¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

09.01.2005.

NICIJA DJECA

[i]
Život joj je postao noćna mora. Snovi su joj bila njena djeca otrgnuta joj iz maternice, oteta iz ruku, sakrivena od majčine ljubavi. Danju se otimala snovima, potiskivala ih radom, znojila se, mučila, čeznula, razdirala, ali ništa nije pomagalo, stomak je nastavio da se uvrće, da cijedi nemir i čežnjivu bol po cijelom tijelu, u plućima je ridalo, u grlu gušilo, u mozgu sijevalo, iz očiju suzilo, ruke se kršile, noge klecale na plač djeteta. Sama, vidjela je svoju otetu djecu u svakom dječijem vrisku, u svakoj dječijoj suzi, u svakom dječijem pogledu, u svakom nevinom smješku, i svima im bila majka, a opet očajno čeznula za svojim djevojčicama. Da li su je zaboravile? Majka ne može da zaboravi svoju utrobu. Da li im nedostaje majka? Njen život je suhlji i žedniji nego saharski pijesak bez dječijeg smijeha i plača.

Sedam godina je prošlo. Sedam vijekova paklenih čežnji i očajne nade.
Sedam vijekova Eli nije vidjela svoje djevojčice, Nuru i Zinetu, otkako ih je Nijaz odveo u Bosnu.
Vjerovala je Nijazu, nadala se da će ga proći, voljela ga. Sjećala se Makarske i ljeta osamdeset i šeste. Sjećala se viskog, preplanulog, crnokosog, plavookog mladića iz svojih snova. Osvojio je osmijehom, mekoćom, razumijevanjem, dobrotom. Njegovo tijelo je bilo drugačije, čvršće, jače, a opet nježnije od svih što je osjetila. Osjetila je mehku, nježnu i predivnu dušu u tijelu iz snova i zaljubila se još istog ljeta, možda čak istoga dana dok su se igrali i prskali plavom vodom idiličnog Jadrana. Sve se odvijalo munjevito, prepustila se sretna tom ubrzanom kovitlacu sudbine. Već na jesen bila je nevjesta u njegovom rodnom selu Šumatac nedaleko od Kladuše. Napustila je Hamburg, prekinula studije informatike, uzela dopust sa posla i živjela sa njim kraj malog potočića u pitomoj šumatačkoj dolinici. Najljepša godina u njenom životu, bila je neizmjerno sretna iako je osjećala čudne poglede seljana na sebi. Vrtjeli su glavom zagledajući se u njen već poveliki stomak. Nije pridavala tome nikakvu pažnju, nije to razumjela i nije htjela da se zamara time. Nura se rodila u Šumatcu. Nijazu je pošlo loše na njegovom poslu u Kladuši pa su se preselili u Hamburg u njen stan. Nastavila je raditi. Već naredne godine rodila je Zinetu. Bili su neizmjerno sretni. Nikada nije došlo do svađe u kući kao u normalnim porodicama, oni su bili nenormalno presretni. Eli je blistala od sreće, samo ponekad preko njenog lica preletjela bi sjenka. Prviše je lijepo da bi potrajalo, pomišljala bi ponekad, slutila je zlu kob ali bi tu misao brzo odbacivala i uživala u sreći dok traje. Djevojčice su rasle skoro pred njihovim očima.
Devedest i prve pođoše u vrtić, obje zajedno. Ubrzo poslije toga Nijaz se promjeni, povuče u sebe, zatvori. Stalno je sjedio pored radija ili televizora i slušao vijesti iz Bosne. Sve su rijeđe razgovarali, sve rijeđe se smijali, najčešće su ćutali, on je ćutao. Jednom ga upita sa nadom.
- Niki, šta se dešava? Mogu li ti šta pomoći?
- Eli, ja bih da se vratimo u Bosnu. Ja ne mogu više ovdje. Nešto prejako me vuče. Moram ići da vidim šta je, a ne mogu vas ostaviti, ni tebe ni djecu. Ne mogu više bez Bosne, tamo se svašta sprema, prijete nam nestankom, to se ne smije dozvoliti, a ne mogu ni bez djece, poludio bih.
