¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

22.04.2005.

Ivana Brlić-Mažuranić

Najpoznatija hrvatska književnica, Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. aprila 1874. godine, a umrla 21. septembra 1938. godine u Zagrebu.
Unuka je prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića, književnika, pjesnika i političara. Kćerka je Henriete i Vladimira Mažuranića, poznatog pravnika i pisca, koji je u to vrijeme službovao u Ogulinu, otkuda se obitelj preselila najprije u Karlovac, pa u Jastrebarsko i potom u Zagreb.

Udala se na svoj osamnaesti rođendan za odvjetnika Vatroslava Brlića iz Slavonskog Broda, gdje je provela veći dio svog života.
U svojoj zanimljivoj autobiografiji, izričito je naglasila: "Moja su dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna-moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikad iz okvira moje prve i druge obitelji".
Tri je, međutim, ličnosti Ivana izdvojila kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za vlastiti životni put. Na prvom je mjestu njen djed Ivan Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz to sve, ipak su njena djeca bila ta u kojima je pronalazila neiscrpnu snagu za pisanje.

Ivana Brlić Mažuranić najbolji je hrvatski stvaralac bajki za djecu i zbog toga je prozvana "Hrvatski Andersen". Mnogi je zovu i "Kraljicom hrvatske priče", a jedina je od hrvatskih književnica koja je čak dvaput predložena za Nobelovu nagradu za književnost.


[b]
NAJZNAČAJNIJA DJELA [/b]

- Valjani i nevaljani, pripovijetke i pjesme za djecake (1902)
- Skola i praznici, kratke pripovijetke i pjesme iz djecjeg zivota (1905)
- Cudnovate zgode segrta Hlapica, pripovijest (1913)
- Price iz davnine (1916)
- Knjiga omladini, crtice (1923)
- Jasa Dalmatin potkralj Gudzerata, roman (1937)

22.04.2005.

HLAPIĆ I KAMENARI

[i]
Ujutro rano počeli su kokoti pjevati i guske gakati, počela je krava zvoniti i počeo je Bundaš lajati i cviljeti jer nije vidio Hlapića.
To je bila takva halabuka da se Hlapić probudio i mislio u prvi čas da je u menažeriji. Na selu je svako jutro takva halabuka kao u menažeriji, samo Hlapić toga dosad nije znao.
Hlapić se dakle probudi, obuje čizmice i sađe s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade veliki komad kruha i tri kuhana jaja na put.
Hlapić i Bundaš odu dalje na put, i to je bilo jedino mirno prije podne što su ga oni proživjeli na svom putovanju.
Išli su, naime, neko vrijeme veselo i bez brige, a onda su došli do jednoga mjesta na cesti gdje su sjedjeli ljudi s dugačkim čekićima i tukli kamen za cestu. Nekoji od tih ljudi imali su velike crne naočale, jer su se bojali da im koji komadić skoči u oko. Drugi nijesu imali naočale i nijesu se bojali, nego su veselo pjevali.
Ti su se potonji Hlapiću većma svidjeli i k njima je on odmah sio da s njima pjeva. Hlapić je dobro poznavao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju.
Kad su se već napjevali, upita Hlapić kamenare da li je putnicima teško na putu? Kamenari su dakako dobro znali odgovoriti na to pitanje, jer oni uvijek sjede na cesti i vide svakog putnika.
Jedan kamenar odgovori Hlapiću:
"Onomu koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu dobro je na putu."
"A onomu koji toga nema?" upita Hlapić.
"I onomu je dobro, jer mu ionako već u prvom selu dodija putovanje i krene kući", odgovori kamenar.
Nato se Hlapić digao da putuje dalje. No prije njegova odlaska još su se dobro nasmijali jednoj zgodi.
Došlo je, naime, odnekud jedno sasvim malo šareno tele, koje je išlo, a da ni samo nije znalo kuda. Mali telići doduše idu, ali nikada ne znadu kuda. I upravo to malo šareno tele htjelo je da se potuče s Hlapićem. Nagnulo je svoju šarenu glavu i poskočilo da udari Hlapića.
"O! o! potucite se!" počeše se smijati kamenari, "upravo ste par!"
"Jednako smo doduše veliki, ali nijesmo par!" odvrati Hlapić, nasmije se, zasuče rukave i potuče se sa šarenim teletom.
Dva-tri puta se čulo: pljes! pljes! pa onda: tuku! tuku! Hlapić je udarao svojim čvrstim šakama, a tele svojom šarenom glavom.
Tele poskoči dobro natrag da se jače zatrči na Hlapića.
"O! o! samo se dobro zatrči!" vikne Hlapić teletu.
Nato Hlapić odskoči nastranu, a tele, kako je nagnulo glavu tako potrči pokraj Hlapića i - eto ti ga na! - skotrlja se naglavce u jarak kraj ceste kao bundeva.
Hlapić je objema rukama pljeskao o koljena, te se smijao dok se tele koprcalo dolje u jarku. Kad se tele diglo na svoje tanke noge, podiglo je svoj šareni rep i pobjeglo na onu stranu gdje se sjetilo da mu je majka.
Hlapić i kamenari gledali su za njim i smijali se. A onda odsuče Hlapić svoje crvene rukave i reče:
"Ja sam već odavno čitao u šoštarskom kalendaru: 'Gdje se lud s mudrim bije, tu jednaka borba nije.'"
Nato se Hlapić oprosti od kamenara, a oni rekoše:
"Putuj srećno! Tvoje su čizme jake, a da imaš dobru glavu i čvrste šake, to smo sada vidjeli."
To je Hlapiću bilo milo čuti i on pođe dalje na put.
Toga dana bila je velika omara, pa će sigurno uveče biti bljeskanja, kiše i grmljavine.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

