¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

02.01.2005.

KORIJEN S KRILIMA

[i]
Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.


Enes Kisevic
[/i]

02.01.2005.

OTVOREN KAVEZ

[i]
Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.


Enes Kišević
[/i]

02.01.2005.

SVE JE U SVEMU

[i]
Izasao sam samo iz sna u san.
Lica se svoga ne sjecam.
Gubitka nema. Plakati cemu?
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Dok bijah ko vi, lelujah zrak,
a sad sam kao svjetlost lak.
Tijelo mi vise ne baca sjenu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Izvan zivota, izvan smrti,
nikakve boli vise ne cutim.
Ne pitam tko sam. Nit tezim cemu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

O, kad bih mogao, blazeni grebe,
od svega toga oduzet sebe,
ja sve bih dao za mrvu zara
da opet sebe iz nista stvaram.


Enes Kisevic
[/i]

02.01.2005.

BOSNO MOJA

[i]
Eh, rodjena moja! U obzorju ranog sabaha ja vidim beskrajne, daleke sjene tvoje plemenite i dobrotom ispunjene duše. Kao da uz pritajeni šum plahovitih rijeka cujem otkucaje saza, zvuk harmonike i neobicno lijepu pjesmu cobanina.

Ti jedna i jedina! Ovjencana dovama sa šerijetskih vjencanja, probudena ezanom vještog mujezina, uspavana ilahijama, kasidama i snažnim HU sa derviških zikira.
Krvare ti rane, Bosno moja. Ali svejedno mlada si i rumena kao nevjesta ispod duvaka i skrivaš ljepotu u njedrima. Jer, svaku ranu ti cjeliva i lijeci ljepotica bosih nogu i rosom umivenih obraza, odrasla u tvome narucju, zadojena bistrim vrelom iz tvojih njedara, stamena kao kamen bosanski. Svaka od njih je pjesnikinja Umihana što sevdahom svoga srca mami i pritajeno priziva uzdahe zaljubljene mladosti.

Dušmani su te izranili, najrodjenija, oskrnavili kulturnu baštinu staru stoljecima, uništili ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene ptice koji se rasprhutaše po cijelom svijetu, ali je tvoje dostojanstvo ostalo cvrsto kao Ajvaz-Dedina pecina.
Nisu mogli u tebi uništiti Safvet-bega Bašagica, Ilhamiju, Maka Dizdara, Musu Cazima Catica, Hasana Kjafiju Prušcaka, Gazi Husrev-bega i mnoštvo heroja koji su perom ucinili da budeš neuništiva i vjecna.

Ali si i izrodila, odnjihala i bošnjackim duhom zadojila sokole koji se puškom brane. Hrabre gazije, Ðerzeleze, Gradašcevice, naucila si da na svoj toprak dušmaninu ni blizu ne daju prici, i da se pored puške brane tekbirom, dovom i ajetima iz Kur'ana.
Od zvuka "Allahuekber" srce bošnjacko zastrepi, pa se cini, domovino moja, da se šuma pokrene, a rijeke zapale cudnom vatrom iz tvojih grudi i u trenu bude što biti ne može.

Natopljena si jetimskim suzama, prekrivena šehidskim mezarima, napunjena jecajima ožalošcenih majki, uzdasima hudovica, ali sa suzama orošenog jastuka podižeš glavu i prkosno pozivaš u borbu protiv katila i cafira, pa gazijama daješ novu snagu.
Porušiše ti bezbroj džamija, mnogo objekata u kojima je ležala pohranjena tvoja dragocijena prošlost ali još dugo ce se ispod ruševina Aladže džamije cuti ezani i dušmanima uvlaciti strah u kosti!
Dabogda nikad sna ne imali!
Progonio ih zauvijek nemušti plac maksuma, vriska i suze silovanih žena, iscrpljena, avetinjska lica logoraša! I po danu i po noci im se prividjale duge kolone zbjegova, muhadžerska tuga ih do smrti pratila!
Kako su mogli, tebe tako pitomu, krhku i nježnu raniti u dusu iz koje je uvijek zracio merhamet, ljubav i toplina, kako su mogli onako prljavi dotaci nevine grudi pune života i mladosti?

Jer nigdje kao iznad tvojih obronaka Sunce nije imalo tako zlatnožutu boju, nigdje kao u sniježnim nanosima Jahorine i Bjelašnice snijeg nije imao toliko bjeline i cistote.
Zar igdje na svijetu behar tako raskošno prosipa miris kao po širokoj avliji bosanskoj?
Zar su igdje ljeta toplija, a jeseni rodnije?
Zato te volim, rodjena moja!
Ja i ti smo jedno, jer u mome bicu kuca tvoj damar, a da bi te neko volio mora taj damar osjetiti.

Tvoj sevdah protice mojim venama! Kada te zovnem, a eho moga glasa probudi polja, planine i rijeke, ti me privineš na grudi i cvrsto stisneš, pa mi tvoj zagrljaj dodje kao mehlem na otvorenu ranu.
Ja volim tvoje sabahe i sumrake, kad sa obližnjih brda zaoru tekbiri i salavati kao u noci Leilei-kadr, a moje srce nemirno i usplahireno hoce iz grudi iskociti da ti kaže da ljubav prema tebi nikada nece presušiti.
Djedovi moji su trcali po tvojim mirisnim livadama, rasli i saburom iz tvoje utrobe celicili bošnjacki duh.

Babovina si moja, pa danas kada pohodim kabure svojih predaka iznad mezarja lebdi isti onaj duh bošnjaštva i uliva mi snagu vecu od mene samog.
Volim tvoje bašce i avlije okicene ramazanskim sehurima i iftarima, Bajramima, kurbanima i Hidžretskim godinama kad uz otkucaje saza starog sazlije tijelo obuzme dert, pa se cini da duša na trenutak otputuje do oblaka.
Zato u akšame kad ezani jedan iza drugog pocnu pozivati na namaz u svojoj žili kucavici osjetim isti onaj treptaj koji kaže:
"Ovo je Bosna, a ja sam Bošnjak!"
Najrodjenija moja!


Jasmina Imamovic
[/i]

02.01.2005.

DVA SLAPA I JEDNA DUGA

[i]
Dođi,
i bit ćemo dva svijeta
koji pod rosom sanjaju

Dođi,
bit ćemo dva cvijeta
pod nebom jednim što spavaju...

Dođi,
i bit ćemo dva klasa
što plešu igru mistrala

Dođi,
bit ćemo dva klasa
pod rukom jednog tihog vala...

Dođi,
i bit ćemo dva slapa
na dnu zelenog luga.

Dođi,
bit ćemo dva slapa
i samo jedna zlatna duga.


Djemaludin Latic
[/i]

02.01.2005.

SRODNE DUŠE

[i]
U prostranstvu vremena i prostora,
u izgubljenim satima i minutama,
u hladnim zimskim putima,
naše duše su ljubav jedna.

U nesanim dugim noćima,
u tišini nemirnih valova,
u zaboravljenim tugama,
naše duše su duša jedna.

U srećnim danima kratkim,
u ljubavnim strastima slatkim,
u skrivenim maštama našim
naše duše su san jedan.

Kroz ljeta i zime, kroz sreće i tuge,
naše duše su duga vječna.


Sanela Džanić-Lulić
[/i]

02.01.2005.

SUNCE, VJETAR I TI

[i]
Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu.
Žito će snivati Van Gogha.
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišenosti neke slobode,
Nedjeljiva od svega što vidiš:
od zraka, od zemlje,od vode.

