¤ Knjizevni kutak ¤

Perom i slovom u nezaborav ....

19.11.2007.

STRANAC

Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.

Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.

Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.

Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.

Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...

Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.

Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...

Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...

U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...

Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...
U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...
Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?

Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?

Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.

 

Dario Džamonja

18.11.2007.

KAD UMREM DA SE SMIJEM

(...)

Posjeta ministrice izbjegličkom kampu

-Dobro je… Dobro je…

-Fali li vam šta?

-Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.

-Želite li se vratiti?

-Kuda?

-Pa… u… odakle ste?

-Iz guzice pasije.

-Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!

-Jest.

-Želiš li se ti nano vratiti?

-Kuda?

-Pa… u… odakle si?

-Iz gujice pasije.

-Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!

-Jesmo, fala Bogu.

-Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?

-Jesmo, fala Bogu.

-Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?

-Jesmo, fala Bogu.

 

***

-Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!

-Koje su boje i u kojoj su kesi?

-Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.

-Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.

-Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.

-Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.

-Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.

-Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?

-Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.

 

Fadila Nura Haver

18.11.2007.

SAN O SOFRI

Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.

”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.

 

Mustafa Smajlović

18.11.2007.

SVJETLOST

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa.


Enes Kišević

25.04.2007.

LJUBOMORA

[i] Od mene bježe niz ulice kuće i stabla
ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela

Večeras meni sve su razmrskali
Preda mnom leži smrskan
moj svijet ko dječje razbijene igračke-
Večeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka

Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

Antun Branko Šimić [/i]

24.04.2007.

UTJEHA OČIJU

[i] Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, k'o u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, k'o odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Antun Branko Šimić [/i]

23.04.2007.

GROMOVO ĐULE

[i] Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.
Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.
– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)
– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.
Mati me trkom iznese u divanhanu.
– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo.
Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.
Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.
Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša-šropac, a jednoga dana našao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.
Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule.
Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.


Skender Kulenović [/i]

22.04.2007.

