¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

24.04.2005.

Dario Džamonja

Dario Džamonja je rođen 1955. godine u Sarajevu, gdje je i umro, 2001. godine.

Za života objavio je pet sjajnih zbirki kratkih priča u najboljoj tradiciji američkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila. Njegove su priče isječci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeći prema njegovim pričama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah. Umjetnik u obje discipline. On vas u priču uvlači na prepad i ne propovijeda već priča. Čitajući, sjetit ćete se osjećaja koji bi vas obuzimao kad su vam članovi obitelji pričali priče da vas uspavaju, a vi biste očarani željeli čuti još.

Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošću na kojoj mu većina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pričama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno. Srž priče leži u odnosima između bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja dječaka, odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze. Džamonja u svojim pričama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo. Nemilosrdno se obračunava i sam sa sobom (Stranac) poentirajući katkad kakvom nepretencioznom mudrošću (Pastrmke). Očit je i prijezir prema imućnim i situiranim. Takvi likovi nisu dio njegova svijeta. Njegov se svijet nalazi s onu stranu, u polusvijetu, u sjenama. Tako će u priči S poštovanjem Zvonar, sitni kriminalac i idol mladog Darija unatoč mnoštvu mana i grijeha svoj moralni ispit položiti s odlikom, dok u Svjetlo i tama Darijeva voljena (iz ugledne obitelji) pada na ispitu zgrožena uvjetima u kojim njezin dragi živi. No, to je samo jedan od okulara kroz koje možemo promatrati Džamonjino pripovijedanje. Naći ćemo tu i elemente mističnog i začudnog poput svilene ešarpe u istoimenoj priči, primjerice.
Objavio je knjige priča "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Prljavi veš", te "Pisma iz ludnice".

"Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom", zapisao je Nenad Veličković.

24.04.2005.

KRIVAC

[i]
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..


Dario Dzamonja

[/i]

24.04.2005.

DZAMIJA

[i]
Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo
na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.


Irfan Horozovic

[/i]

24.04.2005.

SKRITA

[i]
Svoje smo pjesme zaboravili
duboko ih u podrum zabravili.

Kad je oluja krov naš srušila
iz podruma se pjesma začula.

Prepoznali smo je - beskućnici
pronašli znak u njoj - ponornici.

Sad se po svijetu s nama vuče
kao dim iz nevidljive kuće.


Irfan Horozovic

[/i]

24.04.2005.

OVDJE POCIVA SAN

[i]
O, dobri ljudi
Kad me mladog
A hladnog
U grob hladan
Spustite

Ne trošite suze
Ni riječi nemojte trošiti
Urežite u sjećanju
I u kamenu urežite

Ovdje počiva san


Dervis Palic

[/i]

24.04.2005.

PUSTOS SAMOCE

[I]
Za šankom
Sjedila je
Smrtna

Ljepota joj
Oružje
I štit

Tek
Sjena tuge
U oku

Pustoš
Samoće
Otkriva


Dervis Palic

[/i]

24.04.2005.

Derviš Sušić

Derviš Sušić je rodjen u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a uciteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost.
Poslije oslobodjenja bio je omladinski rukovodilac, potom ucitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobodjenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990. godine.



Bibliografija

1. Jabucani. Zadruzno izdavacko preduzece. Sarajevo, 1950.
2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950.
3. Momce iz Vrgorca. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Masleša, 1963; - Prijevod na njemacki. Zürich, 1967; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; - Moskva, 1982; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
5. Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.
6. Teferic. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.
8. Drugarica istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.
9. Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; - Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
11. Hodza strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977.
12. Zestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
13. Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
14. Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.
16. Zar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobodjenje. Sarajevo, 1983.
17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.
18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.
19. A. triptih. Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.
20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.
21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
22. Jesenji cvat. Drama. Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
24. Cvijet za covjekoljublje. Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.

24.04.2005.

UHODE

[i]
Moj gospodaru,

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.

Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.

Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.

Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.


Dervis Susic

[/i]

24.04.2005.

KAIMIJA 1. dio

[i]
Izricem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilackim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sacuvati.
A zahvalan sam im jer sam u njima proucio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proracunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost nacela koja ljudi propovijedaju a ne pridrzavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu ljepotu zene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoruzao za zivot u Bosni. Toliko dobro da cu je moci voljeti a da mi se ona ne naruga, pomoci joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vracam se kuci nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stracenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vracali su se kuci da pomognu, spremni na sve moguce Zrtve. Cak i ocekujuci ih s izvjesnim sladostrašcem, bez cega nema sveca. Ove nesrecnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i ucutali ili iz straha od ludila pobjegli.

Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Svrnem u Jedrene svom starom dobrom ucitelju Muslihedinu Uzicaninu da ga poljubim u ruku i cujem njegov poslednji savjet.

Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, vec sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad cu da idem u Bosnu, dize desnu obrvu i u kratkovide Oci iz sebe natopi brigu i tihu srdzbu.

»U Bosnu? Šta ceš ti po Bosni? «
»Da pomognem, da lijecim, da poducavam, da podrzim...«
»Hm! Znaš li ti šta je Bosna? «
»Sjecam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.«
»Ali Bosna nije ono što cula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što cu ti reci! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane.

Dragi moj, svuda opasnost od drugog obicno rezi za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slicnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.« »Hvala ti na savjetu, ali ja idem.«
»Cekaj! Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najviše na dvje strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teza, ni glad ljuca, ni razlika uocljivija, ni mrznja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi? «
»Vjerujem. Ali ja idem.«
»Kaimijo, moj najbolji ucenice, ne idi! U Bosni te samo nesrece cekaju. Ostarjeceš prije nego što dozriš. Zacutaceš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i nasladuj se dakonijama što nam ih knjige pruzaju. Zivot ce ti teci u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani! «
»Moj mnogopoštovani ucitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjacka glad, kao skitnicka radoznalost, kao pomamna zudnja za grijehom, ili - oprosti na neskromnosti - kao strast propovjednika. Mozda cu se pokajati. Ali zar je kajanje zbog ucinjenog najteza kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!«
»Hasane Kaimijo, ti vec znaš što treba znati. Ne znam samo da li zeliš ono što treba zeljeti. Bojim se, ti preoštro vidiš, prebrzo zakljucuješ kao hazarder kome je u zalogu uvijek sopstvena glava, i zuriš da uciniš ne pitajuci je li sve dozrelo za cin. A takve, kasnije, pohode sumnja, poraz, tih ocaj ili neizmjeran gnjev, pa ili se propiju ili pobenave. Još jednom ti kao drugi otac preporucujem: ostani! Zivjeti u cvijetnim ljepotama mudrosti, u tišinama svetih saznanja koja su daleko iznad zemaljskih strasti i potreba, pod suncem koje ne przi nego samo miluje i blago obasjava, nije nikakvo bjezanje od obaveza. Naprotiv! To je obaveza onog ko shvati šta je više a šta nize na beskrajnim stepenicama zivota...«

Još dugo me je ubjedivao moj ucitelj, kasljucao, šmrcao, srkutao caj i zaranjao dug istancao nos u raskošnu ruzu, i kuckao dugim starackim kaziprstom o pozamašnu knjigu od oko cetiri oke tezine. Ali ja ostadoh pri svom. Rucavši, popricasmo još nepun sat. On me nasavjetova kojim putem da okrenem, gdje da konacim, kako da noge uvece poslije pranja mazem kozjim lojem da me put ne bije i kundure ne zuljaju, pa se restadosmo.

S betnjom o štapu i dugim nozem pod derviškim haljetkom zaputih se prema zapadu, riješen da za nepun mjesec poljubim prag svom dragom Sarajevu.

Kad zakoracih drumom, ucini mi se da sam boziji poslanik upucen da cudesima svog srca i uma spasi vilajet bosanski i izvede ga - za sedmicu, za mjesec, na stazu ljubavi i blagostanja. Još su mi se u glavi pušile obmane cudne magije kojom knjige zrace. Ali kad sunce opece potiljak, kad teška kundura sadrije oba clanka, kad crijeva arlauknuše za blagoslovnim teretom hrane, ja zaboravih na svoj uzvišeni poziv spasioca. Poceh zeljeti sudbinu obicnog hodzice u zabcenoj kasabi. I zavidjeti mu što ima pod rukom ibrik vode, sahan mandre i kakvo-takvo zensko. I što ne pati od zelje da sasvim usreci druge, nego u barici svojih malih zadovoljstava, mudro zaboravlja obaveze, na cemu su mu drugi, izgleda, zahvalni.

