MACKA
[i]
U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi kaze prica
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tuznoga mladica
On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen,
a vani vergl nesto svira.
No jednog dana sum kraj vrata
to neko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli.
A, vani zima, vani snijezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke ko da sanja
a vani zora, svjetlost danja.
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece - budi moja
a ona kaze - ja sam tvoja.
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da zlato zeli, al ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novi kradju opet krece...
Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesti tada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci...
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta griju.
On vidje zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i k'o sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grci u
sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena
i stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu mladic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje - zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema.
Kroz prozor udje svjetlost danja
on pruza ruke ko da sanja
- sad opet samo macku ima,
a vani studen, snijeg i zima...
Zvonimir Golob
[/i]