- Pokušavam da te razumijem, ali Niki tamo se već ratuje. Zar nije glupo da vodimo djecu u rat. Žao mi je, ali za djecu je suviše rizično. Ja bih možda i pošla sa tobom ali djecu ne dam. Proći će te to. Budi ovdje sa nama i budi sretan.
Dugo ju je gledao, nije uspjela pročitati njegov pogled ali ju je zbog nečega zbolio, zaigrao joj je neki čudan nemir u stomaku.
- Ne znam, Eli, ništa više ne znam.
Razgovor se završio na tome. Ona se posvetila svom poslu, djevojčice su odlazile u vrtić, a on je čitao, slušao radio i gledao TV, samo vijesti o Bosni.
Taj dan se kasnije vratila sa posla. U stanu nije bilo nikoga. Pomislila je da je na putu iz vrtića svartio sa djecom na sladoled. Tek pošto se istuširala i sjela da pripali cigaretu, vidjela je ceduljicu na stolu.
Pročitala je. Riknula. Ruknula.Vrisnula. Skočila. Pojurila. Kuda nije znala.
Tek sutradan je postala svjesna zbivanja. Nije otišla na posao. Djece nije bilo. Nijaza nije bilo. Rat u Bosni se zahuktavao. Njena vlada nije preporučivala odlazak u Bosnu osim na sopstveni rizik. Nazvala je Šumatac, pitala, rekli su joj da nije tamo. Molila je da joj se javi kad stigne. Nije joj se javio. Zvala je opet sutra i sljedeće sedmice, nije ga bilo i nije se javljao. Opet je pokušavala ali sada uzalud, veze su su bile pokidane zauvjek, Bosna je bila odsječena od svijeta, odbačena, izolovana, izdana. Možda joj to i ne bi bilo toliko važano da u njoj nisu bile njena Nurica i Zinkica.
Angažovala je advokata, tražila zakonom djecu nazad majci. Zakon ostao nemoćan. Rat je i zakoni civilizacije ne vrijede ( kako za one u Bosni tako i za one vani). Čudno vrijeme, nemoćno, beznadno.
Tri godine, četiri godine, Bosna je krvarila, a njoj se srce cijepalo i duša razdirala gledajući šok- slike stradanja i smrti zemlje u kojoj su i njena djeca. Kao utopljenik se gušila valovima umobolmih vijesti iz krvave i nesretne zemlje na Balkanu, u svakoj slici je tražila svoju djecu ( koliko majki Bosne ih je tada tražilo?), zagledala se histerično u svako lice uplakanog, okrvavljenog djeteta, tražila izgubljene osmijehe, pokušavala prepoznati svoju krv u ostacima granatom raznesene odjeće na slikama iz pakla.
Trpjela je najteže muke materinstva, tražila je svoju izgubljenu i otetu krv u slikama ludila i zla sto su obilazile svijet. Svijet se naizgled grozio i već narednog trenutka zaboravljao njenu djecu i djecu Bosne. Ona je vrištala, kukala, molila, apelovala, da svijet i moćnici učine nešto, ali glas joj se odbijao od ravnodušnom nezaintresovanošću izolovanih svjetskih političkih tvrđava. Pomislila je da ju je Bog kaznio za preveliku sreću koju je u toj zemlji doživjela prije, pa joj se sada ta ista zemlja sveti najtežim mogućim zlom, gutanjem svoje i njene djece.
U toj agoniji izgubljenog utopljenika u okenu ljudske ravnodušnosti, i uzaludnom mahanju krpicom ispred slijepih očiju politike, u toj tankoj nadi da će je neko uočiti
samu, očajnu i uplašenu u svemiru nezaintresovanosti, prošle su godine rata, a ona još uvijek nije ništa čula o svojim djevojčicama i Nijazu.

