¤ Knjizevni kutak ¤

[I]
Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čarsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čarsiji dugo pričalo.

Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod sto bi navraćao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib.

Želja mu se ispunila.

Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao.


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

[i]
Bilježim ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih živih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu.

Moj najbliži rođak Abdulah Hadžić, imam beogradske Bajrakli džamije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tužnoj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravično unakaženim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola žena u dronjcima. Među tim nesretnim ženama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek preživjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove žene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tužnoj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja.

Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pažnju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima.imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane žene opkolile su ga i držale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze.

Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade.

Žan Konfino, ljekar i književnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tužnim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram.

Sjećam se dobro, Žak Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tužnim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato što su se zvali Avrami, Moše i Isaci.

Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju živi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali nedužni Avrami” koje je u svojoj tužnoj besjedi nekoliko puta spominjao Žak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đačke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli džamije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” Žaka Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas žive u meni.


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

[i]
Poranio sam i odlučio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Džema el Fna u blagoslovenom gradu Marakešu.

Vučem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandži u mirisnom beharu, zagledam se lica ružičsatih kuća pod zelenim krovovima i zastajem pored šarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promiču vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i riđih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakuću u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gaćicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepši ženski sjaj, najuspješnija mješavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevišnjega da mi podari dug život, dobro zdravlje i svaku sreću i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrču raskošni fijakeri puni stranaca u šarenoj odjeći. Ne znam zašto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka.

Pokrivena čaršija.

U Istambulu - Kapali čaršija.

Bezistan u Isfahanu i Širazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oči - velika svetkovina šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za uši - pritisak najrazličitijih šumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ružinih i jasminovih ulja i najjača smrad štavljenih jarećih koža.

Suk za tijelo - silan napor da se održi i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budžacima, da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izgaženo…

Na kraju velikog i bučnog suka još je veći i bučniji Trg smrti, Džema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg života, najveće živosti, veselosti, užurbanosti, radosti i volšebnosti za naše oči, za naše uši, za na damare i za čovjekov radoznali duh.

Džema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju možemo jedino naslućivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunašca žarkog i kalajisanog.

Džema el Fna je veliko, živo srce lijepoga grada Marakeša. Tu se sreće i susreće, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaže, tu se jauče, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaže, tu se zakuka, tu se upiša…

Slijepci, drevni čuvari kulture i istočnjačke mudrosti pripovijedaju nadugo i široko, poput priča iz hiljadu i jedne noći prastara predanja o skrivenom i neslućenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije ušao, čiju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o čarobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih očiju.

I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajući na sirotinjsku starčevu prostirku nekoliko novčića.

Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe riječi što su na Džema el Fna i došli samo da slušaju i uživaju u čarolijama lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merače ili pazare - oni su samo i jedino vruće mušterije žive ljudske riječi.

Čučeći jutros među ovakvim mušterijama, sjetio sam se našeg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovića. Pričao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladić sa svojim vršnjacima đacima čuvene somborske Preparandije dolazio početkom ovoga vijeka čak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i doživi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta čuvenog glumca Dobrice Milutinovlića.

Na pet koraka od mene su zmije opčarane i ukrućene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokošaka trićaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdžije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, možda i više i u ovom dvadesetom stoljeću lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Džema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igralište, na pjevalište, na gledalište, na veliki opit luđi od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje život znače, u svim pozorištima u svim kazalištima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaže.

Ukrali su mu novčanik.

Nešto odzvanja, klopara i puca.

To se miješaju stoljeća…


Zuko Dzumhur

[/i]

[I]
Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale

[/i]

[i]
U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

[i]
April bane u tijesne sokake Sirkedžija kao pijani kicoš s koferima punim sunca.
ApriI uvijek dugo putuje do Sirkedžija na karoserijama automobila.
April uskače u odžake ćevabdžinice, viri iz nabora iznošenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni žalosne vrbe za tarabama, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti "beze" na usnama prodavačica.
April odsjeda na prašnjavim tavanicama po Sirkedžiju.
Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata dućana i muhalebidžinica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere žirardo šeširi starinskih kicoša u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i džamijskim avlijama.
Igra dugo i ružno kao čaršijska luda.
Popodne, umoran, sušičav i žur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko željezničke stanice na Sirkedžiju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberškim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedžiju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeća.