Jablani dizat će glave.
Ružama dah će stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Svi će se okretati.

I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvoga lika zavrti.

I u tome, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoljet neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat.

"MOJA SI", siktat će vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacivat ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.

"NE BJEŽI", bjesnut će vjetar,
"NEĆEŠ SE OTETI LAKO"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim ću,tiho,u pjesmi,
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut.
Od nožnog palca do čela
Nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih grudi
Dvije maline divlje će rasti.

Osjetit ćeš pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamenčić
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline
krv će širiti se vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.


Enes Kišević
[/i]

02.01.2005.

GRLIM TE

[i]
Grlim te
i kao da grlim
sva polja izrasla u maju,
ustreptala pod kišom,
s mirisima prosutim nad našim nebom.
Jedna ptica sleti
i sašaptava se s biljem
izraslim u tvojoj kosi.
Jedan leptir,
usnuo u sokovima
usana ti,
napušta poljanu;
gledam kako raste, nebo natkriva
bojama,
zemlji Sivo
da u pohode ne krene.
Grlim te
i kao da grlim
kaplju prozirnu
iz koje se Duga rascvjetava.


Sanela Kuko
[/i]

02.01.2005.

DJECA SREĆE

[i]
Negdje bih da odmorim dušu

Negdje bih da sretnem samo ljepotu

Idem tamo…

Tamo gdje pjevaju muze

Gdje plešu boje sa leptirovog krila

Idem tamo…

Možda da sretnem oči bez suza

Lica bez tuge i bola

Da sretnem djecu sreće…


Enisa Popovic Cengic
[/i]

02.01.2005.

OKAMENJENI SVATOVI

[i]
Kamen ćuti, ne govori, ali stoji dugovječan, podsjeća i svjedoči, krije tajnu, inat, kob i nesreću ljudsku. Kamen do kamena isklesan u ljudsku sudbinu, poredan ljudskom rukom i postavljen pored puta da pamti, ispriča, upozori, otme trošnom sjećanju, opjeva, kao stih do stiha u okamenjenoj pjesmi.

– Kakvo je ovo čudno kamenje poredano pored puta, Dedo?

– To su svatovi, Kasime.

– Kakvi svatovi?

– Okamenjeni svatovi. Zar ne vidiš tim svojim školovanim očima i mlade među njima?

– Vidim dva bijela kamena.

Stara je to priča, ohrdana, nagrižena, kao stara fotografija koja je dugo stajala u nevremenu ljudskog sjećanja. Skoro da se više i ne vide prilike na njoj. Ispralo ih (ne)vrijeme. Samo je stari stostogodišnji Dedo mogao u toj zamagljenoj, iskrzanoj i gotovo razbucanoj slici prepoznati nekadašnje ljude i njihove sudbine u okamenjenim svatovima pored puta.

– Pa ti si Dedo živa knjiga.

– Jedva živa, Kasime. Još malo i ja ću ponijeti sve svoje sa sobom i poći na put za ostalima.

– Moraćemo te nekako okamenit. Šteta je da sve svoje priče poneseš sa sobom.

– Jes, vala. Priče nisu samo moje. One su svačije i svak u njima ponešto svoje nađe, poneko nešto i doda, izmisli i poturi, ko kukavica jaje, da bi bar u priči ostalo nešto njegovo iza njega.

– Bojiš se da ću i ja dodati nešto svoje u tvoju priču, Dedo?

– Priče i jesu da se izmišljaju. Moraćeš je bar malo ”uknjižiti”, ako ćeš je tamo negdje zapisivati, a znam da hoćeš, jer nisu sve oči, uši i jezici isti i ne vidimo, ne čujemo i ne pričamo svi istu priču na isti način.

– Mudar si, Dedo, stostotina godina i šesnaest fakulteta.

– Ne šegači se nego piši, kad je priči već taka nafaka. Nejmam ja baš svo vrijeme ovog svijeta.

Ženi se Murat Muharemage Džombe, pronese se glas po selu. Eno idu Muharemagini ljudi i pozivaju svatove, sve viđenije ljude iz petnaest sela od Foče do Sarajeva. Ma, kome li se sakupljaju toliki svati i koja je to vrijedna Murata Muharemagina i tolkih svatova i urnebesa, priupitivali su seljani jedni druge. Begija Avdibegova sa Previle, kažu da joj ni vila nije ravna, odgovarali bi drugi. Niko je nije vidio ispod feredže, ali su se o njoj ispredale čudne priče i uzdisaji muškadije, čežnjivi i pohotni, su derali mnoga mlada srca. Koje god muško oko je zapahnula svojom visokom, vitkom pojavom, njišući se kao da joj šejtanski vjetar zanosi bokove, ostajalo bi zabezeknuto tom skrivenom, slućenom i nedostupnom ljepotom. Pričalo se i to da joj crno oko ispod feredže probada neviđenim sjajem do dna ljudske duše željne uzvišene, tajne i nedostižne ljepote. I Murata je zapahnula mirisom meraka ispod feredže, i on je ostao zabezeknut božijim gibanjem oblina ispod vrelog talasanja svile, i njemu je probodena i duša i razum iskrama iz njenih blještavo crnih očiju. Mnogi su kidisali očevima, pa i čitavom rodu, da je prose baš njima, ali se niko ne usudi zaiskati je od silnog Avdibega bojeći se da ne bude odbijen i ismijan, a sramota je teža i od čežnje i od siromaštva. I Muharemaga se zatezao i lomio, vazio je sinu da ne leti visoko da ne slomi vrat i sebi i njemu, ali Murat nije bio od onih što odustaju lahko. Zaprijeti ocu da će pobjeći od kuće, da će se prijaviti u askere, otići u rat i nikad ga više neće vidjeti, te Muharemaga popusti sinu jedincu i ode zabrinut na Previlu Avdibegu da prosi Begiju svom Muratu. Avdibeg se već bio uzsikirao da će Begijino curovanje potrajati, jer se niko od Foče do Sarajeva nije usuđivao zaprositi je, a i nije joj bilo prikladna prosca. Kad mu ju je Muharemaga zaprosio njemu nešto lahnu. Muharemaga je bio cijenjen i pošten, čvrsta karaktera i jak u vjeri, a i Murat mu je bio viđen. Znao je Avdibeg da je sreća varljiva i da je rizik čekati bolju priliku, te mu obeća Begiju.

Nekako viši i prsatiji vrati se Muharemaga u selo i poče sakupljati velike, neviđene svatove.

Tri puna mjeseca su se spremali svatovi da idu adile po Begiju. Konji su se timarili da imaju što sjajniju dlaku, vezle se svilom i pozlatom mahrame i svatovski prsluci, čakšire, ćuraci i pojasevi, naručivali se novi fesovi čak iz Carigrada, po najčuvenijim sarajevskim krojačnicama krojile se svilene dimije jendžama, čistile se i glancale ukrašene kubure, brusile se i oštrile sablje damaskije, sve se pretvaralo u sjaj (i srmu).