BRKO I ŠMRKO

[i] Pošla su u rat dva susjeda, dva školska druga, Šmrko i Brko.
Šmrko je bio praznovjeran čovjek, pa je prije polaska otišao kod jednog seoskog vračara i zamolio ga:
– Vračaru-pogađaču, načini mi hamajliju (zapis) koja će me štititi od topova, pušaka, sabalja, bijesnih mačaka, buva, kopriva, zemljotresa i drugih nevolja. Znaš, pošao sam u rat pa hoću da se osiguram.
– U redu, bratac, samo ćeš mi dobro platiti – reče vračar, pa ode u svoj sobičak i dade se na posao.
Uzeo je brk od mačka, komad zečjeg sala, dlaku od medvjeda, krilce od šišmiša, perce od buljine i komadić magarećeg kopita, pa je sve to zašio u crnu krpu i – eto ti amajlije koju praznovjerne delije nose o vratu.
Kad je sve to uradio, vračar se lukavo nasmija i reče u sebi:
– Oho-ho, dobro ću ja živjeti dokle god bude ovakvih pametnjakovića kao što je ovaj Šmrko. Zašio sam mu u ovu krpu komad magarčeva kopita, nek bude i ostane prava magarčina.
Objesi Šmrko hamajliju o vrat i pođe da se pohvali svom drugu Brki.
– Pogledaj što sam dobio od vračara. Ovo je najbolja zaštita u boju. A šta ti imaš?
Brko mu pokaza jednu staru pletenu kapu. Bila je to obična vunena kapa koju je Brkina majka plela sinu za hladne dane.
– Evo, to je moja hamajlija.
Šmrko zavrije kapu na prstu i nasmija se:
– Ha-ha-ha, šta će ti u ratu pomoći ova stara kapetina?! Da nećeš u nju loviti granate?
– To ćeš već vidjeti.
Dok je majka plela kapu svom Brki, pjevušila je mnoge pjesme i šaputala stare priče koje je nekad pričala malom sinu. Sjetila se zatim da joj sin ide u boj da brani zemlju, pa je, pletući, šaputala bezbroj lijepih želja i savjeta svom junaku.
Koliko je toga majka razmišljala dok je plela, to valjda ne bi stalo ni u kakvu staru knjigu s kožnim koricama. Kakvu knjigu! Zar se u nju mogu uhvatiti sve misli jedne mame, pa makar ona pomalo i dremuckala od umora i mnogih godina?
Krenuše tako u boj; Brko s kapom i Šmrko s amajlijom. Idu oni, idu: jedan-dva, jedan-dva, lijeva-desna, lijeva-desna!
– Pogledaj samo ova lijepa brda i doline, – šapuće Brki tajanstven glas iz mamine kape – sve ćeš ti ovo, sinko, braniti. Pazi onu livadu kako se rascvjetala! Zar ćeš dopustiti da je gazi tuđinska noga? A ovaj potok! Zar da ga mute konji osvajača?!
Šapuće tako Brki mamin glas, drag i topao, i on sve bodrije korača. Pored njega oborene glave klima Šmrko. Evo šta njemu, praznovjernom čovjeku, došaptava vračareva amajlija:
– Budalo jedna, kud si pošao? Bolje ti je da se zavučeš iza peći kao mačak, da se sakriješ u tamnu pećinu kao šišmiš. Čim zapuca, namaži tabane zečjim salom, pa strugni s bojišta. Ni magare se ne brine za otadžbinu, pa je opet živo i zdravo.
Stigli naši junaci na granicu. Smjestiše se u rovove. Noć, tišina. Očekuje se napad neprijatelja.
Brko i Šmrko ćute jedan kraj drugoga, ali su zato budne njihove misli i – kapa i amajlija.
– Hajde, čuješ, da bježimo odavde! – hukće hamajlija glasom sove. – Strugnućemo nečujno kao šišmiši, oprezno kao dva mačka, brzo kao zečevi. Nemamo za šta ginuti.
– A ko će onda čuvati naše kuće, našu djecu, polja, šume, more? – pita kapa zabrinutim šapatom dobre majke.
– Nek svak samo svoju kožu čuva! – gunđa iz amajlije samoživa medvjeđa dlaka.
S neprijateljske strane iznenada zaprašta mitraljez.
– Vatru tabanima! – podviknu Šmrki vračareva amajlija i on zaista nadade da bježi tako brzo, tako br-r-r-rzo, kao da mu pod petama gori vulkan, kao da mu je pod tabanima zapaljen Rim i još jedna šibica više. Jurio je kao puščano zrno, kao kometa niz noćno nebo, kao... kao... prosto ga ne bi stigao ni onaj slavni grčki Maratonac koji je trčao s bojišta, ali po sasvim drugom poslu.
A šta je bilo s našim Brkom?
Kad se čuo mitraljez, naš ti Brko nabi kapu do samih očiju, a uto se iz nje ču brz šapat.
– Sine, samo hrabro! Čitava te zemlja gleda, nemoj se osramotiti.
Ej, kako li se te noći borio naš Brko! Pucao je, bacao je bombe, jurišao i zaista mu se činilo da u žaru boja vidi čitavu domovinu.
– Samo hrabro, druže! – čuo je glas radnika od užarenih peći topionica.
– Udri muški, rođače! – javljao se iz planine krupan drvosječa.
– Ne dajte naše škole! – domahivali su mu đaci kroz prozor iz razreda.
Vidio je čak i žuta leptira u jednoj livadi svog dalekog sela. Od pucnjave je podrhtavao krilima kao da moli u velikom strahu:
– Čuvaj nas, Brko! Sjećaš li se kako si se s nama igrao dok si bio mali?
Pred zoru je Brko bio ranjen. Pao je u visoku travu i upravo kad je htio da jaukne, dodirnuo je rukom svoju kapu i čuo utješan šapat:
– Samo hrabro, sine. Sjeti se kako je Rajić branio topove, kako je Zrinjski jurišao iz Sigeta, sjeti se one pjesme o hajduku koju sam ti u djetinjstvu kazivala:
"On od rane jauknuti neće,
pokraj sebe uplašiti druga..."
Brko je u šapatu prepoznao glas svoje majke, pa je stegao zube, prihvatio pušku i dalje pucao. Tek ujutru ga pronađoše bolničari i ponesoše na previjalište. Dok su ga namještali na nosilima, učini im se da čuše šapat neke stare žene:
– Pažljivo, drugovi, samo pažljivo.
– Ko je to rekao? – začudi se prvi bolničar.
– Čini mi se ova stara kapa! – dočeka drugi.
– Šta ona ima mene da uči u mom zanatu?! – naljuti se prvi bolničar. – Zar mi ona nešto zna?
– I još kako zna – javi se ranjenik. – Ona me je poučila kako se brani otadžbina.
– Oho-ho, vidi ti! – začudi se prvi bolničar. – E, onda je ta tvoja kapa zaslužila da pred njom čovjek skine i šešir, i cilindar, i šajkaču, i čakov, i šljem, i šubaru, i sve drugo što se nosi na glavi.
– Tako je, tako! – potvrdi drugi bolničar. Tek mnogo kasnije ranjenik je ispričao bolničarima da čudotvorna moć njegove kape potiče otuda što je majka uplela u nju svoju ljubav i brigu za sinom, sve lijepe priče i stare pjesme koje su govorile o junacima i drugim velikim ljudima domovine...
A sad vatru pod tabane ne bismo li stigli našeg Šmrku! Gdje li se taj dosad skrasio?
Eno Šmrke: zavukao se negdje u napuštenu medvjeđu jazbinu. Dršće od straha i moli svoju amajliju:
– Jao, spasi me, molim te!
Moli Šmrko i moli, ali mu ništa ne pomaže. Iz mraka jazbine bulje u nj okrugle sovine oči, blistaju očurde mačka, keze se magarci, gunđaju medvjedi, lepeću mu oko glave šišmiši, ljutito škljoca gvozdenzuba.
Da Šmrko nije praznovjeran, on od svega toga ne bi ništa ni čuo ni vidio. A ovako – šta drugo i da očekuješ od nekoga ko nosi o vratu amajliju s toliko budalaština!

