¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

02.01.2005.

ČEKMEDžA

[i]
U svojoj osamljenosti, naročito za nesanih noći sjećao sa Brana milih i nemilih događaja, radije onih do prvog savezničkog bombardovanja nego li onih nakon njega, jer je taj dio svog života dobrim dijelom osjećao kao prazninu koju nije vrijedilo živjeti. Često je sjećanje na događaje i ljude prije prvog savezničkog bombardovanja pobuđivalo u njemu smiješak ili uzdah, što nije bio slučaj ako se ono doticalo vremena i ljudi nakon tog datuma. S nostalgičnim smiješkom Brana se ne jednom sjetio priče koju mu je u više navrata u ranoj mladosti ispričao djed po majci i svaki put bi ga na kraju upitao ’je li se to, dedo, zaista dogodilo?’

– Vidi ti njega – ljutito bi ovaj uzvratio. Kako možeš da me to pitaš!? Zar bih ti ja pričao ovo da se nije dogodilo baš tako, ćafirine jedan!?

– Priča je, dedo, tako dobro ”sknađena” da je teško povjerovati da je istinita.

– Istinita je, ugursuze jedan, i nije ’sknađena’ – znao sam ih obojicu! A kako i ne bih kad je magaza mudrog Omera bila nasuprot moje, a do njegove je bila Markova opančarska radnja, u kojoj je često ostajao do kasno u noć da ne bi izgubio mušteriju. U Kamengradu je tada bilo malo stanovnika a mnogo obućara i opančara, pa su oni koji bi od Marka naručili opanke bili rijetki i vrlo zahtjevni – uglavnom seljaci iz okoline grada.

Svi smo se pazili na komšiluku, a kad je zatrebalo ostavljali magazu na povjerenje onom do sebe uz ovlaštenje da naplati ono što proda – sve dok se lopov nije odao...

– A kako se odao, dedo?

– Znaš ti dobro kako se odao, samo hoćeš da ti ja to kažem još jednom!

– Tako je, dedo! Zar nije jazuk da još jednom ne čujem kako je lopov dohakao samom sebi!?

– Dobro si to rekao, baš tako – dohakao samom sebi! Bio je početak ramazana pa mi je pri kraju dana stomak postajao sve nervozniji. Zatvorit ću, velim, magazu malo ranije, posvršavati u čaršiji neke poslove i tako prevariti glad koja je već počela da ujeda. Kući ću doći taman na iftar – malo prije nego se upale kandije. Tako je i bilo.

Sutradan se, kao i obično, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgođen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo nešto u kući, a on zagonetno reče ’jes’ se dogodilo, ali nije u kući.’ Na moje prijateljsko traženje da mi objasni šta to treba da znači, on odgovori kao da nije čuo moje pitanje ’Žena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ušutih, jer mi bi jasno da mu je teško i da ne želi da razgovara o tome.

Malo kasnije uđe Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Složih se s njim da je i meni čudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao mogući razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je nešto drugo po srijedi. Na te riječi Marko se namršti i, pod izlikom da ga posao čeka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mušteriju, koja je rekla da će po nju doći u toku dana.

Moram ti reći da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije dešavalo da zaboravi čekmedžu s novcem nakon što zatvori ćepenke svog dućana i uputi se svojoj kući. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi učinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u žurbi zaboravio čekmedžu koju je spustio do svojih nogu – dok zaključa magazu.

Kad je došao blizu svoje kuće, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo čekmedžice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trčeći vratio se da vidi da li je njegova noseća kasica još uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom dućanu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, već zatvorio svoj dućan! Čekmedže nije bilo.

Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga žena i djeca čekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kući. Pitao se da li ikome da povjeri šta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zaključak. ”Bar ženi da kažem? – počeo je da nagovara samog sebe. Ko će izdržati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je došao do svoje kuće – zaključio je da neće reći nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujući tome znao je da za nestanak njegove čekmedže zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je šutio i čekao, ali je šutio i onaj drugi. Međutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera

– Nađe li ti, Omere, onu čekmedžu?

– Nađoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan.

Gledam u čudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o čemu govore i šta se događa preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu čekmedžu, a ja ne! Šutim i čekam. Vidim da je Marko zatečen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo čekao i sad je baca pred onoga koji je nije očekivao.

– Kada!? začuđeno ga upita Marko.

– Evo sada!

Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem...

– Ako mi je sutra, Marko, ne doneseš ovdje zorom, sa posljednjom parom što je u njoj bila, puknut će Kamengradom tvoja bruka da ti neće više biti života u njemu! Učinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zaslužio, ali neću radi tvoje djece – nisu ona kriva što imaju takvog oca... Znaš ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno.

Poslije tih riječi Omer je ustao i sa vrata Markova dućana poručio domaćinu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga neće preći ovaj prag, niti želim da tvoja ikad više prekorači moj, dok sam živ.’

Marko je bio skamenjen i bez riječi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kažem bilo mi je teško, da ne kažem žao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju čekmedžu s novcem u njoj. Prve njegove riječi su bile da bi on želio da mu je on preda i još jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome što mi je nekoliko puta rekao da mu je važniji Omerov nego li od boga oproštaj!