Sa prvim konvojima poslijeratne pomoći ode u Šumatac da traži svoju djecu. Niko joj ništa konkretno nije htio reći. Čudno su je gledali i osjetila je da rodbina nešto krije. Neki su se pravili da ništa o Nijazu i djeci ne znaju, neki su natucali da je u Turskoj, neki da je u Iranu, i ona se vrati kući u još većem beznađu i očaju.
Angažova vlast svoje zemlje i bosanske vlasti i one joj dosude njenu djecu, ali djevojčica koje su sad već bile curice nigdje nije bilo. Angažova privatnog detektiva i on ih nađe u Iranu, u zemlji gdje djeca po zakonu pripadaju ocu i nikakav drugi zakon mu ih ne može oduzeti.
Prodade stan i ode u Iran da ih bar vidi.
Čekali su da Nijaz ode na posao, nisu se smjeli javno interesovati za djevojčice, iranski zakoni su bili strogi.
Pred velikom višespratnicom u predgrađu Teherana igrale su se dvije djevojčice. U grlu je steže, a oči joj zasuziše kad im prepozna dobrano izmjenjene ali neizmjerno drage crte lica. Znala je da mora polahko sa njima, da je neće prepoznati, a možda ni razumijeti sa ono malo bosanskog jezika koliko je znala. Pokuša da se uključi u igru sa njima. Nura podozrivo povuče mlađu Zinetu i one se odmakoše od nepoznate žene koja je čudno govorila njihov već pomalo zaboravljeni bosanski jezik (one su već odavno išle u iranske škole i igrale se na perzijskom). Majka ko majka pokuša ponovo da uspostavi kontakt, ali je, već izdžikala Nura, grubo odgurnu i pljunu kao nametljivog prosjaka.
Dugo je stajala ukočena, nije htjela obrisati pljuvačku svoje kćeri sa lica, pustila je da je boli do koštane srži. Djevojčice pobjegoše u stan ne sluteći ko je dosadna skitnica koja im je pokvarila igru. Njihova majka je stajala još neko vrijeme kao okamenjeni stećak sa užasnim natpisom bola na licu, a onda je došao detektiv i odveo je u hotel gdje su odsjeli. Ni u najružnijim noćnim morama nije mogla zamisliti ovakav susret sa svojom djecom.
Pola novca od prodatog stana je već bila potrošila da vidi svoju djecu i da je njeno prvorođenče pljune.
Odnekud su saznali Nijazov broj mobila. Nazva ga drhtureći poput tek ustrijeljene srne.
- Nijaze, ja sam, Eli. Nemoj prekinuti molim te, došla sam samo da vidim djecu. Molim te, majka sam im, imaju pravo da znaju.
- Meni su rekli da ih Njemačka traži nazad. Ja nedam svoju djecu, Eli.
- Ja odustajem od tog zahtjeva, Nijaze, samo da ih bar ponekad vidim, molim te.
- U redu, Eli, razmisliću. A mogla bi i ti živjeti ovdje sa nama, samo se moraš pokriti.
- Razmisliću i o tome, Nijaze, samo da ih viđam. A zašto ne bismo svi zajedno živjeli u Njemačkoj i bili sretni kao prije.
- To ne dolazi u obzir, Eli, ja sam se promijenio, sa prijetnjom uništenja naroda mog, zemlje moje i vjere moje, ja sam pronašao svoju izgubljenu vjeru i sada joj služim do groba, a ovdje sam našao mir i zaštitu.
- Dobro, dobro, Nijaze, o svemu se možemo dogovoriti samo ako mi dozvoliš da vidim svoju djecu.
- Naravno da ih možeš vidjeti, ali to su moja djeca i nema nikakve diskusije o povratku u Njemačku.

Nura se zastidjela kad je spoznala da je pljunula majku i nikad to neće oprostiti ni sebi ni ocu, a majka je njoj sve oprostila i prije nego ju je rodila.
Eh, majke, majke, da je ovo vaš svijet kao što je svijet očeva sigurno bi bio nježniji i sretniji djeci svojoj.



Enes Topalović
[/i]

09.01.2005.

Duša

[i]
Tijelo su mi dali roditelji,
A dušu sam morao sam tražiti,
U slici,
U priči,
U pjesmi,
U ljubavi,
U Bogu.
I, možda, u grobu.


Enes Topalovic
[/i]

09.01.2005.

NIJE MOJ RAT

[i]
- Odlazim iz ovog ukletog grada. Ovo nije moj rat. – rekao je mladi maestro na violini svom prijatelju pjesniku.
- Nije ni moj, ali ja ne mogu da isčupam korijenje iz ove zemlje. – reče pjesnik.
Nisu se više vidjeli, a pola vijeka su zajedno proveli.