Saznanje o svojoj izvanrednoj ulozi ubilo je sujetom ili razocarenjem mnogog velikana još prije nego što je to postao. Hocu li i ja biti potvrda toj tvrdnji mog ucitelja? Jer, eto, ni na prvi konak još nisam pao, a vec sam samo mlad Bošnjak - skitnica koju je nešto nakon dugog izbivanja potjeralo kuci.

Prvi konak ucinih na devet sahata hoda od grada. Noc mlaka i vedra još je drzala ljude oko hana, sjedjeli su po vocnjaku i na medi iznad druma, mrmljali, izvikivali sluge i pratioce ras- tovarenih karavana, pjevšili. Ja - pravo u han.

Uvrh sobe sjedi Bošnjak, pokunjen, ojaden, ali me ne prevari pretvaranjem. Zakljucih - to je trgovac koji skromnošcu krije bogatstvo svoje od radoznalosti drugih. Lijevo od njega napola lezeci nalakcen golem delija, Anadolac. Neki janjicarski starješina jest, ali nizi. Vidim to po, razmetljivosti. Na skupocjeno sedlo lakat naslonio. Ja - s vrata pravo prema trgovcu i sjedoh do njega, a kundure što sam ih u ruci drzao, pruzih onom junaku.

»Metnider ih ukraj!«, rekoh.

Zabezeknuše se. Junak gleda u me, u trgovca, u prestrašenog handzju, u bosa i pocijepana Bošnjaka koji sjedi iza peci a koga ne vidjeh ulazeci, pa opet u me. Kad vidje da moja zapovijest nije šala, poblijedi, i trgnu kratak bic ispod sedla. Ali ja dreknuh dvije-tri gledajuci junaku u oci. Njegova ruka osta u zraku ukocena. Junak vrisnu, stade stenjati, moliti se, zvati u pomoc. Ruka je boljela, a ja sam mu jednako gledao u oci i nabijao ga svojom zeljom i naredbom da ga ta ruka što više boli. Kad i meni bi dosta da ga gledam kako se pati, zapitah ga:

»Hoceš li odnijeti moje kundure ako ti vratim ruku? «
»Kurvu li ti sestru...! «, jeknu on.
»E onda ce te i druga zaboljeti! « I ja mu u oci ocima sasuh naredbu da osjeti kako mu se i druga ruka raspada od nesnosnih bolova. Janjicar se presavi, poce se valjati cvileci. Trgovac odskoci uza zid unezvjeren. Handzija je sujevjerno šaptao molitve. Samo je onaj Bošnjak iza peci ravnodušno cutao i gledao i ne gledao. Kad janjicara pjene oblše, on zamoli:
»Vrati mi ruke, šejh-efendijo, molim ti se!«
»Hoceš li odnijeti kundure, kako sam ti rekao? «
»Hocu, hocu...«

Vratih mu ruke. On kao da je prebolio vojnicku srdobolju, iznuren i izvedrio, uze moje kundure i odnese ih peci. A ja mu rekoh:

»Sad, gubi se napolje, sram te i stid bilo, zar se tako lezecke docekuje šejh Hasanefendi Kaimija Sarajli?«

Junak dograbi sedlo, kabanicu i bic i iskoci na vrata. Ja, smiren i tajanstven, rekoh handzji da mi spremi ibrik kahve, a trgovca kao prijatelja zamolih da sjedne gdje i prije da bismo zavrgli prijateljski razgovor i upoznali se kao prava braca muslimani koji su se slucajno sreli na dalekom konacištu a u tudem svijetu.

Kad mu rekoh ko sam, odakle sam i kud idem, on se obradova. Kaza mi da je Rogaticanin, da je trgovac, da mu je amidza - carigradski janjicarski aga, pa je kod njega, sa zenom - da oprostš, bio cetiri godine, ali eto... zazelio se Bosne, pa se vraca.

A onog drugog Bošnjaka, siromaha koji sjedi kraj peci, najmio je da ga prati pošto je velik junak i strahota od sablje kad se naljuti.

A zove se Tale Licanin.
Prigovorih Talu što se tako upustio pa sramoti Bosnu svojim izgledom, a on mi rece:

»Moj efendijo, da ti sjediš na granici gdje ja sjedim, i da ti dobijaš ono što ja, prebjegao bi prve sedmice beckom cesaru i klao Turke zešce nego Jankovic Stojane. A biti Bošnjak, doci u Carigrad, pa se na povratku najmiti opet u Bošnjaka, znaci - ili pobudaliti ili se od golema bijesa sprdati sa samim sobom.«

Ono malo magije što pokazah nad janjicarom, bilo je najbolja putna isprava: handzja ne smjede ništa da mi naplacuje, trgovac je iz sujevjerja stalno nastojao da mi udovolji, a Tale je bio spreman da me usluzi ne pitajuci za placu.

Drugog dana ujutru krenusmo.
Naprijed ogromni Tale na golom Kulašu, s opasnom drenovinom u šakama, a za njim nekoliko naoruzanih sluga, pa karavan od trideset pretovarenih konja i - mi. Ne primijetih najvece bogatstvo ovog karavana, nego se zapricah s trgovcem i za nepun sat pretresoh s njim mnoge bogougodne teme. Zbog strma puta, on ode naprijed da pogleda samarice obecavsi da ce pobozni razgovor nastaviti dok ovaj preci posao obavi i red i sigurnost tovara utvrdi, a Tala vrati na zacelje.

Moj dronjavi saputnik rece mi da je u Stambol išao da se pozali na svoju sudbinu i na Lickog Mustajbega. Kako je go siromah, prehranjivao se cijepajuci drva po hanovima i nanoseci vodu. Cetvrti je mjesec kako je na putu.

Pohvalih junaštvo Krajišnika.

»Ej, muka ti je biti glasovit junak na Krajini«, jecao je on sa svog Kulaša, »tovar slave, a ni cakšire sebi, ni sedlo Kulašu ne zaradih. Moj je begluk pred kucom ledina, moja srma- crno pod naktima, moje toke po prsima posjekotine, moj rahatluk - tvrde podnice, glava pod penderom, noge za vratima.

A u Stambol sam išao, kako ti rekoh, da tuzim Lickog Mustajbega što mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvaše hrsuzom i odmetnikom i udariše mi dvadeset što po turu, što po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustajbeg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kucom.

Nego, ako sam dobro vidio, moj poštovani hafizefendijo, ti svašta nešta znaš, jaja iz uhiju, a dukate iz rukava prosipaš. Pa, ako ti nije teško, prospider i meni štogod usitno na dlan, ništa te to ne košta.«

Ja od svoje derviške poputnine odvojih nekoliko groša i dadoh ih junaku ne zeleci ga darivati dukatima svoje magije pa da junak, za pola sata, dode sebi s praznom stisnutom šakom. S jednim Talom podijelicu i posljednji zalogaj. Uostalom, sigurnost putovanja je u vjernom i snaznom saputniku.

On mi zahvali i pozali mi se kako teško dolazi do novca na svojoj Krajini. Veli:

»Moj mnogopoštovani muderis-efendijo, za junaštvo se danas ne placa kao nekad, a o istini o junaštvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom, posla mene Licki Mustajbeze da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraca. Ja ukradoh dva dobra vola oraca. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleci boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno prozivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Andeliju i poklonio je Lickom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ruznu begovicu izmišljenom Andelijom.

Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begovic u cakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o necemu mora misliti. I guslar od necega mora zivjeti. Samo mi je zao što ce po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.«

Raspricao se junak drumom, a ja cutim, jer medu saputnicima ja moram ostati zamišljen tajanstveni ucenjak i šejh, šta ja znam gdje ce mi još ugled zatrebati, a tako mi boga, rado bih sjeo s Talom pod jelu zelenu, popio ovu plosku rakije što je krijem pod dzubetom i ispjevao jednu našu bošnjacku.

Pricao bi junak ko zna dokle da se ne dogodi nešto što ni ja ni on nikad ne bismo ocekivali.


Dervis Susic
[/i]
(nastavlja se)

24.04.2005.