Iz svijetle carske palače u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske šećerlame.
Sokacima starog Sirkedžija preko svilenih sagova, između dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.
Iza imperatora gamiže čopor dvorjana, štitonoša, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra.
Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zida li na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spušten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Božiji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluži poštovanje i na ovom i na onom svijetu".

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamašnama. Oni čiste put njegovom carskom veličanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedžija gomila dvorskih so bara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, raša, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotina adutanata, ministara i vatrogasaca.
Zlatna ekipaža i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćeif i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
Sa slike u četiri boje muzika trešti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsjenara arlauče: "Čok jaša, čak jaša, padišah!"
Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

[i]
Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.
Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806...
To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj ladi - bez mantije i otadžbine - bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog žurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."
Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: "Utre šte padna Odrine", a Šukri-pašin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna.
Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.
Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio.
Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sačuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate.
Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.
U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vaš-ja vaš".
Lijevo su bugarske pogranične karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...
Pred bilježnicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovčetine, "Filip Morisa" i Hadži-Bekirovog rahatlokuma.
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare.
Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i ćenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od k'smeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.
Okolo - po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.
Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[/i]

Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Džumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izražavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtežu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtač-ilustrator obilježio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, često su bile rječitije od najboljega političkog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Džumhurov crtež ima nešto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tušem. Takav je njegov, već klasični, portret Ive Andrića, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Džumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj čaršiji, izašla s Andrićevim predgovorom. Džumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.



Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

[i]
Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Džezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjižare Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafedžija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.


Zuko Džumhur
[/i]
Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958.

[i]
Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali žuti bogoslovi nakšibendijske tekije; protiče grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomIjenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, šeširima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.
Muslimani su nekad šenlučili petkom, hrišćani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...
Sada svi sedmog dana jedu melšpajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakče" ili "Bešiktaš"; sedmog dana kasnije ustaju, duže se zadržavaju u toaletu i sporije se oblače...
Sirotinjska nedjelja najamnika počinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije ručka kad jutrom isprati kućevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene ptičare u lovište oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dođe bučno, kao jedra služavka nafrakana jeftinim pomadama, nakićena šarenim pantljikama po ubogom prazničnom ruhu hizmećara, praćena buljucima zadriglih čauša, dječurlije, kalfica i općinskih regruta.
Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni tročetvrtinski valceri i džambolaje...

Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u džungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Džimi Duranta" i kukovi u crvenim šalvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeću u gladne mornarske šake da opet zavihore po svodu... Za trideset kuruša željezna ptičurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.
Pripucaju strelišta i mali kovači udaraju u nakovanj a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipćanina s četiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati džinovi reklamiraju vještine nedoraslih djevojčica na žici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u čijim kadrovima prskaju šenbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kneževi predaju zlatnu sablju nekome paši i Talijan Lukeni u širokom anarhističkom šeširu okovan čami na robiji i ispašta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.

Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole - više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijaša.
U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kačketu, ovlašteni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendžera, tužno gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")
Ispod Safadinih prozora promiču ešaloni velikovaroških palančana u gluhim nedjeljnim promenadama kada činovnička djeca u odijelima od prepravljenih očevih pantalona stupaju na čelu porodične kolone...
Promiču aveti i onih vječnih usamljenika što ni praznik om nemaju društva i koje uvijek srećemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.
Dokoni antikvari čak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari" La j fovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pišu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju žene"..,
Za pet kuruša kirije mogu đaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plažu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uživati u "američkom načinu života" na flah-papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mračne kapije, iščeznu ispijene flaše krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringišpila.
Nedjelja iznenada odleti niz maha lu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih očiju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...

Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin-hodžino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivati po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika.


