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se zivjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo
Cijelo i gotovo
Paji
Baji

Nikad se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis


Mak Dizdar

[/i]

04.04.2005.

ZVJEZDANI ZIZAK

[i]
Cim sam se rodio,
otac je upalio lojalnicu,
podigao me u pregrstu
usnama svojim.
( kao da krhki plamicak
kroz vjetar nosi),
i da me glasom usasio ne bi,
tihim se mirom
miru samom pomolio;
Nek dah se vatre u tebi primi,
nek dise u tebi i tinja,
pod suncem i pod snijegom
nek svijetu jednako grije,
nek svijeta jednako grije,
A kada sam od sebe
dotrajes jednom,
nek umjesto majke i mene
tvoj novi žižak užgaju zvijezde.


Enes Kisevic

[/i]

04.04.2005.

PRVI CJELOV

[i]
Znaš li, Zehro? - To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.

Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razaspe grimiz - boje.

A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, ti'o,
Ko na b'jelom l'jeru da je
Leptir crni krilo svio.

I ti dugo šutjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa smiješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.

O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?


Musa Cazim Catic

[/i]

03.04.2005.

PROKLETA NEDJELJA

[i]
Toma Zdravković nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova


Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila.

To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.

Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.

Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.

Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.

Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.

Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.

Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.

Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

[/i]

03.04.2005.

KOMPAS

[i]
Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo juzni

Ko ce mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti


Mak Dizdar

[/i]

03.04.2005.

RUZNO DOBA

[i]
Cetrdeset mi je godina ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.


Mesa Selimovic, Dervis i smrt

[/i]

03.04.2005.

IZ VOZA

[i]
Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…


Izet Sarajlic

[/i]

03.04.2005.

MOJA ZEMLJA

[i]
Na putu kuci:
sure hidrine,
vjecni snijeg i jarko sunce,
stare zidine
bijelih gradova
i crna muka zla i kuluka,
zulum gadova,
bol u srcu mom,
ali - to je dom
i ja sam tu na svom.

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ova je zemlja silna, prkosna,
a njena je dusa moja Vrhbosna.

Tu, na Balkanu, u sred gudura,
zive dusi neiscrpnog,
teskog sabura
i teske osvete...
ako joj se ikad posvete,
znaces zauvijek,
bando pijana:
ova tla su nasom
hujom sijana!

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ona je basta cvjetnih redova,
besika od zlata mojih djedova.

Ljubavi moja,
daleko odavde
leze polja bez kukolja
i bez nepravde,
i bez nemira -
- ljepsa strana istog svemira...
Moja jedina, nemoj otici, ovdje cemo
djecu podici!

Moja je zemlja san u snovima,
ime joj je Bosna i Hercegovina.
Ona je bilo mojih njedara
i najljepsi zapis Maka Dizdara,

Ona je mati modrih brjegova,
posljednja zelja Husein-begova...
Saznaces zauvijek, bando pijana,
Bosna Srebrna je hujom sijana!


Benjamin Isovic, 14.09.1992.

[/i]

03.04.2005.

STO SAM JA SEBI

[i]
Mene zapravo
najmanje ima
kad sam u svemu
kad sam u svima.

Samo kad sam sam
ja znam da jesam
I svemir ovaj
biva mi tijesan.

Ovako jedan
Od sebe sam vise:
I zrak sam
i onaj koji dise.

Pa ipak me nesto
vuce i tisti;
Da se razbijem
da se snistim.

Sto sam ja sebi?
Nista u svemu?
Ili sam sve
u nicemu?


Enes Kisevic

[/i]

03.04.2005.

CRGE I MRGE

[i]
U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
- Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? - gunđala je.
- Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov - prkosno je dobacio Crge..
- Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
- Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
- Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
- Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
- Ma nemoj. Mudro ti je to.
- A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
- To je nešto drugo. Nisu žive.
- Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
- Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
- Da se ne prehladite, nano.
- Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
- Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
- Šta?
- Mislim super.
- A šta ti je to?
- Ko bomba ste.
- Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
- Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
- Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
- Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
- Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
- Mama je lošić.
- Šta?
- Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
- Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
- Samo sam se šalio.
- Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.

Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.

Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
- Šit!
- Šta ćeš šit? - upitala je nana.
- Vražiju mater, eto šta - ljutito je odgovorio.
- Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
- Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
- A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
- Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
- Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
- Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
- Ne kontam.
- Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
- Opet ne kontam.
- Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
- E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
- E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.


Nura Bazdulj Hubijar

[/i]

03.04.2005.

OVDJE SAM POSTAO, OVDJE CU NESTATI

[i]
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...


Mesa Selimovic, Ostrvo

[/i]

03.04.2005.

PTICA

[i]
Odletjela si

Zasto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv


Mak Dizdar

[/i]

03.04.2005.

DRUGA LJUBAV

[i]
Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- bice joj tesko sa mnom.
Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.
Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.


Izet Sarajlic

[/i]

03.04.2005.

UNA

[i]
Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!


