¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

16.04.2005.

RADOST OMERA GRBE

[i]
Sišavši niz strmenitu glavicu, oznojen i umoran, Omer se zaustavi kod plitkog vrela, što je izbijalo ispod oveće gomile krupnog, okrhanog i isprebijanog kamenja; zbaci s leđa rasklimanu krošnju koja ga počela žuljiti, pa, izuvši postule i podignuvši dugačke nogavice čakšira, lijeno zagazi u vodu i poče se umivati.

Golemo, išarano kamenje, nadneseno, upravo pogureno nad vodom, ogledalo se u njoj, te je izgledalo kao da je dolje potonula druga jedna, još veća gomila, naopako okrenuta. Široki, jaki mlazevi koji su otuda ključali, izbijali i kovitlali se, prelijevali su se u raznim bojama i čas modri, čas mrki, čas ružičasti talasi klizali su i dolijetali čak do tankih, čvorastih, krivih Omerovih noga, obujmljivali ih i umivali, i bježeći natrag kao rugajući se pokazivali mu čitavu sliku njihovu, na kojoj su izgledale još tanje i još krivlje, i koja, što su oni više bježali i izmicali, sve se više protezala i utanjivala, dok mu, napošljetku, u tom čudnom ogledalu noge nijesu postale potpuno slične dvjema dugačkim, šarenim, iskrivljenim granama, koje su pri vrhu spojene kao čvorugavom gukom nekom, na kojoj se ništa nije moglo dobro raspoznati.

- Ih!... I u vodi sam nakazan - tužno prošapta Omer, otirući lice širokim, čađavim rukavom košuljinim i izmičući se na leđa. – Ih!… I voda mi se ruga...

Pa sjede na travu, izvadi iz njedara skušljanu prljavu duhankesu i poče zamotavati cigar.

- Jedan, dva, tri, četiri, pet - poče brojati voćke u obližnjem vinogradu, okrečući se od vrela i kao plašeći se da mu mrska slika ona ponovo ne iskrsne pred oči. - Šest, sedam, osam...

I škrgutnuvši zubima tresnu duhankesom o travu.

- Blago onom ko je lijep! - viknu iznenada. - Blago njemu!

U ljutini izgledao je još ružniji, odvratniji, nakazniji. Teška, velika, ćoškasta glava njegova, sa širokim oklepljenim ušima, kao da još više utonu među nakrivljena ramena i kao da potpuno sraste sa uzdignutom, šiljastom grbom na leđima, radi koje ga i prozvali Grbo; debeli spljoskani nos još se više raširi i nadeblja, a golema, opuštena donja usna, na kojoj se uvijek bijelila sitna pjena, kao da se spusti čak do brade i čudnovato poče podrhtavati. I kao što bi u čaršiji obično udario u psovke i nečuvena proklinjanja čim bi ga počeli dražiti i rugati mu se, dođe mu sada i da opsuje, i da podvikne, i da prokune sve i svakoga na svijetu.

- Eh, što ja nijesam?… Eh, što ja nijesam?...

Pa, ne mogavši da dovrši, opet šrkgutnu zubima, stište šake i naglo dohvativši krošnju, uze čitavu pregršt trešanja, napuni usta i brzo poče žvakati.

Zašušta drveće u vinogradu i jaka sunčana svjetlost kao da preli mlado, mekano lišće čistim, žeženim zlatom; između lišća, krupne, zrele trešnje počeše goriti kao razasuti golemi merdžani na širokim tokama junačkim, a nekolike kite, pri vrhovima, ponosito uzdignute, uzvijahu se i poigravahu poput veselih plamenova na debelim buktinjama. Nekolike ševe zaplivaše kroz svjetlost i izdigoše se u visinu, a kosovac jedan, poplašen, zaleprša u obližnjem plotu, iskoči na granu i ljuljajući se poče zviždukati.

- Nos' te đavo! - Ljutito uzviknu Omer i baci nekoliko trešanja prema njemu. - Bježi!…

I otjeravši ga, nauznačke podmetnu ruke pod glavu i poče premišljati.