Omer, međutim, nije htio da čuje ni za kakvo praštanje, jer je ono u božjoj, a ne njegovoj moći. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jučer prije nego što sam izišao iz njegovog dućana. Neću da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kažeš što bih trebao da učinim ja kod primopredaje moje čekmedže i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu činim. ’Biće da je u čekmedži bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s riječima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’

Kad je ta, za mene mučna formalnost obavljena i kad je Marko, utučen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj dućan, Omer me je zamolio da mu obećam da neću nikome, ’ama baš nikome i nikada’ reći šta se dogodilo s njegovom čekmedžom i ko je to učinio. ’Pred tobom sam to jučer obećao nesretniku i dao mu riječ, pa je red da i ti sad obećaš meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obećanje zahvalio mi se laskavim riječima da ustvari nije ni trebao da od mene iznuđuje formalno pokriće za moje čuvanje naše tajne, jer me poznaje kao poštena, časna i obrazli čovjeka.

Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad već Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidiš, sinko, istini o Omerovoj čekmedži trebalo je skoro pet godina da dođe na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duže od pet godina.

– Znači li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana?

– Trebalo bi, ali nažalost često je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek...

– Tužno je, dedo, to i čuti a ne doživjeti.

– Tužno i žalosno, moje drago nevinašce, zato što je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrže do kraja ono što treba ili su obećali da će učiniti. I ja sam obećao Omeru, ali je već sutradan to počelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to neću reći nikome u koga nemam potpuno povjerenje, već samo onom ko će znati da čuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zaključio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj ženi. Kao što je Omer od mene, i ja sam od nje tražio obećanje da neće ’nikome, ama baš nikome i nikada’ reći jednu jedninu riječ o onome što ću joj reći o nestanku Omerove čekmedže i kako ju je ”našao” pet godina kasnije! Skoro svu noć smo Hasiba i ja proveli razgovarajući o tome.

Sutradan sam zorom otišao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj ispričala šta se dogodilo njenom mužu prije pet godina. Čim se te večeri Omer vratio kući, žena mu je spočitala da je vrijeđa i u duši boli da ona od drugih saznaje šta se u njihovoj kući dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo... Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom činu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, međutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj ženi da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujući tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju čekmedžu i novac u njoj! Zahvaljujući sada tebi znam da ne mogu više vjerovati Hasibinom mužu, jer ne drži do svoje riječi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Žao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tačku na razgovor sa svojom ženom i na naše dugogodišnje druženje i prijateljstvo, baš kao što je postupio prema Marku.

Slijedećeg dana Omer nije odgovorio na moj uobičajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dođe na uobičajenu podnevnu kafu u mom dućanu. Okrenuo je glavu od mene i ponašao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno šta se dogodili i kad sam pokušao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja žena, koja je prekršila obećanje, on mi je upao u riječ rekavši da Hasiba ne bi mogla prekršiti svoju riječ da ja nisam prekršio onu koju sam dao njemu. Neću nikad zaboraviti ciničan izraz na njegovom licu dok je to govorio.

– O ovom mi, dedo, nisi dosad pričao!

– Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a još više njih dvojice, kojima sam učinio veliku nepravdu i nanio štetu, naročito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najviše samom sebi, samo zato što nisam znao, a možda ni mogao da šutim o onom o čemu sam trebao i morao.

– I kako je to završilo, dedo?

– Završilo je tako što sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu četvrt grada, jer mi je bilo mučno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne pričati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokušavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da čuje niti da me pogleda, jer je držao do sebe i do svoje riječi... Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komšiju samo zato što nisam poštivao izreku koja kaže da je čovjek gospodar svake neizgovorene riječi, a nekad žrtva i rob svake izgovorene.

* * *

Jednoj jedinoj, koja je redovno dolazila za vrijeme radne pauze u kafanu ”Prijatelji”, Goran nije znao ni imena. Upitao bi je, ali nije imao hrabrosti. Bila je tiha, nenametljiva, kao da se sklanjala od pogleda ljudi. Uvijek bi naručila komad pite sirnice i svaki put ga zamolila da joj malo kasnije donese toplu kafu. I kad bi nakon toga na njezin stol stavljao pitu ili kafu rekao bi joj sa strahopoštovanjem ”Izvol’te!” ili ”Prijatno!” i ništa više, iako je želio da joj kaže da je neobična, interesantna, čudna, divna, zavodna i poželjna djevojka, kakvu do sada nije sreo. Međutim, to vrelo vrelih riječi, koje su kolale u njemu dok ju je potajno gledao ili joj prilazio, presahnulo bi onog trenutka kad je spuštao pitu ili kafu na njezin stol.

