¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

01.01.2005.

JESENSKI UZDASI

[i]
Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Čarne oči oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.

Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijeću,
I mlađana neprestano sniva
O proljeću i šarenom cvijeću.

"Kad ćeš doći, mileno proljeće,
Da oživiš drveće i cvijeće,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šeće.

Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti već svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašči,
Kako šeće oko šadrvana.

A ovako, ja ga vidjet neću
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dođi, dođi, mileno proljeće,
Dođi, dragi, željo uzdisana!"


Safvet-beg Bašagić
[/i]

01.01.2005.

MOJA TAJNA

[i]
Srce moje za kim gori?
Za kim čeznu slabe grudi?
Ko mi dušu tako mori
Da obamre, da poludi?

E, to ti je moja tajna,
Koju nikom kazat neću;
Ma sve bilo naopako!
Sa tom tajnom umrijeću.

Majka mene često pita:
"Šta je tebi, dragi sine?
Ta daj kaži barem majci
Za kim tvoje srce gine?"

Ne pitaj me, mila majko,
Ne muči mi jadne duše;
Džigarice crne gore,
A bijele već se suše.

"Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
Jerbo majka svojom njegom
Polovicu boli blaži."

Ne, ne smijem, prođi me se!
Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Najmilijeg meni zlata.

Na to majka rukom mahne,
Pa okrene milu glavu,
A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.


Safvet-beg Bašagić
[/i]

01.01.2005.

Safvet-beg Bašagić

Safvet-beg Bašagić rodio se 6. maja 1870. Godine u Nevesinju. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. slušao je orijentalne jezike i historiju na Bečkom univerzitetu.


Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama ( Trofanda iz hercegovačke dubrave ), a tada piše i prve znanstvene radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar . Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji. 1903. osniva društvo Gajret , a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub . 1907. pokreće list Ogledalo , a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je odbranio 1910. godine. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.


Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.

01.01.2005.

PRVOJ LJUBAVI

[i]
U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.

Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš - hoće l' suze teći?

Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.

Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.

O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.


Safvet-beg Bašagić
[/i]

01.01.2005.

Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

[i]Mazhar pise bosanska fukara,
Ter se mole svoga gospodara,
Gospodara cestitioga cara:
Sultan care, sunce ogrijano!

Pisem ti sitna arzuhala,
Nu poslusaj i naseg halala:
Sto imasmo siromaskog mala,
Potrosismo, sunce ogrijano!

Bosna ti je svem serhatu glava:
S jedne strane tece voda Sava,
Su tri strane kaurska je lava,
Za to znades sunce ogrijano!

Ovo nije nista za besjedi,
Od kako nam postanuse djedi,
Dosti su se napili ijedi,
Od kaura, sunce ogrijano!

Cuvajuci rata i krajine,
I po Bosni velike planine,
Oblaceci krvave haljine,
Sultan care, sunce ogrijano!

Da pocutis velikog hala:
Ima care, dvadeset godin dana
Nije ti se Bosna nasmijala
Od nevolje, sunce ogrijano!

Upitaj nas sto smo i kako smo,
Sto imasmo ono i dadosmo,
Sad vece nicice padosmo,
Aman, care, sunce ogrijano!

Svakakvije muka naucili,
Petnaest godin gladim nsmucili,
Sto nas nijesu jos crvi tocili,
Sultan care, sunce ogrijano!

Tri godine mori nas morija,
Sto bijase zemlja orija,
Sada po njoj poraste korija,
Neka znades, sunce obasjano!

Od kako je Bosna postanula,
Nije ovako ona propanula,
Gotovo je posve potonula,
Znas li za to, sunce obasjano!

Bosna ti se moli i poklanja,
Dovu cini kada namaz klanja,
Od postanka s kaurima ganja,
Za tvoj obraz, sunce ogrijano!

Dvanaest godin bijuci sijake
Pogubismo po izbor junake,
Sad him placu ostarile majke,
Za sehitim, sunce ogrijano!

Petnaest hiljad dali smo sehita,
Za to danas nitko i ne pita,
Koga nije ter da se ne skita?
Cujes ovo, sunce ogrijano!

Ranjenika - ni hesaba nejma,
U kog ruke, u kog noge nejma,
U kog uha, u kog oka nejam
Sultan care, sunce ogrijano!