Faruk Šehić

Faruk Šehić rođen je 14. 4. 1970. godine u Bihaću. Trenutno boravi u Sarajevu, gdje studira Književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu. Povremeno piše. Iz bogatog TV-programa izdvaja još bogatiji izbor: Živjeti sa prirodom, Zelena panorama, Zvjezdane staze, Divlji mjesec, Pobre diabla, South park, Blufonci, Snorkijevci, Cipelići, Transformersi i porno filmovi kojih na TV-u nema. Šta da ti kažem, vidiš da sam pravi posmodernista, komentariše on. Film koji bi vam definitivno preporučio jeste Cubrickova Odiseja u svemiru 2001, Dvadeseti vijek Bernarda Bertoluccija, iako Faruk naglašava da njegov ukus i nije bitan.

Knjiga koju u ratu nije naložio je Plexus od Henrija Millera. Na pitanje koju bi ipak naložio, kaže: Na primjer komplet knjiga Dobrice Ćosića, ako bih se mogao ugrijati na njemu. Ma hajde, veli onaj drugi u meni, nije on toliki fašista u svojim djelima, progledaj mu kroz prste. CD za kojim uzaludno traga je Ovaploćenje otajstva kosmičkog zvukovlja od Gradimira Gojera.
U Sarajevu izlazi u jazz-bar Clou, Buybook, Dva ribara. Često izlazi iz vlastitog tijela kad spava, tada se druži sa zgodnim muzama. U medicini ovaj fenomen zovu polucijom, pojašnjava Fare.

Do sada je objavio zbirke pjesama "Pjesme u nastajanju", 2000. Omnibus, Sarajevo i "Hit depo", 2003. BuyBook, Sarajevo i zbirku prica "Pod pritiskom", 2004. Naklada Zoro, Sarajevo.

Čeka da umre da bi imao savršenu biografiju.

24.04.2005.

POŽAR U SELU

[i]
Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.
Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.
Tako je bilo i te noći.
Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: "Vatra! Vatra!"
On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.
Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao "Rđavi Grga".
Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.
Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.
Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.
To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.
"Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.
No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.
To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "Žuri se!" a žene su vikale: "Žurite se!", jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.
No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.
Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.
"Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan.
"Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru", vikao je drugi.
"Ti si kukavica"! vikao je treći.
Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:
"Daj mi brzo kabao vode!"
Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.
No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.
Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.
Žene su jaukale:
"Jao! poginut će to dijete na krovu!"
Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.
Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova.
"Kolac mi dajte!" vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.
Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.
Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.
Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.
Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.
U isti čas - koja nesreća! - nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.
Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.
O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

NIKAD VISE

[i]
nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doc


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

FANTOM SLOBODE

[i]
Pritisnuo sam kažiprstom nevidljivu sklopku na sljepočnici i pokrenuo vremenski stroj u vlastitoj glavi. Otpadaju listovi kalendara k'o uvojci nakon kemoterapije. Oh, sjećanja moja, zašto ste značajnija od uspomena drugih ljudi?
Mjesec je mart, godina 1994., sjedimo pored ulaza u kafić Ferari, ćumamo travu i cenemo se od smijeha.
Zuhra se vraća iz kafića noseći četiri piva. Nuno, Žile i ja naginjemo hmeljni napitak kao Popaj konzervu špinata. U kadru se pojavljuje Ćipo.
- Rek'o je Hare-Pašin da svi komandiri vodova, odjeljenja i ostali borci moraju biti ispred kolodvora u tri poslijepodne kad sa Skokova nailazi autobus - referira Ćipo.
- Al' ko ga jebe, mi smo na odmoru, ni ja neću ići, reći ću Hari (ako ga sretnem) da vas nisam vidio.
Mrtav ozbiljan ustajem i krećem kući.
- Gdje ćeš? - javlja se Zuhra, nakon što je zavladao muk i smijeh se raspršio ugodnim zrakom.
- Idem na Hasin vrh, da gore ostavim kosti.
Osjetio sam trnce nečeg ljigavog kako mi bodu kožu na faci.
Kod kuće sam obukao uniformu, stavio grudni rap, uzeo kalašnjikov i borbeni ranac u kojem sam držao dvije bombe iz namjenske proizvodnje, tzv. cazinke, i par debelih vunenih dokoljenica. Oprao ruke i umio se. Sve radnje izvršio androidski samouvjereno. Pozdravio se sa starcima i uputio prema autobusnom kolodvoru. Oprostio se sa četiri strane svijeta. Razdužio se sa životom.
U zemunicu broj dva, na samom vršku, uvlačila se uljasta smegma pomrčine.
Sutradan u devet i pedeset ujutro započet će kombinirani artiljerijsko-pješadijski napad.
Ležeći u bolnici, nakon prve injekcije Fortrala, sjetio sam se njihovog vojnika koji je gipkim skokom preletio kameni grudobran, i stao pucati u deku što je visila na vratima napuštene zemunice. Bio je u maskirnoj uniformi petobojki. Bacio sam zelenu kašikaru na njega, i nisam ga više vidio. Moj "pokemon" je bio jači.
Ugasio sam vremenski stroj i zapalio cigaru.
Naručio hladno laško pivo.
U parku ispred kafića, na grmlju (u obliku afro-frizure), golubovi su brstili crvene plodove savijajući svojom težinom žilave ogranke.
Na terasi prvog kata penzioner je iz kutije šibica pustio bubamaru na svoju ruku isfleknu staračkim pjegama.
Sprat iznad, za ogradu terase (s koje se krunila memljiva pokorica fasade) bio je pričvršćen tanjur satelitske antene.
Preko "metalnog frizbija" zelenim slovima je pisalo gazija.
Dvojica tinejdžera na balkonu trećeg kata palili su debeli joint.
Kafa, cigare, pivo, pišanje, štok-kola, banalni razgovori, pijanstvo, bol u glavi, samljeveno tijelo, kurac-pička-govno-sisa...
Tričave drangulije svakodnevnice ljeskale su mi pred očima.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

USTA TAJNE

[i]
Rekla sam sve, i sve je
ostalo tajna: usta orhideje
šapucu neizmjerje
sve odzvanja,
i znano se s neznanim sklanja.

Rekla sam sve i sve je
ostalo tajna: ljubav nesaznana
što šuti do kraja,
i stoga,
samuje s dušom, do boga.

Jesam li rekla sve baš zato
da ostane skrito i nepoznato?
Da skuti Svarožica
pometu
cvjetice divljih otkrica?

Rekla sam sve, ne znajuc
kako ne reci, kako tajnu
zadržat u rijeci;

i kako nju, slobodnu i sjajnu
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.


Vesna Krmpotic

[/i]

24.04.2005.

USHIT

[i]
Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

SONET O SREĆI

[i]
Uvijek si negdje u njenoj blizini
i sve ti šapću oči prolaznika
putove njene, i sve ti se čini
da ti je znana sa starinskih slika

iz albuma, iz kog se sretno lice
nevjeste mlade čednim čarom smješka.
Ti gledaš kako rijeka porodice
kroz klance srlja, a čela viteška

stoje na pragu doma uznosita.
I čekaš, najzad uspokojen, čist
da prhne roda s krova, zvekne zdenac.

Al nek se žutim albumom proskita
ruka još malo - spaziš prazan list
pa kovčeg, i na njemu srebren vijenac.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

TOTALNA PJESMA

[i]
starica prelazi Cobanija most
savijena kao upitnik

desetak metara nizvodno
starac lovi mrenove
kako kojeg uhvati
cisti ga kuhinjskim nozem
na kamenom zidu obale
i odlaze u najlonsku kesu

rijekom plove fekalije
u rijeci ribe jedu govna
i sanjare
to je starceva vecera
preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu
traga za pomijama

konacno shvatam
sve je stvar percepcije
na gladan stomak

u Hiperboreji na sjeveru
pisac njeznih zglobova
na bjelinu ekrana
ukucava svoje intimne nedoumice
njegova percepcija je bitnija
on pise djelo
za Nobelovu nagradu


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

U SVJETLOSTI

[i]
Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada,u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo san glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi svoju ruku pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga,tebe snivah!
Već mislio sam:nećeš doć.
I rekoh na ti je živa
U tvojoj želji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj:nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan rujan, vedar, žut.
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.


Dobriša Cesarić

[/i]

24.04.2005.