Niko u selu nije znao (a i krilo se) da mladi Miloš Danilov iz Bukovice (selo na vrh planine, blizu Bogu) kupi svoje komšije, kumove, rođake, prijatelje i poznanike, trijezne i pijane ahbabe, braću po čaši, nožu i pušci, djeveruše, popove i kandila, bajraktare, handžare, puške i jatagna, te hajduke i njihove jatake (ako zatrebaju ne daj Bože), da ide krasti prelijepu Koviljku koju mu Mitar iz Bogovića nije dao. Ne dam ti je, Miloše, jer si slabe sorte i hoćeš u sve poslove, malo si s Bogom, a više sa đavolom, reče stari, stameni Mitar gledajući pravo u oči čuvenom kavgadžiji, žaleći mu oca Danila koji je skrušen sjedio, gledao u pod i gužvao ulojenu šubaru bagavim, čvornatim rukama, a jezik mu se bio zavezao u čvor. Nikada Miloš nije oprostio Mitru to pljuvanje u lice pred starim ocem i riješi da ukrade Koviljku, te osramoti Mitra i rani ga za čitav život.

I krenuše dvoji svatovi, jedni javno, drugi tajno (adile i krijući). Bog je htio da krenu istog dana različitim putevima i da se istoga dana, svaki u svom ushićenju, pri povratku sretnu.

Svatovska pijana pjesma, orljava i vriska čula se i sa jedne i sa druge strane brda Humka uz koje se pela, kao prema nebu, vijugava uska staza kojom su vjekovima prolazili konjanici i putnici namjernici. Ispod staze provalija, kamenjar i zmijska gnijezda, iznad staze gusta šikara koja je dijelila stazu od stoljetne bukove šume. Usud je htio da ista staza veže Muratove Ljubljeviće i Begijinu Previlu kao i Miloševu Bukovicu i Koviljkine Bogoviće. Iz dva različita pravca vodili su dvoji različiti svatovi dvije prelijepe djevojke.

Sretoše se na vrh brda i zapjenjeni konji starih svata koji su išli naprijed zastadoše frkčući. Kolone se zaustaviše kao dvije zmije koje su opasale brdo i susrele se glavama zastavši zbunjene kobnim susretom koji se događao jednom u hiljade godina. Nasta duga teška šutnja. Čulo se samo konjsko frkanje i bijesno kopanje zemlje kopitama. Svi su znali da se sudbina žalosno poigrala sa njima, žmirkali su očima i čekali ne bi li se dogodilo čudo – da se dvoji svatovi mimoiđu na uskom puteljku, a da se niko nikome ne skloni sa puta i da niko ne bude donji. Neko se morao, bar malo, usklonuti sa puta, a neko je morao biti i donji. Čudo je trebalo biti da jedni svatovi progutaju ponos i inat, te pristanu da se uklone i budu donji. Takva čuda u to vrijeme kamenih inata se nisu mogla ni u najčudnijem snu sniti, a ne dogoditi, svima je bilo jasno.

Ovo su svatovi Murata Džombe, sklonite se na donju stranu da se u miru mimoiđemo. – povika plećati brkajlija, Muratov stari svat, Omeraga.

A ovo su svatovi Miloša Mrguda i oni se nikom ne sklanjaju. Sklonite se vi ako nećete da padne krv. – povika ljudina sa bradom do pojasa, Milošev stari svat.

Mišići na licima su se grčili, ruke počivale na kuburama i drškama sablji, a u glavi samo jedna misao – ne pristati na sramotu ako treba i poginuti, a obraz i čast sačuvati, te u starom svatovskom inatu ustrajati i nikom se s puta ne sklanjati.

Naćeraj konja u šikaru, Omeraga, nek prođu ispod nas. – povika zabrinuti Muharemaga ne bi li se mimoišli sa zlom koje je visilo kao grom nad glavama.

Omeraga posluša i potjera konja u šikaru, a isto uradi i Milošev stari svat.

Ili ćete potput, ili se bijemo. – prosikta kroz kosmatu bradurinu vođa Miloševih svatova.

Mladom Milošu, kao da se nekud žurilo, opali iz svoje kubure i Omeraga se skljoka sa konja. Na to grunuše i druge kubure, prolomi se jauk i stenjanje, jeknu Begija, jauknu Koviljka, poviše se k’o slomljeno cvijeće i skliznuše s razigranih konja. Bješe krivo drugim svatovima, krv udari u pijane glave, poskakaše s poludjelih konja, isukaše sablje i handžare, nasta klanje na vrh Humke brda. (”Stander Dedo, ne znam ja uz gusle”)

Nečiji konj se u metežu svali u provaliju i odnese sa sobom ženski vrisak pod zarom. Udari inat na inat, udari gvožđe na gvožđe, izmiješa se svatovska krv i u provaliju sa uskog puta na vrh Humke brda počeše padati odsječene ruke, noge i glave. Konji njišteći nestadoše u šikari, a pomahnitali, pijani svatovi nastaviše da se kolju.

Danilo je stao pred Miloša da zaštiti sina od kuršuma. Odgurnu ga Miloš, pa nasrnu ljuto, al u srdžbi naletje na gvožđe i skljoka se u krvave ponore.

I Muharem uhvati Murata, on ga drži momak se otima. Držao ga dok ga ne zaklaše, mrtav osta ocu u rukama.

Izgiboše svatovi i jendže, konji bijesni latiše se šume, ostadoše žalosni očevi, da sahrane nesretne sinove.

Izbezumljen Danilo uprti mrtvoga Miloša na leđa i krenu prema Bukovici.

– Skloni se aga da ga mrtvog kući nosim. – bolno, do neba bolno, zavapi Danilo.

Muharemaga je stajao kao mejt ne umijući se sklonuti, nije znao ni na kom je svijetu, sve je čekao da ga neko probudi iz groznoga sna. Dozvaše ga Danilove riječi. Postajao, malo produmao, a ni Danilu se više nikud nije žurilo, čekao je da podijeli svoju bol makar sa Muharemagom.

– Ja bih ovdi sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda života. – prozbori skrhani Muharemaga.

Danilo postaja malo, zagleda se u Muharemagu suznih očiju, ćutke spusti na zemlju mrtvoga Miloša i sabljom očajnički poče da krči šikaru pored puta. Muharemaga, također ćutke, priskoči na mobu Danilu. Pridruži im se još pet šest preživjelih, lakše ranjenih svatova.

Tri dana su krčili šikaru, tri dana su kopali grobove, tri dana im stavljali nišane, svima isto golo kamenje, ni mjeseca ni krsta na njima. Svima crni ljuti kamen, a mladama bijele nišane.

Staviše ih pokraj mladoženja, da im vječnost bude noć prvjena.

Ovu si priču davno trebao ispričati svima, Dedo.

A ko bi mi vjerovao, dijete? A i šta bi vrijedilo kad bi je svi tumačili na svoj način? Možda bi neko pošao da se sveti Muharemaginom ili Danilovom rodu. Ko će ga znati, ljudi su čudne životinje i nikad se kod njih ne zna šta će poludjeli um iznijeti iz dana, a šta iz noći.


Enes Topalović
[/i]

02.01.2005.