NOCNO KUPANJE

[i]
Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Necije grimizne šake
Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

BAŠ TA

[i]
Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše - poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel' da?

* * * * *
Strašni smo - ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRVA PRIČA

[i]
Zvala se Lucija. Bila je osobita. Ne samo po zamjetljivom šeširu koji je često nosila, po gustoj kratkoj kosi koju je zanimljivo oblikovala, po čokoladnom tenu koji se ispod svega toga nazirao - ne samo po tome. Lucija je jednostavno bila jedna od onih tihih djevojaka koje samom svojom pojavom zrače.
Umrla je prije nekoliko mjeseci. U dvadesetoj. I nisam je upoznala, nažalost.
Lucija je bila Dobro. To sada znam.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DOBRA PRIČA

[i]
Ovo je zapis o jednom vremenu
kada svijet nije imao vremena
ravnodušnost zavlada tek za promjenu
jer takva bi smjena sjemena...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

OD ONOGA SUNCA

[i]
( Hasanu Tanovicu)

Mi smo ti, Hasane,
od onoga sunca,
Isto nam je lice,
Pogleda smo istog,
Zar da se sunce
po stranama svijeta ravna?

Sto zna sunce, bolan,
Sto je zapad, sto je istok.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

EUROPA

[i]
Gledajući vijesti o BiH
jedino ju uznemiri
snijeg na ekranu.

(1993)

Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRED SOBOM

[i]
Ponekad jedva
Olovku drzim
Al ic mi valja
Za Pravdom.


Sve dok se moja fizicka snaga
Ne stopi
S moralnom snagom.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

PRIPADNOST

[i]
Sunce,
Ciji si ti ime?
Kojoj galaksiji,
Kojoj naciji,
Kojem narodu pripadas?
Pa ne mozes ti tako
Po svijetu hodati;
Danas na istoku,
Sutra na zapadu,
Ti moras da se odlucis
Ciji si?
Da se se izjaznis
Konacno.
Mi moramo znati:
U slucaju tvoje smrti
Gdje cemo se pokopati?
U kojoj zemlji?
U kojem kraju?
U kojoj cetvrti?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ONIMA KOJI GOVORE U IME NAS

[I]
Ne govori u ime ljubavi,
Ako ljubav nemas sam.
Ne govori u ime naroda,
Jer narod i sam govoriti zna.

Ne govori u ime slobode
Drzeci se za pistolj u dzepu,
Ustima svojim ne kaljaj
Tu rijec nadasve lijepu.

Ne govori u ime mira,
Pustajuci golube bijele,
I bez tvoga se dlana
Ptice letu vesele.

Ne slikaj se sa djedom i cvijecem
“ Za nasu opcu korist”.
I kad sutis, nastoj biti
Sam pred sobom cist.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ISKONSKI NAGON STVARANJA

[i]
Bjezeci od smrti
u pjesme,
ili u tebe,
ja sam na istom -
u biti.

Jer sve dok smrtnika bude -
i besmrtnih ce biti.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NEBESKO ZITO

[I]
Miso mi je u snu sine,
zasumi ko nebesko zito:
Nas ne moze rastaviti smrt,
nas moze rastaviti samo zivot.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DAVANJE

[i]
To nisam ja,
to si ti,
Ta tvoja se vatra
u meni zari.

Nase je,
ljubavi,
samo ono,
sto smo drugima dali.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

OBOZAVANJE

[i]
Pokatkad bih Vam
volio reci TI,
kao sto se obracam Bogu.