GDJE SE LJUBI I NIKAD NE STARI

[i]
pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
i meni se tako pricini odjednom
kako me tvoje koljeno dodiruje
i to mi je dovoljan razlog
da zaboravim knjige
iz kojih sam dosta naucio

dvije fotelje nama su u tom trenutku
kao dva svemirska broda
i letimo daleko
iza nas ostaje jutro
ostaje rijeka i ova soba
nas dvoje mijenjamo doba
i mijenjamo sve obicne stvari
odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad
ne stari
sad smo ljubavno sretni
svoj svemir imamo
i imamo sve

pijemo viski
pristaje nam i lijepo nam je
njezne su ti usne
tako njezne kad me poljube
ti znas tako lijepo zatvoriti oci
i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda
zoves me da dodjem
pa tvoja hrabrost nema granica
puna si ljubavi
njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo
po proslosti
gramofon svira u nedogled
i to je divno
nas dvoje smo prvi ako nisi znala
prvi smo u dusu sagledali
i zaplakali od srece
od cvijeta si njeznija
od trave meksa
i tesko nam je nebo oblacno
drzati na obrazima

pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
dosta nam je svega sto nije kao ovo
da nam je zauvijek tako
od ljepote bi mozda umrli
kao zvijezde


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

NA TERASI KOD DVA RIBARA

[i]
pijane metafore
lete od tebe ka meni
za nasim stolom
cvjetaju rijeci
kao morske alge

stol postaje ljepljiv
slan i zelenkast
a rijeci su ukusne
i jezici nam se spajaju
natekli od alkohola

borimo se sa zmajevima
pravimo vremenske strojeve
probijamo maglicu Andromede
rijeci su krotke i zahvalne
i treba svaku dobro zaliti

glave su nam
u duhanskim oblacima
zavaljeni smo
u plasticne stolice
kad razgovor zastane
rijeci se rasipaju
u kvantni prah

poslije se otvaraju
novi fajlovi u memoriji
oci laserski sijaju
i prije nego se vratimo
u virtualne kraljevine
narucujemo dva ledena piva.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

RAZGOVOR HLAPIĆA S TEŽACIMA

[i]
Gita je spavala u kući s gazdaricom, a Hlapić na sijenu s težacima. Već su svi ležali i bilo je sve tiho. Hlapić je prije spavanja još uzdahnuo:
"Nijesam danas našao svojih čizmica!"
"Kakve čizme!" upita onaj težak koji je ležao kraj Hlapića.
"Ukrao mi je netko jutros čizme", odvrati Hlapić.
"I meni je netko ukrao plavi kaput", reče težak.
"Meni je netko ukrao sjekiru", reče opet drugi.
"Meni je netko ukrao šunku s tavana", reče treći težak.
"Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci", reče četvrti težak.
Sad su svi znali da je u selu tat koji je sve te stvari pokrao. Svi su se zamislili kako li će naći svoje stvari i tko bi mogao biti taj tat.
A onda se digao mjesec na nebu i svi su zaspali.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

[i]
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

DA SAM TE UKRAO

[i]
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe.


Željko Krznarić

[/i]

24.04.2005.

BOJIM SE OVIH TISINA

[i]
Bojim se ovih tišina
Što ne nude ništa osim košmara
Trenova prije sna umotanih u molitvu.
Gakanje kiše limenih ždrijela
Žuđeni zaborav nakratko
Molitva
Ujedom krhotine struje talasi bola.
Reciklus postojanja
Kruženje tijela
Koštanomišićni Aeternum


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

KAKO BIH VOLIO ZNATI

[i]
Kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota
kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze


Zeljko Krznaric

[/i]

24.04.2005.

GUTLJAJ VINA

[i]
- Divne su ruže -
uzdrhta draga.
- Ljepše još ne vidjeh
u životu.

A ja gutljaj vina otpih,
pa rekoh:
Ruže će ove tek biti lijepe
kad uzmognu ubrati
Vašu ljepotu.


Enes Kišević

[/i]

24.04.2005.

SRCE LEBDI

[i]
- Majci Pembi -

U igri vjetra
Tebe trazim
I blagost tvoga lica
Ostala je sinu
Trajna uspomena.

Sunce te u snu
Zateklo nije
Dok rijekom plovis
Zudnja te radosti nosi
Da nikad ne spavas.

Koliko su ruke tvoje ljekovite
Bola moga odnijele
I mukom sve sto stvore
s halalom
Tvoje ruke pozlate.

I oblaci kad se dizu
Munja kad sijeva
Srce ti zarobljeno
Izmedju radosti i straha lebdi.

Kroz tihu zebnju.
Oci te neke prate
putem dok nestajes
na miris rajskog cvijeca
Dusu ti Azrail izmami.


Safet Sefer

[/i]

24.04.2005.

PRIJE SNA

[i]
Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda. Jedva vidim čovjeka ispred sebe. Gotovo da držimo jedan drugoga za opasače, da se ne izgubimo. Prolazimo između zapaljenih kuća. Kolona se vuče uz klimave tarabe. Blato se lijepi za čizme i razvlači kao tijesto. Najljepše su ove linije, na koje prvi put dolaziš. Sve je novo, neobično i čupavo do jaja. Pogotovo kada preuzimaš liniju noću, a sutra kada se razdani, shvatiš da se nalaziš na vrhu "čavla". Ugljenisane grede padaju s krova i cvrče u blatu. Klipšemo uz ogromnu padinu. Trava je ljigava od magle. Ko padne, zaustavi kolonu, i obavezno opsuje predsjednika i državu. Kad samo pomislim da ćemo ovu noć spavati na ledini, zabole me hemoroidi. Vodič iz vojne policije izvodi nas na vrh čuke. Ja i Emir preuzimamo plitki rov, u kojem se nalaze, isprljani blatom, jogi-madrac, jorgan i par ćikova popušenih do džize i nervozno zabijenih u zemlju.
- Hej, momci, ima l' zime? - dopire glas sa naše desne strane.
- Haj' 'vamo pa ću ti reći - odgovara Emir ležeći na jogiju.
Prilazi nam kontura iza leđa.
Uskače u rov.
- Ja sam iz trećeg bataljuna - govori nam dok se rukujemo.
- Imate l' cigara?
Otvaram tabakeru punu galesa (marka kolumbijskih cigareta, god. proizvodnje 1974.)
- Neće l' nas vidjeti dok pušimo? - pita Emir.
- Ma neće, daleko su odavde, a i magla je gusta.
I ja i Emir kao po komandi palimo cigare.
- Nego, 'de ti meni reci, kakva je situacija ovd'e?
- Je l' jebeno?
- Danas su orali ovo brdo granatama. Jednom borcu iz druge čete, geler je otkinuo obraz. Na Metli, a to ti je čuka duplo veća od ove naše, imaju par zisova (brdski top kalibra 76 mm.)
Vide nas k'o u fildžanu - polagano priča trećebataljonac.
- Znači, ko preživi, ješće zlatnom kaš'kom - dobacuje Emir.
- Nije tol'ko ni guravo kako izgleda - tješi ga trećebataljonac - valja 'mriti svakako.
Strah se uvlači u mene kao vlaga. Sutra nas sleduje besplatno brijanje.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAVI MOJA

[i]
Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

SARAJEVO

[I]
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče -
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Šta je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla -
samo ako je ruža namijenjena.


Semezdin Mehmedinović

[/I]

24.04.2005.

BEZ BREMENA NA LEDJIMA SEM ONOG SMRTNOG

[i]
prilazi mi covjek
dok jedem kebab
trazi zalogaj
kidam rukom
i dajem mu
on zalogaj stavlja
u zelenu kesu
pitam ga sta ce mu to
i sta nosi u zelenoj kesi
kaze da su unutra
zalogaji od kojih ce
napraviti corbu
on ide kuci
tezak kao olovno zvono
prica sa golubovima i oblacima
sezonski ulicni prorok.


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

SAMOTNA LJUBAV

[i]
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sâm ko kamen.


Antun Gustav Matos

[/i]

24.04.2005.

BEZIMENOJ

[i]
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kada stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

[/i]

24.04.2005.

ISPRAZNITE SVOJA SRCA

[i]
ispraznite svoja srca
neka policijski dousnici
procitaju vasa ljubavna pisma

ispraznite svoje dzepove
neka trljaju ruke vlasnici
svemirskih hiperxafsa

ispraznite svoje mozgove
neka nebo, mravi i mornari
s Kurska cuju vase rijeci

ispraznite svoje oruzje
neka crkne hijerarhija
jezik nacija drzava


Faruk Sehic

[/i]

24.04.2005.

