SVETKOVINA RUZA
[I]
Berite ruze, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruze su svete varnice sto su za.vrcale
iz dna dusa vasih trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruze su munje misli, one su u srce strijela,
ruze bogate, besplatne, u basti na ivici druma
O ruze su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih suma.
O ruze, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepsi i najkraci u viru varavih mrena.
Ruze, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i setnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruze su jezik ljubavi u spomenaru srece.
One su kao svjezi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za zivot radja, gine za mladost, da mece
na celo ruze poizbor u ganutome vijencu.
Necu da laskam strahu zarobljenika vasih
da ne bi ruze s oltara na krvavome bridu
sluzile kao ures koji ih grobom plasi
u sladostrasnom i crvenome vidu.
Ruze vjencanja da nisu cempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
njeznoscu daha otkupljuju sve zrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.
Ja placem za ruzom. U oleandru cvjetam
sto nije ni lovor ono ni ruza tisina.
Ali iz case ruzin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljuste ruze sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruze sa krova, ruze s nebesa, ruze iz basta.
Nek pljuste ko kisa, ko vjetar, ko gnjev u prasini
ruze iz istine, ruze sa zvijezda, ruze iz masta.
I da nam zacepe usta, i da nam zaklope oci
ruze pijane, ruze ocajne, ruzini vrti
S cjelovom koji golica te se necujno toci
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla prividenja,
da planu i da zgasnu, i da nicem sluze.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u bicu sto se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruze!
Blagoslov ruzama polja i cijelom ruzinom rodu
sto je vrebao tajne mladosti sunceva boga:
one nas najbrzom voznjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovceg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruza, a ruze svojih pjesama,
sve sto trenutak nudi, a sto najdublje pruza.
To su mlazovi himne iz luce biljnih cesama,
o andjele, sidji i otpjevaj vjecne litanije ruza.
Na tvoje glasove, i protiv necisti vec dotrajalih dana,
past cu kao ucaran i s tobom cu hvale reci
tom rasipanju srece i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruza, tek jednom, pobozno kleci.
Da bi nam bile uzor, umjesto zamora rijeci,
sto treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne prijeci
sve na dar, primjer, s ruzom zivjeti i umrijeti.
Sto vise ruza! Za pjanstvo i ludilo njih,
sto vise ruza, i s njinim trnom i dracem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom klicem i da s dragoscu placem.
Sto vise ruza ! Njih ! Sto vise ruza svih !
Tin Ujevic
[/I]