Branko Ćopić [/i]

22.04.2007.

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Branko Ćopić

13.11.2006.

BRIJANJE MOZGA

Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.

E, pa nije bilo baš tako.

Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje poma­lo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brija­njem (ili šišanjem), da je popio još dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)

Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije...

Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.

Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće...

Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!

Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."

Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.

Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vri­jedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvis­la, gramatički ispravna rečenica!

Nasumce šaram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete." (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim go­dinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)

"Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama." (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)

Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): "Vježbali su mate­matiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam," (Ja sam često sam, a tada, kad "održavam intimne odnose"; to zovem - drkanje.)

Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice - upravo sam naletio na jednu:

"Sakiba F. je bila iz Ilijaša." (Mašala!)

"Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)

Dosta! Što je dosta – dosta je!

"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu - pa, i nisam toliko lud.

Zvoni telefon:

"Je li to stan Darija Džamonje?"

"Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom."

"Htjela bih..."

Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obri­janom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "Šetalištu", izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstiše" u Dano, ali, baš me briga - ja sam Pisac...

...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će "pročitati" moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?"

Biban (ne čita), jer ga zna napamet: "Ubiću se! Ah, neću." To je početak i kraj.

...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...

... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:

"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"

... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:

"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"

"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."

"Pa, šta ću napisati, tata?"

"To!"

"Šta, tata?"

"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."

"Mogu li dodati da ga volim?"

"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."

"E, pa, onda mogu."

 

* * *

Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu - mnogo je više peruti.

(Dario D
žamonja)
13.11.2006.

MOST ZVANI ČEŽNJA

Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automo­bila, a oni se dovikuju:

"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani."

Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudi­ma, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".

Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.

Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.

Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog gra­natiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)

Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".

Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.

Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.

Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"

To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".

Onda je Mahir ispričao svoju priču...

Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).

Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "pri­jetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"

Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.

Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu ra­kije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! Pička ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.

Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.

Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.

"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"

Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.

Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.

Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironi­je!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.

Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."

Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.

Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...

Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevo­jaka u gimnaziji.

Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.

Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.

Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.

Bio je odbijen s gnušanjem.

Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.

Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.

Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gleda­ju tu životinjsku orgiju.

Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"

Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.

(Dario D
žamonja)
27.08.2006.

Tajib Omerdić

Tajib Omerdić (rođen 21. aprila 1948. godine u Stjepan Polju, općina Gračanica) je bosanskohercegovački pjesnik.


Tajib Omerdić je završio Srednju rudarsku školu u Sloveniji, Velenje, VŠUP-Pravnik-kriminalista u Zagrebu te Fakultet FPN u Zagrebu s stečenim zvanjem profesor. Kao policajac sedamdesetih godina dosta stidno pojavljuje se na književnim večerima u Jastrebarskom, Zagrebu i Karlovcu. Pišući pjesme uglavnom sa aspekta i želje za povratkom u svoju Bosnu, i ta mu se želja ispunila te je 1991. godine sjeo u vruću fotelju načelnika policije u Gračanici, a zbog te želje i ljubavi prema Bosni odbio je ponuđeno mjesto pomoćnika ministra policije Hrvatske.