NISAM ZNALA

[i]
Zvao si me često i u isto vrijeme,
pozdravljao tiho, pitao što radim,
ali tvoje usne ostale su nijeme,
ne čekaš me, ne čekaš me više
pod stablima mladim.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaka tvoja riječ.
Nisam znala, nisam,
koliko te želim,
svakome o tebi pričala sam ja.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaki pogled tvoj.
Nisam znala, nisam,
kako da te vratim,
neka pokraj tebe prođe život moj,
toliko te volim.

Zvao si me često i tekli su dani,
mislila sam da će uvijek biti tako,
mi smo htjeli biti slobodni i sami,
kako da te, kako da te nađem,
jer nije mi lako.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala...


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

OTVORI PROZORE SNA

[i]
Tvoje lice, nježno lice, ranilo je srce moje,
dok za tobom ludo bije, primi ga u krilo svoje.
Tvoje ruke, nježne ruke, slutim dragi sred tišine,
vraćaju mi iz daljine miris tvoje puti meke.

Otvori prozore sna,
kraj tebe bit ću ja, da, bit ću ja,
shvatit ćeš u trenu tom
da ljubim te, da ljubim te.

Otvori prozore sna,
i sretna bit ću tad, da, bit ću tad,
u dvoje, ljubavi, znaj, je ljepše sve.

Tvoje ruke, nježne ruke, slutim dragi sred tišine,
vraćaju mi iz daljine miris tvoje puti meke.
Tvoje usne, nježne usne, kao da sva zvona zvone,
kad se plaho, poput srne, umiru na čelu mome.

Otvori prozore sna....


Zdenko Runjić

[/i]

24.04.2005.

KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

[i]
Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno

I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema

I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli

Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi

A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi

Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta

Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije

Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose


Zeljko Sabol

[/i]

24.04.2005.

PROĆI ĆE JEDNOM OVI DANI

[i]
Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove tuge zauvijek pokraj nas,
večeri naše bit će duge, čudan me zove glas.
Proći će jednom ove boli, nestati njihov trag,
ali u srcu koje voli ostaje spomen drag.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ovi sati, k'o iznad krova dim,
hoće li ljubav da se vrati s tobom il' možda s njim?
Proći će jednom ove kiše, krenuti kasni vlak,
slomljena grana što se njiše zadnji je pozdrav i znak.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove zime, umorna bit ću tad,
nitko mi neće znati ime, zavičaj niti grad.
Proći će jednom ova jata, preletjet more i svod,
taj što se topi slamku hvata, a druge odnosi brod.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć,
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

LJUBAV

[i]
Od nase ljubavi i srece,
Gle, zvijezde su veceras vece;

A sum, sto dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, taj polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s Tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

BJELINE

[i]
Topla je i svijetla rijec "ljeto"
Kod svake list je, poput malog uha,
Treperec sluso strah tvog budnog duha,
Sto drhtase u sumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla rijec "ljeto".

Svaki list je znao izrec "jesen",
Kada bi tiho pado vlazan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva cujan;
Tvoj duh bi presto na sum da treperi
Sapcuci liscu: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izrec "jesen"

A sad lisce ne sapce, nit slusa:
U krovistu sad nase male sume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
I jesen bjese, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao dusa.


Ivan Goran Kovacic

[/i]

24.04.2005.

USNULA DRAGA

[i]
Na dragoj lezi mjesecina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrcina.

I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi nociva
U srcu; mraku sviju tmina.

I tako draga u snu bludi,
Pa, cini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,

Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.


Ivan Goran Kovacic

[/i]

24.04.2005.

NEKA NAM OPROSTE TRAVE

[I]
Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.
Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.

Mi cemo ih gaziti zakasnjeli i gorki i pjevat cemo im
o nepovratnim odlascima. o uskracenim uspomenama.

i molit cemo trave da nam oproste za mnoge rijeci,
za mnoge gorke rijeci koje necemo znati presutjeti.

(1952)

Izet Sarajlic

[/I]

24.04.2005.

ELEGIJA

[I]
Eto: vjetar s mora vraca nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uci nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noci moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak nek me nauci voljeti.
Ne mogu u zlu da živim, a za dobrotu ismijat ce me.
Gdje je taj za kog vrijedi kleknuti na cestu i dotaci usnama
prah s njegove obuce?
Taj koji ce kao livada svakog proljeca cvjetati u meni.

Neka dodje jedno proljece što ce nas nauciti biti radost
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vjecnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naci
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji ce zadržati bezazlenost
i ljubav koja nece prestati.


Vesna Parun

[/i]

24.04.2005.

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

[i]
Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

U DUBINU DUŠE MOJE

[i]
U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!


Aleksa Šantić

[/i]

24.04.2005.

OSAM IZGUBLJENIH STIHOVA

[I]
Prvi je o tebi, ali nedoredjen.
Ono cega nema ostaje i pece.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treci je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Cetvrti je o tebi. Ne vidim ti oci.
Tragovi u blatu, koraci u noci.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Vece je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga cujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i cuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga neceš cuti.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

LJUBI SAN VASU CER

[I]
Tili ste drugog od prvog trena
cestitog momka iz najboje kuce
niste joj dali da joj srce tuce
niste joj dali da postane zena.

Tili ste drugog, to ste joj rekli
i to da soldi ne rastu na travi
nego da cuva sve ca ste stekli
i ca ste za nju cuvali nas strani

Ljubi san ljubi vasu cer
al' niste tili marinera
tili ste momka na svom mistu
tili ste zeta inzinjera
ljubi san ljubi vasu cer
ja koji ne znam di bi sada
sad kad je davno tudja zena
ca vridi srcu da se nada.

Niste joj dali ni da mi pise
kako se budi kad se svega siti
i kako more prica sve tise
i kako cesto zaladi i liti

Niste joj dali da sricu pise
a niste znali da u mraku place
za vas san osta isto ka prije
susidov mali sa cetvero brace

Ljubi san ljubi vasu cer
al' niste tili marinera
tili ste momka na svom mistu
tili ste zeta inzinjera
ljubi san ljubi vasu cer
ja koji ne znam di bi sada
sad kad je davno tudja zena
ca vridi srcu da se nada.


Krste Juras

[/I]

24.04.2005.

SUTRA JE NOVI DAN

[i]
Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...


Zeljko Sabol

[/i]

24.04.2005.

STROFA

[i]
Ponavljam svoju staru jutarnju tvrdnju:
izraza nema -
Ovo su culne linije dusevnih puteva,
Tepanje kazuje bludnje (ah neravni redci!).
Za mene i za moje doba izraza nema:
Koraci uskom celijom, bez broja,
Dani u nizu, uplasenih ociju,
Razbjesnjeli pak'o moga vremena, lom i
smak svega. -
Pjesnici buducih vremena, mladici i
djevojke
Idila koja dolazi, vase ce pjesme biti od
sjenki i zlata,
Rasuta i neznana - pjevana i zaboravljena
Istoga jutra - bice moja
Marburska strofa.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

MACKA

[i]
U gradu nije vazno ime
u praznoj sobi kaze prica
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tuznoga mladica
On zivi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen,
a vani vergl nesto svira.

No jednog dana sum kraj vrata
to neko neznan uci zeli
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli.
A, vani zima, vani snijezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke ko da sanja
a vani zora, svjetlost danja.
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu zenu
i on joj rece - budi moja
a ona kaze - ja sam tvoja.
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da zlato zeli, al ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novi kradju opet krece...
Jer on je zeli, on je ljubi
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesti tada, jos ove noci
u zadnju kradju on ce poci...
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta griju.
On vidje zena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i k'o sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grci u
sobu udje mis i trci
i kao macka skoci zena
na plijen se baci istog trena
i stigne ga, a njeni zubi
vec traze meso koje pece
i zeni koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu mladic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju sto se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje - zene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema.

Kroz prozor udje svjetlost danja
on pruza ruke ko da sanja
- sad opet samo macku ima,
a vani studen, snijeg i zima...