Ako ne slusas ove rici nase,
Ti upitaj Mehmed Selim pase,
Sto se od njeg svi dusmani plase,
Sadriazam, sunce ogrijano!

On je u Bosni mrve posidio,
Bosanske harekete vidio,
U Bosansku vojsku dohodio,
Upitaj ga, sunce ogrijano!


Mustafa Firaki ( 1775 - poslije 1827 ) [/i]

01.01.2005.

DJEVOJACKA PRICA

[i]
Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? - mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami... I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? - ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

- Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te...

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

- Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu... Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

- De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

- Gdje li je Hafa? - sjeti se ona. - Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra... Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. - Da, da, da, sanjam - pomaknu ona tiho usnama...

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci... Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

- Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
- Pustite mladu neka vidi! - javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
- Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed - šapne joj Hafa - tvoj Ahmed...
- Zar nije Osman? - upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
- Raspitala sam se - odgovori Hafa - Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga... onaj do onoga... Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

- Kojeg ti rece?
- Onaj do onoga u golubi haljinama... onizak... polahko igra...

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana macka.


Hasan Kikic
[/i]

01.01.2005.

Hasan Kikic

Hasan Kikic je rodjen 20. augusta 1905. godine u Gradaccu.


Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Višu djecacku školu pohada u Derventi od 1919. do 1922. U istom mjestu nastavlja školovanje na Uciteljskoj školi. 1926. godine zbog ucešca u »crvenom djackom štrajku« iskljucen iz škole pa završni razred dovršava na Uciteljskoj školi u Zagrebu. 1927. godine radi kao ucitelj u Hajdarovicima kod Zavidovica, a od 1928. do 1932. uciteljuje u Rogatici. Od 1932. do 1936. je ucitelj a potom upravnik Osnovne škole u Gornjem Sjenicaku kod Vrgin-mosta. Od 1936. do 1940. godine zivi i radi u Pisarovini. Od 1934. do 1938. vanredno je studirao i završio Pravni fakultet u Beogradu. 1937. sa Safetom Krupicem i Skenderom Kulenovicem pokrece u Zagrebu napredni muslimanski casopis Putokaz. 1940. god. postavljen je za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske u Zagrebu, ali je zbog ilegalne komunisticke djelatnosti smijenjen, potom radi u Puckoj školi u Trnju. 1941. godine mobiliziran u bivšu jugoslavensku vojsku, a nakon sloma u domobrane u Sanski Most i za to vrijeme ilegalno suradjuje sa NOP-om.


U februaru 1942. godine odlazi u partizane i kao komesar I krajiškog proleterskog bataljona gine od cetnicke zasjede 6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Cemernici.


01.01.2005.

OTPOCINI BOSNO

[i]
Otpočini Bosno,
othukni čemera nadošlu rijeku
iz dubine prebolne ti duše
pusti suze nek slobodno poteku
nema fajde da u grlu se suše.

Otpočini Bosno,
othukni dobro da jadi zazveče
ko lanci sužnja na srcu što leže
pusti sabur nek ode ili ti uteče
nema hasne da se vazda veže.


Otpočini Bosno,
othukni jako sve belaje odreda
i drugo sto još pristaje ti muci
pusti merhamet nek počne da ujeda
dosta su ti po utrobi haračili vuci.


Alija Kapidzic
[/i]

01.01.2005.

BEZ OPROSTA

[i]
Pretke mi u mezarju uzbihuzurili,

sestru i u njoj dijete ubili.

Od sudbine rasudbinili

sve sem časti i razuma ukrali.

Pomirenje možda

oproštaj nikad.


Hanifa Osmanovic
[/i]

01.01.2005.

MORA

[i]
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.


Abdulah Sidran
[/i]

01.01.2005.

DRUGI PUT BIH ZNAO

[i]
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.


Izet Sarajlic
[/i]

01.01.2005.

SARAJEVO


Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i topole svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.


Izet Sarajlic

01.01.2005.

BOSNA

[i]
Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu
Savu
Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.


Nedzad Ibrisimovic
[/i]

01.01.2005.

Izet Kiko Sarajlić












Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

01.01.2005.