I rijec ta dobra
krene iz srca,
al usta je izreci ne mogu.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SUZE SVJETLA

[i]
Dovidjenja ljubavi
Suzo svjetla
Do snovidjenja
Do sjaja svezjene
Dovidjenja ljubavi
Do svevidjenja.

Sretan ti put do mene.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KONAC

[i]
Vode ce stati.
Krv ce stati.
U pepo kam ce
kovitlati.
Bez usta cemo
zemlju zvati.
Zvijezde ce same
sebi sjati.

Zapisa ovog
osim Boga
imati nece
tko citati.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KUĆA S PLAVOM ZVIJEZDOM

[i]
Dugo su Hlapić i Bundaš veselo išli po cesti. No konačno su ih već počeli i tabani peći.
Baš su došli do jedne male sirotinjske kućice. Kućica je bila okrpana i naherena, a imala je dva prozorčića. Dolje ispod prozorčića bila je narisana plavom bojom velika zvijezda. Ta se zvijezda već izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kuća izgledala kao starica kad se smije.
U kući je netko jako plakao. To je Hlapiću bilo žao i on se sjeti kako je rekao da ide po svijetu da pomogne komu treba. Zato uniđe u kuću da vidi što se tamo dogodilo.
U sobi je našao Hlapić jednoga dječaka koji se zvao Marko i koji je sam sjedio na klupi i plakao. Bio je tako velik kao Hlapić, a plakao je jer je izgubio na paši dvije guske. To dakako nije bila najveća nesreća, ali kako za koga!
Marko nije imao oca, a njegova majka bila je siromašna, pa je zato Marko morao paziti na guske jer je svaka guska vrijedila tri stotine kruna.
Kad je Hlapić u zelenim hlačama, s crvenom košuljom i sjajnim čizmicama došao u sobu, Marko se tako začudio da je širom otvorio usta i prestao plakati.
"Zašto si tako jako plakao?" upitao je Hlapić Marka.
"Izgubio sam na paši dvije guske", odgovorio je Marko i počeo još jače plakati.
"To nije ništa", reče Hlapić. "Mi ćemo ih naći. Hajdemo ih tražiti."
Bundaš, Hlapić i Marko pođu tražiti guske.
Blizu je bila jedna velika voda, kraj koje je Marko uvijek pasao guske, pa je sada odveo do te vode Bundaša i Hlapića. Hlapić još nikada nije vidio tako velike vode jer je dosada uvijek živio u gradu. Oko vode bilo je puno grmlja, a daleko prijeko, kraj obale, rasle su šibe iz vode.
Kad su došli tamo, počeo je Marko opet plakati.
"Joj, joj! nikad neću naći svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapić morao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza.
I Hlapiću se činilo da se ne mogu naći kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako male. No nije htio to reći da ne ražalosti Marka, već je počeo s njim tražiti guske po grmlju. Bundaš je dotle trčao, njušio i lajao oko njih sve jače i jače.
Najedanput se zatrči kuštravi Bundaš i skoči u vodu te počne plivati preko one velike vode.
"Bundaš! Bundaš!" zvao je Hlapić, ali Bundaš ne mari, samo trese glavom i pliva dalje na drugu stranu vode, pa se izgubi među šibama.
Hlapić je već mislio da je njegov Bundaš izgubljen. A da se Bundaš izgubio, zaista bi i Hlapić plakao! No Hlapić nije mogao sad plakati, jer je svoj rubac posudio Marku. A nije imao vremena da plače, jer se preko vode u granju čulo mahanje i lupanje krilima i glasno gakanje, pa još glasnije lajanje. To su dakako bile Markove guske koje je Bundaš tražio i našao preko vode u grmlju. Tamo dakako ni Marko ni Hlapić ne bi nikad mogli doći.
Marko je skakao od veselja kad je Bundaš počeo tjerati guske k njemu. Guske su plivale naprijed i otvarale širom kljun te srdito gakale. Bundaš je plivao za guskama, tjerao ih i isto tako srdito lajao.
No sve se dobro svršilo i Bundaš srećno dotjera guske do Marka i Hlapića, pa izađe veselo iz vode.
"Kako si ti pametan! Kad obogatim, kupit ću ti kobasicu za deset kruna", rekao je Hlapić Bundašu.
Onda uhvati Marko jednu, a Hlapić drugu gusku, pa ih metnu pod pazuho i odu kući. Bili su tako veseli da su fićukali po putu kao kosovi.
Dok su tako išli, reče Marko Hlapiću:
"Alaj ima tvoj Bundaš veliku glavu!"
"Zato i jest tako pametan", reče Hlapić. "Da si ti imao tako veliku glavu, našao bi guske bez Bundaša!"
Uto su došli k Markovoj kući. Markova majka bila je već kod kuće, pa je dopustila Hlapiću da može kod njih spavati, jer je bila vrlo srećna što je Bundaš našao guske. Tako je Bundaš priskrbio Hlapiću prvo noćište. Već je bila večer, pa su Marko i Hlapić sjeli na veliki kamen pred kuću i dobili u šarenoj zdjelici žganaca s mlijekom i dvije velike drvene žlice.
Dok su večerali, upita Hlapić Marka:
"A tko je narisao onu plavu zvijezdu na kućici?!"
"Ja", odgovori Marko. "Kad je mati ličila sobu, uzeo sam boju, pa sam narisao zvijezdu. Mislio sam da će moje guske poznati kućicu po zvijezdi. Ali sad vidim da je to badava bilo i da guske idu preko vode, bila ili ne bila zvijezda na kući."
No Hlapić je dobro upamtio tu plavu zvijezdu. I svaki koji čita ovu knjigu neka je upamti. To će mu trebati kad dođu ozbiljni dani po Hlapića.
Tako su razgovarali Marko i Hlapić i večerali, a onda je dobio i Bundaš žganaca. Zatim odoše svi spavati.
Dakako da Hlapić nije ni u sobi ni u postelji spavao, jer u kućici nije bilo za njega mjesta.
Hlapić je spavao na štali.
U dvorištu je, naime, bila jedna mala i stara staja, a na staji sijeno.
Hlapić se morao penjati na tavan po ljestvama, a onda se morao uvući kroz jedan mali otvor na tavanu. Kad je već bio na tavanu, okrene se Hlapić, pruži glavu kroz otvor i vikne:
"Laku noć!"
U dvorištu nije bilo više nikoga. Bila je crna noć, pa je dvorište izgledalo kao velika crna rupa. Gore na nebu bilo je toliko zvijezda koliko ih Hlapić još nikada nije vidio.
Onda Hlapić izuje i obriše svoje krasne čizmice, pa legne u sijeno i zaspi.
Pred štalom je spavao Bundaš, na štali je spavao Hlapić, a u štali je spavala jedna lijepa šarena krava.
To je bio prvi dan Hlapićeva putovanja i srećno je prošao. Bog zna kako će mu biti drugi dan!