Camil Sijaric

[/i]

03.04.2005.

BOSNA

[i]
Rekose: "Nije!" i "Ne postoji!";
nece da jeste, na svom da stoji.
Kazu: "Izmisljena!", "Ogoljena!",
"Ostavljena!", "Opkoljena!"...
Zude je gledati u strmom padu,
brane joj snove i krate nadu.
Besramno sikcu, tvrde da nije
od Adriatica do Slavonije,
te kidaju, prijece puls njenih rijeka,
misle joj patnju i stid dovijeka;
drze je pustom, zgranutom, jadnom,
na ljutom kruhu, u progonu hladnom;
divljaju po njoj sve jednom bojom
i njenu povijest svak' zove svojom.
i zlo joj zele,
i smrtna je, vele,
i skrb joj nude,
i neduznu sude,
i hoce je robom,
i truju je sobom,
i lome joj kosti,
i sile da posti,
i more je zednu,
i kradu je bijednu,
i krste je bludnom
i uzaludnom...

Pa, ako je i od sina i gosta,
sad je vec DOSTA, DOSTA i DOSTA:

Kunem se dusom i raskosi njenom,
srce i ceznjom neispunjenom,
ceznjom za dobrom i za slobodom:
Umivace se suzom, k'o vodom,
svi tlacitelji i tamnicari,
zlohotnici i strvinari...
Zavjerenici, prodane duse,
dokopace vas pravda za guse;
Zlikovci hulje, zakuzne klice,
mameni dusmani, izdajice,
zabludna pogan, zbog prevare gnusne,
muka ce vasa pljuskom da pljusne;
znacete ukus sopstvene hrdje
i sve jos teze i sve jos grdje,
u ime njenog mlijeka i brasna,
kazna ce biti bolna i strasna!

Nece te ovdje krsiti grane,
plivajte prijeko, na obje strane,
pa tamo prospite svoj smrad i jad,
sadite vatru, uberite led!
K'o zaborav zjapi poruge jama
i vrazi vec znaju sta ce sa vama.

Svak' ko se tudjeg lati, docepa,
prije neg' umre, vec jednom krepa!
Ko huli i kune u doba sjetve,
znjece tek trnje vlastite kletve!
Kom' prokletnik naspe od svoje casti
i taj ce isti k'o proklet rasti!
Kog' gladan zdjelje iz suhe klade,
ni bogat nece nahraniti mlade!

Bosna je duh, i pjesma, i bajka,
nekome mora, a nekom majka.
Preni se cista, ustani mati
i nikad im nemoj milosti dati,
milost iz grudi tvoje ljepote,
zarad sve tuge i zarad strahove;
ne znaju ludi i bijesna pseta
sta je to grijeh i sta je steta.

...i preorana, i izlokana,
i iznurena, i oplakana
kisama, snijegom, zvonjavom zvona,
kao sto galsi "i bosa i bo'na",
uskoro ces se izici divna,
zauvijek gorda, silna i kivna!

A oni, sto posegnuse prvi,
vec iscezose u tmini i krvi;
i stoga, cujte sad,
i drugi, i treci:

BOSNA je,
ne samo zemlja,
vec mit o sreci!


Benjamin Isovic

[/i]

02.04.2005.

KULTUROLOSKA KOPILAD

[I]
Bilo bi korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo Maajka priča u svojim pjesmama


Edo Maajka objavio je novi album. Kritičari su ga dočekali s oduševljenjem, prodaja je sjajno krenula, uskoro će i koncerti. Pjesnik zagrebačkog asfalta i brčanskoga blata, najbolji pripovjedač hrvatske estrade i tradicijski inspirirani kroničar bosanske nevolje jedno je od onih čuda koja se, mimo logike kulturnih institucija i nacionalnih prerasporeda, događaju s naše strane europskih granica. Naime, Edo je kao "dijete bez papira" odrastao u Hrvatskoj, tu se formirao, stjecao prijateljstva i - konačno - naučio šta je to hip hop. A hip hop je, barem kada je o južnoslavenskim bijelcima riječ, nešto apsolutno grozno. Naši jezici imaju svoje krvave deseterce, svoje gusle i svoju epiku, pa jako teško, čak i u najurbanijoj varijanti, podnose nove deseterce, samplove i nakalemljenu crnačku poetiku. Ali Edo Maajka očito o svemu tome nije puno razmišljao. Bosanac je prihvatio hip hop kao što bi prihvatio i bauštelu, bez otpora prema vlastitoj sudbini i iluzije da na nju ima velikog utjecaja. I naravno, dobro je učinio. Od bastardne crnačke forme, on je, hrvatsko-bosanski bastard, stvorio nešto zbilja veliko. Dva pjesničko-muzička niza: zagrebački i bosanski.