Poče u pameti prebrajati sve čaršilije, koje ga neprestano zadirkivale, podsmijavale mu se. Svaki put, kad bi naljegao ispred njihovih dućana, dozivali ga oni i pitali šta je ”u torbi”, nazivajući mu grbu torbom i ukazujući na nju. I nudili ga da sjedne s njima, da im kaže kad će se ženiti i koju će djevojku uzeti... Svi su znali da vječito optrkuje oko djevojaka, da pristaje za njima vrišteći i škrgućući zubima, pa ga zato i pitali. Napomnjali mu i sami imena nekih ljepotica i predlagali da ih zaprosi. Čak su nagovarali i neke djevojke da se malo ”našale s njime”, da ga podraže. I čim bi se on, Omer, približio, izvirivale su ga iza kanata, smijale se na njega, javljale se. ”Opet si ti lijep, Omere”, uzviknula bi poneka lukavo, i on je odmah zastajao, osvrćao se i, šireći dugačke ruke pristupao vratima i upuštao se u razgovor.

- Hajde nam donesi vode! - zapovijedale bi mu.

On je odmah išao i donosio vode.

- Hajde kupi oraha!

Odlazio je i kupovao orahe.

I slušao sve šta bi mu koja zapovijedila i, požudno ih gledajući, stenjao, krivio lice, komešao ramenima. Zatim je odmah pitao jednu po jednu hoće li poći za njega, odmah je prosio. Hvalio se kako ima svoju kućicu, svoj vinograd i svoju baštu; obećavao je slušati ženu najpokornije i hraniti je samim trešnjama. Pa opet ga sve odbijale, sve mu plazile jezik, gonile ga.

- A što me nećeš?… Što?… - pitao je očajno, udaralući se u prsa i vrišteći prema njima. - Zar ja nisam čojek?

Fati Hasan-aginoj, koja mu se najviše sviđala, za puna dva mjeseca dolazio je pod pendžere, po noći, i ostavljao među demirima po nekolike kite ruža. I spavao je u bašti njezinoj, na granama velike šandude, samo da joj otuda može gledati u sobu, kada se pred spavanje počne svlačiti i kada u lahkim haljinama, počne da se lomi i da se proteže iznad dušeka, odižući ruke iznad glave i rasipajući kosu po plećima.

- Hajde za me... Hajde za me! - molio je nekoliko puta, pristajući za njom. - Eno sam uredio sobu... pa za tebe... pa okitio... same šeboje rasuo po šilti.

A kad se ona, nakrivivši glavu i napućivši usne, okretala od njega, jednako je pristajao i jednako mucao:

- Hajde... željan sam te... Hodi!

Svake jeseni, tako, prosio je po nekoliko njih i neprestano uređivao kuću. Nabavio i ćilime, i šilta, i jastuke, kupio ogledala, sahane, tepsije. Načinio i ljuljajku za djecu, i kolica, i čitavu dužinu raznih svirala i pušćica. Što ga više odbijali, on sve više nabavljao, kupovao, uređivao.

- Daće Alah! - uzdisao je neveselo, čećkajući se po obrijanoj glavi. - I ja sam čojek... I mene da omiluje neko, zagrli, stisne... Eh... Kuća svoja! ... Đeca!…

Krupna, zlatna zundulja, čija se dva krila blistala kao dvije kaplje rose, zundajući obleti nekoliko puta uokrug iznad Omerove glave i iznenada, naglo, spusti mu se na čelo.

- Iš!
- Zzzzzz...
- Bježi!

Udari se rukom po čelu i naglo se ispravi. Mrgodno pogleda za zunduljom, koja mu opet iznad glave oblijetaše, opet zgrabi šaku trešanja i napuni usta.

- Da mi je ’vako đecu okupiti oko krošnje, - reče - pa da mi ištu trešanja, a ja tokorse ne dam...

”Daj kopiljane!…” Hehe…

U vinogradu nešto poče šuštati, nekoliko grana počeše se uvijati, krhati...

- Šta je no? - muklo progunđa Omer, prenuvši se. - Ko je sad?…

Neko zapjeva:

Crna zemljo i zelena travo,
Što me nisi pokrila odavno,
Da ne gledam jada golemoga
Da mi drugi moju dragu ljubi...

- Ko li je ono?

Omer nadnese ruku nad oči, da bolje vidi.

- Nurija, duše mi!... viknu začuđeno. - Nurija Ciganka!... Opet krade!... I krade i pjeva!...