NANIN ZAMOTULJAK…ZAR OPET

[i]
U bošću skupila hrpicu života
Što kosti stare ponijeti mogu
Bez ičeg svoga…
Bez ikog rođenog…
Bačena negdje u zapećak mira
Na patosu hladnom… bez imena
Na namaz bi da stane…
Neka, ako… ako je ovo volja Tvoja
U katu šarenom, kutak mira našla
Sada je zovu, broj sedam stotina dva
I komad hljeba joj, pružio neko
Broju, sedam stotina dva
A zalogaj stao…
Gorak ko čemer… vakta li teška…
Allahu dragi, da li se ogriješih…
Smotuljak vehdi, na nju mi liči
Skriva u sebi ostatke života
Krhotine drage, odsjaje Bosne
Da bar se napih Drine vode…
Čemer bi možda bio blaži…
Da Drine se napih…
Da Drine se nagledah…
Valja mi, valja, izdurati…
Prstima mehkim, ko svila uvijena
Polako prelaze ono što osta
Ono što ne opljačka hajduk kleti
Ono što ne spali komšija lažljivi
Ono što osta još od onog klanja…
Drhtave dlanove okrenula licu
Molitvu šapuće, nečujno, za sebe
I samo Njemu, pružiti dlane, obraz čist
I dušu čistu i srce veliko
Naučila nije, nikoga moliti
Tespih se cakli, dok prebira ga sama
Cakli, ko suze na obrazu svehlom
Pitam se, samo, da li će moći
Zbog sinova mrtvih, ikome…ikada oprostiti
Da li svijetu bijelom…
I ljudima njegovim, tamo daleko…
Što mogli su…a ne mrdnuše
Da li onima, ovima...
Što ljudima ih zovu...
DA LI IKADA…IKADA…
HALALITI…


Enisa Popovic Cengic
[/i]

02.01.2005.

Enisa Popović – Čengić

Pjesnikinja Enisa Popović –Čengić je rođena u Goraždu, učiteljsku školu je završila u Foči, a Pedagošku akademiju u Užicu. Ranim radovima pokazala je istančan osjećaj za lijepo, pa je vec kao mladi stvaralac primjecena, radovi su joj objavljivani u novinama i casopisima; Male novine, Mladost, Odjek, Oslobodjenje…Vec za prve radove dobila je priznanja i nagrade.

Zbirku pjesama ”Iskrice nade” objavila je 1990 godine

Agresija na Bosnu i Hercegovinu odvela je Enisu na krajnji sjever Evrope, u Göteborg, daleko od Bosne, Drine i Gorazda. Ali teskoce tragicnih iskustava nisu slomile vitalni duh pjesnkov, naprotiv, prezivljena tragedija je moralno ojacala i na nova pregnuca pripremila tankocutnu pjesnikinju Enisu.

U Geteborgu je nastavila plemeniti posao nastavnika bosanskog jezika, nastavila je svoja osjecanja poetski izrazavati, zadnjh godina bojom na platnu dopunjuje umjetnicki dozivljaj, a u posljednje vrijeme podatnost formi u glini omogucava joj izrazavanje sjecanja na prva djetinja iskustva i percepcije.

Enisa je forme i boje kontrastnih simbola ljepote, njeznosti i podatnosti, zatvorenosti nepristupacnosti i otpora – skoljke, ruze i prozore, nacinila misaonim labirintom posmatraca, ne ostavljajuci ravnodusnim nikoga, ni svog Bosnjaka koji bastini isto tragicno iskustvo, ni neznanca koji je o bosnjackoj golgoti saznavao preko hladnih slika TV ekrana.

02.01.2005.

ČEKMEDžA

[i]
U svojoj osamljenosti, naročito za nesanih noći sjećao sa Brana milih i nemilih događaja, radije onih do prvog savezničkog bombardovanja nego li onih nakon njega, jer je taj dio svog života dobrim dijelom osjećao kao prazninu koju nije vrijedilo živjeti. Često je sjećanje na događaje i ljude prije prvog savezničkog bombardovanja pobuđivalo u njemu smiješak ili uzdah, što nije bio slučaj ako se ono doticalo vremena i ljudi nakon tog datuma. S nostalgičnim smiješkom Brana se ne jednom sjetio priče koju mu je u više navrata u ranoj mladosti ispričao djed po majci i svaki put bi ga na kraju upitao ’je li se to, dedo, zaista dogodilo?’

– Vidi ti njega – ljutito bi ovaj uzvratio. Kako možeš da me to pitaš!? Zar bih ti ja pričao ovo da se nije dogodilo baš tako, ćafirine jedan!?

– Priča je, dedo, tako dobro ”sknađena” da je teško povjerovati da je istinita.

– Istinita je, ugursuze jedan, i nije ’sknađena’ – znao sam ih obojicu! A kako i ne bih kad je magaza mudrog Omera bila nasuprot moje, a do njegove je bila Markova opančarska radnja, u kojoj je često ostajao do kasno u noć da ne bi izgubio mušteriju. U Kamengradu je tada bilo malo stanovnika a mnogo obućara i opančara, pa su oni koji bi od Marka naručili opanke bili rijetki i vrlo zahtjevni – uglavnom seljaci iz okoline grada.

Svi smo se pazili na komšiluku, a kad je zatrebalo ostavljali magazu na povjerenje onom do sebe uz ovlaštenje da naplati ono što proda – sve dok se lopov nije odao...

– A kako se odao, dedo?

– Znaš ti dobro kako se odao, samo hoćeš da ti ja to kažem još jednom!

– Tako je, dedo! Zar nije jazuk da još jednom ne čujem kako je lopov dohakao samom sebi!?

– Dobro si to rekao, baš tako – dohakao samom sebi! Bio je početak ramazana pa mi je pri kraju dana stomak postajao sve nervozniji. Zatvorit ću, velim, magazu malo ranije, posvršavati u čaršiji neke poslove i tako prevariti glad koja je već počela da ujeda. Kući ću doći taman na iftar – malo prije nego se upale kandije. Tako je i bilo.

Sutradan se, kao i obično, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgođen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo nešto u kući, a on zagonetno reče ’jes’ se dogodilo, ali nije u kući.’ Na moje prijateljsko traženje da mi objasni šta to treba da znači, on odgovori kao da nije čuo moje pitanje ’Žena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ušutih, jer mi bi jasno da mu je teško i da ne želi da razgovara o tome.

Malo kasnije uđe Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Složih se s njim da je i meni čudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao mogući razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je nešto drugo po srijedi. Na te riječi Marko se namršti i, pod izlikom da ga posao čeka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mušteriju, koja je rekla da će po nju doći u toku dana.

Moram ti reći da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije dešavalo da zaboravi čekmedžu s novcem nakon što zatvori ćepenke svog dućana i uputi se svojoj kući. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi učinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u žurbi zaboravio čekmedžu koju je spustio do svojih nogu – dok zaključa magazu.

Kad je došao blizu svoje kuće, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo čekmedžice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trčeći vratio se da vidi da li je njegova noseća kasica još uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom dućanu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, već zatvorio svoj dućan! Čekmedže nije bilo.

Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga žena i djeca čekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kući. Pitao se da li ikome da povjeri šta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zaključak. ”Bar ženi da kažem? – počeo je da nagovara samog sebe. Ko će izdržati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je došao do svoje kuće – zaključio je da neće reći nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujući tome znao je da za nestanak njegove čekmedže zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je šutio i čekao, ali je šutio i onaj drugi. Međutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera

– Nađe li ti, Omere, onu čekmedžu?

– Nađoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan.

Gledam u čudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o čemu govore i šta se događa preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu čekmedžu, a ja ne! Šutim i čekam. Vidim da je Marko zatečen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo čekao i sad je baca pred onoga koji je nije očekivao.

– Kada!? začuđeno ga upita Marko.

– Evo sada!

Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem...

– Ako mi je sutra, Marko, ne doneseš ovdje zorom, sa posljednjom parom što je u njoj bila, puknut će Kamengradom tvoja bruka da ti neće više biti života u njemu! Učinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zaslužio, ali neću radi tvoje djece – nisu ona kriva što imaju takvog oca... Znaš ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno.

Poslije tih riječi Omer je ustao i sa vrata Markova dućana poručio domaćinu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga neće preći ovaj prag, niti želim da tvoja ikad više prekorači moj, dok sam živ.’