U bosanskome Edo repuje i reda krikove o momku koji je izbjegao iz Srebrenice s berettom u džepu, pa postao plaćeni ubojica u više država. Zna koliko je ljudi iz kojega grada likvidirao, ali kaže da jedino ne bi, ni za kakve pare, ubio nekoga tko je iz Srebrenice. Promiču u tim pjesmama poznati pejzaži, mrkla bosanska provincija, postdaytonski očaj, priče o sinovima koji iseljavaju u Australiju, ali još uvijek vjeruju da će im se očevi vratiti iz logora, priče o tome zašto ljudi iz ubijenoga grada mrze tulipane, Ajax, Holandiju i Srbe... I nigdje tu nema sarajevskog rahatluka, europske metropole koja se pruža od Baščaršije do Marijin-Dvora, a koja je samo geografski u središtu Bosne, ali s ovom zemljom nikada nije imala previše veze. Edina Bosna je negdje kod tržnice Arizona, usred automobilskih otpada i rastegnutih posavskih naglasaka, krvava, strašna i nesretna, onako kako Sarajevo nije bilo nesretno ni za najgorih svojih dana.

Ali način na koji Edo Maajka priča svoje bosanske pjesme u biti pripada sarajevskoj pjesničkoj i pripovjedačkoj tradiciji, onom kontrapunktiranju jakih emocija kojim su se služili mnogi - ili većina važnih - pričalaca: Sidran, Elvis J. Kurtovich, Kusturica, Džamonja, Zabranjeno pušenje, Žalica, Samokovlija, Ahmed Imamović, Meša Selimović, Vuletić, Safet Zec... Da, i Zec! Iza onih prozora sa saksijama u kojima rastu maćuhice traje jedna velika priča za koju nije važno ako neće riječima biti ispričana. U biti, skoro bih i sam povjerovao kako je lako pričati bosanske priče sa zaleđem takve - mahom sarajevske - tradicije.

Zato mi je, priznajem, zagrebačko lice Ede Maajke osobno fascinantnije. Bez gotovo ikakvoga zaleđa u lokalnoj tradiciji, budući da se o očaju u Zagrebu uglavnom šuti, pa zato stvarnost i nije tema ovdašnjih filmadžija i pisaca, Edo je ispisao i u jednome kriku izgovorio barem jedno remek-djelce u slavu nesreće svoga grada. Pjesma se zove On je mlađi i govori o dečku koji se zaljubio u Srpkinju, rođenu kao i on u Zagrebu neke 1985. Njegov otac je dragovoljac, na zidu spomenica rata i Franjina slika, u glavi sjećanje, a u srcu mržnja prema Srbima koji su mu pobili cijelu jedinicu. Mali ne želi lagati, pa mu dovodi curu, već trudnu, u stan. Naselje je Travno, Ulica Božidara Magovca, prezime Marušić, majka im otvara vrata, u stanu miriše sarma, otac upita curu kako se zove. Milana, kaže, a prezime nije bitno. E, jest bitno, kako nije bitno! Dovodiš mi četnike u kuću, mali, imaš muda! Isto mi je da me ovaj srpski geler puče ili da imam srpsko unuče!... Šta je dalje u Edinoj priči bilo, valja čuti, ali ono što je važno jest da sve u njoj miriše na Novi Zagreb, na očaj jednoga velikog grada koji za razliku od Edine Bosne nije otvorena rana, ali jest unutrašnje krvarenje. Nevjerojatno je kako Maajka osjeća i prepoznaje te razlike i koliko je asimiliran u obje priče. Lagao bih ako ne priznam da mu na vještini pričanja zagrebačke priče zavidim.

Sreća je što Edo Maajka pripada onom segmentu kulture koji nije predmet ostavinskih rasprava koje se bez prestanka vode u našim malim smiješnim državicama. Oko njega se, naime, neće klati zagrebački akademici i bosanski novinari, pa da ga, u specijalnom ratu obrnutih svojatanja, marškaju tamo i ovamo, ili da mu svako malo, uz obaveznu isljedničku lampu uperenu u oči, postavljaju sudbinsko pitanje: jesi li naš ili si njihov? Ali bi bilo korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo priča u svojim pjesmama. Pa da na njegovom primjeru razmisle o vlastitim identitetima, ali i o identitetima koji su nastali u svijetu muhadžira, izbjeglica i djece bez papira. Povlačenje državnih granica i uspostava carina, rat i etničko čišćenje, te logistika koja je sve to pratila, proizveli su, između ostaloga, zanimljivu kulturološku kopilad, djecu koja su naša Europa. Eto, recimo Edo: u svojim pjesmama on je čisti Zagrepčanin i čisti Bosanac. Njemu je jasno i tko je i gdje se nalazi, on je maajka.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 07.05.2004.

[/i]

02.04.2005.

KAKO SU LJUDI NESAVRSENI

[I]
Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.


Mesa Selimovic, Ostrvo

[/i]

02.04.2005.