Zulfikar Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji

[/i]

Ivo Andrić, pripovjedač, romansijer, esejisti pjesnik, rođen je u Dolcu kraj Travnika, 1892. godine.
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom, djelom nenadmašne pripovjedačke ljepote i mudrosti, teško odredljiva književnoga žanra, Andrić je dostigao vrhunac književnoga umijeća i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije.

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" tom preciznom ispovjednom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegova književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Polažući osobito na razvoj čitalačke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za književnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivši taj ogromni novac za "unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine"

Umro je u Beogradu 1975. godine.

[I]
gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric, Ex Ponto

[/i]

[i]
Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

[/i]

[i]
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvala vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zelje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnoga zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka
živopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!


Tin Ujevic

[/i]

[i]
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


Tin Ujević

[/i]

[i]
Vahid zavrsio skole i zaposlio se u velikoj firmi koja ga je stipendirala kao odlicnog studenta. Kako je ucio, tako je i radio, pa ga ubrzo poslase na malo duzi sluzbeni put u inozemstvo.

Dan uoci polaska sjede svi ukucani i tabire sta ce kome Vaha donijeti. Otac prepustio da se izredaju ostali, pa ce na kraju kazati svoje potrebe. Sestra hoce mirise i prsten, zadjevojcila se i vidjela u skoli kod drugarica.

- Ne preceruj, veli otac kceri. Donesi joj, sine, malo surme i kapak ....
Mati hoce svile za haljine i da obavezno kupi nani povezacu.
Tu narudzbu Avdaga presuti ....
Na kraju su svi uperili oci u oca, sta li ce on traziti, a Avdaga naredi sinu da zapise :
- Prvo, javi se s puta mome i tvome brici Semsiji, i to sa najljepsom razglednicom koju nadjes; drugo, meni donesi cibuk od cehrubara .... Nemam ti vise nista reci, kaza Avdaga i prileze na seciju.
- Dobro, babo, zasto izdvajas bas bricu Semsiju ? - Vaha ce.
- Plaho je dobro javiti se brici lijepom razglednicom, kaza Avdaga i prevrnu se na drugu stranu.

Otputova Vahid sa mladim kolegom. Drugi dan po dolasku, nakon sto su obavili prve poslove, iduci na poslovni rucak, Vaha zastade kod jednog ducana.
- Neces, valjda, odmah kupovati drangulije, ima dana za kupovinu, kaze mu drugar.
- Da izaberemo samo jednu razglednicu, to mi je prva obaveza sa spiska, rece mi otac da se odmah javim Semsiji brici ....
Kupise, dio drevnog grada nocu, sav u svjetlosti visebojnih sijalica, bajkovit, i Vaha napisa uz rucak:
Tebi i tvojoj obitelji, svojim musterijama i komsiluku srdacni selami i najljepse zelje iz dalekog i prelijepog Bagdada ... Vahid Avdagin.

Domalo stize Bagdad Semsiji, kad vidje razgednicu, brico zaustavi postara, poruci kahvu i dade baksis, procita sta je napisano i s velikim merakom zadjenu na srednje ogledalo u ravni sa stolicom za kojom je on radio.
Ulaze musterije i nakon pozdrava, svaki pridje ogledalu, niko nije mogao promasiti ljepotu s Istoka.
- Plaho lijepa razglednica, Bagdad, eh, 1001 noc ... Ko ti, bogati, posla ?
- Vahid Avdagin.
- Ma, hajde, cak do Bagdada stigao, mogu li, Ssemsija, procitati sta pise..
- Mozes, uzmi pazljivo, da se ne prlja i vrati na isto mjesto.
- Vidi, vidi ... i nas, sve tvoje musterije selami, sjeca nas se iz daleka... bas je Vahid plah momak ...
- I Avdaga je plah covjek.
- Ne velim da nije .. Vidis, bogati, mlad Vahid, skoro zavrsio, a daleko doguro ...

Vaha se nakon mjesec dana vrati kuci, donese sto je naruceno, svi se ukucani radovase i zahvaljivase, pa kad se mladji razidjose, a Avdaga i Vahid ostadose sami, otac rece :
- Otidji Semsiji daljim putem u tom novom odijelu, cijela carsija zna da si bio u Bagdadu i plaho si lijepo napisao ono na Semsijinoj razglednici ...