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

NECU SE IGRATI...

[i]
...neću se igrati
odraslih ljudi
ja sam tvoj mačak
drug
pogledaj što mogu
napraviti od repa
punog mjeseca krug...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NA PUTU

[I]
Udaljio sam se od svog korijena
koji je u Tebi,
o Svevisnji.

Moj cvijet svijetu mirise,
Krosnja se moja krsi od plodova,
k zemlji se naginje,

Kako da se vratim svom korijenu,
o Gospode,
kad miris se moj
ni cvijeta ne sjeca svoga.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

KAKO JE TESKO BITI

[I]
Ako me ima,
ako jesam,
prihvatiti me u biti,

Ako me ima,
znaš i sam
kako je teško biti,

...

Ulovljen u život
čovjek sveukrug gleda
tražeći izlaz.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

POGLEDAM U NEBO...

[i]
pogledam u nebo
moja glava sanja
pogledam u zemlju
a glava lubanja


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ZASTO SE DJECA NE SMIJU

[i]
To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik'o, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al' mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

JABUKA

[i]
Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.

Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.

Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k'o sunce iznad grada.

O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?

Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.

I svijet se kupi, rukave suče,
"Tresite!"-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.

Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo


Enes Kišević

[/i]

22.04.2005.

ZEMLJA IZ OČIJU

[i]
Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

I dok na lijesu čitamo
konačnu adresu boravka,
čini nam se
da cijelu domovinu
lopatama nabacamo,
ne možemo muke svoje
zatrpati -
Tolika se neka praznina
u nama provali.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

DJECA SU DRUGA POLOVICA DUGE

[i]
Kad pojave se u igri
poslije kiše duge;
djeca su druga
polovica duge.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SIZIFE BRATE

[I]
znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna
znam da sam izgubljena točka izvan kružnice izvan biti znam da nikada neću ispjevati svoj vjek znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom
sva moja nadanja traganja proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju sizife brate i opet me rođene misli lažu
postojiš


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

BEZ KOMPASA

[I]
nas nema na karti svijeta
mi smo neka neznana planeta
pjesma je naša svemirska raketa
nas nema
na karti svijeta


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SILAZIM RASTOKAMA...