DAN SEDMI

[i]
Knjiga postajanja
Glava prva

U pocetku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bjese bez oblicja i pusta
I bjese tama nad bezdanom
I ti rece Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noc
I bi vece I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prijestolje svoje na njemu
I bi vece I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zboriste voda nazva more
I rece da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje sto ponese sjeme
I drvo poce da radja plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i nocu

I bi jutro cetvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne zivotinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro i rece
Da nacinimo covjeka po oblicju svojem kao sto smo i mi
Covjeka koji ce biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh zivotinja
sto micu se po zemlji

I stvori ti covjeka po oblicju svojem Stvori musko i zensko
Stvori ih i blagoslovi I rece
Radjajte se i mnozite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve sto si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I rece
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi dan sesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju prozdire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I covjek covjeku krv da proliva
Ja vidjeh zlocin na sve strane
ja vidjeh zlocin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oci mi se otvorise
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijase dan sedmi Dan odmora


Mak Dizdar

[/i]

02.04.2005.

KUR'AN

[i]
Nebeska knjigo, štono plamen vjere
U mom se srcu s tvojih riječi budi;
Po tvome vrtu misao mi bludi
I cvijeće pjesme ponajljepše bere.

Zemlja i more i svemirske sfere
O vječnoj tajni šapću ti kroz grudi:
Sreće i spasa dan cvijetni rudi,
Kud svjetlo tvojih istina se stere.

Pred veličanstvom tvojim evo sada
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnom mašte ljubi usta sveta,

Sa kojih med je tvojih riječi tek'o.
O vječno slovo, Bog je tebe rek'o,
Da budeš luča vasionog svijeta.


Musa Cazim Catic

[/i]

02.04.2005.

MAJKO!

[i]
Pitate me usnuli,
Plačeš mi na ramenu svaki dan,
Majko.

Hoće li ispravit KRIVAVU Drinu?
Hoće li rastjerat strašnu tminu?
Majko!

Slušam uzdahe vaše, nevine duše,
Oni mi rupu u mozgu buše.
Slušam i ovaj poj ptice,
Slušam i tvoj vječni vapaj,
Majko moje Srebrenice.

Da li će te i oni čuti?
Da li će ikad baš tvome
Sinu ime spomenuti?
Majko!

Rupa u mozgu ko vulkan se puši,
Rahmet ti sinu, Samiru,
A njima njihovo prokletstvo u duši.
Majko!


Enes Topalovic

[/i]

02.04.2005.

OGLEDALO

[i]
Slušajući o unutarnjoj džamiji

Sagradit ću munaru
u samome sebi

Pitat ću ponizan
Odgovor

Odgovorit ću ponizan
Pitanju

I rastočiti se u gorama oblaka


Irfan Horozovic

[/i]

02.04.2005.

BRUCE LEE NA KM

[i]
Pisci koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama


Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska.

Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa.

Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet.

Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja.

Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana.

I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 7.11.2003.

[/i]

02.04.2005.

DJETINJSTVO

[i]
Djetinstvo je moje daleko, daleko...
Kao zvijezde sto blistaju i trepte

Vise ne znam da li je to san,
ili sam stvarno nekad bio dijete.


Enes Kisevic

[/i]

02.04.2005.

LJUBAV

[i]
Ljubav nas zadesi
kao kisa,
Odjednom. Iznenada.

Otvoris oci,
ljubav se stisa -
a kisa jos uvijek pada.


Enes Kisevic

[/i]

02.04.2005.

TRI VELIKE STRASTI

[i]
...postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najveci porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovog svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moc bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina...


Mesa Selimovic, Tvrdjava

[/i]

02.04.2005.

PLIVACICA

[i]
Oznanila se u saptanju pijeska
Kojim kao da je rekla
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
Marginom sto razdvajaju javu i san
U trenu razmedja ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
Obasjana biserom
U skoljkama ociju
Crna od tajne
Dlanove sismisa
Sa deset strijela
Deset magneta
Bijele od mesa foka
Skrila je ljiljanima
Ubranim u bokorima bure

U kosi modroj od bezmjernosti neba
U zrcalu pucine
Umirila je vjetar
I prosula ostar miris soli
Mahovine malja
Sa skolja tijela
I kadulje
Oblih njegovih obala
Nosnice Spavaca
probudise se
I rasirise
Do kliktaja

Znala je da je cekaju svi
Od jutra
I stvaranja svijeta
Prvog jutra
Drhatom bedra
Od crna mramora
Kao da obeca
Jednom
Iz hiljada ravnih
Obicnih
I jednakih
Ruke za korake
U sve kapije
Sto vode dubinama
Vrtoglavim
U tamne tamnjane
Zrelih cvjetova

Tad mladic
Snen od cekanja zore
Oslonjen ramenom snage
Na kabinu
Zabranjenih dana
Napet od volje za otkrovenjem
Svog bica
Ciganin ili pjesnik
To kasnije niko nije znao reci
Prenu se iz vatre
Neuhvatne
I zasilji zjene u vrsak igle
Vida strelovitog
Jagodicama svojih zelja
Uhvati njen osmjeh
Sto ga je dala muskosti sunca
I za njom pode
Lakocom mjesecara
Kao da su se za ovo videnje dogovorili
Jos davno
Davno
Prije rodenja