Na jednoj trešnji, u vinogradu, kroz tanko zgusnuto granje, provirivao je čitav opušteni tur dugačkih, šarenih dimija, a iznad njega, među granama, providele se mrke, debele ruke i žutom šamijom pokrivena glava Nurije Ciganke, poznate Nurije, skitačice, koju su svi nazivali sumahnutom i koja ništa ni radila nije, nego išla, lutala, hodala po mahalama, selima, baštama i vinogradima, prosila, krala i, pjevajući pijanim momcima, i sama pila s njima, opijala se, igrala... Omer je nekollko puta viđao pijanu i tad ga i ona, kao i svi drugi grdila, psovala, rugala mu se. Tad je i bježao od nje, sakrivao se, uklanjao. I, - kao po nagonu nekom, - i sad se pridiže i prihvati za krošnju, da opet pođe, da se izmakne.

Omere, jesi li ti to? - iznenada viknu ona i promoli bucmastu, čupavu glavu kroz lišće trešnjevo

Evo ja - surovo odgovori Omer, okrećući joj leđa. - Ja sam, pa šta ćeš?…

Nurija se zasmija.

- Hodi da jedemo trešanja - zovnu ga.
- Neću ja tuđih - okosi se Omer žešće. - Jok!
- Ovo je Bog dao... Ovo je svačije... I za nas i za tice...
- Lažeš… Tuđe je...

I snizivši glas dodade prijekorno

- To ne valja... Ako si željna trešanja, evo u mene... Imam ja...
- I ti ukr’o? - zapita ona živo i izvi se na jednoj grani. - Hihi...
- Jok!… Ovo je iz mog vinograda - ponosito odgovori Omer. - Moje je...
- Hihi...
- Ne lažem ja... Dođi da vidiš - osiječe on, uvrijeđen.

Nurija se zaljulja na grani i brzo skoči.

- Eto me - viknu trčeći. - Da vidim tvoje kakve su... Hihi...

Omer povuče krošnju i gurnu je preda nju.

- Vidiš kako su krupne - reče zadovoljno. Dobre.
- I baš iz tvoga vinograda?
- Iz moga.

Nurija sjede pored krošnje, zabaci rukave od košulje do ramena i halapljivo poče jesti. Bucmasti obrazi, od kojih je jedan do polovice bio sakriven krajem šamije, koju je nebrižljivo prebacila preko glave, pa joj peševi padali po ramemma, - naduše se još više; oči ionako sitne dođoše jog sitnije, stisnuše se, a mali, manji od trešnje nos kao da se potpuno izgubi, sakri pod izdignutom, gotovo uspravljenom, gornjom usnom. Omeru se toga časa učini ružna, odvratna, mnogo ružnija od njega samoga, i od čudne radosti nekakve htjede uzviknuti, vrisnuti, napomenuti joj to... Ipak, pogledavši na obla, obnažena ramena i nabrekle debele mišice njezine kao da zaboravi na sve pa joj lagano pristupi i potapša po plećima.

Ih, ko si debela! - reče.

- Hodi!… jedi i ti! - brzo odvrati Nurija i pruži mu nekolike trešnje. - Sjedi.

Omer sjede uza nju, prekrsti noge i opet je potapša.

- I jaka si k’o zemlja!
- Zar?
- Plaha si!

Ona uze među prste jednu trešnju i uzvivši glavom, a zabacivši peševe šamije, uzviknu obijesno:

- Zini!

Omer poslušno zinu i naglo, ne žvačući proguta trešnju.

I začudo, ukoliko mu se ta ista Nurija maločas, prije nekoliko minuta, učinila ružna, utoliko mu se sad učinila lijepa, kršna, zamamljiva. Pod čitavim pljuskom meke, tople svjetlosti svijetlila se i ona, bujala, prelijevala se; obrazi joj se sada plamili, žarili, gorili, sitne oči širile se i čudno sijevale, gušterovi na mišicama podrhtavali, grčili se nekako, a žila kucavica, na obnaženom vratu, nabrekla joj, pomodrila, pa kao da se trza, odskače. I, gledajući je taku, u samome Omeru kao da se naglo poče trzati nešto, otimati. Neka toplina udari mu u glavu i kao da mu preko očiju prebaci gustu, mrku koprenu, nešto kao da poče rasti, uzavirati u njemu, i silna divlja snaga kao da ga nenadano poče raspinjati, dizati, goniti... Gotovo riknuvši, on obrgli Nuriju i privuče k sebi...

