IZETA
[i]
Izeti je sva porodica zaklana u Foči za vrijeme četničkog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, budući francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.
U Mikicin život Izeta je najvjerovatnije i ušla iz nekog doma za siročad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog života. Izeta je s nama svuda išla, jednom čak i na more. Predveče bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknađivali poljupce propuštene u njenom prisustvu.
S odlaskom na studij filozofije u Zagreb viđali smo je sve rjeđe i rjeđe.
Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim češko-njemačkim imenom javila iz Njemačke. U Njemačkoj je i sada. Valjda je već i Njemica.
Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igračaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna štofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblači baš tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one voštanice u čijem je pripravljanju Mikica bila nenadmašan majstor, najčešće smo i pričali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo još ljudi.
Nažalost, ne mogu nigdje da nađem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A možda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko još ne zna da je umrla.
Izet Sarajlic
[/i]