Marko je bio skamenjen i bez riječi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kažem bilo mi je teško, da ne kažem žao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju čekmedžu s novcem u njoj. Prve njegove riječi su bile da bi on želio da mu je on preda i još jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome što mi je nekoliko puta rekao da mu je važniji Omerov nego li od boga oproštaj!

Omer, međutim, nije htio da čuje ni za kakvo praštanje, jer je ono u božjoj, a ne njegovoj moći. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jučer prije nego što sam izišao iz njegovog dućana. Neću da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kažeš što bih trebao da učinim ja kod primopredaje moje čekmedže i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu činim. ’Biće da je u čekmedži bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s riječima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’

Kad je ta, za mene mučna formalnost obavljena i kad je Marko, utučen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj dućan, Omer me je zamolio da mu obećam da neću nikome, ’ama baš nikome i nikada’ reći šta se dogodilo s njegovom čekmedžom i ko je to učinio. ’Pred tobom sam to jučer obećao nesretniku i dao mu riječ, pa je red da i ti sad obećaš meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obećanje zahvalio mi se laskavim riječima da ustvari nije ni trebao da od mene iznuđuje formalno pokriće za moje čuvanje naše tajne, jer me poznaje kao poštena, časna i obrazli čovjeka.

Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad već Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidiš, sinko, istini o Omerovoj čekmedži trebalo je skoro pet godina da dođe na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duže od pet godina.

– Znači li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana?

– Trebalo bi, ali nažalost često je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek...

– Tužno je, dedo, to i čuti a ne doživjeti.

– Tužno i žalosno, moje drago nevinašce, zato što je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrže do kraja ono što treba ili su obećali da će učiniti. I ja sam obećao Omeru, ali je već sutradan to počelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to neću reći nikome u koga nemam potpuno povjerenje, već samo onom ko će znati da čuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zaključio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj ženi. Kao što je Omer od mene, i ja sam od nje tražio obećanje da neće ’nikome, ama baš nikome i nikada’ reći jednu jedninu riječ o onome što ću joj reći o nestanku Omerove čekmedže i kako ju je ”našao” pet godina kasnije! Skoro svu noć smo Hasiba i ja proveli razgovarajući o tome.

Sutradan sam zorom otišao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj ispričala šta se dogodilo njenom mužu prije pet godina. Čim se te večeri Omer vratio kući, žena mu je spočitala da je vrijeđa i u duši boli da ona od drugih saznaje šta se u njihovoj kući dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo... Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom činu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, međutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj ženi da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujući tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju čekmedžu i novac u njoj! Zahvaljujući sada tebi znam da ne mogu više vjerovati Hasibinom mužu, jer ne drži do svoje riječi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Žao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tačku na razgovor sa svojom ženom i na naše dugogodišnje druženje i prijateljstvo, baš kao što je postupio prema Marku.

Slijedećeg dana Omer nije odgovorio na moj uobičajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dođe na uobičajenu podnevnu kafu u mom dućanu. Okrenuo je glavu od mene i ponašao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno šta se dogodili i kad sam pokušao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja žena, koja je prekršila obećanje, on mi je upao u riječ rekavši da Hasiba ne bi mogla prekršiti svoju riječ da ja nisam prekršio onu koju sam dao njemu. Neću nikad zaboraviti ciničan izraz na njegovom licu dok je to govorio.

– O ovom mi, dedo, nisi dosad pričao!

– Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a još više njih dvojice, kojima sam učinio veliku nepravdu i nanio štetu, naročito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najviše samom sebi, samo zato što nisam znao, a možda ni mogao da šutim o onom o čemu sam trebao i morao.

– I kako je to završilo, dedo?

– Završilo je tako što sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu četvrt grada, jer mi je bilo mučno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne pričati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokušavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da čuje niti da me pogleda, jer je držao do sebe i do svoje riječi... Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komšiju samo zato što nisam poštivao izreku koja kaže da je čovjek gospodar svake neizgovorene riječi, a nekad žrtva i rob svake izgovorene.

* * *

Jednoj jedinoj, koja je redovno dolazila za vrijeme radne pauze u kafanu ”Prijatelji”, Goran nije znao ni imena. Upitao bi je, ali nije imao hrabrosti. Bila je tiha, nenametljiva, kao da se sklanjala od pogleda ljudi. Uvijek bi naručila komad pite sirnice i svaki put ga zamolila da joj malo kasnije donese toplu kafu. I kad bi nakon toga na njezin stol stavljao pitu ili kafu rekao bi joj sa strahopoštovanjem ”Izvol’te!” ili ”Prijatno!” i ništa više, iako je želio da joj kaže da je neobična, interesantna, čudna, divna, zavodna i poželjna djevojka, kakvu do sada nije sreo. Međutim, to vrelo vrelih riječi, koje su kolale u njemu dok ju je potajno gledao ili joj prilazio, presahnulo bi onog trenutka kad je spuštao pitu ili kafu na njezin stol.

Bila je svjesna da on nju izdvaja od ostalih i to joj je godilo, premda to nije pokazivala. Goran se bio zabrinuo kad se ta misteriozna i ’magnet djevojka’ tri dana zaredom nije pojavila u njegovoj kafani. Za svo to vrijeme bilo mu je krivo što drugi sjedaju na njezino mjesto jer bi ona mogla da dođe... Kad je najzad četvrtog dana ušla i sjela na svoje mjesto, Goran nije mogao da sakrije svoje oduševljenje i obuzda svoju radost tako da joj je trčeći prišao: ”Raduje me da vas vidim – nema vas već cijelu vječnost. Bojao sam se da se niste naljutili zbog neke moje nesmotrenost i odlučili da više ne dolazite ovamo. Baš bi mi bilo žao...”

Ona se samo smješkala, zadovoljna onim što je čula i vidjela... Najdraže joj je bilo što je bez ustezanja govorio ono što misli i osjeća, što je za nju bio znak o njegovoj čistoći, naivnosti i čak nevinosti. Budući da je ona sjedila, a on stajao gledajući u nju, svom smiješku je dodala rečenicu koja je zvučala kao molbeno naređenje: ”Zašto ne sjednete ako imate vremena i ako vam je toliko drago što me opet vidite. Svakoj djevojci u Kamengradu bi polaskalo, pa i meni, da su se tako zgodnom i vrijednom momku tri dana mog odsustvovanja pretvorila u vječnost...”

Goran je već djelomično bio crven u licu, iznenađen svojim izdajničkim ponašanjem i žarom s kojim je izgovorio riječi svoje radosti da je opet vidi. Još kad mu je ona uzvratila komplimentom i skoro mu naredila da sjedne za njezin stol, njegovo lice se zacrvenilo tako da su svi u kafani mogli da vide šta se s njim i u njemu događa. Na trenutak se izvinuo ”dami”, udaljio se i zamolio Branu da on preuzme narudžbe i naplate računa, a onda se, još uvijek rumen u licu i ošamućen iznenadnom radošću, vratio za njezin stol i počeo da u nju gleda kao opčinjen i čeka šta će ona da mu kaže ili zahtijeva od njega. Nije uopšte osjećao potrebu da govori – bilo mu je dovoljno što je u njezinoj blizini i što je gleda, a ako još bude govorila, to će za njega biti dodatna radost.