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

PREDSTAVA

[i]
Kad je, naime, bio posao navečer gotov, sjeli su svi težaci za večeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugačak. A taj sto stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela četiri velike zdjele graha i tri još veće zdjele krumpira. Hlapić je sjedio s težacima za stolom i večerao.
Hlapić je baš razmišljao kako li će naći Gitu i odnijeti joj večeru. U taj čas začuje se iz grmlja kako netko trubi u malu trublju.
Svi se težaci osvrnu onamo i tako se začude da su im svima popadale žlice iz ruku.
Što su vidjeli na putu između grmlja, bilo je zaista krasno.
Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskićena cvijećem. U kola je bio upregnut Bundaš. I užeta i uzde od konopa sve je bilo okićeno cvijećem, a Bundaš je osim toga imao na repu svezane tri široke crvene vrpce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka šiba, a na šibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga.
No najljepše bilo je ovo:
U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa spuštenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrpce izvadila je dakako Gita iz svog svežnja.
Bundaš je vukao okićena kola upravo prema težacima.
Kako li je taj mudri Bundaš mogao naučiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je sreća da Hlapić ima na svom putovanju takvoga druga koji je i u veselju i u žalosti mudar i dobar!
Svi su se težaci počeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bundaša pred kolima.
Kad se Gita dovezla k težacima, počela je predstava.
Gita je skočila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela je plesati. Plesala je, okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a uza to udarala u mali bubanj.
Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč, koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući klizila svaki čas kroz taj obruč kao da je vila.
To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.
Od jednog hrasta do drugoga svezala je Gita visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke.
Hlapić je sav prestrašen potrčao pod uže da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom užetu tako sigurno kao drugi čovjek po zemlji. Kad je bila na kraju užeta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica.
"O! O! To još nijesam vidio," rekao je Hlapić.
"O, sada ćemo lako naći Gitinu škatulju i moje čizmice", pomisli zatim veselo Hlapić: "Ako ih je onaj crni čovjek sakrio u podrume, Gita se tako vješto provlači kroz tijesni obruč da će se i kroz mišju rupu provući u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini da će se odšetati preko svih krovova na sve tavane i naći čizmice i škatulju."
Dakako da se Hlapić varao kad je tako mislio. Gita je, naime, naučila provlačiti se kroz obruče i hodati po užetu baš samo radi toga da se provlači kroz obruče i da hoda po užetu. A druge nikakve koristi neće ni Hlapić ni tko drugi ikada imati od te njezine velike vještine.
Svi su se težaci, međutim, čudili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir.
Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu šibu s papigom pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnjić i počela pjevati neku čudnu pjesmu, koju razumiju samo komedijaši i papige.
Papiga se nato počela vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru.
Prevraćala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posumnjati je li to papiga ili opica, što je uostalom svejedno.
A onda je došlo posljednje iznenađenje i svi su se tako nasmijali kako je to već obično na završetku svake predstave. Gita je, naime, podigla šibu s papigom visoko, kliknula "Laku noć" i mahnula je šibom i papigom naprama Hlapiću. Papiga ni pet ni šest već odleti i sjedne Hlapiću na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i počne kriještati i vikati: "Klanjam se! Klanjam se! Laku noć!"
Ah, kako su se svi težaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je kriještala od smijeha kao papiga. Samo Hlapić je stajao kao okamenjen od čuda s papigom na ramenu, jer se zaista tomu nije nadao.
"Laku noć! Laku noć!" počeli su vikati težaci, a napokon i sam Hlapić.
"Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapić i metne papigu na zemlju, pa je pokrije svojom kapom.
"Nakloni se još jedanput", reče on papigi.
Dakako, papiga nije mogla to da učini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa.
Papiga je trčala zajedno s kapom kao slijepa kokoš dok je nije Gita oslobodila.
Dakako da su se sada svi još više smijali i tako je svršila predstava.
Zatim su Giti dali za večeru graha i krumpira i gospodar se nije više na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi.
"Vidiš li kako je moj posao izvrstan!" reče ponosno Hlapiću.
"Takav je posao dobar samo onda kad nema drugoga posla", odvrati Hlapić.
Potom odoše svi spavati.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

STARE LJUBAVI

[i]
Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.


Željko Sabol

[/i]

24.04.2005.

POEZIJA VODE

[i]
Ispricat cu ti jednu davnu pricu
u tom ce mi pomoci moja muza
kol'ko se moze kad se nekog voli
i cudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za necim dragim sto bez traga ode
a oci boje meda kriju lijepu tugu
i neku cudnu poeziju vode

Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi sto vapi
i nesto malo izmrvljena bola
i cudna, cudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve nize
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jaci zagrljaji kise
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i vise me nema
na mome grobu tek trubadur pise
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i cudna, cudna poezija kise.


Zdenko Jelcic

[/i]

24.04.2005.

POCETAK TRAGANJA ZA BICEM

[I]
Lijepi moj dane s dusom elegije
Kad od Bica sijenka biva predjelima
Lutam u suzama strah me obuzima
Zvjezdani uticaji nada mnom - ko da ih suzbije (!)

Neizdvojen pojavom jos niko nije
Otkrio sebe, svijete, u tvojim prizorima
Vrati mi dan ako ga negdje jos ima
Zemljo ponovo nepoznata kad u lobanji lijegu se zmije.

Poredane glave u zaboravljenom vremenu
Sa uzaludnim mislima i posljednjim rijecima
Slute svoj lik u mutnome kamenu.

Trazim te u vjetru ako te jos ima
Izgovorene rijeci za svjetove pale
Trazim pocetak sjaj i sate stale.


Branko Miljkovic

[/i]

24.04.2005.

PROPOVIJEDANJE LJUBAVI

[I]
Nema mene, al' ima ljubavi moje
Vidim je u suncu i zemlji gdje nam trunu kosti.

Dovrsava se dan u njenoj zahvalnosti
Slicno muzici, slicno praznini, spokojem.

Ona ce sacuvati namjere moje i tvoje
I vaskrsnuce mrtve rodjendane po milosti.
U podnozju vjetra nemjerljiva sijen oholosti
Nestace u pepelu onih sto vise ne postoje.

U pusto srce u mrtvo vrijeme me zovi.
Minula ceznjo, da se svijet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um.
Pa mi je prazan dan koji jos dosao nije
Ko granu koja se izduzuje u uzaludan sum
Neka me nedostojnog vjetar obavije.


Branko Miljkovic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAV SA MNOM

[i]
Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rusenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoca je u svijetu i neljubav ljudska- da,
Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca
Gdje mirisu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoca susreta sa istinom.


Vesna Krmpotic

[/i]

24.04.2005.

STARI VRTULJAK

[I]
Vrtuljak stari svaki dan
ponavlja pjesmu svoju
na praznom trgu sada znam
okrece ljubav moju

Okrece dane sto su prosli
okrece noci kojih nema
sve sto je bilo sad se vrti
oko mene, oko nas

Vrtuljak stari stoji sam
i zvijezde vec se pale.
a zvuci trube sada znam
za nekim davnim zale

Gasnu i tonu u mom grlu
proklete rijeci neke pjesme
ako je pjesma to sto kaze
put je dug, a ti si sam

Vrtuljce, stari druze moj
prekini pjesmu svoju
i stani sada, stani, stoj!
Vrati mi ljubav moju

Vrati mi dane sto su prosli
pusta je zemlja, pusto nebo
ako su ruke moje prazne,
prazno srce, san sto mre.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

LANJSKA PJESMA

[i]
Mirisu silno bijeli cvjetovi
i pada sitna kisa proljetna
ja kisnem sam.

O nitko ne zna kako je
tesko hoditi sam i bolestan,
bez ikog svoga
u zlatno proljece.

U srcu mome nema ljubavi
u srcu mom su tavni spomeni
davni i mucni.

Silno mirisu bijeli cvjetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi
Sam i zalostan.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

SVETKOVINA RUZA

[I]
Berite ruze, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruze su svete varnice sto su za.vrcale
iz dna dusa vasih trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruze su munje misli, one su u srce strijela,
ruze bogate, besplatne, u basti na ivici druma
O ruze su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih suma.

O ruze, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepsi i najkraci u viru varavih mrena.
Ruze, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i setnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruze su jezik ljubavi u spomenaru srece.
One su kao svjezi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za zivot radja, gine za mladost, da mece
na celo ruze poizbor u ganutome vijencu.