Negdje, nedaleko, ponovo zazvižda jedan kosovac i drugi mu se odmah odazva iz vinograda. Na vrh pogurene gomile one, iznad vrela, iskoči odnekuda jedno jare, odiže glavu prema nebu i poče vrečati, a ispod noga mu otiskoše se nekoliko kamena i sa silnom tutnjavom i hukom skotrljaše se u vodu. Nekolike vodene kapi poškropiše i Omera, koji je zajedno sa Nurijom kupio trešnje po travi i trpao ih u izvrnutu krošnju, - zaboravio i da je uspravi - a trpajući neprestano gledao u nju i blesavo se smijao. Činilo mu se kao da se ona sad stidi, snebiva i sakriva pogled od njega, i to ga nagonilo na smijeh. I želeći zar da je osokoli, hotimično je kupio baš one trešnje koje su bile bliže njojzi i tako svoje ruke miješao s njezinim.

- Eh... eh... vidiš... jopet ja nijesam toliko ružan - najpošlje se usudi da ponovo progovori. - Eto...

Nurija ne odgovori.

- Vidiš… i ja... imam dušu, tijelo… Svi su mislili da sam ništa... da ja… da ja nijesam ni za života… Pa je pomilova po obrazu.
- Samo ti... eto ... – reče meko. - Ti razumiješ... znaš... sve vidiš.

Nurija mu se sad nije činila samo jedna ljepotica nad ljepoticama nego i najpametnija, najrazumnija i najbolja djevojka na čitavom svijetu. Ko bi se samo i usudio da spomene sad njezinu sumahnitost, Omer bi bio gotov da se posvađa, pobije s njime.

- Hajde sa mnom - dodade tiho, kao sa strahom nekim, nadnoseći se nada nju. - Hajd.
- Đe? - zapita Nurija kratko i podiže glavu.
- Sa mnom… kući… da mi budeš žena…
- Tvoja?

Omer stisnu jedno oko i poče čupkati travu.

- Imam svoju kuću - prošapta - i svoj vinograd, bašću...
- A imaš li rakije? - brzo zapita Nurija.
- Biće, ako hoćeš, i rakije... Svega...

Nurija slegnu ramenima.

- Pa hajdemo - reče mirno. - Napićemo se.

Ustadoše oboje i krenuše prema šeheru. Nurija, uzabrala jednu grančicu, pa njome maše ispred očiju i zvižduče, a Omer uprtio krošnju na grbu pa kaska pored nje...

- Lijepo će nam biti, kad budemo zajedno - reče kaskajući. - Ček’o sam toliko... pa mi Alah posl’o tebe... pa ćeš viđet’ kakav sam ja…
- Daj mi groš! - uzviknu Nurija iznenada i zastade. - Imaš li?

Omer je pogleda.

- Što će ti?
- Da kupim oraha...

Omer se kucnu po džepu i namignu.

- Imam ja para - reče - i kupiću ti... Svaki dan kupovaću... I đeci ću kupovati vazda. Kad se vratim iz čaršije, pa kad me sretnu i zapitaju: ”Šta si donio, babo?” davaću im pregrštima.

Pa kroz zube procijedi:

- Otkad sam na to mislio!… Otkad sam to ček’o!…

Došavši do šehera, Omer ne htjede proći čaršijom, bojeći se, zar, da mu se čaršilije i pred Nurijom ne bi narugale. Odmah okrenu malim, krivudavim sokacima, kuda u to doba nikoga nijesu mogli sresti, osim nekolike kokoši što su čeprkale pred vratima i poneku mačku, koja je kunjala na pragu. Čak ni bllzu kuće nijesu nikoga pazili i Omer je sasvim mirno potegno veliki ključ iza pojasa, otvorio vrata i pustio Nuriju na avliju.

- E, ovo mi je kuća! - uzviknu spuštajući krošnju. - Moja kuća.
- Lijepa - reče Nurija i pogleda unaokolo.
- Je li?

I povede je u sobu.

- I puna, evo, i puna - dodade... - Svega ima... Sve sam ja... sve ovo... sve čekalo na ženu... na te...
- A đe ti je rakija? - zapita Nurija, sjedajući na šiltu. - Donesi!
- Sad će biti!...