Bila je svjesna da on nju izdvaja od ostalih i to joj je godilo, premda to nije pokazivala. Goran se bio zabrinuo kad se ta misteriozna i ’magnet djevojka’ tri dana zaredom nije pojavila u njegovoj kafani. Za svo to vrijeme bilo mu je krivo što drugi sjedaju na njezino mjesto jer bi ona mogla da dođe... Kad je najzad četvrtog dana ušla i sjela na svoje mjesto, Goran nije mogao da sakrije svoje oduševljenje i obuzda svoju radost tako da joj je trčeći prišao: ”Raduje me da vas vidim – nema vas već cijelu vječnost. Bojao sam se da se niste naljutili zbog neke moje nesmotrenost i odlučili da više ne dolazite ovamo. Baš bi mi bilo žao...”

Ona se samo smješkala, zadovoljna onim što je čula i vidjela... Najdraže joj je bilo što je bez ustezanja govorio ono što misli i osjeća, što je za nju bio znak o njegovoj čistoći, naivnosti i čak nevinosti. Budući da je ona sjedila, a on stajao gledajući u nju, svom smiješku je dodala rečenicu koja je zvučala kao molbeno naređenje: ”Zašto ne sjednete ako imate vremena i ako vam je toliko drago što me opet vidite. Svakoj djevojci u Kamengradu bi polaskalo, pa i meni, da su se tako zgodnom i vrijednom momku tri dana mog odsustvovanja pretvorila u vječnost...”

Goran je već djelomično bio crven u licu, iznenađen svojim izdajničkim ponašanjem i žarom s kojim je izgovorio riječi svoje radosti da je opet vidi. Još kad mu je ona uzvratila komplimentom i skoro mu naredila da sjedne za njezin stol, njegovo lice se zacrvenilo tako da su svi u kafani mogli da vide šta se s njim i u njemu događa. Na trenutak se izvinuo ”dami”, udaljio se i zamolio Branu da on preuzme narudžbe i naplate računa, a onda se, još uvijek rumen u licu i ošamućen iznenadnom radošću, vratio za njezin stol i počeo da u nju gleda kao opčinjen i čeka šta će ona da mu kaže ili zahtijeva od njega. Nije uopšte osjećao potrebu da govori – bilo mu je dovoljno što je u njezinoj blizini i što je gleda, a ako još bude govorila, to će za njega biti dodatna radost.

Nije uopšte bio svjestan da vrijeme njezine pauze ističe i da će za koji trenutak da ga napusti – da će ostati sam. Ona se samo smješkala, gledajući ga tako nespretnog, zbunjenog i izgubljenog, očigledno usrećenog njezinim pozivom da joj pravi društvo dok ona pojede sirnicu i popije kafu koju će joj donijeti kasnije. Koliko je puta u ogledalu gledala sebe a vidjela onoga koji će biti odsjaj njenih želja, koji će je gledati ovako zabezeknut i opčinjen njome, što se upravo događalo za njenim stolom. Tako je, eto, Goran iznenada postao njeno živo ogledalo, upravo ona njena strana koja joj je nedostala...

Do tog trenutka, bolje reči do tog dana – jer u životu je sve, pa i sam život, trenutak – nedostatak upravo tog dijela činio ju je povučenom i šutljivom, a nekad i bezvoljnom, tako da su mnoge prijateljice, kolegice, a naročito mladići koji su pokušali da joj priđu govorili o njoj da je umišljena, prepotentna, nepristupačna i čak odbojna djevojka. Ona se, međutim, nije uopšte obazirala na to i kao da joj je godila njena samovoljna izoliranost iz koje je često mogla da vidi sebe pa i situaciju u kojoj se nalazi. Često se upoređivala sa svojim vrsnicama u Kamengradu i neke su joj postale odvratne po onome šta su sve radile da bi se domogle cilja...

Kad je Goran, crven u licu i mucajući, zamolio Branu za ”uslugu” (što se do tada dešavalo rijetko i bez zamuckivanja i rumenila na licu) ovom je bilo jasno da se njegovom mladom ”ortaku” dogodilo upravo ono što se jednom mladiću može posrećiti.

... Slijedećih dana Brana je bez Goranove molbe u deset sati preuzimao posao i posluživao goste dok se ovaj ne bi vratio koju minutu nakon isteka Lejline pauze.

Bio joj je zahvalan da je u njemu pobudila taj njemu nepoznat osjećaj koji je, izgleda, čekao njen dolazak. Čudio se i bio istovremeno zahvalan tom osjećaju blaženstva i sreće, uvjeren da ga bez nje ne bi nikad dokučio. Postajao je draži samom sebi jer je osjećao da je i on drag njoj, zahvalan što mu dozvoljava da je voli i da bude pored nje.

Nakon što je upoznao Lejlu njegovo buđenje je počinjalo osmjehom, koji se često pretvarao u strepnju da neko ili nešto ne poremeti taj nebeski sklad, to njihovo disanje istim dahom, željenje iste želje, mišljenje istim mislima i sanjanje istih snova. Bojao se da neka od onih koje su mu se do Lejle diskretno ili napadno nudile lažima i zlobom ne ugrozi njihovu sreću.


(Mirza Muštović, fragmenti iz romana ”Da je bilo sreće...”)
[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
880845