[i]
Silazim Rastokama.
Silazim poljubiti ruku koja je ovo cudo rodila.
Ta i pticama je grijeh preletjeti ovu ljepotu.
Smijesim se leptirima.
Njima i krila sluze za igru.
I ja, evo, isprezem korake iz cizama
I pustam nogama na volju.
Neka dodiruju trave s kojima su ponikle.
Uz jablane se, sasvim svjestan uzvisenosti krajolika,
Malo vise u hodu uspravim.
Zastanem-nebo zastane.
Silazim k Rastokama-nebo me prati.
Svakim korakom sve sam manji i manji.
Evo me teturam medju bogoljubaznim cvijecem.
Odlazem Adamov list i puzim u plodnu vodu,
Gdje Tvoji prsti prebiru raskosnim slapovima
Slusnice.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SAN BEZ SNIVACA

[i]
Iza mene nece ostati
cak ni tuga.
Osmijeh ce ko duga
nadvit se iznad placa.
Iza mene ce ostati
samo san
koji se nece moci sjetiti
Ni svog snivaca.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

IDEM SE IGRATI...

[i]
...idemo se igrati
mačka u čizmama
ja ću biti mačak
ti ćeš biti Ivica
ja ću biti
ja ću biti
ja ću biti
sunca tračak
ispod tvoga lica...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

POSLIJE KRUGA

[i]
Da sam te sreo poslije kruga
Kad sam se vraćao tebi
Bio bih tvoj vjerni sluga
Ništa se mijenjalo ne bi

Al ja sam bio radoznao
Htio sam spoznati krug
Letjet još nisam znao
A put je bio predug

I letio sam kao pčela
Omamljen mirisom cvijeta
Duša mi je pobjeći htjela
Od tijela i od svijeta

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
Uzdižući se padao sam
Pa sad i koračati znam

Al još mi duša mira nema
Još kružim navikom kruga
Još uvijek pjesmom pripadam svima
Al samo orla imam za druga.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SVE CU TI DATI...

[i]
...sve ću ti dati
sve što imam
u svojoj maloj biti
samo ako ćeš
moći sam
bez mene sretan biti...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ZEMLJA

[i]
Zemlja je svugdje zemlja
Ako se po tome sudi
Mozda ce i ljudi
Svugdje biti ljudi.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NEK NA ME PREDJU...

[i]
...nek na me pređu
sve tvoje boli
sva tvoja tuga
što oko je piše
tvoj stari mačak
do neba te voli
šapom kroz nebo
i još više...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

TAKVA VREMENA

[i]
U zadnje vrijeme
nekako mi drago
vidjeti muhu,
Necu pretjerati
ni kad mi na kruhu sjedi.

Zar zivot moj ista vise
od zivota muhinog vrijedi?


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

SAMOME SEBI

[I]
Ne govori nikad o onom
sto oci ne vide
Nemoj da tvoje se oci
rodjenih usta stide.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

LJUBAV SE MNOZI...

[i]
...ljubav se množi
zbraja i
dijeli
oduzet je ne može
ni smrt
u ljubavi rastemo
čovjeku zreli
kroz ljude ide
ljubavni put...


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NAKIT ZA DRAGULJE

[i]
Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O, koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Ali, ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VELIKA SE GLAVA POKAZUJE U TRAVI

[i]
Hlapić je spavao vrlo dobro i dugo u travi.
Kraj njega je po cesti prošlo mnogo kola, mnogo seljaka i seljakinja. Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su škripala, a guske, što su ih seljakinje nosile u grad, gakale su.
Hlapić je spavao i nije baš ništa čuo, kao da ima bazgu u ušima. U visokoj travi nije ga nitko vidio.
Tako je došlo i podne. Na cesti nije bilo već nikoga.
Najedanput počne se Hlapić buditi. Čuje on kako se nešto vuče po travi, kako se šunja i šunja. Sve bolje i bolje čuje kako nešto tapka i tapka. A onda začuje već sasvim blizu sebe kako netko teško diše i duva.
To mu je bilo čudnovato.
Hlapić je bio dremovan, pa nije još dobro vidio ni čuo. Zato se htjede malo podići da vidi što se to šunja i što to tapka u travi primičući se sve bliže i bliže k njemu.
U taj čas pokaže se iz trave sasvim blizu Hlapića jedna velika, kuštrava, žuta glava i isplazi naprama Hlapiću dugačak i crven jezik.
To je bilo zbilja vrlo čudnovato i dosta strašno. Možda bi se tko drugi i uplašio. No Hlapić samo skoči i zagrli onu veliku kuštravu glavu!
To je, naime, bio njegov dragi pas Bundaš. Bundaš je za Hlapićem utekao od majstora Mrkonje, i tako je dugo njušio i tražio i trčao dok nije Hlapića našao.
Bundaš počne svojim dugim crvenim jezikom lizati Hlapiću ruke, a Hlapić ga je neprestano grlio i grlio.
"To je lijepo, dragi moj Bundašu!" govorio je Hlapić.
Onda se od veselja počeše prebacivati i kotrljati po travi kao dvije lopte. Kad im je bilo toga već dosta, reče Hlapić: "No, a sada izvoli sjesti, pa ćemo objedovati."
Bundaš je bio tako veseo da je samo skakao za muhama i skakavcima.
Hlapić je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali nož. Onda se prekrstio, skinuo kapu i počeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi je bacao Bundašu. Bundaš je svaki komad dočekao u uzduhu i u isti čas progutao.
Zatim je odrezao Hlapić komad kruha sebi, i drugi bacio Bundašu. Šćap! učini Bundaš i kruha više nije bilo!
Tako su Hlapić i Bundaš dakako dosta brzo svršili objed, a onda ustali i pošli dalje na put.
Bilo je vruće, a cesta je bila dugačka, bijela i prašna.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