Omer izvadi iz njedara veliki, šareni jagluk, sav uprljan, s mukom razdriješi na jednom ćošku zavezani rogalj, i izvadi nekoliko groša.

- Vidiš da imam - reče. -Sad će biti...

Pa brzo iziđe iz sobe i pođe u čaršiju. Nije se obazirao ni na koju stranu, makar što su ga iz mnogih dućana zvali i dozivali, makar što su podvikivali za njim. Sad se nije ni ljutio ni na koga, ni psovao. Neka viču, neka se rugaju koliko im drago, samo kad ga je Alah pogledao, kad ga nije ostavio sama, da ugine kao suho drvo, i on i pleme njegovo. I ko zna bi li se oni rugali, kad bi saznali za ovu neobičnu milost Alahovu?… Ko zna?... I Omer zamisli kako će se svi začuditi kad saznaju za ženidbu njegovu i dođe mu da se glasno zasmije, ondje, nasred čaršije. Može biti i zastidiće se tada svi pred njim i pokunjeno oboriti glave. Mnogi će mu, možebiti, i pozaviditi, kad drugi put prođe čaršijom, pa veseo, pa srećan... Ih!

Kupivši rakije brže bolje krenu kući i, čvrsto držeći bocu u džepu, poče smišljati kako bi se našalio s Nurijom, kako bi je prevario... Bi li slagao, izmislio štodog, pa da se ona začudi i tada da joj se nasmije? Bi li je malo naljutio?

- Šta bih

I, ne smislivši ništa, dođe do vrata, otvori ih i veselo, uzviknu.

- Evo!

Ne odazva se niko.

- Nurija! Evo rakije! - viknu jače i potrča u sobu.

Nikoga ni u sobi.

- Nurija!

Pa ispusti bocu i blesavo pogleda prema vratima.

- Duše mi, otišla je - promuca. - Pobjegla!

Ipak ne malaksa, niti poče očajavati. Neko ludo, neobično samopouzdanje, kao da ga svega opi, osvoji, kao da mu pamet pomuti. Brzo, ne razmigljajući, otrča u sobu, nađe svoje praznižno odijelo, što ga je oblačio svega dvaput u godini, o Bajramima - i žurno se poče oblačiti.

- I ja sam čojek - kresnu odlučno, zagledajući haljine... - I ja... Zna, ona...

Namještajući se uzviknu jače:

- Neću se više ni svlačiti, dok mi ne dođe jopet, dok je jopet ne domamim... Čekaću je ’vako, tražiću...

I ustrese ramenima, i škripnu zubima.

- Sto godina čekaću!… Muka je jedna dok Alah prvi put pomogne a potlje... potlje je kolaj!...

Omer naturi fes na čelo, udari se po širokom trabolozu i podbočivši se rukama o kukove iziđe iz avlije.

Niko ga nikad nije vidio tako nagizdana i tako ponosita.


Svetozar Corovic

[/i]

16.04.2005.

LEŠ

[i]
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski les u snijegu
onda smo produzili

nista se u meni nije promijenilo

slusao sam kako prsti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju zelju da se smijem
tebi

zato sto ovo mjesto zoves paklom
i bjezis odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji


Semezdin Mehmedinović

[/i]

16.04.2005.

SLOVO O KALIPSI

[i]
Placem
Zbog ljubavi tvoje sto napravi me robom
Zbog ljubavi sto oslobodit me ne moze
Places


Mak Dizdar

[/i]

16.04.2005.

PJESMA O NESTAJANJU

[i]
Kod Mostara, u Uborku
Devedeset i druge
ubise stotinu neduznih
A na jedanaesti septembar
Dvije hiljade i prve
u Njujorku
za tri hiljade nevinih
bijase Dan sudnji

Sta je stotinu u Uborku
Prema tri hiljade u Njujorku!