Nije uopšte bio svjestan da vrijeme njezine pauze ističe i da će za koji trenutak da ga napusti – da će ostati sam. Ona se samo smješkala, gledajući ga tako nespretnog, zbunjenog i izgubljenog, očigledno usrećenog njezinim pozivom da joj pravi društvo dok ona pojede sirnicu i popije kafu koju će joj donijeti kasnije. Koliko je puta u ogledalu gledala sebe a vidjela onoga koji će biti odsjaj njenih želja, koji će je gledati ovako zabezeknut i opčinjen njome, što se upravo događalo za njenim stolom. Tako je, eto, Goran iznenada postao njeno živo ogledalo, upravo ona njena strana koja joj je nedostala...

Do tog trenutka, bolje reči do tog dana – jer u životu je sve, pa i sam život, trenutak – nedostatak upravo tog dijela činio ju je povučenom i šutljivom, a nekad i bezvoljnom, tako da su mnoge prijateljice, kolegice, a naročito mladići koji su pokušali da joj priđu govorili o njoj da je umišljena, prepotentna, nepristupačna i čak odbojna djevojka. Ona se, međutim, nije uopšte obazirala na to i kao da joj je godila njena samovoljna izoliranost iz koje je često mogla da vidi sebe pa i situaciju u kojoj se nalazi. Često se upoređivala sa svojim vrsnicama u Kamengradu i neke su joj postale odvratne po onome šta su sve radile da bi se domogle cilja...

Kad je Goran, crven u licu i mucajući, zamolio Branu za ”uslugu” (što se do tada dešavalo rijetko i bez zamuckivanja i rumenila na licu) ovom je bilo jasno da se njegovom mladom ”ortaku” dogodilo upravo ono što se jednom mladiću može posrećiti.

... Slijedećih dana Brana je bez Goranove molbe u deset sati preuzimao posao i posluživao goste dok se ovaj ne bi vratio koju minutu nakon isteka Lejline pauze.

Bio joj je zahvalan da je u njemu pobudila taj njemu nepoznat osjećaj koji je, izgleda, čekao njen dolazak. Čudio se i bio istovremeno zahvalan tom osjećaju blaženstva i sreće, uvjeren da ga bez nje ne bi nikad dokučio. Postajao je draži samom sebi jer je osjećao da je i on drag njoj, zahvalan što mu dozvoljava da je voli i da bude pored nje.

Nakon što je upoznao Lejlu njegovo buđenje je počinjalo osmjehom, koji se često pretvarao u strepnju da neko ili nešto ne poremeti taj nebeski sklad, to njihovo disanje istim dahom, željenje iste želje, mišljenje istim mislima i sanjanje istih snova. Bojao se da neka od onih koje su mu se do Lejle diskretno ili napadno nudile lažima i zlobom ne ugrozi njihovu sreću.


(Mirza Muštović, fragmenti iz romana ”Da je bilo sreće...”)
[/i]

02.01.2005.

TARIH ZA STARI MOST U MOSTARU

[i]
Ko duga, on je svijen nad vodom!
Obrvica pod čelom:
pod plavim neba svodom!

S dvije krenu strane, smiren na sredini!
Sedef-beša na pučini!

Ko labud, on svoja krila širi
nad rajskim mavi vrelom,
ispred planina sivih!

Mimar Hajretin, kada ga sreza, b’jelog, pita se:
Čije l’ je djelo?

On, silan, nebu leti, visoko,
A zemlji čelo daje –
k’o dječak, snen, pred skokom!

U zemnoj noći on jedra svoja diže:
Vječit mornar do nas stiže!

Ti što, malehan, njime hodiš, sam,
ćuteć’ mu zagrljaje
i njegov snatreć’ stan.

znaj: preko mosta svi prijeći ćemo mi,
a on? On ostaje, i sni...


Džemaludin Latić
Sarajevo, 31. maj 2004.
[/i]

02.01.2005.

OGLAS

[i]
Traži se izgubljeni prijatelj,
Srbin.
Traži se izgubljeni razum,
Povjerenje.
Traži se nestali brat,
Bogumil.
Traži se raščerečena majka,
Domovina.
Traži se silovana sestra,
Kultura.
Traži se proteza za,
Ubijenu bosansku dušu.
Traži se himna i zajednička nam,
Zakletva.
Traži se ljudsko korijenje u zemlji cvijeća i korova,
Čovjek.
Traži se izgubljena Vjera,
U čovjeka.
Traži se okamenjeni duh,
Bosanski.
Protrljajte svoje čedne duše nek’ izađe,
Da nam želje ispuni,
Braćo moja okamenjena.


Enes Topalović
[/i]

02.01.2005.

PROBUDI SE USNULI GRADE

[i]
Probudi se usnuli grade!
Trgni se!
Kreni!
Ne dopusti da te prekriju i uguše paučine rata
Oživi!
Rastjeraj prošlost!
Zaboravi!
Neka u tebi zavru sokovi života,
Neka se probudi ljubav tvoja
I tvoje srce zalupa
Probudi se usnuli grade!
Probudi!


Zagreb, 29.04.1997.
Josipa Andrijanić, rođena u Mostaru 1977
[/i]

02.01.2005.

KAMENO SRCE

[i]
Njemu je ime bilo Hamid a njoj Danica. Upoznao sam ih davno, još prije nego sam krenuo u školu. Stanovali su u prizemlju kuće u koju sam doselio sa nepunih šest godina. Ni nakon gotovo pedeset godina od tada ne mogu odgonetnuti šta me to privuklo njima, čak ni zbog kog od njih sam počeo nepozvan ulaziti u njihov dom. Siguran sam da to nisu bila njihova dva sina, Josip i Salkan. Bili su nekoliko godina od mene stariji, pristojni momčići uvijek spremni da me prihvate kao partnera u igri ili poput starije braće zaštite od djece iz ulice koja me prvih sedmica po doseljenju nisu rado primali u društvo. Vrata malog, jednosobnog stana u koji se ulazilo iz zajedničkog dvorišta nisu se zatvarala gotovo nikad. Od ranoga jutra pa do gašenja svjetla. Za ljetnih vrućina, čak i noću, to su dvorište pretvarali u dodatnu sobu. S prvim lijepim danima lastavice su se vraćale u gnijezda pod strehom a stol i četiri stolice od pletenog pruća iz prizemnog stana preseljavali u dvorište. Ručak, večera, popodnevne kafice, čak i redovni Hamidovi akšamluci odvijali su se pred očima stanara kuće u ulici uz rijeku. Kao na otvorenoj pozornici nekog avangardnog teatra, već poslije prvih nekoliko dana razlika između aktera i publike bi se brisala a rampa nestajala. Svako ko bi zakoračio na scenu, ulaskom u dvorište postajao je dio predstave, epizodista ili statista. Hamid i Danica tu su maratonsku pretstavu do kraja nosili na svojim leđima, spontano, potpuno prirodno, upravo onako kako to rade vrhunski glumci, majstori improvizacije u igri bez zadatog zadatka i naučenog teksta. Bar jedno od njih stalno je bilo tu, pred našim očima, u zajedničkom dvorištu jednako kao i u njihovom malom stanu čija su vrata uvijek i za svakog bila otvorena. O njima i njihovim životima svi iz ulice su znali sve. Ili su bar tako mislili.