Od podje
Podje sam
Za svojim stopama
Ne znajuci
Da je samo jedan
Samo jedan
Iz povorke

Cvrcci u smrci su ga pjesmom podsticali

Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove

Znao je
Sam sebi sam dovoljan
Za rasudivanje srca
Znao je
Cist sam pod suncem
Dobrim za sve napore
I sve lijenosti
Cist od odjece
I obuce
Cist od imena
Koje nisam sebi izabrao

Ravnopravno je udisao nebo
I hodao hodom covjeka od krvi
Korakom slobodnih od brojeva
I vlasnika
Vozila
Ceste su njegove bile sve ceste
Ceste su njegove obale i vode
Obale i vode ptica
ptica
Amfibija

Kada je nju gledao
Svi su je vidjeli
Svi su je gledali
I vidjeli
Odjednom je skocila
I nestala sa stijene nijemog zova
A kupaci
Goli
Goli i u pantalonama
Bez razmisljanja
Skocise u njenu sjenu
Gustu i crvenu
I zaplivase

Plivali su neumorno
Kao nikad dosad
Kao da su se takmicili
Sa velikom sansom
Na zlatnu olimpijsku medalju
Ili su htjeli u nepoznatoj zeni
Koja je u snovima najavila svoj dolazak
Da uhvate sam zivot
Zivot na ostrvima tropa
Naslikan u ocima brodolomnika
Zivot
Sto ga je nosila u smedem kljunu golubova
Na vrhovima dojki
Punih bijele krvi

Plivali su
I sijekli more ceznjama
kao nikada dosad
goli I u pantalonama
a sesire i novcanike
predali na cuvanje
morskim lastama

Plivali su
u vrucu radost punu zvijezda
dok se ne prestravise od dubina
i grceva u hladnim strujama
i zelenim
o kojima se ne zna nista
gdje pocinju
i gdje svrsavaju

Tada se sjetise
Balkona
I albuma
I djece
Koja su dosla
I koja su jos zakljucana
U narandzama i limunima u zrenju
Sjetise se ducana i musterija
Spisa i protokola
I zakonika
I gradanskog morala u knjizi o bon-tonu
Bez obzira na finese ponasanja
Sjetise se
Kade
Kade u kojoj se moze napraviti malo more
Malo more i mali brodovi
Mali brodovi i male ljubavi
Sjetise se i zaprepastise nad sobom
I krkljanjem udavljenika
Piskutljivijim od sirene vatrogasaca
Pozvase najbrze camce za spasavanje
Ne raspravljajuci o boji krme
Ne pitajuci za cijenu kilometraze
Glas im je drhtao od placa
U kome ajkule poznase titraje zalosti
Starih bogomoljaca
Zakasnjelih za odgovor
Na neodoljivi poziv ljubavi

More se poljuljalo
I promrmljalo
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galbovi plavi
Za sve snove

Mladic je sirokim okom sve vidio
Ali nije mogao nista da vidi
Od sjaja sedefnih ladja
U koje se zavuklo sunce
I sve je glasove slusao
Al nista nije cuo
Od pjesme smjeha
Sto ga je vodila
Pucinom nade

Kada je zaronila
I posljednji plivaci zaronise
Hvatajuci u vrhove pluca
Posljednje krajicke neba
Bila su jos cetiri plivaca
I svi su bili goli
A mladic sa sanjivim ocima
Ciganin ili pjesnik
Il’ neko drugi
To niko kasnije nije znao reci
Bio je najgoliji
Cetvorica ronilaca upornih
I lukavih
Madijom sto samo dvonozac je nosi
U nevidljivom stapu ljubavi
Pretvorise se
U morske lavove
U morske konjice
U delfine
I kitove
Probijajuci
Jaki i pomamni
Sante magle

Smijeh je zvonio
I zvao sve dublje
U dubine bez dna
Tri gradanina se utopise
Rizikujuci
Ime i zvanje
Posmrtni mars i vijence
I dva metra zemlje
Ispod krstace

Samo je mladic jos jurisao
Svetionicima ociju
I lukom stegana
Sve gladniji
Sve zedniji
Kada je osjetio tlo
Nogama lava
Protrnu od slasti
Zgrabi je
Pograbi
Bakarnu od podneva
Sjajnu od bisera
Mirisnu od soli
Crnu od tajne
Njeno tijelo zadrhta
Ko krosnja stabla
Zagrljena dahom aprila
I otvori cvjetove
Alga
Korala
Krinova
Zvijezda
On ude
Bodljama smede volje
U pore njenog disanja
I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastavise
Tocio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umiruci
Osjeti prvi
I posljednji put
Da zivi

Jezevi se nakostrijesise
Galebovi zakliktase

Kada se u predvecerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snazna od zivota
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio

Udovice sa suncobranima vrisnuse
Kupaci oborise glave dobrih gradana
U pijesak tjeskobe

Plivacica se nasmija jetko
Otrovom jegulje
A sunce pade treskom
U kose planina


Mak Dizdar

[/i]

02.04.2005.