Prošavši sve katarze koje jedan čovjek može proći, od gubitka svojih najmilijih do umirovljenja preko noći jer tako je politika odlučila Tajib se nije predao. Kada je bilo najpotrebnije svojim dugogodišnjim iskustvom u policiji nadmudrio je rušitelje Bosne i naoružao Gračanicu s oružjem teritorijalne obrane. Nije dozvolio da Gračanica šaptom padne. Svojim vezama u Zagrebu omogućio je daljnje naoružavanje Tuzlanske regije vodeći računa da Gračanica ne ostane zapostavljena. Velika većina građana općine Gračanica Tajiba smatraju najzaslužnijim za obranu Gračanice.

U tom gradu i objavljuje knjigu poezije "Od obale do Obale". Zatim se javlja sa pjesmama u zajedničkoj knjizi "Šapat Provincije". Međutim, zbog više sile ništa ne objavljuje. On ne miruje te je pripremio za štampu:

Poezija

* Stjepanska Vrela
* Istanbulski ezani

Romani

* Tito Hrvat ili rus
* Kriva i krvava
* Ina
* Balkanijada.

26.08.2006.

NISI SAMA JA SAM UZ TEBE

[i]
Ma gdje bila
ma gdje se krila,
na osami,
na velikom trgu,
na otoku pustom,
nisi sama-
ja sam uz tebe.


I kad uspravno koračaš,
s ponosom,
uzdignute glave,
u veselju
i puna slave,
nisi sama
ja sam uz tebe


U staračkoj sobi
sa štapom u ruci
i s bolom u srcu,
i zla misao
kada te muči,
nisi sama,
ja sam uz tebe.
Kad izlazu
ne vidiš kraj,
i kad već kraj
taj mora doći,
na vječni počinak poći,
idi,
idi,
al znaj,
nisi sama
ja sam uz tebe.


Tajib Omerdić

[/i]

26.08.2006.

BIJEG

[i]
Tražim ponekad jedno drago lice
Skriveno je mnogo toga
Mnogo suza i bola desi se
Daleko od pogleda
Još dalje od znanja
Daleko, daleko…
Duboko u nama
Dok pun tramvaj prolazi
I pogledi zavidnih vrebaju
Mi se osmjehujemo
Svjesni da tlo se izmiče
I vrijeme urušava u ništa
I znanje je skriveno
I bol
I istina
Niko o sebi ne otkriva ništa
Mnogo toga je skriveno…


Selma Fazlić

[/i]

26.08.2006.

U TRAGANJU

[i]
Tražim ponekad jedno drago lice
I staru jabuku u beharu tražim
Ili miris zemlje nakon kiše
Onaj davni

Tražim od vremena do vremena
Sve izgubljene sate
Stihove koji su utekli
Vjetar u kosi
I snove

Tražim

Sve što čovjek može da nađe
Ja imam
Šta više tražim?...


Selma Fazlić

[/i]


Stariji postovi

¤  Knjizevni kutak  ¤

PROZA I POEZIJA

DžEMALUDIN ALIĆ
A knjiga je otvorena
Bilig
Bosna Bosona
Crni konj
Daleka Postaja
Dazd
Faust
Golubica bez vida
Ja nosim veceru
Kad i tvoj papir plane
Kad su objesili kera
Kljuc
Krv su uzimali
Kto to dohodi
Kulin Ban
Logorasi
Nas Stari most
Pogrom
Potkovani covjek
Prag Bosne
Pusta zemlja
Roblje
Sanjivi
Smrt u Manjaci
Spaljene knjige
Svanuce
Šehid
Ti ides svome domu
Zora kasni

DžEMALUDIN LATIĆ
Dva slapa i jedna duga
Ja sin sam tvoj
Tarih za stari most u Mostaru
Vali u noci

EJUB PASALIC
Bosanka
Elvirov krug
Kuda ste se zaputili
U istom trenutku
Uno - voljena rijeko

EMIR JUSIC
Gubim te

EMIR SULJAGIC
Meals ready to eat
Prvi konvoj...