OPORUKA

[i]
Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

NA GROBLJU

[i]
Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.
O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.
Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.
Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?
Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;
Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.
Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...
Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.
Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...


Aleksa Santic

[/i]

22.04.2005.

UMRO SAM A TI MI OPROSTI

[i]
Umro sam a ti mi oprosti
sto sam tako zureci
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek cinio odlazeci.
Oprosti mi sto sam proljece
jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno slozene
snaci ces se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za oprastanje
suvise smo se voljeli
da bi mogli nesto drugo.
Tako zureci nisam ni pomislio
da ces biti tuzna zbog svega
i sad mi je zao zbog te praznine
koja nas dijeli.
Zbog toga sto ce nas jednu
vjecnost
zvijezde razdvajati
i sto necu moci usne da ti
dodirnem.


Zeljko Krznaric

[/i]

22.04.2005.

JUTARNJA MOLITVA

[I]
Blagosiljam Te
sto si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoc usnise sa mnom,
jutros vec nije dano

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor ociju mojih,
meni je najveci dar
koji se pruziti moze.
Ono sto vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika da samo u meni ostane.

Sve sto si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
kao sto se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noci.
Navikao na dane.
Navikao na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu;
za zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit ce ko i prije
Ni sjena se na me naviknula nije.

Blagosiljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Zivot si moj do vrha
radoscu ispunio.
Duznost sam roditelja
medju oci stavio
i nosit cu je dok Ti mene nosis.
Pod krilima cu svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred tobom osvjetlaju
i onda kad me ne bude ovdje.
Sina moja dva:dva blizanca sunca
Aureola dva oko moga srca.

Sve sto je sebe u Tebi naslo
zanijemilo je pred Tobom
drvece nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvjetu ti se smjesi,
I usta moja,
te rane otvorene ,
vec polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvsi sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao sto voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraca ocima svojim.


Enes Kisevic

[/I]

22.04.2005.

PAHULJE, PAHULJE, PA HULJE

[i]
Sve sto nize padam
sve vise svijet se veseli.
U padu se masovno dopadam.
Svatko me gazit pozeli.
Slobodno gazite, onako svojski,
bez milosti, bez dobrote.
Ja padam, madam, za vasu srecu.
Za kulisu vase ljepote.

Samo bez njeznosti, molim,
ne snijezite, gazite jace!
Stvarno me nista ne boli,
probajte cizmom, dapace.
Bez bojazni, krzneni zimzeleni,
divljac je na banketu.
Zdusnije, zdusnije, ingeniozni,
do guse mi zarijete petu.
Nesto premekano gazite krhki.
U padu vrlo smo bliski.
Uceni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.
Ne libite se, gazite jace,
koliko srce vam voli.

U ime ciste duse sto place
ja pozdravljam sve ljudske boli.
Zdravo, gradski cistaci jave!
Ne lopatom, sam cu se dici.
Vec oblak bijelom gestom zove -
bez traga cu, bez traga, otici.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

TI PIŠEŠ

[i]
Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
- Sakupljaj te igračke! -

Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidiš od nosa
ni bijele mačke.

Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
- Mir! Tišina!' - vičeš.

Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobičnija noć je,
pjesniče.

Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...

A ja i noćas sam moram leći.

Laku ti noć, pjesmo na papiru!


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VRTLAR

[I]
Vrtlar je sam dao otkaz.
- Ne mogu - rekao je -
kad biste barem dopustili
da i ciklame rastu, ostao bih.
Ovako...