Adil Hajric

[/i]

[i]
Pukotinã ima svaki zivot,
Kroz koje bliznji radoznalo zure
Motreci nase dane sto se zure.

I tako nista nije posve nase:
Mi srcemo taj zivot kao vino
Iz tudjom rukom uprljane case.

Al ko je cudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dusi, i biti nevidljiv -

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Necujno vali jedne ponornice.


Dobrisa Cesaric

[/i]

[i]
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama


Dobrisa Cesaric

[/i]

[i]
Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
"Dobro jutro!" reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
"Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!"
Tri puta rekla je papiga "dobro jutro". Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila "dobro jutro" da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
"Sada putujem pješice u treće selo", reče Gita. "To je vrlo daleko i dosadno."
"I ja putujem", reče Hlapić, "hajdemo zajedno."
"Hajdemo", reče Gita. "Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra."
"A meni je netko ukrao čizmice", reče Hlapić. "Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje."
"Hajdemo", reče opet Gita, "ali sam jako gladna!"
"Bože moj", mislio je Hlapić, "teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna."
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
"Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?"
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
"O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu."
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
"Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!" rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

[i]
Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi cijelog vijeka i svakog dana pomalo.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

[i]
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići


Dobrisa Cesaric

[/i]

[i]
Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva........ a minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

Aleksa Šantić rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

[i]
dosao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam cula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na skoljku,
cujem sum gradova kroz koje sam prosla,
i onih kroz koje samo htjedoh proci -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bica;
slusam i gle, prolijecu atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluca ustaju,
slusam, moj zivot treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena -


Vesna Krmpotic

[/i]

[i]
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
Koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun

[/i]

[i]
Mnogo samujes i dugo cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjeđe i glas kao skripa tamnickih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj.

- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
- Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
- Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
- Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
- Ne, oce, idem da zivim.


Ivo Andric, Ex Ponto

[/i]

[i]
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao covjek;
daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani
koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije
i umjesto umirujucih zvukova uspavanke
cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi,
i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....


Vesna Parun

[/i]

[i]
Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita - u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.


Dobriša Cesarić

[/i]

[i]
Ne pitaj vise zasto te ljubim.
Pitaj zasto raste trava i zasto je nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
I bijelom lađom snova tko krmi
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zasto te voli moje čudno srce.
Znas li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti zivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pečina -
o koju se uzalud razbija moj zivot.
Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni ! Tuzno je moje srce .
Ti i mjesec : dva nedohvatna cvijeta
Na visokoj planini zaborava.


Vesna Parun

[/i]

[I]
Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvjezde udesa
sto sijase nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju, i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna,
i on je sam i zapusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega nitko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vjenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!


Tin Ujevic

[/i]

[i]
Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.


Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom

[/i]

[i]
Tako su spavali pod mostom Bundaš, Hlapić i onaj čovjek u crnoj kabanici. U noći je najedanput Bundaš počeo mrmljati i lajati. Hlapić je bio jako dremovan, pa zagrli Bundaša još jače i reče:
"Šuti Bundaš!" Bundaš je nato zašutio i oni su dalje spavali.
Kad je već bio dan, probudi se Hlapić. Odmah je vidio da onoga čovjeka u crnoj kabanici više nema. Otišao je dok je Hlapić spavao. Hlapiću to baš nije žao bilo. On veselo ustane i htjede da obuje svoje čizme.
No što je Hlapić sada vidio, bilo je strašno! Nema njegovih čizmica. Nema ih niti na slami, niti pod slamom. Nigdje ih nema! Nema ih, pa nema! Odnio ih onaj čovjek.
"O Bože moj!" uzdahnuo je Hlapić kad je vidio da nema čizmica. Od žalosti je sklopio ruke i ostao jedan čas zamišljen.
Svako bi dijete plakalo da mu tko ukrade tako lijepe čizmice. Dakako da bi plakalo svako dijete da ostane boso na veliku putu!
No Hlapić nije plakao. On je jedan čas razmišljao, a onda je skočio na noge, zovnuo Bundaša i rekao:
"Hajdemo, Bundašu, tražiti onoga čovjeka. Mi ćemo ga naći makar ga tražili deset godina i dobit ćemo čizme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!"
Tako je Hlapić pošao bos dalje na put da traži svoje čizmice.
To je bio početak njegovih najčudnijih doživljaja. Nije bio lak posao tražiti sada čizme. Ta zemlja je jako velika pa je na njoj puno takvih mjesta na koja je mogao crni čovjek sakriti čizme.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