Dana je, tako ju je Hamid od milja zvao, bila kućanica. Po cijeli dan na nogama, sve je poslove svršavala s lakoćom, često s pjesmom na usnama. Ne sjećam se jesam li je ikada vidio a da preko haljine nije imala cicanu pregaču što se vezivala oko vrata i na leđima. Tako obučena odlazila je i u trgovinu i na pijacu. Nisam siguran da je gdje drugo uopće i išla. Bila je puno mlađa od Hamida i prije nego je došla za njega nije bila udavana. Kad ju je doveo iz Osjeka, jednom rukom je nosila mali kartonski kofer a drugom za ručicu vodila sedmogodišnjeg sina Josipa. Hamid, kako se pričalo, do tad, iako četrdesetogodišnjak nije bio ženjen. Dvije sedmice potom vjenčali su se.

Od toga su dana i Dana i Josip imali isto prezime. Hamidovo. Dvije godine kasnije, jednog jutra sve troje u svojim najboljim, prazničnim odijelima, Hamid sa obaveznim šeširom na glavi, niz ulicu su se uputili prema željezničkoj stanici. Uveče ih se iz Zenice vratilo četvoro. Za Hamidovu desnicu kao za sidro čvrsto se držao plavokos mršav dječak, Josipov vršnjak Salkan, ratno siroče iz istočne Bosne, bez ikog svoga. U jednom danu dobio je i oca i majku, čak i brata. I rodni list.

Hamid nije bio zaposlen. Nije poput ostalih očeva iz ulice svakoga jutra odlazio iz kuće sa zavežljajem – doručkom pod rukom. Jednako tako nije ni dane provodio u kući. Povremeno je, sa dva kofera u rukama odlazio na put. Izbivao je kad duže – kad kraće, da bi se poslije nekoliko dana, obično noćnim vozom, opet s koferima u rukama vraćao Dani, Josipu i Salkanu. Nije se znalo kuda putuje. Nije to znala ni Dana, ili bar tu tajnu što je izjedala cijelu ulicu nije nikome htjela odati. Kao da ni odlazio nije, pri povratku bi ga uvijek spremljeni čekali meze i flaša ljute. Zimi, na stolu kraj sećije uz prozor prema ulici i rijeci, ljeti u na stolu od pletenog pruća u zajedničkom dvorištu. I tako svake večeri kad nije bio na putu. Ponekad su se sjedeljke uz ljutu znale otegnuti do duboko u noć. Svako je bio dobrodošao.

O svojim putovanjima nije govorio, čak ni pri piću. Na uporna propitivanja odgovarao bi da je trgovački putnik. Ono što kupi u gradu proda na selu, kupuje gdje je jeftinije, a proda gdje je skuplje, radi sam za sebe, nema ni šefa ni direktora, sam sebi određuje i radno vrijeme i plaću i godišnji odmor. Jesu li životni stil ili privid slobode koji je rasipao svud okolo bili razlog ljubomore i uzrok glasina što su se počele širiti ulicom? Počeli su ga ogovarati. Najprije muškarci među sobom, pa pred vlastitim ženama. Nastavile su žene, gdjegod i kadgod su stigle. Da puno pije, opija se, da to s njegovim poslom i putovanjima nisu čista posla, da je bio u zatvoru, na Golom otoku, oficir otpušten iz vojske, ženskar i razvratnik, radi za Udbu…U svemu tome bilo je istine i svi su za to i od ranije znali, no otkad su počela ogovaranja o tom se govorilo tiho, ispod glasa, konspirativno, udvoje ili utroje. I tako izgovorene morale su doći do njegovih ili bar Daninih ušiju. On je i dalje svake večeri akšamlučio uz meze i flašu ljute, a na zidu u kuhinji još uvijek je visila njegova fotografija, u oficirskoj uniformi s kapetanskim činovima. Lako se pri prolazu kroz dvorište mogla vidjeti kroz uvijek otvorena vrata njihovog stana. Nastavio je putovati, odlazio i vraćao se kući sa dva velika kofera, a ja sam i dalje svakodnevno bio kod njih u stanu, igrao se s Josipom i Salkanom i zajedno s njima radovao se šniti domaćeg kruha namazanoj šipovim pekmezom spremljenim Daninim rukama. Nikad ni prije ni poslije rijeke glasina nisam Danu vidio uplakanih, crvenih očiju, zamišljenu i tužnu, niti tragove šibe na nogama njihovih sinova. U to doba nije to bila rijetka sliku u domovima mojih drugova iz ulice uz rijeku.

Jednako iznenada, kako je i počelo ogovaranje je i prestalo. Vjerovatno bih ga zauvijek zaboravio da se nekoliko mjeseci kasnije, upravo pred kraj školske godine; ja sam bio u šestom razredu a Josip i Salkan na prvoj godini zanata, nije zbilo nešto što je sjećanje na Hamida i Danu zauvijek urezalo u moje pamćenje.

Hamidovo putovanje od samo jednog dana. Nikad ranije se to nije dogodilo. Vratio se jutarnjim vozom, bez kofera, neraspoložen i šutljiv.

I kao nikad ranije s akšamlukom je započeo ujutro. Nije prekidao piti.

Cijelo jutro, cijeli dan, cijelu noć. I još jedan dan i još jednu noć. Ništa nije govorio, niti ga je Dana šta pitala. Odnosila je prazne i donosila pune flaše. Meze nije ni dotakao. Trećega dana je ustao od stola i mirnim, sigurnim korakom, kao da nije popio ni čašicu, izašao iz dvorišta na ulicu, pa preko, do obale rijeke. Obuven i obučen, spustio se do vode i zagazio. Ljeto je bilo i voda mu je dosezala tek do iznad koljena. Koračao je uzvodno zagledan predase, povremeno se sagibao, i sa dna vadio oblutke. Svaki je pažljivo, dugo zagledao, vrtio u rukama, neke vraćao u vodu a neke izbacivao na obalu. Kad je izašao iz korita rijeke pokupio je kamenje u naramak i odnio ga u prizemni stan. Niko od znatiželjnika skupljenih na obali nije se usudio upitati ga ništa. Ni on nije osjetio potrebu nikome ništa objašnjavati. Kad je kamenje pažljivo oprano i posušeno zauzelo je mjesto na dasci prozora uz kog je uvijek sjedio kad je bio u kući. Tu sam ga i ja prvi put vidio kad sam se po navici sutradan, odmah po ustajanju, našao u njihovom stanu. Dolazio sam po drugove. Bilo je ferje, sa Salkanom i Josipom cijele dane provodio sam na brdu iznad ulice ili na rijeci. Ne znam zbog čega, kamenje me na prvi pogled zarobilo. Naprosto nisam mogao očiju skinuti s njega. Obli, jajoliki, različito veliki, od pesnice do dječije glave. Bijeli poput ljuske jajeta. Koristio sam svaku priliku da se što duže zadržim u njihovoj blizini.

Hamid više nije putovao. Nije više ni akšamlučio. Novca im je ubrzano ponestajalo. Zaposlila se Dana. U mojoj školi. Noću je čistila učionice, danju radila u vlastitom domu. Čistila i prala, kuhala, za sinove i Hamida brinula i trudila se da im ništa ne usfali. Hamid je po cijele dana sjedio na sećiji uz prozor zagledan u svoju neobičnu kolekciju. Jednog po jednog uzimao bi u ruke, dugo ih držao, milovao, šaputao im. Nedugo poslije počeo je glasno s kamenjem razgovarati. Nadjevao im je imena. Najvećeg je zvao imenom Esma, s njim najčešće i najduže "razgovarao". Podzemno vrelo glasina ponovo se otvorilo. Govorili su da je poludio, pretjerao s pićem pa ostao bez pameti. Roditelji više nisu blagonaklono gledali na moja zalaženja i sve duža zadržavanja u prizemnom stanu. No, nisu mi to izričito ni zabranjivali. Koristio sam to. Najradije sam tamo odlazio uvečer kad je Hamid bio sam u stanu. Dana je tada bila u školi a moji drugovi, Josip i Salkan odlazili na korzo pokušavajući da u mimohodu ulove pogled neke cure o kojoj su poslije maštali, sve dok ih u mraku sobe i toploti postelje san ne savlada. Moje prisustvo nije smetalo Hamidu. Nisam bio siguran ni da li ga je bio svjestan. Tek ponekad, kratak bljesak u njegovim očima, koje su se svakim danom sve više mutile i gasile, budio je slabašnu nadu da zna da sam tu, s njim u sobi. Čak i tada je, bez imalo zaziranja neprekidno razgovarao s kamenjem na prozorskoj dasci.