- Ja volim samo ljiljane -
pjenio se kućevlasnik -
za to te i plaćam.

- Ne mogu - ponovio je vrtlar -
ljiljani su tužni bez ciklama.

- Kud ćeš bez posla, bijedniče -
ispljuvavao je riječi kućevlasnik.

- U livadu. U šarenilo Božje.
Tamo - pokaza očima starac -
gdje se vaša djeca igraju.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

ENES KISEVIC

Enes Kišević je rodjen 01.05.1947 god. u Bosanskoj Krupi. Trece je dijete, od sestoro, majke Hadzere r. Semanic i oca Alije. Ima dva sina. Osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio u Kljucu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD.
Clan je DKH-e i UDUH-e. Igrao je u vise kazalisnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemacki, slovenski, talijanski, turski, madarski. Urednik u casopisu BEHAR i clan glavnog odbora Kulturnog Drustva Bosnjaka Hrvatske, Preporod od 1995.
Profesionalni je glumac i knjizevnik.



Bibliografija

Mladic nosi svoje prve pjesme na ogled(1976),
Sve mirim te svijete(1976),
I nista te kao ne boli (1980),
Macak u trapericama (igra za djecu1979),
Na ogledalu lice umij (igra za djecu1979.),
Due Pozzi Verdi(izbor pjesama na talijanskom1987.),
Erosa sjeme(1986),
Lampa u prozoru(1987.),
Sijeda djeca (1992.),
Snijeg u ocima (1993.),
Havino preklinjanje (1995.),
Dever cuprija (1996.),
Svjetlost je Tvoja sjena (2002)



Knjizevne nagrade:

Nagrada drustva knjizevnika Hrvatske,
Nagrada "7 sekretara SKOJ-a",
Nagrada “Zmajev štap” na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,
Nagrada Politikinog zabavnika za najbolju djeciju knjigu u bivsoj Jugoslaviji za 1979.

22.04.2005.

PROFESOR POVIJESTI

[i]
Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.

- Zvijeri! - dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!

- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili...

Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.


Enes Kisevic

[/i]

22.04.2005.

VIHOR

[i]
Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis'o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad'o sam junački krikove bola
A mišlju prob'o volšebolni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,
A gdje zateći veče.

Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!

I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak'o užasa svijetom bježi,

Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!


Hamza Humo

[/i]

22.04.2005.

DOM NA CESTI

[i]
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.


Vesna Parun

[/i]

22.04.2005.

PISMO

[i]
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veca nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od cega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidiš i poželim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.


Zvonimir Golob

[/i]

22.04.2005.

MALI MLJEKAR

[i]
Išao je Hlapić, išao po mraku vrlo dugo ulicama, jer je grad bio velik. Već je bio prošao toliko ulica da ga majstor Mrkonja više ne bi mogao naći.
Još uvijek je išao Hlapić, a onda je počeo svitati dan, pa nije bilo više tako tamno. U posljednjoj ulici grada susretne Hlapić jednoga starca, koji je na malim kolima i na malom magarcu dovezao mnogo posuda s mlijekom u grad. Kola i magarac bili su vrlo lijepi, ali siromah starac bio je slab i pogrbljen. Starac je s kolima stao pred jednom trokatnom kućom, koja je bila tako visoka da je na najviše njezine prozore još uvijek mjesec gledao.
Kad je starac s magarcem stao pred kućom, uhvati on jednu posudu punu mlijeka i htjede je odnijeti u kuću. No kako je bio slab, potepe se na prvoj stubi, te malo da nije pao. Počne jadikovati i sjedne na stube pred kućom.
Uto dođe Hlapić u zelenim hlačama i crvenoj košulji, s krasnim čizmicama i sjajnom kapom. Kad ga je starac vidio, tako se začudio da je prestao jadikovati.
"Dajte, djede, ja ću vam ponijeti mlijeko u kuću", reče Hlapić.
"A otkuda si ti?" upita djed čudnoga Hlapića.
Hlapić nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato reče: "Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem."
Starac je znao da se Hlapić šali, ali mu se tako svidio da je prestao jadikovati, pače se i nasmijao.
"U koji kat treba odnijeti mlijeko?" upita Hlapić.
"U treći kat", reče starac.
Hlapić je bio vrlo jak i uhvati tešku posudu, pa je odnese kao pero u kuću.