ENES KISEVIC
Autobiografija
Bas ta
Bez kompasa
Brzo se sakrij u mene
Budi sunce poezije
Cuvar parka
Davanje
Dazd rijeci
Djeca su druga polovica duge
Djetinjstvo
Dobra prica
Europa
Gutljaj vina
I nista te kao ne boli
Idem se igrati...
Iskonski nagon stvaranja
Izgubljeni biser
Izmedju dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Kako je tesko biti
Konac
Korijen s krilima
Lijepo nas je vidjeti zajedno
Ljubav
Ljubav se mnozi...
Moja mama
Na putu
Na semaforu
Nebesko zito
Necu se igrati...
Nedjeljivost
Nek na me predju...
Neki stid
Nocno kupanje
Obozavanje
Od onoga sunca
Ona
Onima koji govore u ime nas
Oporuka
Oprosti im Gospode..
Oprostaj bogatasa
Otvoren kavez
Pa to je krasno
Pahulje, pahulje..
Piramida
Pogaca
Pogledam u nebo...
Poslije kruga
Pred sobom
Pripadnost
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Profesor povijesti
Prva prica
Prve, prave i druge ljubavi
S glavom cvijeta
Samome sebi
San bez snivaca
Sav svijet je tebi dom
Sijeda djeca
Silazim Rastokama...
Sizife brate
Snijeg u ocima
Sonata od sna
Starinski mirisi
Sunce, vjetar i ti
Suze svjetla
Sve cu ti dati...
Sve je u svemu
Što sam ja sebi
Takva vremena
Ti pises
Tiha nada
Tocka izvan kruga se ruga
Trznica
U Budimpesti
U nama su samo oci zive
Valcer kise
Vatra vatru ne gori
Vecim od zivota
Velik kao dijete
Vrtlar
Zajedno cemo svuci tijela
Zapis iz sna
Zapis o vremenu
Zasto se djeca ne smiju
Zemlja
Zemlja iz ociju
Zvjezdani zizak
Žeđ

ENES TOPALOVIC
Duh noci
Dusa
Igra
Majko!
Nafaka
Nicija djeca
Nije moj rat
Noz, zica, Srebrenica
Oglas
Okamenjeni svatovi
Plac do ludila
Poruka
Relativna fantazija
San
Ubi nas pjesma

ENISA POPOVIC CENGIC
Bosansko cedo
Djeca srece
Nanin zamotuljak...zar opet
Žena bi da rekne

ENVER COLAKOVIC
Dervis
Dodji
Izlet u Bosnu
Kako da ti kazem
Majci umjesto skoljke
Ocu pred Bajram
Sinoc
Trenutak u nesanici
Žudnja

ESET MURACEVIC
Noc bez tebe

FADILA NURE HAVER
Kad umrem da se smijem

FARUK SEHIC
Bez bremena na ledjima
Bojim se ovih tisina
Drustvena igra
Fantom slobode
Fluid
Ispraznite svoja srca
Na terasi Kod dva ribara
Prije sna
Taj ponocni blues
Totalna pjesma
Uvijek postoji prica

FEJZO SOFTA
Asiklijski elif-be

FERIDA DURAKOVIC
Gospode
Igra
Plesac

FRANC PRESERN
Snaga uspomene

GUSTAV KRKLEC
Bezimenoj
Ti i Ja

HABIBA STOCEVIC
Kad od tvog ostrog pogleda..

HADZEM HAJDAREVIC
Lice koje pamtim

HAMZA HUMO
Akvarel
Čekanje
Drugovima poslije dvanaest sati
Drugu
Hamza
Hercegovacki pejsazi
Jesenji rastanak
Labudova pjesma
Ljubavna pjesma
Molitva na stijeni
Nemir
Neretvi
Njezine misli
Ocajnik
Oprostaj s Mostarom
Šapat
U rodnom gradu
Vihor
Zvuci u srcu

HANIFA OSMANOVIC
Bez oprosta

HARIS REKANOVIC
Draga mama..
Koracam ulicama..
Ljubavna pjesma

HASAN KIKIC
Djevojacka prica
Kopile

HUSEIN DERVISEVIC
Turbe - legenda ili stvarnost

IBRAHIM HAJDER
Sumnja

IBRAHIM KAJAN
Mora

IRENA VRKLJAN
Vrijeme ljubavi

IRFAN HOROZOVIC
Balada o mrtvim prijateljima
Dzamija
Mramorno more
Mrtva ljubav
Ogledalo
Ptice na noktima
Skrita