SEM SMRTI

[i]
Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.


Izet Sarajlic

[/i]

01.04.2005.

ON MENI NEMA BOSNE

[i]
Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti, šuti, šuti i šuti. A ja neću da šutim! Kako i ne bi. Odem neki dan u preduzeće - Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. Dođem sutra. Imal' posla? Nema! 'Oćel' bit'? Kaže - Možda! Pa kad da dođem? Dođi sutra. E ne dođem im ja sutra. Dođem prek'sutra. Imal' posla? Nema! Reko - Dobro je. Dobro je. Kaže on - Biće bolje. 'Oće reko kad meni nokat naraste tamo đe nikad nije rast'o. 'Oće, 'oće.
Dođem kući. Mislim se šta ću i kako ću, i odlučim - Njemačka! Ma idem i ja u tu Njemačku da vidim i ja tu Njemačku da joj njemačku. Izvadim oni pasoš i vizu, ižljubim se sa ženom i sa sinov'ma i razgulim u Kugensave.

Najpošljem sam došo na onu voznu štaciju u Zagreb. Pitam ja onog s crvenom kapom jel' ovo voz za Kugensave? Kaže on kakav Kugensave, koja je to republika? Kakva reko republika - Njemačka! Kaže - Izvadi prvo kartu za Frankfurt! Ama ljudi moji, znoj me 'ladan šest puta oblio, dok me onaj iza one šube od blagajne razumio dokle ću i kako se zove oni grad. Kako i ne bi. Stanem ja u oni red. Petn'est ljudi idu pridamnom. Dođo do one šube, zaboravi kako se zove oni grad dokle treba da idem. Pita onaj - Dokle? Reko - Čekaj! Kaže - Nema čekaj! Sjet' se ja Frankfurt, al' izguraše me iz reda ne mereš se vratit'. Na onu se šubu navalio je'an deb'o čo'ek, zavuk'o glavu u šubu. Ne vadi glave, ćaća ga njegov zakarto, već me samo odgurnu s onom svojom šapom. Odbij! Odbij kaže, bio si na redu. Sad odbij kad nemaš soli u glavi.

Stanem ja opet u oni red, ponavljam u sebi Frankfurt, Frankfurt. Glava mi 'volkačka došla, Frankfurt, Frankfurt. Onaj pita - Dokle? Ja k'o iz topa reko - Frankfurt! Eee, kaže, druže izvini, nije na ovoj blagajni nego na onoj do mene. Pa što mi reko maloprije nisi kaz'o. Đe ću ti kaže kazat', kad nisi znao đe ćeš. A jes', nije ni on kriv što sam ja 'vaki.
Stanem ja u oni drugi red. Ne bi velik' red. Izvadim onu kartu. Pita me oni s onom kapom - Đe ćeš? Idem reko na voz. Đe ćeš kaže bož'ji čo'eče. Ima dva i po sata do polaska. Reko, bolje da ja njega čekam, on mene neće sigurno. Pusti ti mene gore. Pusti on mene gore.
Popnem se ja na oni voz, spuštim oni prozor, stavim onu torbicu između noga. Kad oni me je'an žuti kucnu po ramenu. Ha, šta je reko? 'Oš kaže kupit je'an dobar sat? Ne treba reko, hvala ti k'o bratu, znam ja dobro kol'ko je meni sati. Uzmi ga kaže, dobar. Neć' ga da je zlatan. Jest kaže pozlaćen. Gledam ja oni sat, a on žut da izvineš ko i on. A ne gleda u me, već' samo zvjera okolo oćel' odnekud banut milicija. Ma reko, ne dosađuj mi božji čo'eče, svezaću ti miliciju za vrat. Šta milicija? Šta milicija, pa krenu sa onim svojim rukama prema mom vratu. A ja, uf'tim mu ruke, pa steži, pa steži, pa steži dok se nije zajampurio, kad anam on se trže. Dobro je kaže, jači si! Dobro je jači si! Ispade mu oni sat iz ruka on uteče. Tako ti reko treba. Tako treba kad diraš u Salčina u ove njegove ruke, njegove jade. Ama ima u njima snage, vazda je bilo je. Niko se sa mnom nije mog'o pozdravit, a da nije drekn'o. Oni koji se jednom pozdraviše, nikad im to više na pamet ne pade, drugi put samo mašu u znak pozdrava. Veli, jednom steg'o, ne'š više nikad! A meni drago.