Nakon pola vijeka lutanja po svijetu bez volje i ćeifa, kad se nečiji tuđi rat počeo pomalo zaboravljati, vrati se maestro u rodni grad. Nigdje drugo nije mogao naći mir ni inspiraciju za svoju muziku.

Pjesnik je sjedio u parku i posmatrao žutog proljetnog leptira. Neko ga lupi po ramenu.
On podize pogled i ugleda razvučeno poznato lice.
- Vratio si se, maestro?
- Jesam, ovo je ipak i moj grad.
- Jah - reče umorno pjesnik.



Enes Topalovic
[/i]

09.01.2005.

PLAC DO LUDILA

[i]
Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.

Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se žestoko razljutio i istjerao sirotog maldića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.

Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”
Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”
Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obližnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.

Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.
Tri je puna mjeseca Smailbeg tražio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridžijama bio u Solunu.

I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.
Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.

A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.
Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.
Misleći da nikakvo zlo ne može doprijeti do Hanina i Durmova skolništa, u stogodišnjom šumom okruženoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakavo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog života nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav život. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.

Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.

Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraže joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i požuri da založi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , žutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koža u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio život i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produžetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i reazgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okružila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno žensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .

Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom božanskom ljepotom.

Noževima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zrežaše u hordi zla.
Nemoćna, obnažena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čerečili njeno tijelo i ispijali njen život. Sa neba nije dolazila pomoć.

U obližnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto žbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom žuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. Težak dječiji jecaj utihnu.

Pred kolibom, užas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. Ležala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je sažaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahanito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim nožem.
- Sad ćemo da koljemo kurban. – pvika promuklo zlo iz njegova pijana grla.
- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.
- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.
- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše,a oči, uprte u nebo, se ugasiše.
Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoživljen život i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad života ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi životu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandat čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekažnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dželata. Priđe žustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom životu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareža.
- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.
Momak ga samo sažaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh djelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov nož zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komndantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaženim osmijehom na usnama dječačkim.
Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.
Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika držeći u ruci krvavi nož. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.
- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadžbinu! – derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.
Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su žurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoživljen život.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kolona zamače u gustu šumu u pravcu ohronulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beživotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.

Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.

Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oživjelih mrtvaca.

Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.
Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.


Enes Topalović
[/i]

09.01.2005.

Enes Topalovic

Enes Topalović rođen je 10.03.1963. godine u selu Bare,opština Goražde. Završio je četverogodišnju osnovnu školu u rodnom selu,a osmogodišnju u Podgrabu kod Pala. Poslije završene Prve gimnazije,u Sarajevu je diplomirao jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji. Radio je kao prosvjetni radnik u Novom Travniku, Cazinu i Velikoj Kladuši. Danas predaje naš jezik djeci i omladini sa prostora bivše Jugoslavije u norveškom gradu Bergenu gdje živi, studira i,u skromnom obimu, bavi se književnim i humanitarnim radom.

Debitirao je romanom ”Let kroz snove” (2003) , a zbirka kratkih priča ”Šapat predaka” (2004) je njegova druga objavljena knjiga u izdanju Društva BiH pisaca i prevodilaca Skandinavije, čiji je član. Rukopis prvorođenčeta,doduše nedovršen, nestao je zajedno sa mnogim nedužnim ljudima u tragičnom bosanskom ratu. Zbog toga je njegova prva objavljena knjiga i posvećena svim nestalima. Drugu je posvetio svojim stradalim i umrlim predacima.

-------

”Let kroz snove”, roman


Ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje o ljudskim i stvaralačkim razlozima za pisanje ovog romana, odgovor bi bio jednostavan i ljudski razumljiv - razlog i motiv za pisanje ove jednostavne literarne hronike zacijelo leži u potrebi da se literarnom formom izrazi osjećanje jednog traumatiziranog vremena iz nedavne prošlosti. Opća priča primjerena ovom povijesnom trenutku gotovo je ista za sve, jedino se razlikuju po načinu viđenja i predstavljanja događaja, čime se, u izvjesnoj mjeri, literarne forme i razlikuju od autentičnih, faktualnih. U tom smislu je Enes Topalović svojim romanom ”Let kroz snove” dio opće bosanske priče, dok je specifikum njegove priče u načinu na koji predočava njene izdvojene fragmentarne dijelove.