[i]
Ima u jeziku izraza koji samo po sebi tako izdvojeni i u letu uhvaceni, plijene i nose moj sluh i moj duh, i otvaraju preda mnom neke nove i nepristupne vidike i daljine o kojima mozda ni onaj sto te rijeci izgovara ne zna nista, i ne sluti da bi mogli da postoje.
To su izrazi koji se mogu cuti od ljudi, i jos cesce od zena iz naroda kad govore o jakom uzbudjenju, povodom svojih briga ili steta, potresa, radosti ili ogorcenja.
Hvatam te rijeci kao slucajno bacene i srecno nadjene dragocjenosti, plovim neko vrijeme na svakoj od njih kao na slobodnom brzom oblaku, i posmatram nove i nevidjene svjetove oko sebe.
Ta igra traje nekad duze, nekad krace, i draza mi je od stvarnih dozivljaja, igara i uzivanja. A poslije, poslije ostaje - zaborav....


Ivo Andric, Znakovi pored puta

[/i]

[i]
Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.


Vesna Parun

[/i]

[i]
Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.


Ivo Andric, Jelena, zena koje nema

[/i]

[i]
Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog rijeci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja svijeta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovdje
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih rijeci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmijeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dvije bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je dio zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvijek sletjelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama djeteta, koju volim
to dijete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pijesku

ako nije tako odsjecite mi ruke
i pretvorite me u kamen


Branko Miljković

[/i]

[i]
Uhapsen u svojoj magli,
zakopcan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzi, svojem maku.

I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tisti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vristi:
biti cisti. Biti sveti.

I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.


Tin Ujevic

[/i]

[I]
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutis smisla zalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta
Jos je deset karnevala do tvog bala.

Ti se cudis, duso. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prici. Tvoja dusa sveta
Jos ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledas me k'o grle. Mislis - to je sala.

Al ce doci vece kad ces, ko Elvira,
Don Huana sita i laznih kavalira,
Sjetiti se sjetno njezne ove strofe.

Moje ce ti ime sapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim klovnom iza katastrofe.


Antun Gustav Matoš

[/I]

[I]
Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matos (1873 - 1914)

[/I]

[i]
Sve mi je danas lijepo.
P o s v e c e n o.
Svijet se blista
Ko san pred ocima.

Ja ne hodim,
Ja uz tebe lebdim.
Vise pameti
Cvijet od mene ima.


Enes Kisevic

[/i]

[i]
On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gdje je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.


Vesna Parun

[/i]

[I]
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen snijeg
i glasno zaplakati.


Pero Zubac

[/i]

[i]
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.


Vesna Parun

[/i]

[i]
Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!


Hamza Humo

[/i]

Hamza Humo se rodio 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.


Bibliografija

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.