Uzmem ti ja onu torbicu, reko najpošljem ćemo i krenut. Uđem u oni je'an kupe. Tamo sjedi jedna žemska, neka druga žemska, neka treća žemska, neki čo'ek čita novine ne vidim mu lica. Ja torbicu. Izvadim ižnje pitu. Zamotala mi žena u novinu, da se najde za puta. Razmota ti ja onu pitu, gledam ja, skupila se ona k'o rahmetli sramota. Prešla slova sa novina na nju, k'o da je neko štamp'o za prodavat' po cesti. Gledam ja onu pitu, poče uzdrigivat. Reko, nije ni pita pita kad ide u Kugensave. Ter ti ja onu pitu, haj preko onog čovjeka zafijari je kroz prozor. Al' jes i onaj voz ide k'o da ga ćera na stot'ne konja. Dunu vjetar, ter ti se ona pita jope vrati u kupe, pa haj onoga čo'eka po sred čela. Odbi se nako masna ištampata onoj ženskoj u krilo. Frcnu je on, frcnu žemska - Ma šta radiš čo'eče?! Reko, viđaj pite, 'oće i ona u Kugensave. Kad malo bolje pogleda, onaj čo'ek što čita novine, to 'naj žuti što mi šćede dat oni sat. Evo reko ovo si zaboravio. Eto ti ga džaba kaže, kad se 'vako lijepo ismijasmo. Neka, nosi ti to svojoj materi. Nosi od mene! Ne treba meni ništa džaba.
Vratim sa ja u onu stolicu, a ljudi moji ona topla i mehka k'o dobar krevet. Ne prođe ti malo, ja i zaspa.

Kad probudio se, smračilo se. Niđe nikoga ni onog žutog, ni žemskih. Torbica na svom mjestu, reko, dobro je. Siđem ja, kad ugleda kuću. Nikad je veću u životu nisam vidio, a na njoj piše vel'kim slovima - Frankfurt. Niđe nikoga samo oni što odadiru po kotač'ma od voza. Reko da pitam onog jednog jel' ovo Frankfurt? Kaže - Ja, Frankfurt am majn. Šta reko banu? Frankfurt am majn! I tako sam ja mog'o sa njim do zore, ja njemu am-am, on meni maj-majn. Ma pusti ga, možda je i blentav, da ja pitam ovog drugog. Kaže ovi jope Frankfurt am majn! Ma reko nema... Ja, ja, Frankfurt am majn! Šta ću reko mati moja mila, niko me ne razumi i šta da radim?

Zaboravi kazat. Samo što sam ja prišo do ovog jednog, a stalno neki čovo s brkov'ma za mnom. Kako ja od jednog do drugog, stalno on opet za mnom. Gledam ja njega, gleda on mene. Ase ni on ne zna kako se zove ovi grad pa 'oće da pita. Samo što ja to i pomisli, on se lati za džep, cigare ima, šibice nema. Priđe mi i lijepo me ponaški upita - Imaš li šibicu? A mene sunce obasja. Reko imam brate moj rođeni u tuđini, što mi se prije ne javi. Pa kaže sto me nisi pit'o ja bi ti rek'o. Pa šta mu je ono majn-majn? Pa ovo ti je kaže grad, nalazi se na rijeci Majni, pa na švapskom Frankfurt am Majn na našem Frankfurt na Majni. A rek'o šta čo'ek neće na brzinu naučit. Jee, ha ljudi moji. Đe ćeš, ha? Đe ćeš, pita on mene. Reko idem tražit' posla. Zovno me oni čo'ek ić' radit' kod njega. Ma ne valja tamo, ostani ovdje. Biće posla. Kakvog posla? Ma biće posla, nije 'tica, neće uteć'.

Odaklem si ti, pita on mene. Reko iz Bosne. Kakve Bosne? Kaže on - nema nikakve Bosne. Reko ja sam je ostavio zdravu i čitavu, ase joj se nešto strefilo ter tako govoriš. Kaže on ništa se njoj nije strefilo, ne može se ništa strefiti onome koga nema. Ma reko jel' ovo oni element? Jel' ovo oni element, pas mu mater posratu! Ja adresar, na zadnjoj stranici karta Jugoslavije, reko jel' viđaš ovo u sredini. Reko, to ti je Bosna i Hercegovina! Vazda je tu bila, i vazda će tu i ostat! Znaš šta on meni kaže? Znaš šta on meni kaže? Šta ti tu kaže meni Bosna i Hercegovina ne'a toga kod nas. A šta kod vas ima? Znaš ti kaže šta ima. Pa šta ima? Znaš ti kaže šta ima, samo se praviš budala. Ma rek'... M-ma ja bi njega sad smustafio. Ne znam kol'ko je, al' zamarem zažagaću ga među rogove pa šta bilo. Ja zamahnu, a oni željezničar - Đesi kaže božji čo'če ode ti voz za Kugensave, reko neka! Svi su meni vozovi otišli, samo mi još jedan fali, da se u Bosnu vratim i živu glavu donesem. Pita on mene šta bi, ja njemu tako i tako. Kaže, šuti dobro si prošo. Ma šta si se reko i ti ukukuruzio pa i ti - šuti! Ništa mi drugo ljudi u životu nisu govorili nego samo - šuti! Neću da šutim! On meni nema Bosne i Hercegovine, a ja da šutim! Ma neću taman me čuli oni koji su ga nacrtali na me. Ovaj se vas pošo trest.