Na stubama je bio još mrak.
Dođe Hlapić s posudom u prvi, onda u drugi, pa konačno i u treći kat. Treći kat bio je tako visoko da je tamo još mjesec gledao na prozore.
Na stubama je bilo sasvim tamno, a u mraku je ležalo na stubama nešto sasvim crno. Samo su se dvije točke sjajile kao dvije crvene svijeće. To je bila dakako mačka, a njezine su se oči krijesile kao crvene svijeće. "O molim", reče Hlapić mački, "ja sam već donio mlijeko, samo mi izvolite pokazati put."
Mačka digne veselo rep i potrči pred Hlapićem do jednih vrata.
Tu Hlapić potraži zvono i pozvoni.
Sluškinja otključa vrata i otvori.
Kad je vidjela šarenoga Hlapića, uplaši se sluškinja, vrisne u sav glas i pljesne rukama. Mačka se uplaši od njezinoga vriska, pa skoči Hlapiću na glavu, a s glave sluškinji na rame, i onda preko ramena pljus! ravno u lonac pun vode.
Sad da je tko mogao vidjeti tu komediju!
Mačka mijauče, voda štrca, lonac se kotrlja, Hlapić skače da ne smoči čizmice, a sluškinja se smije tako jako da se tresu stakla na prozorima.
"O! O!" smijala se sluškinja, "kakvo si ti šareno čudovište? Jesi li papiga ili djetao ili tko si?"
"Vi se varate, gospođice", reče Hlapić. "Ja sam Hlapić i nosim vam mlijeko. Starac je slab, pa ne može po stubama. No bolje bi bilo da nijeste vikali."
Sluškinja se sad još više smijala.
Zatim uzme od njega mlijeko, a kad je Hlapić s praznom posudom htio otići, uzme sluškinja svijeću i otprati ga po stubama dolje, jer joj se Hlapić svidio.
"A zašto vi, gospođice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad možete sad mene dolje pratiti, možete i sami po mlijeko", reče Hlapić. "Starac je vrlo slab, pa ne može nositi mlijeko na treći kat."
Sluškinja se zasrami što se nije sama na to sjetila i obeća Hlapiću da će ići odsada svaki dan sama dolje po mlijeko.
Hlapić pak obeća da će joj zato donijeti cvijeća s putovanja.
Kad je Hlapić došao dolje na ulicu k starcu, umoli ga da mu dopusti i dalje raznositi mlijeko, jer su kola još bila puna.
Starac to jedva dočeka, a Hlapić uhvati maloga magarca za uzde i počne razvoziti mlijeko. Pametni magarac znao je sam u koju kuću treba nositi mlijeko i sam je stao svagdje pred kućnim vratima. Hlapić se veoma čudio kako li je to pametan magarac i upitao je starca zašto ljudi tako pametnu životinju nazivaju magarcem ili oslom?
Starac je bio doduše vrlo star, ali ipak nije znao odgovoriti Hlapiću na to pitanje.
"Kad sam se rodio, već su magarci imali to ime", reče starac.
To Hlapiću nije bilo pravo i požalio je što ne zna bolje pisati. "Da znadem bolje pisati, napisao bih jednu knjigu o tome da se te pametne životinje okrste ljepšim imenom, a ime magarac ili osao da se ostavi za one stvorove koji ga zaslužuju", reče Hlapić.
Međutim se pametni magarac nije brinuo o tom kako ga ljudi nazivlju, niti o tom što govore Hlapić i starac o njem, nego je stao i nadalje pred onim vratima gdje je trebalo.
Hlapić je svakiput uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trčao uza stube.
Tako su kola bila začas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak.
Starac se zahvali dobromu Hlapiću i dade mu da se napije slatkoga mlijeka. Zatim ode starac s magarcem i sa svojim kolima dalje, a Hlapić ode svojim putem.

Već je bio bijeli dan.
Još malo je išao Hlapić, a onda izađe iz grada. I opet je još malo išao, pa nije bilo više nijedne kuće, već samo velika polja, grmlje, drveće i dugačka cesta. Grad se više nije vidio.
"Hvala Bogu", reče Hlapić i sjedne pod jedno drvo.
Bio je tako dremovan, jer je u noći malo spavao. Zato metne crvenu torbu pod glavu i legne u duboku travu.
Trava je bila mekana, ali je ipak bilo dosta tvrdo na njoj ležati. Ipak Hlapić usne slatko kao zec u travi.
Neka samo spava. Glavna je stvar da je majstor Mrkonja daleko - a još je glavnije da Hlapić ne zna koliko ga dobra, a koliko zla čeka na tom putu.
Kad bi on to znao, ne bi tako mirno spavao.


Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

[/i]

22.04.2005.

IZGUBLJENI BISER

[i]
Jučer, još se srećom osmjehivao dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam
Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljeni san.


Enes Kisevic

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
873456