Iz tih sam Hamidovih monologa saznao o njemu mnogo više od svega što se moglo vidjeti kroz otvorena vrata u prizemlju ili čuti u formi povjerljive informacije izgovorene tihim glasom u četiri oka. Odmotavao je, sam pred sobom vlastiti život, epizodu po epizodu, poput novinskih romana u nastavcima.

Ponekad, kad se prisjećam tog perioda moga dječaštva, pomislim da je ta priča glasno pričana radi mene. Nekom je morao povjeriti kako ne bi zajedno s njim otišla sa ovog svijeta. Ali, zašto meni? Zbog moje mladosti i želje da što duže ostane zapamćena? Vjerovanja da neko doista živi sve dok su živa sjećanja na njega?

Zaista, bio je Hamid i partizan i oficir, čak i udbaš. Bio je i u zatvoru i na Golom otoku. Sve to je bujica ogovaranja već ranije bila izbacila na površinu. Ono bitno, nepoznato, nikom ne kazano, teško se probijalo i sporo izranjalo. Trajalo je nekoliko mjeseci.

Rat mu je odnijeo cijelu porodicu. U rodnome selu dočekalo ga je zgarište roditeljskog doma. I Esma. Kad je s partizanima pet godina ranije odlazio, imala je tek dvanaest, deset godina manje od njega. Dotrčala je do kolone, dala mu zamotuljak pa se trkom izgubila. Vezena maramica. Dvije riječi izvezene svilom :" Čekam te." Dočekala ga je. Oženio se i poveo je sa sobom, nazad u Beograd. Tri godine. Jedine tri. Sve prije i sve poslije bile su samo patnja. Četvrte, haps, istraga, Goli otok…Sedam godina. Dok je on robijao, razboljela se i umrla. Vratio se u Bosnu i nastanio daleko od rodnog kraja.

Iz dana u dan pričao je sve manje, šutio dugo, ponekad danima. Gasio se na očigled ukućana, pred mojim očima. Desetak dana prije kraja prestao je razgovarati s kamenjem. I sa porodicom je govorio malo. Vrijeme je teklo. Za njega kao da se zaustavilo, dane i noći provodio je sjedeći na sećiji uz prozor. Ja sam i dalje svake večeri bio dolje, s njim. Sjedili smo u tišini, svak sa svojim mislima.

– Alija, znaš li šta je ovo? – iznenadilo me pitanje. Rukom je prelazio preko kamenja na prozorskoj dasci.

Nisam znao šta reći. Šutio sam i čekao odgovor na postavljeno pitanje. Potrajalo je dok nije ponovo progovorio.

– To su kamena srca. Okamenjena srca onih što su te voljeli… Kad neko ko te volio umre iznevjeren, neuzvraćene ljubavi, njegovo srce se skameni. I prati te. Ne možeš pobjeći, ni otići dovoljno daleko. Dođe čas, i ono te nađe… Kad se to desi, više za tebe nema mira. Ni na ovom ni na onom svijetu. Osim ako ga ne poneseš sa sobom u grob. Ovo veliko… to je Esmino. Nju sam dvaput iznevjerio. Odveo je iz sela i ostavio da čeka. Sama je umrla, sama u tuđem gradu… Ni za mezar joj ne znam. Najteže mi je zbog nje. Ova manja su majkino i babino, sestrino i bratovo… Mogo sam ostati s njima u selu.

Ponovo je zašutio. Ovaj put nešto duže.

– Alija, sine – progovorio je ponovo. – Idi kući. Umoran sam. Probaću malo zaspat.

Te noći je u snu, tiho, u kuhinji malog prizemnog stana, sjedeći na sećiji uz prozor, umro Hamid.

Cijeli dan tijelo mu je bilo izloženo u mrtvačkom kovčegu položenom na dvije stolice u spavaćoj sobi prizemnog stana. Nekako sam, neopaženo, uspio najveći oblutak s prozorske daske sakriti u preveliki sako navučen na oslabljelo tijelo.

Sahranili su ga na ateističkoj parceli. Dok su lijes spuštali u raku, tišinu je narušio šum sličan udaljenoj grmljavini. Pogledi, svi osim moga, usmjerili su se k nebu. Bilo je vedro. Nad Hamidovim grobom carevao je muk. I mir.

Nekoliko mjeseci kasnije, ponovo sam preselio. U novi stan, novogradnju u novoizgrađenom kvartu. Salkana i Josipa sam viđao sve rijeđe. Svakako i Danu. Završio sam gimnaziju, potom fakultet. Vratio sam se u rodni grad i zaposlio. Bio sam profesor, radio u mojoj i Daninoj školi. Bila je u penziji.

Pričalo se da je teško bolesna. Nisam smogao snage otići vidjeti je, ponovo ući u prizemni dvorišni stan u ulici uz rijeku. Na sahrani sam svakako bio.

S Josipom i Salkanom išao sam iza lijesa. Do rake su ga na ramenima donijeli zaposlenici naše škole. Sahranjena je u istoj parceli gdje i Hamid.

Vraćali smo se s groblja. Nešto ispred nas išli su zaposlenici škole. Neko od njih se poluglasno iščuđavao.

– Onako sitna, a kako težak lijes?

Osjetio sam nelagodu i pogledao prema Salkanu.

Nasmješio se zagonetno, pa prošaptao.

– Nisu poznavali Hamida. Bio je ljudina, čovjek velikog srca.

Pogledao sam ga začuđeno a on mi je zavjerenički namignuo.


Salih B. Dulaš
[/i]

02.01.2005.

SONATA OD SNA

[i]
- Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…

- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?

- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?

- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.


Enes Kisevic
[/i]

02.01.2005.

PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA

[i]
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.


Izet Sarajlic
[/i]

02.01.2005.

LABUD DJEVOJKA

[i]
Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet
A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca
Dadoh joj znak kljuca
A ona zaklikta
Gle ptice one sto juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka
Pogledah i ne vidjeh
Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me
Pretvorih se u sokola
Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko


Mak Dizdar
[/i]

02.01.2005.

PRVE, PRAVE I DRUGE LJUBAVI

[i]
Miriše po snijegu
Tvoja prva ljubav ne prolazi
Ako snijeg padne
Netko će drugi ljubiti njene stope
I zato moliš snijeg da ne pada

Miriše po kiši proljetnoj
Tvoja prava ljubav ne dolazi
Ako kiša padne
Usput bi mogla presvući mokru haljinu
I zato prvu kap proljetnu u nebo bacaš

A u tvojoj sobi
More slano od ljubavi miriše
Pjeni se kroz noć
I šumi...


Enes Kiševic
[/i]

02.01.2005.

NEKI STID

[i]
Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.


Enes Kisevic
[/i]

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
858107