Neobično i neuobičajeno u Topalovićevoj romanesknoj priči je i to, da se ovdje duša, ili duh, ili svevideće oko, pojavljuju kao instanca, koja govori odnosno vidi događaje u priči - taj sveobjediniteljski duh je, ustvari, Omerova imaginacija i njegova strast da putem stvaralačke imaginacije dopre do kakvog-takvog smisla. To bi bio moj odgovor na pitanje - ko priča?, s tim da je umrla Omerova duša, odvojena od njega,lebdjela kao astralni lik i svevideće oko nad svijetom života, i tako ono što se dogodilo prije njegove smrti, kao i poslije, objedinila u ”knjigu živih i mrtvih”. Ovaj vid organiziranja pripovjedne građe nalazimo kod Nedžada Ibrišimovića u ” Karabegu” ( svevideće oko meleka ) ili kod Th. Mana u ”Izabranicima”, gdje se kao pripovjedač oglašava ”duh pripovijesti”.
Iz recenzije dr Nihada Agica

------------

"Sapat predaka"


Iscitavanjem kratkih prica Enesa Topalovica covjek osjeti situacije, dozivi junake, prepozna skoro vec zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono sto tjera pisca da zapisuje a citaoca da cita. U piscevoj literarnoj labaratoriji skupljeni su zapisi, price licno dozivljenje ili na uho saptane od dragih ljudi ili slucajnih saputnika u vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog, uvjerljivog.
Topalovic u ludilu trazi mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje. Tako ce u prici ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda kamena, poslije sulodog pogroma svatova koji su se medjusobno isklali jer ni jedni nisu htjeli potput, staviti jednog pred drugog kao pred ogledala. Muharemaga ce reci Danilu: ”Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka groblje prica putnicima, da cemo se u smrti mjesati, a nescesmo za huda zivota.” I tako ce nastati humka od bijelog kamenja pored puta za opomenu, onima, ovima, njima i nama.
Ili u prici ”Plac do ludila” bahatim, smrdljivim cetnickim zlocincima koji ubijaju nerodjeno dijete i siluju, na kraju i ubijaju bezazlenu zenu, majku, pisac nalazi sudiju u golobradom djecaku koji je i sam nosio cetnicku uniformu. On ce braneci ono ljudsko u covjeku pucati u siledziju, monstruma stavljajuci u taj pucanj i svoj zivot. Takvim pucnjem pisac spasava nadu i ljudskost, spasava covjeka uz jasnu poruku, da sve dok ima takvih (golobradih) koji su spremni braniti cast, dostojanstvo, dobro od zla, ovaj svijet ima nade, vrsta ima sansu.
Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi cijeli buket, pisac na najbolji nacin brani sopstveni izbor prosvjetara, odgoitelja, saljuci poruku van stranica same knjige.
To je ono sto knjigu i preporucuje i ona ce bez sumnje imati svoje citaoce.
Sevko Kadric, juni 2004.


Knjige se mogu naruciti kod autora enes-to@online.no ili www.snovi.org

09.01.2005.

SEHID

[i]
Bismillahir-rahmanir-rahim.


Molim Allaha, Gospodara svjetova, kako vidljivih tako i nevidljivih, da me na pravi put uputi, na put onih kojima je milost Svoju darivao, a ne onih koji su protiv sebe srdzbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Ne vidim nista, vidljivi svijet je ostao na ostrici jednoga noza, za nevidljivi, izgleda, jos nisam spreman. Pomolila se svjetlost, davno odvojena od svoga izvora, za koju nisam siguran da li se pojavila odande odakle se sve pojavljuje, ili je to tek zaostatak svjetlosti koju sam pokupio po stvarima.

Znam da progledati moram. Znam da me ceka dug put, put svjedocenja. Svaku poru zemlje zasadit moram istinom. Samo da na pravi put izadjem. Ja, svjedok.

Osjecam svoju ruku, i u ruci svoju glavu, pod pazuhom. Jos nemam lica. Niti ima bilo kakvog lica na kojem bih mogao ogledati svoje lice.

Nemam ni imena ni prezimena. Moje ime jos igra na granici svjetla i tame. Kada me neko pozove imenom, spustit cu svoju glavu. I bit cu spasen - tamo gdje se spasava sve.