[i]
Predveče toga dana bio je Hlapić još uvijek na cesti. On je taj dan prošao već jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje uteče od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti, ali predveče počne najedanput duvati jak vjetar, počne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jače.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapiću. "To nije ništa", reče Hlapić i pođe dalje. Onda bljesne još jače i začuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapić reče: "I to nije ništa. Hajdemo dalje."
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noći. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Počela je padati kiša u krupnim kapljama.
"Sada se moramo sakriti", reče Hlapić, koji se najviše brinuo za svoje čizme. Hlapić je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drveće, a nigdje kuće ni čovjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapić bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapić, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš počne vući Hlapića pod taj most.
"Ti si uistinu pametan", reče Hlapić Bundašu, i uvuče ga pod most.
Kad se Hlapić počeo vući pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi začudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki čovjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš počne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapić bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi čovjeka:
"Dobar dan", reče Hlapić.
"Dobar dan", odgovori čovjek: "Otkuda si ti ovamo došao?"
"Napolju pada kiša, a meni je žao mojih čizama. Hoćete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?" pitao je Hlapić.
"Možeš ostati", reče čovjek. "Ali ovdje nije baš jako lijepo."
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili čučati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tučom udarala po mostu kao da čekići tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga čuo.
Tako su Hlapić, Bundaš i taj čovjek čučali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga čovjeka, a ni Hlapiću nije se baš sviđao. Hlapiću bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Već je bila večer.
"Morat ćemo ovdje ove noći spavati", reče onaj čovjek.
Hlapić je vidio da čovjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je već netko ondje spavao.
Hlapić razastre slamu i načini ležaj za sebe i onoga čovjeka.
Onda izuje čizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se čovjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapić rekne: "Laku noć", a čovjek odvrati: "Laku noć."
Sad se Hlapić prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoće li se i onaj čovjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk.
To se Hlapiću nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapićeva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapić se veselio kako će sjutra obući svoje čizmice i poći dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

[i]
Pročit'o sam u novinama
da si umro.
I vidio sam Tvoju sliku.
Sve što mi sad pada na pamet
je suho lišće
do koljena u tvome stanu
(”...jer Ona tako voli!”)...
Zamišljam samoću udomljenog
i slutim mnoge nenapisane pjesme,
kao osvetu,
kao neslanu šalu Azrailovu.
Umro Ilija Ladin.
Pišti čajnik.
Čuj: umro Ilija Ladin!
Zvoni telefon.
Znam, znam...
Opet zvoni:
umro Ilija Ladin?
Umro.
Živjela komemoracija!
Živjela.
Zatvaram prozor.
Napolju stoji Oktobar
kao zajapurena, nakinđurena seljanka.
Listopad, oktopad... Kako god.
Pitam se šta je veće:
sve ili ništa?!
Napolju Oktobar,
ali to sam već rek'o.
Pijem kafu.
Novine tvrde da si umro.
Šutim.


Benjamin Isović

[/i]

[i]
Neki balavac je na moje oči,
a gledao sam sa balkona,
ogulio svu koru
sa stabla
oraha,
pa otišao zviždeći:
”Time is on my side”...
Aha, velim sebi:
Ovaj će to ponoviti
(možda i gore),
a ako ga uhvate – zakleće se
krivo.
Taj bi hladno
i psa šutnuo,
a dijete sitno,
u prolazu,
udario – za zabavu.
A kad odraste,
Možda će i on u politiku...
partiju kakvu osnovati
(za koju će,
ovakvi ko on,
listom glasati
na izborima)...
Ko kaže, ljudi,
da drveće
ne govori?!
A ko mi je, onda,
ispričao ovu priču
o početku
još jednog
rata?


Benjamin Isović

[/i]

[i]
(mojoj majki)


Ako mene pitas,
prijatelju moj,
svaka je tudjina
samo nespokoj.

Ako mene pitas,
prijatelju moj,
mjesto nam je tamo
gdje se vodi boj.

U Bosni je nada
i svi moji sni,
moja strara majka
i moji drugovi.

Kad se u aksam
sevdah zapjeva,
u najljepsem se odoru
seher odijeva.

Zemljo bogumila,
zove te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
ne zna sta je din.

Suzom ti se kunem,
neka svako zna:
od Drine do Une
bices slobodna!

Neka cuju ljudi,
nek' cuje dragi Bog:
sjecace se dusmani
srca bosanskog!

Zemljo Bogu mila,
ljubi te tvoj sin,
ko te dusom ne voli
taj ne zna sto je din!


Benjamin Isovic, 1993. god.