Necu da laskam strahu zarobljenika vasih
da ne bi ruze s oltara na krvavome bridu
sluzile kao ures koji ih grobom plasi
u sladostrasnom i crvenome vidu.

Ruze vjencanja da nisu cempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
njeznoscu daha otkupljuju sve zrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.

Ja placem za ruzom. U oleandru cvjetam
sto nije ni lovor ono ni ruza tisina.
Ali iz case ruzin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljuste ruze sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruze sa krova, ruze s nebesa, ruze iz basta.
Nek pljuste ko kisa, ko vjetar, ko gnjev u prasini
ruze iz istine, ruze sa zvijezda, ruze iz masta.

I da nam zacepe usta, i da nam zaklope oci
ruze pijane, ruze ocajne, ruzini vrti
S cjelovom koji golica te se necujno toci
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla prividenja,
da planu i da zgasnu, i da nicem sluze.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u bicu sto se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruze!

Blagoslov ruzama polja i cijelom ruzinom rodu
sto je vrebao tajne mladosti sunceva boga:
one nas najbrzom voznjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovceg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruza, a ruze svojih pjesama,
sve sto trenutak nudi, a sto najdublje pruza.
To su mlazovi himne iz luce biljnih cesama,
o andjele, sidji i otpjevaj vjecne litanije ruza.

Na tvoje glasove, i protiv necisti vec dotrajalih dana,
past cu kao ucaran i s tobom cu hvale reci
tom rasipanju srece i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruza, tek jednom, pobozno kleci.

Da bi nam bile uzor, umjesto zamora rijeci,
sto treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne prijeci
sve na dar, primjer, s ruzom zivjeti i umrijeti.

Sto vise ruza! Za pjanstvo i ludilo njih,
sto vise ruza, i s njinim trnom i dracem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom klicem i da s dragoscu placem.

Sto vise ruza ! Njih ! Sto vise ruza svih !


Tin Ujevic

[/I]

24.04.2005.

SRESTI CES

[I]
Gorštaka što ti ruku stisne do bola
a srce mu mehko, mehko

Džamiju, crkvu, sinagogu na pedlju zemlje
a nije im tijesno
Rijeku što huka je stoji
a znat ćeš, kad je vidiš, da pitoma je

Lipu, što ti nosnice draži
mirisom bosanskim

Planinu, što vrhom oblak ljubi
a na obronku šljiva zri i kosac

Moju kuću, sa spavaćom sobom na istoku
dnevnom na zapadu
a granicu između izbrisanu

Sresti ćeš...


Derviš Palić

[/I]

24.04.2005.

OCU PRED BAJRAM

[i]
Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dugi, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.


Enver Čolaković

[/i]

24.04.2005.

Ćamil Sijarić

Pripovjedač, romansijer i pjesnik, Ćamil Sijarić, rođen je u Šipovcu, Bijelo Polje, 1913. godine. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci, a pred kraj rata izišao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a. Od 1947. godine živio je u Sarajevu, gde je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio-Sarajeva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu 1989. godine.

Već kao gimnazijalac u Skoplju Sijarić se počeo baviti pisanjem pjesama, koje su u knjigama objavljene tek 1988. (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu). No, njegov raskošni umjetnički dar bio je prije svega pripovjedački, i na najpotpuniji način se ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnoga Sandžaka i iz balkanske historije.


Bibliografija

1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Naša snaha i mi momci. Veselin Masleša. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Prešernova zalozba, 1984; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
15. Raška zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lišca orahova. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.

24.04.2005.

ĆAMIL

[i]
Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.


Miljenko Jergovic

[/i]

24.04.2005.

LJUDSKA MILOSTA

[i]
Ljudska milosto,
gdje si?

Zar jedino
u knjigama?


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

PO LATICU

[i]
Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

MALA NOCNA MUZIKA

[i]
Ivanu Foglu

Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.

Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA

[i]
Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjeruješ u "Vertera", u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

SVE MENI

[i]
Ništa njima!
Sve meni!

Meni
smrt "Aurore" i smrt zemlje.

Meni
Verina i Željkova smrt.

Meni
smrt Raze i Nine.

Meni
ponovna smrt Eše i Ivana Gorana Kovačića.

Meni
smrt ulice kralja Tvrtka.

Meni
smrt okteta "Prijatelji".

Meni
smrt "Cvitkovića".

Meni
tvoja smrt prije moje!


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

NOVE KOMSIJE

[i]
Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!


Sarajevo, 1998-1999.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

TAKO SMO NESPREMNI USLI U OVAJ RAT

[i]
Ismetu Ceriću


Evo
i trideseti je dan rata,

a mi
još uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU

[i]
Jedini koji bi mogao,
de ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
"Stojanke majke Knežopoljke" -
to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta
za takvo nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

DA JE BAREM 1993. GODINA

[i]
Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!


(Juli 1998)

Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

IZETA

[i]
Izeti je sva porodica zaklana u Foči za vrijeme četničkog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, budući francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.

U Mikicin život Izeta je najvjerovatnije i ušla iz nekog doma za siročad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog života. Izeta je s nama svuda išla, jednom čak i na more. Predveče bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknađivali poljupce propuštene u njenom prisustvu.

S odlaskom na studij filozofije u Zagreb viđali smo je sve rjeđe i rjeđe.

Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim češko-njemačkim imenom javila iz Njemačke. U Njemačkoj je i sada. Valjda je već i Njemica.

Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igračaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna štofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblači baš tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one voštanice u čijem je pripravljanju Mikica bila nenadmašan majstor, najčešće smo i pričali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo još ljudi.

Nažalost, ne mogu nigdje da nađem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A možda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko još ne zna da je umrla.

Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

[i]
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Sarajlic

[/i]

24.04.2005.

SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA

[I]
Ispada tako
da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.

U svakom slucaju
u poredjenju s oficirom bivse JNA
cak i jedan porucnik Kincl,
koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot,
gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku,
licio je gotovo na covjeka.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

OSLOBADJAM TE TUGE

[i]
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.
Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I - krikni.


Izet Sarajlić

[/i]

24.04.2005.

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Diplomirao je filozofiju i sociologiju. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, književnu kritiku i publicistiku.

Objavio je zbirke pjesama Opservatorija Varšava (1988), Uči li netko noćas u ovom gradu japanski (1990), Himmel Comando (1992), Preko zaleđenog mosta (1996), zbirke priča Sarjevski Marlboro (1994), Karivani (1995), romane Mama Leone (1999 ) i Dvori od oraha (2003), knjige članaka Historijska čitanka I i II, antologiju mlade bosanske poezije Ovdje živi Conan (1996) te dramu Kažeš anđeo (2000). Publicistički tekstovi objedinjeni su u knjigama Naci bonton (1998) i Historijska čitanka (2000).

Dobitnik je "Nagrade Mak Dizdar" i "Goranove nagrade" za poeziju i "Nagrade Veselko Tenžera"(1990.) za novinarstvo. Za prozu dobio je nagrade "Ksaver Šandor Gjalski" (1994.) i "Posebnu mirovnu nagradu Erich-Maria Remarque" grada Osnabrücka (1995.). Godine 2003. primio je prestižnu talijansku književnu nagradu "Premio Grinzane Cavour" za knjigu Mama Leone, dok mu je za knjigu Buick Rivera (2002.) pripala godišnja Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost "August Šenoa".

Posjedujući jedinstvenu sposobnost da sve čega se dotakne pretvara u priču, probijajući s lakoćom granice žanrova a da nikad ne iznevjerava unutarnju logiku priče, pjesme, eseja, romana, ili, pak, novinskoga teksta, Jergović je s nenapunjenih četrdeset godina oblikovao takav opus i ostvario takvu međunarodnu književnu reputaciju, kakvima je teško naći usporedbu. Njegove su priče i romani prevedeni na dvadesetak svjetskih jezika, a taj se interes stalno povećava.

24.04.2005.