Znam da svjedociti moram. Svjedocenje je pametno utvrdjivanje. U utvrdama od sjecanja treba da se igraju djeca. Ona koja jos nisu rodjena.

Upinjem se da progledam. Pokusavam skupiti u samo jedan pogled sve ono sto sam bio. Zasad, ne uspijevam. Sjecam se samo jedne ostrice noza, i vise nje cela, sa koga zjapi: krvnik. Celo je posuto ravnokrakim krizevima, onima sa istocne strane svijeta. I, zudim pobjeci od tih znakova koji ne pripadaju mome adetu.

Molim, stoga, Onoga koji je sve puteve po svijetu posijao, kao sto je po covjeku posijao krvne zile, da me na pravi put izvede, da mi po mjeri korak rasporedi (ni plah, ni plasljiv), i da me uputi tamo gdje cu pronaci svoje lice. Moj put - i to, evo, znam! - mora biti obrnut od puta koji me je doveo u ruke dzelata. Pete mi trebaju dodirivat zlo, a nozni prsti - dobro.

Sto se srca, pak, tice, osjecam - i to osjecanje cuvam kao jedinu hamajliju - da sam nevin. Da nije nevinost kljuc koji otkljucava vrata ovoga labirinta? Na pocetku svakog koraka uvijek je stajala nevinost.

Glava pod ovim pazuhom moze biti uzaludna ako neprogleda. Past ce stubokom na zemlju, kao bilo koja stvar. Kao toliko glava prije nje. I to ne bi bilo nista neobicno, gledano iz nekog pogleda kojeg se ne tice sudbina. No, toliko je vec palo glava, da je svaka slijedeca - dukat.

Ne umisljam da sam bogougodnik. Ne. Ustvari, i ne znam kakav sam nekad bio. Dobar? Zao? Da li je na meni uopce da sudim o tome? Ne znam. Samo znam da sam bio nevin u trenutku kad su mi skinuli glavu. Mozda odatle pocinje put na kojem se nalazi moj spas?

Nevinost jeste spas. A sta je najnevinije? Rijec? Dijete? Melek? Mozda treba progovoriti, kao dijete, kad doziva meleke u tami? Koje su najnevinije rijeci sto ih se usude izgovoriti ljudske usne?

Bismillahir-rahmanir-rahim - kazem.

I - taknuse me krila.

Ugledam 33 znaka, kao 33 pecata, ispod kojih se krio pocetak:


Zilhad Kljucanin, fragment iz romana SEHID
[/i]

09.01.2005.

Zilhad Kljucanin

Zilhad Ključanin je rođen 5. 3. 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Osnovnu školu završio u Trnovi i Sanskom Mostu, a gimnaziju u Sanskom Mostu. Završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na istom Fakultetu je završio i dvije godine komparativne književnosti. Magistrirao je iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prijavio je doktorsku radnju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove piše od gimnazijskih dana, u mnogim listovima i časopisima.

Objavio je petnaest knjiga poezije, proze, angažiranih tekstova, antologija, hronika, drama.

Drama "Šehid" premijerno je izvedena 7. 12. 1999. godine u "Bosanskom narodnom pozorištu Zenica".

Poezija mu je prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Roman "Šehid" je preveden na slovenski, a prevodi se i na njemački, francuski i turski jezik.

Za štampu je priredio veći broj knjiga bosanskih pisaca.

Za književni rad nagrađivan: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za Novi Grad, dva puta nagrada "Mak Dizdar" , Nagrada Književne omladine BiH za najbolju knjigu, najbolji mladi pjesnik u Vrbasu, Plaketa Unsko-sanskog kantona, Nagrada "Bosanske riječi" za knjigu godine, Nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu u 2000. godini i dr.

Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti.

Bio glavni urednik lista "Književna revija" , četiri godine, u periodu 1987.-1991. Nakon uređivanja "Književne revije" osnovao Izdavačku kuću "Biblioteka Ključanin" , u kojoj je do danas objavljeno oko 50 naslova.

Bio urednik u listu "Ljiljan" , kao i glavni urednik lista "Bošnjak" .