[/i]

[i]
(ubijenom poeti M. Milisicu
i svim, ikad stradalim pjesnicima)


Pjesnici - to je prah cudnovatog,
nedotaknutog i nepoznatog,

sazetak smisla sto baklju sprema,
da osvijetli tamo gdje svjetla nema.

Pjesnici - to su zemaljske grudi,
sicusne vatre u ludskoj studi,

po usudu svome, nemiru ravni
i neopisivo jednostavni,

a po svom duhu, slicni prostranstvu,
vasionske kapljice u izgnanstvu.

Pjesnici kradu i pazljivo kriju,
ljepotu svega za dobro sviju;

pod zastavom mira i dostojanstva,
oni su najbolje od covjecanstva.

Oni su, ma sta da urade njima,
savjest u svakom, za svakog i svima

i svaki od njih bezumno voli
sve sto ga gusi, tisti i boli.

Pjesnici nude na sred bazara,
raskos svog dara, k'o plodove nara

i besplatno dijele, jednako svima,
i posvecenim, i ubogima.

Njihova rijec je vijecito budna.
Oni su sucut topla i cudna,

i protivteza cistoj siroti,
i stalna urota svakoj sramoti.

Za sobom bljestav trag ostavljaju,
oni se zlima suprotstavljaju,

ni jadom, ni mukom, niposto tamom,
vec orozju glasom, a buri plamom.

Uvijek u pravcu susretanja,
lebde na korak od neshvatanja,

k'o blagost na lomnom, zvjezdanom tasu.
Ta pitoma narav, sto nektar nasu

u zlatan bokal istine, casti,
bistra je sila, suprotno vlasti

i simbol strasti na grbu zivota,
zivot sam za se i iz njeg' divota.

Pjesnici cute i najmanju kretnju
i ma koju necist drze za prijetnju,

cak i kad grde, mame slavuje,
njihov se krik tek u kosmosu cuje.

Oni su bolji vid postojanja,
ono sto zrtvuje, trpi i sanja,

vas Univerzum koji se krece
i nista drugo, do nesto trece.

Pjesnici uvijek ostaju sami,
na kraju baladi, u svojoj drami

ispastaju grijehe barbarske ruke,
ni krivi, ni duzni, a tuzni zbog buke

koja im lomi kristal tisine
i mrvi pod zupcanikom masine

taj jedri i krhki uzdah od srme,
kao grom topova sa brodske krme.

Pjesnici uvijek idu do kraja,
a njihov kraj je pocetak raja,

sazvijezdje tajno, koje im nudi
dom, da se sjecaju svijeta i ljudi,

da i tu se bore sa paklom i susom,
drukcijim umom i posebnom dusom.

Odlaze s odlikom njeznog velura,
prepuni stiha, k'o nebo azura,

tonu u beskraj purpurnog dana,
k'o mjesec u zrcalo oceana;

odu, a ostave pjesmu da svijetli,
k'o ruho svanuca kom' pjevaju pijetli.

K'o luc u tmini, k'o ziska zore,
PJESNICI NE MRU, ONI IZGORE!


P.S. Pjesnik je svako ko srce nudi,
ko milosrdno i pravo sudi,

a onaj ko hoce da je, a nije,
takvom se muza grohotom smije.

Ko ne zna biti vrlini vijesnik,
taj bude proklet, a nikako pjesnik!


Ovu poemu poklanjam mojoj majci,
mom ocu
i mojoj voljenoj na nas praznik,
kao uputu
kako da se koriste mnome
i da me odrede u srcu svome,
da pomno prouce svaki moj distih,
pa ce me poznati sred hiljadu istih.


Benjamin Isovic, 1991. god.

[/i]

[i]
Vrijeme je u oblacima,
a ja sam u njemu...
Zamisli: ne postoji,
a odlucuje o svemu!


17.12.1992.
Benjamin Isovic

[/i]

[i]
Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!


Hamza Humo

[/i]

[i]
U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.


Hamza Humo

[/i]

[i]
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!


Hamza Humo

[/i]

[i]
Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!


Hamza Humo

[/i]

[i]
I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.


Hamza Humo

[/i]