Izvadim ja onu kartu i jope u Zagreb. Al' nisam se više preznojav'o tražeć' karte za Bosne. Prva šuba - prva karta. Sjednem na oni 'tobus, ama ljudi moji meni srce 'volkačko. 'Oće da izleti iz ovi' moije prsa. Ama šta je - Bosna se moja približava, moja najrođenija. U sred nje ljubim k'o mater koju nikad nisam zapamtio - e tako je ljubim. A pukla Bosna, sva zelena i čista k'o potok oni bistri u planini. Gledam ja ovu ljepotu mislim se, đe si čovo s brkov'ma da viđaš ovo. Ama sama bi te tako progutala u se i požd'rala, e taka ti je Bosna! Dođem kući. Pita me žena - Što se vrati, crni Salčine? On meni nema Bosne? On meni nema Bosne? Ama ima Bosne, ima i mene u Bosni i biće vala posla i za mene jednog dana 'vakog kaki sam.


Josip Pejaković
[/i]

01.04.2005.

ZVUCI U SRCU

[i]
Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al' strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.


Hamza Humo
[/i]

01.04.2005.

MOJA I TVOJA DOMOVINA

[i]
U srcu Balkana,
iskovana od planina,
odjevena šumom,
začinjena cvijećem
i mirisom ljiljana i jasmina,
bez ravnica
osim nekoliko kraćih polja
i rječnih dolina, usjeklina,
pećina i mnoštvom potoka
i rijeka koje se na trenutak pojave
iz svojih klisura i dubina,
leži zemlja Bosna i Hercegovina.
Skrnavljena, porušena, pogorena,
hiljade puta prevarena,
vjekovima pljačkana, izrabljivana,
krvlju i suzama natopljena,
zemlja naših djedova, Bosna i Hercegovina
Od Une do Drine, od Save do Neuma
i Jadranskog Mora, prostire se domovina moja.
Iz njedara njenih k'o srčane žile
teču prema jugu i sjeveru rijeke sinje,
Una sa Uncem i Sanom,
sinom i kćerkom svojom,
dijeli Bihać i Bosansku Krupu,
teče prema Bosanskom Novom,
prihvata Sanu,
prema Bosanskoj Dubici obilazi Kozaru,
potomu ravnicom krivuda,uz granicu samu,
i kod Jasenovca sliva se u Savu.
Istočno od Une,
tutnji i vileni,
Vrbas sa Ugrom i Vrbanjom,
Pliva ga plijeni.
Tamo malo dalje u centru samom
ovjekovječena imenom ljepotom i slavom.
Jedno drago ime sa puno ponosa,
kao i kolijevka naša zove se Bosna.
Zenicu i Doboj po sredini djeli
da kod Šamca i Savu oplemeni.
Južno od Bosne, Neretva klisure siječe,
u mjesečevom luku okolo Prenja na jug skreće,
pod Veležom smješka se Mostaru,
ispod Gabele pogled na tvrđavu staru.
Malo dalje nastupa u horu
i svoju vodu predaje Jadranskom moru.
Na istoku poznata svima,
kao lopov granicom tutnji, zovu je Drina.
Iskovana od planina, odjevena šumom,
mirisom ljiljana i jasmina u srcu Balkana,
moja i tvoja Domovina Bosna i Hercegovina.


Salih Čavkić
[/i]

01.04.2005.

STECAK

[i]Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost.


Mak Dizdar
[/i]

01.04.2005.

ZNAS LI PRIJATELJU KAKO MIRISE SARAJEVO?

[I]
Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke.
Poput stare hanume sa Vratnika.
Miriše šamijom moje nane.
Miriše somunom ramazanskim.
Miriše Tabijom i barutom topa tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama.
Miriše bolan prijatelju, osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom,
Sinagogom i sahat-kulom starom.
Miriše Saračima i Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše prijatelju, stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom.
Miriše kahvom prženom, osjetiš li ?
Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom.
Miriše ljudima stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim.
Miriše prijatelju Sarajevo i krvlju i suzom,
Suzom majke koja je sina dala
Da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani pa duboko udahni,
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
Jer još više i ljepše miriše Sarajevo
Prijatelju moj.


Muris Neimarlija
[/i]

01.04.2005.

MRTVA LJUBAV

[i]
Ne budi mrtvu ljubav

Skloni prste
od pepela
skini čađ
buduće vatre

Ne diraj pepeo
ne pali novu vatru
u hladnoj peći

Ne budi mrtvu ljubav

Pusti je neka plamsa

i grije te

iz vječnosti


Irfan Horozovic
[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
621122