Danas, živi u Bihaću. Radi kao predavač književnosti na Pedagoškom fakultetu u Bihaću i Filozofskom fakultetu u Tuzli. Vlasnik je Izdavačke kuće "Bošnjak" .



Bibliografija:


1. Sehara. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1985.

2. Mlade pjesme. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1987.

3. San urednog čovjeka. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.

4. Pjesme nevinosti. Izabrane i nove pjesme. Ljiljan. Sarajevo, 1994.

5. Da, ja prezirem srbe. Angazirani tekstovi. Biblioteka Kljucanin. Zenica, 1994.

6. Šehid. Slikovnica. Biblioteka Kljucanin. Zenica, 1994.

7. Antologija krajiške poezije. Unsko-sanske novine. Bihac, 1996.

8. Šehid. Roman. Ljiljan. Sarajevo, 1998.

9. Zločin je zaboraviti zločin. (skupa sa Hazimom Akmadžićem) Hronika. Općina Sanski Most, 1998.

10. Šehid. Roman. drugo izdanje. Bosanska riječ. Wuppertal/Tuzla 1999.

11. Šehid. Drama. Centar za kulturu i obrazovanje. Tešanj, 1999.

12. Kad puknu pupoljci. Pjesme za lektiru. Bosanska riječ. Wuppertal/Tuzla, 2000.

13. Nikad nisam bio u Bosni. Pjesme. Ljiljan. Sarajevo, 2000.

14. Panorama pobožne Bošnjačke poezije XX stoljeća. Behram-begova medresa. Tuzla, 2000.

15. Čuješ li što niko ne čuje. Novela/radio-drama. Ljiljan. Sarajevo, 2001.

09.01.2005.

SIJEDA DJECA

[i]
Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
u ruci koja je skrši

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.


Enes Kisevic
[/i]

09.01.2005.

IZLET U BOSNU

[i]
Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. - "O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi".

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin - gle! - moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: "Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu - bol."

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama... Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i - ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb...

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode...

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga...

Blizu je, blizu je Bosna...
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je... Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći... Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi...

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola - sad klize...
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž...

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada...
Kočijaš - brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote...

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! - nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška... Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva - tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu...

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup...
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa...

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol...

Prosjak sam, prosjak sam gol!...

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt...
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta...

U Bosni sam... Al dosta je... Dosta!...
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I - šuti! I - smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama - glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota - za obraz, za hljeb...

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo - koluta.

To da je Bosna - to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ...

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole...

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu - tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak... Pravi vrtuljak...
Galama... Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski "Ringelspiel"...
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i "ženske",
njihovo bijelo roblje...
Prašni vrtuljak se njiše...
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode...

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju...

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo...
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž - - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se - "O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!"

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak...

- Bježim li? - pitaš - O, ne!

Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!


Enver Čolaković
[/i]

09.01.2005.

KRAJINA

[i]
Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica

Niče i raste u neko bolno bijelo cvijeće

Već ptica iz svog skrivenog gnijezda slijeće
U skrovit krug nečijih samotnih svijetlih sanja

Slijeće ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar može bez zmije
Bez otrova njenog zar može zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče

Iz znanog kama znamen stamnog plama


Mak Dizdar
[/i]

09.01.2005.

U NAMA SU SAMO OCI ZIVE

[i]
Nismo mi to
sto nasa tijela hoce,
i sto se sada
u jednom grcu lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoce
u zivotu ovom prividnome.

Ko oka dva
sto zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
sto sjaj prelijevaju,
i placu,
i snivaju
stvari posve vidne.


Enes Kisevic
[/i]

09.01.2005.

VATRA VATRU NE GORI

[i]
Pod tvojim pasom -
korice vruce.
Pod mojim pasom -
jatagan go.

U tvojim ocima -
modar grom guce.
U mojim ocima -
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuce zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.


Enes Kisevic
[/i]

09.01.2005.

IZMEDJU DVA KRIKA

[i]
Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim.

Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret

Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.

Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.

Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih.


Enes Kišević
[/i]

09.01.2005.

NOC CEZNJE

[i]
Duboka muzika o veceri i noci
U mrke tonove nad gradom se sliva
I s nje se miris kamelija toci -
Daleka ceznja u mom srcu sniva.