ZMAJ OD BOSNE

[i]
Sa Gradacca b'jela kule Zmaja od Bosne,
Sokolovi zakliktali kajde zalosne;
Umrla je vjerna ljuba Husein-begova,
Jer izgubi gospodara srca svojega!

Osedl'o je vranca svoga Husein-kapetan,
Odjezdio Romaniji podijelit' mejdan;
Na cardaku vjerna ljuba, Allah-illallah,
Klanjala je, plakala je, haber cekala.

Pod pendzere glasnik stize srca slomljenog:
"Udaji se vjerna ljubo, nejma bega tvog!"
Od sevdaha i zalosti kraj pendzera svog,
Prepuce joj bolno srce nece za drugog!

Sa munare Husejnije uci mujezin,
Sa cardaka i bedeme placu sokoli;
Do Stambola odjekuju kajde zalosne,
Pusta osta b'jela kula Zmaja od Bosne!
[/i]

Napomena: Ova pjesma, cije je autorstvo (jos uvijek) sporno, opjevala je Husein-kapetana Gradascevica (1802-1833), vrlo znacajnu licnost bosanske historije, vodju 'pokreta za autonomiju Bosne' u periodu od 1831. do 1832. godine.

01.01.2005.

PJESMA SARAJEVU

[i]
Ja uzdišem kada se spomene mladina Sarajeva:
mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju može biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ružicaste bašte sarajevske.

Zar je cudo ako ga raju prispodobim?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.

Misliš da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbašu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.
Ne daj, Bože, nikakve mane Sarajevu.

Neka ga uzvišeni Bog cuva od svih nesreca;
nek bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!



Mejli (Mehmed Kuranija 1713-1780)
[/i]

01.01.2005.

POD JORGOVANOM

[i]
Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana nasred djulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grancicom mavi jorgovana.

Cistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.

Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u djulistan dodje
Da mu selam od mene predadeš.

Još mu kaži da sam ga cekala
Od sabaha taman do po dana,
Cekajuci jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.

Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listicu tvome,
Da ga predaš, kada amo dodje,
Srcu, duši - ašikliji mome.


Mirza Safvet-beg Bašagic (1870 Nevesinje-1934 Sarajevo)
[/i]

01.01.2005.

Ne zastidi se!


Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i djuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuce cardaklije.

Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osuncanih cvijetnih bosanskih caršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadjijske abanije i amidjinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kucnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispracala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.

To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni oznacio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i djulistanu dunjaluckom, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuce i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijece: zambak, sabljicu, hadjibeg, kalanfir, (karanfil) majcinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeca si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi...

To cvijece te je uvijek docekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrecenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ces biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe obicaje, drage, bosanske adete.
Upamet!


Abdullah Bosnic

01.01.2005.

VOLJELI SE MUJO I NIZAMA

[i]
Zagleda se Mujo u Nizamu,
Gledali se tri godine dana.
Kad cetvrta godina nastala,
Razboli se lijepa Nizama,
Bolovala dok je Ramazana,
a umrije uoci bajrama.

Osta Mujo zaliti Nizamu.
Svaki dan joj mezar oblazio,
Nad mezarom fatihu ucio.
Jednog dana Mujo ne otidje.
Ne otidje da mezar obidje.
Al' ga na snu pokara Nizama,
Što ne dodje da mezar obidje,
Mujo ode i mezar obidje,
Kad tu klanja lijepa Nizama,
U ruci joj tespih od merdjana.

Kad joj Mujo pridje malo bliže,
Ona mu se gajb ucinila.
Uze Mujo tespih od merdjana,
Tespih mu se u ruci istopi.

[Narodna balada - zabilježio Ibrahim Hodzic)
[/i]

01.01.2005.

Pozadina i stvarni likovi balade "Hasanaginica"









Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada koja nastaje između 1646 - 49 u Imotskoj krajini i vjerovatno se prepričavala sa koljeno na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774 italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička) a objavljena je po prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena Johan Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu. Prosto se može reći da je Hasanaginica jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koju je čovjek ikad stvorio.

Opera Hasanaginica je nastala prema poznatoj bošnjačkoj usmenoj baladi (vidi gore), premijerno izvedena u Sarajevu 2000.godine (libreto:Nijaz Alispahić, kompozicija: Asim Horozić, režija: Sulejman Kupusović) sa primadonom sarajevske opere, Amilom Bakšić, u naslovnoj ulozi.


Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku istjeruje sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645 i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imočana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:
Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države
Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost nebi trebala isključiti.

01.01.2005.

HASANAGINICA

[i]
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al'je snijeg, al'su labudovi?
Da je snijeg, vec bi okopnio,
Labudovi vec bi poletjeli.

Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruci vjernoj ljubi svojoj:
-Ne cekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.

Kad kaduna r'jeci razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;

Za njom trce dvije mile cerke:
-Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Vec daidža Pintorovic beže.

I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
-Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!

Beže muci, ništa ne govori,
Vec se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošcenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci u natrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
A dvje šceri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.

Kaduna se svome bratu moli:
-Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajuci sirotice svoje.

Ali beže ništa ne hajaše,
Vec je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
-Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivac nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je cerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
-Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.

Kad to cula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
-Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
-Hod'te amo sirotice moje!
Kad se nece smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.

Kad to cula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuc sirote.


(Bosanska narodna pjesma)
[/i]

01.01.2005.

KAKVI SU LJUDI BOSANCI?

[i]
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.


A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.


Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!


Meša Selimovic
[/i]

01.01.2005.

Mehmed Meša Selimovic

Meša Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.


Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.


Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.

01.01.2005.

JA N`JESAM SANJAR...

[i]
Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.


Musa Cazim Catic
[/i]

01.01.2005.

ZAMBAK

[i]
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.


Musa Cazim Catic
[/i]

01.01.2005.

PUTEVI

[i]
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )


Mak Dizdar
[/i]

01.01.2005.

MODRA RIJEKA

[i]
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke


Mak Dizdar
[/i]

01.01.2005.

Mehmedalija Mak Dizdar

Mehmedalija Mak Dizdar je rodjen 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. Od 1936. godine bavi se novinarstvom, a u toku rata radi kao poštanski sluzbenik, a potom je na ilegalnom radu. Poslije rata glavni je urednik TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu, potom je urednik lista Oslobodjenje i izdavacke kuce Narodna prosvjeta. Od 1952. godine je profesionalni knjizevnik, a od 1963. do smrti urednik je casopisa Zivot.


Dobitnik je brojnih nagrada medju kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških veceri poezije.


Umro je u Sarajevu 14. augusta 1971. godine.

01.01.2005.

NOSTALGIJA

[i]
Daleko ... daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota;
Daleko ... daleko preko sinjeg mora
Pociva zemlja srece i zivota.

U njoj se cvijece svjetlobojno smije
I slavuj vjecno u sevdahu ludi -
To cvjece rosu moju ceznje pije;
Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...

Vecer. U svojoj izbi cujem sada,
Gdje me iz mraka zove tajni glas
Tamo daleko preko sinjeg mora.
Nostalgicno Lunin drhturi talas,

Po njemu moja sjetna dusa pada
I plovi ...
Plovi preko devet gora,
Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.


Musa Cazim Catic
[/i]

01.01.2005.

JA SAM BOSNJAK!

[i]
(Izdajici Avdi S Karabegovicu)

Ja sam Bosnjak - dican junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da,
da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za cast ove casne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj sluzim, kosto sluzi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dusmanskih
Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da tfijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu - sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Sto se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...
Ne, nikada s`hrgjom takom:
Bosnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mracno bjezi,
Izdajico roda svoga!

Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca placu zrake,
Place jasna mjesecina
I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi klice:
Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom klevete prate!...



Musa Cazim Catic [/i]

01.01.2005.

BOSNA ZUBORI...

[i]
Bosna zubori; nad pitomim krajem
Andjeo mira siri laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijecu
Misticne price sapce vecer mila.

Bosna zubori i - ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna zubori, a s barcicom mojom
Nestasno sitni igraju se vali;
- Ah, cini mi se, moj andjele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se sali.


Musa Ćazim Ćatić
[/i]

01.01.2005.

Musa Ćazim Ćatić

Musa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik.

1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. 1902. u Carigradu pohađa medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez materijalne potpore slijedeće godine se vraća i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krećući se u Matoševu i potom Ujevićevu društvu. 1910. godine opet se vraća u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti često mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. 1914. godine biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen je u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tešanjskom groblju.

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
620134