Za stotinu u Uborku
niko da se ni pocese po glavi
O tri hiljade u Njujorku
buba cijeli svijet
Kome je pravda na vrhu maca
Slavit ce pobjedu,grcajuc od placa

Svaka je suza gorka
Pala kraj Mostara il Njujorka

Kod Mostara, u malom Uborku
I u velikom dalekom Njujorku
Ko prezivi, i s dubokom ranom
Nadnesen bice nad nisanom
Ko na drugog crne prste upire
U zabludi slatkoj junacki umire

U povjesti bjese li uzorka
Za ono iz Uborka i ovo iz Njujorka

Zajedno ce u vjecnoj tmici
Boraviti dobitnici i gubitnici
Nad svima zjapit nebeska pucina
S tragom aviona kao paucina
U jadnom ce stanju
Biti i pjesma o nestajanu

Sta je stotinu u Uborku
Prema tri tisuce u Njujorku
I jos nebroj insana
Odavde do Afganistana...


Alija Kebo

[/i]

16.04.2005.

TAB'IJIN SPJEV O MOSTARU

[i]
Buduci si Ti cuvar i ovog i onog svijeta,
Moj Boze, sacuvaj od neprijatnosti grad Mostar!

U dusama gostiju (Mostar) ne ostavlja osjecaje tuga, briga i tudjine,
Njegove zelene poljane pruzaju srcu i dusi raspolozenje.

Jutarnji povjetarac kad pirne, rascvjetava ruze,
Cvijetnjak ljubavi i zelja odzvanja pjesmama hljada slavuja.

Ocaran sam gledajuci drvece sjenovita stasa,
Car njegovih potoka i rijeka obuzima disu koja cezne.

Njegov visoki privlacni luk uporedih s mladjakom mjesecom,
Ovaj neprikosnoveni most napravi graditelj svojim mudrim znanjem.

Most je rijeku uzeo u zagrljaj poput zarkog asika,
Srebrni luk preko rijeke je (nenadmasivi) projekat i djelo.

Njegov povijeni stas lici nebeskom svodu,
Obicaj mu je i posao ovozemne terete prenositi.

Kule na njegova dva kraja su velicanstvene kao planina Kaf,
Sta bi bilo kada bi posjetioci imali snagu kao ptica Anka.

Prijatelji (u Mostaru) su lijepe naravi skromna vladanja,
Poznati su po iskrenosti, i nikoga ne uznemiruju.

Iako se vidi neko prevrtljive naravi, ipak odabiru drustvo,
Graciozna vladanja ljepotice izvrsavaju obecanje.

Gdje god podjem, moja iskrena ljubav razbija mi brigu,
Nema kraja placu i jauku ovog zaljubljenog srca.

U ovom mjestu, o srce, nauci kako se veseli!
Jer se zna red i propis kako se ispija Dzemova casa.

Sve stanovnistvo, o Tab'ija, pijano je od ljubavnog vina,
Koketiranje s pametnom ljepoticom ima svoje cari.


Tabija

[/i]

16.04.2005.

ZASTO SE STAS MOSTARSKOG MOSTA POVIO

[i]
Zašto se stas mostarskog mosta povio?
Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko
zaljubljenik ima,
Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda?

Zar bi iz ociju danju nocu suze lijevao?
Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao
Zar je cudo što mu jedan kraj na istoku,
a drugi na zapadu zastao?

Mramor mu je zemljlnu kuglu osjajio,
Nebeski mlijecni put oko mu je ozracio.

Ovako visok luk ne vidje oko svijeta
A vanjština mu izgleda kao d?ga.

Cini se da je usred tekucice srebreni luk svezao
Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.
Jedna voda iznad, druga tece ispod njega,
Most, a voda iznad i ispod, o cuda!

Bogu hvala preko njeg' se danju-nocu
može preci,
Ovako divno mjesto zar se na svijetu
može naci?

Tako je visok da ti svekolik' svijet oznaci
Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli.

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi
Da su ga po Sulejmanovoj naredbi
divovi podigli.

Toliko visok luk podsjeca na svod vasione
Eh, ni ljudi ni meleci tako nešto nisu ugledali.

Ima li izvorišta, da od pocetka stalno izlazi?
A danju-nocu svijet kao voda prolazi.

Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,
A zimi, o cuda, kao more nadolazi.

Ponekad most u sredini tijesan postaje
A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje!

Cio svijet pomocu njega mir nalazi
O Gospodaru, od zlih ociju ga ti spasi!

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,
o Medžazijo,
Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu
ciniti ti pazi!


Medžazija Sanija Mostarac
(Mostar ? - Mostar 1610)

[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
898123