Vise valova uspavane r´jeke
U plavu prazninu ginu sjene meke:
Tamnjanski dim sa zrtvenika Tuge...

I noc sanjiva, poput lijepe zene,
S ljubavnog bola sto place i vene
Promice tiho kroz baste i luge...

Ah noc je ovo moje ceznje duge!


Musa Cazim Catic
[/i]

09.01.2005.

TVOJE OCI

[i]
Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
- Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja.

I miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!


Musa Cazim Catic




YOUR EYES

My life is dark and deep room
Where the day's light, rarely, comes -
There, in the vase of heart, at the silent space -
The stern flowers grow without the strength and the sap.

Only sometimes that somnolent look of yours, Nidjar -
Like sun's ray from the high sky,
Comes to the window of my eye with all the power
To the room of life and feeds my flowers.

Then, all of my room is full of shine
And the flowers got the all-fascinating colors,
Like Amour joining them in the rainbow with the tears.

And you can feel their smell everywhere.
Your blue eyes have the all power in the world, Nidjar -
When they seating such a magical wonders!

Prevela: Maida Kulić

09.01.2005.

NOTTURNO

[i]

O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv'jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,

Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvjetne trakove lije.


Musa Cazim Catic
[/i]

09.01.2005.

JA SKLOPIO SAM OČI...

[i]
Ja sklopio sam oči
Pa sanak lagodan snijem,
Gdje tiho u gluhoj noći
Na krilu tvojemu mrijem.

Eros je viš nas se svio,
Držeći luk i strijelu,
Ti rukom pamučnom ti'o
Gladiš me po bl'jedom čelu.

S oka ti suza se lije
I mojoj po kosi kapa,
A uzdah s usni ti plije
Poput šumskoga slapa.

I srce taj šum mi sluša
K'o pjesmu serafskih krila;
S tim mi je šumom duša
U skladni ritam se slila.

Pa valom "kumovske slame"
U eden cvjetni leti,
O, al je slatko, Đulo,
na tvome krilu mrijeti.


Musa Cazim Catic
[/i]

09.01.2005.

DA SAM ONAJ TIHI LAHOR

[i]
Da sam onaj tihi lahor,
Što u sabah puše
I omamni miris krade
S katmera i ruže:

Svake zore ja bih tebi -
Svom najdražem cv'jetu...
S tvoje kose mirise bih
Nosio po sv'jetu.

O tebi bih svakom pričo,
Nek taj svijet znade:
Kakvih draži, kakvih čara
Naš Istok imade!


Musa Cazim Catic
[/i]

09.01.2005.

MOJ ZIVOT

[i]
Gledao sam sjenku jednu
Gdje stazicom uskom bludi
Kroz mrak noći neizvjesne;
Tjerala je klika ljudi.

I bježaše žurno ona
Od te klike - pustog ruga,
A o pleću visio joj
Težak teret - crna tuga.

Bl'jedo joj je lice bilo
Kao listak svehle ruže;
Crna kosa lepršala
Slična tmini moje duše.

U dubini mutnog oka
Drht'o odraz ljutih rana,
Baš k'o iskra kad se gasi
U pepelu zapretana.

U vrh usni kočio se
Hladan osmijeh poput leda,
U njemu se zrcalio
Gorak život - sama b'jeda.

Gled'o sam je kako hrli,
Kako uskom stazom bludi,
Da ne čuje buku sv'jeta,
Da ne sluša viku ljudi.

S očiju je pogled žudnje
U visine plave slala:
Ljubila je vječno nebo,
A zemlju je prezirala!

Da, mrtav je za nju bio
Car zemaljski i ljepota
Da si zdravo, sjenko slaba,
Vjerna sliko mog života.


Musa Cazim Catic
[/i]

09.01.2005.

SINOC

[i]
Sinoc smo bili na vrelu ushita.
U dlanove vruce radost zahvatili
i pijano pili.

Lutali smo sinoc po tratini srece
na kojoj cvjetovi ljubavi su cvali,
pjani smo ih brali.

Sinoc smo u mraku šaptali o cedu,
o imenu, kosi, kolicima, celu.
Da, sinoc smo bili na ushita vrelu.


Enver Colakovic
[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
858107