NA SJENOKOŠI

[i]
Hlapić je tako lijepo zviždao putem da su vi skupa stupali oštro i brzo kao vojnici. Zato su brzo i došli u prvo selo.
Tamo je jedan gospodar kosio sijeno i imao mnogo težaka.
Hlapić priđe gospodaru i upita ga:
"Trebate li dobrih težaka?"
Gospodar se začudi, jer su Hlapić i Gita bili tako maleni i šareni, i jer su imali papigu i psa.
"A zašto ste vi dobri težaci?" upita ih gospodar.
"Zato jer ništa ne znamo, a rado bismo sve naučili", odgovorio je Hlapić.
Gospodaru se svidio taj odgovor i premda još nije imao takvih težaka, kao što su bili Gita i Hlapić, to ih je ipak primio u posao i rekao im da prevrću pokošenu travu. On je imao mnogo težaka da što brže posuši sijeno.
Težaci su baš jeli zajutrak, pa su dali Giti i Hlapiću slanine i kruha.
A kad su se najeli, odu svi na posao. Papigu i svoj svežanj metnula je Gita na jednu granu.
Hlapić i Gita dobili su u ruke velike drvene vile i morali su okretati sijeno i slagati ga na kupove.
Hlapić je bio vrlo jak i spretan i radio je odmah taj posao tako vješto da je sijeno sve frcalo oko njega kao perje.
No Gita je bila lijena pri poslu. Njoj je bilo dosadno raditi, jer u cirkusu nije naučila nikakav ozbiljan posao.
Ona je dakle dva, tri puta mahnula vilama, složila je nekakav nahereni kupčić sijena i odmah sjela na njega.
"Hlapiću, meni je vruće", rekla je najprije Gita. Ali Hlapić nije slušao, već je dalje radio.
"Hlapiću, ja sam opet gladna", rekla je malo poslije Gita.
Hlapić nije opet ništa odgovorio, nego je radio. On je tako lijepo slagao sijeno, kao duhan u škatulju, i načinio je već tri visoka kupa, kao tri tornja. Gita se pak još većma ljutila što Hlapić ne odgovara, a bilo joj je ionako sve dosadnije raditi.
Počela je zato najprije srdito mahati vilama, pa ih je prebila. Zatim je počela grepsti grabljama tako ljutito po travi da su odmah ispala tri zupca iz njih. Napokon je počela od srditosti miješati suhu i svježu travu zajedno, kao da je kaša u loncu. Kad je to vidio gospodar, pomislio je:
"Ja ne trebam takvoga težaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede."
Zatim je podigao sa zemlje dugačku šibu i pošao je prema Giti da je otjera s posla. Tako uvijek čine seljaci sa svakim lijenim težakom.
Kad ne bi tako radili, onda bi bilo bolje da i ne počinju kositi travu. Kad se opet ne bi trava kosila, onda bi narasla tako velika da bi se sve lijenštine u nju sakrile i cijeli dan spavale. Ovako je dakle najbolje.
No Gita je već izdaleka opazila da ide gospodar sa šibom. Ona dakako nije htjela čekati da gospodar dođe blizu, nego je brže-bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj svežanj, a onda pobjegla vješto kao vjeverica u grmlje.
A Bundaš, koji se također vrlo rado igrao, potrči odmah za njom.
U grmlju su težaci imali jedna sasvim mala kola, na kojima su dovezli vodu za piće. Tamo iza tih kola sakrila se Gita s Bundašem.
"Da te nijesam više vidio!" vikne za njom gospodar.
Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici!
Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovicu svoje večere."
Tako je mislio dobri Hlapić i ostao je kod posla. Radio je hitro i veselo cijeli dan da zasluži večeru za sebe i Gitu.
Gita, Bundaš i papiga nijesu se do navečer više pokazali. Objedovali su valjda kupine i jagode u grmlju, a što su inače cijeli dan radili, to se istom navečer vidjelo.
To je bila vesela večer, pa je vrijedno da se cijela ispripovijeda, premda inače nije važna. No mnogim je ljudima ionako najvažnije ono što je veselo.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

24.04.2005.

ŽEĐ

[I]
Ostadoh te zeljan jedng ljetnog dana,
O, srebrna vodo iz tudjega vrela.
To je bilo davno.-
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i ljepotom. Sreca me je srela.
Iz stotinu vrela zedj moja sad pije,
Al' mira ne nadjoh nigdje, jer me nikad
Vatra prve zedji ostavila nije.


Ivo Andric

[/I]

24.04.2005.

AUTOBIOGRAFIJA

[I]
da nisam bio
bio bih mozda jednom
ili nikad
da bio sam
bio bih i sad
pa makar ne bio ja
ako vec jesam
neka sam
bolje i sada nego nikada.


Enes Kisevic

[/I]

24.04.2005.

VASIONAC

[I]
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!


Tin Ujevic

[/I]

24.04.2005.

STARINSKI MIRISI

[i]
Naša soba miriše po tamjanu,
po starom vinu.
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.
Kroz šuštave modre zastore zore
slute se obrisi tijela što gore.


Enes Kisevic

[/i]

24.04.2005.

MOLITVA

[i]
Sto htjedoh reci, davno sve sam
U djetinjstvu jos reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat jos mogu,
Za ovo dijete, koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Sto sija zvijezdama iz tmine.
Svejedno da li cemo stici
Na vrhove il past u bezdan
Mi moramo tek ici, ici
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri Boze, ako one
Zvijezde sto sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U ocajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oci kao lane,
Od buducih joj dana crnih
Ucini, Boze, svijetle dane!

Sve zvijezde sto joj zivot mrace,
O dobri Boze, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znace
Besanih noci sijede vlasi.
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako neces da ih zgasis
I ako iskusenja treba,
Ti moras, Boze, da je spasis
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj zivot zgadis,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustis ruku na nju,
Spusti je samo da je gladis!


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

LICA

[i]
Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj
i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema
kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.


Ivo Andric

[/i]

24.04.2005.

CEZNJA

[i]
Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.


Miroslav Krleža, Pjesme u tmini, 1937.

[/i]

24.04.2005.

I STO SE VISE ZIVI..

[I]
I što se više živi, doživljuje, što se više radi, to se više cijepa nit, što veže čovjeka uz sama sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena pomišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći, da je vrtoglava i vratolomna savremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.


Antun Gustav Matoš, Pod floretinskim šeširom

[/i]

24.04.2005.

KAD BUDEM TRAVA

[i]
Možda će onda bolje da bude,
Kad se jednog dana preselim
U crve i zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvog duha;
Ja neću imati ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.


Dobrisa Cesarić

[/i]

24.04.2005.

GOSPODE

[i]
Znam, napokon, da ljubavnik moj,
muz pravedan i smion, postoji.
Jer, ne raduje korak njegov, mirisan,
no čista pomisao na korak njegov, mirisan.
Ljubavnik moj, pouzdano znam, postoji.
Jer, ne grije čvrsto njegovo tijelo,
no radosna pomisao na čvrsto njegovo tijelo
Znam, i ja postojim, napokon, jer
ne radujem se ja ljubavniku svome,
no raduje me pomisao sjajna na mene
sto dragoga svoga očekujem!

Gospode, ne zaboravi:
mozda ti uslugu činim
kad ti se ovako radosna obraćam.


Ferida Duraković

[/i]

24.04.2005.

TI I JA

[i]
Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!


Gustav Krklec

[/i]

24.04.2005.

PJESMA O PROBUDJENIM SPOMENIMA

[i]
Propala ljubav ne nosi se na put
Kao sto nosis kovcege i sveznje.
U spomenima zivot samo spava;
Kad probudi se oni budu ceznje.
Putujes dane i putujes noci
Oni su tvoje drustvo u samoci.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otidjes dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muce.
I sutra sjenu bacajuc od juce.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

VAGONASI

[i]
Mi stanujemo u vagonu
Sto nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Zeljezni, nahereni, tuzni.
U ovom kraju starezi i dima
Najljepsi dan poruzni.

A nasa ulica je duga,
Duga,
I cudno ima ime:
Napustena pruga.

Sve kuce brojeve imadu,
Pa ima ga i nasa, boze moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko nas bijeli zeljeznicki broj.

I vrt imade nasa kuca
Ukraj pruge drac,
Da igrajuc se u njem djeca
Zaborave na glad i plac.

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko zenu bije.

Alkohol ubija znamo, o znamo,
Znamo da alkohol skodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto veliko, zlatno.
Odose bogatasi iz grada
Da traze odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.

I nase oci dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Nasi stanovi.

Nedjelja. Tuzno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol skodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.


Dobrisa Cesaric

[/i]

24.04.2005.

DUŠO MOJA

[i]
Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorn si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.


Zvonimir Golob

[/i]

24.04.2005.

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

[i]
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.


Vesna Parun

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
621123