ISAK SAMOKOVLIJA
Bijela nirvana

ISMET RAMLJAK
Majke Srebrenice
Smrt majki Srebrenice
Srebrenicka fatiha

IVAN GORAN KOVACIC
Bjeline
Usnula draga

IVAN ŠAMIJA
Atena se igra
Ljetna morfologija zudnje
Sorry, vrijeme

IVANA BRLIC MAZURANIC
Cudnovate zgode segrta Hlapica
1. Segrt Hlapic
2. Čizmice
3. Bijeg
4. Mali mljekar
5. Velika se glava pokazuje u travi
6. Kuca s plavom zvijezdom
7. Hlapic i kamenari
8. Crni covjek
9. Velika zalost
10. Djevojcica na putu
11. Na sjenokosi
12. Predstava
13. Razgovor Hlapica s tezacima
14. Pozar u selu
15. Veliko cudo
16. Grgina majka
17. Gitina brazgotina
18. Kako je na pasi
19. Otkuda je pao covjek pred Hlapica
20. Grga i Hlapic
21. Noc u zapecku
22. Mali postolar i prosjakinja Jana
23. Na sajmu
24. Dva kosaraca
25.Na vrtuljku

IVO ANDRIC
Blaga i dobra mjesecina
Bore
Budite radosni..
Dan je..
Gubiti je strasno..
Ima u jeziku..
Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci..
Kad pocnemo da se pitamo..
Ko nosi u sebi..
Kud sam sve lutao?
Lanjska pjesma
Lica
Ljudi koji ne paze..
Mnogo samujes..
Potonulo
Strofa
Tama
U sumrak
Žeđ

IZET SARAJLIC
Bluz
Da je barem 1993. godina
Druga ljubav
Drugi put bih znao
Iz voza
Izeta
Jadni Tolstoj
Jednom
Kako ce Sarajevo bez mene
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma sezdesetih godina vijeka
Ljudska milosta
Mala nocna muzika
Mala velika moja
Na sve spremna budi
Nasi ljubavni sastanci kod Lava
Ne znam zasto
Neka nam oproste trave
Nove komsije
Nuit de Paris
Oprostaj s velikom umjetnoscu
Oslobadjam te tuge
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Po Laticu
Pokusaj romanse
Popovaca
Posveta
Razmisljajuci o Skenderu Kulenovicu
Sarajevo
Sem smrti
Sjecajuci se porucnika Kincla
Sve meni
Sutra ce se ljudi..
Tako smo nespremni usli u ovaj rat
Tek sada
Trazim ulicu za svoje ime
Turizam mojih starih
U predvecerje
Vec naglas
Vladi Dijaku

JAHJA FERHATOVIC
Ono

JASMINA HAMZIC
Varnica tegobe

JASMINA IMAMOVIC
Bosno moja

JOSIP PEJAKOVIC
Bila jednom jedna zemlja
On meni nema Bosne

JOSIPA ANDRIJANIC
Probudi se usnuli grade

KASIM DERAKOVIC
Cvjetanje u nama
Poetika Bosne

KEMAL COCO
Suze

KRSTE JURAS
Ljubi san vasu cer

MAK DIZDAR
Budjenje
Dan sedmi
Gorcin
Iskaz petog svjedoka
Jedno drvo
Kompas
Krajina
Krug
Labud djevojka
Ljeljeni
Modra rijeka
Ostrva
Plivacica
Ptica
Putevi
Razmirje
Ruke tvoje i moje
S podignutom rukom
Slovo o kalipsi
Slovo o smijehu
Slovo o smrti
Stecak je za mene...
Sunce
Uspavanka
Vrata
Zapis na dvije vode
Zapis o casti
Zapis o izvoru
Zapis o ocima
Zapis o rijeci
Zapis o zemlji

MARKO VESOVIC
Barbin roman
Na cetrdeseti rodjendan
Ova pucnjava

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC
Zasto se stas mostarskog mosta povio

MEHMED BAHTIC
Pravo na bol i suze

MEHMED MEJLI KURANIJA
Pjesma Sarajevu

MEHO BARAKOVIC
Slovo o Maku Dizdaru

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Nada

MEŠA SELIMOVIĆ
Iskustvo me naucilo...
Kako su ljudi nesavrseni
Kakvi su ljudi Bosanci
Ovdje sam postao, ovdje cu nestati
Proslost i sudbina
Ruzno doba
Smatrao sam duznoscu
Smijesno je mozda..
Sve je moguce...
Trebalo bi ubijati proslost..
Tri velike strast
Želja za moci

MILE STOJIC
Somuni

MILJENKO JERGOVIC
Bijelo Dugme
Bruce Lee na KM
Ceca
Ćamil
Ema Emili
Fes
Hamburger
Honduras
Jugosvabo
Kulturoloska kopilad
Minimaks
Moda
Nervozni listonosa
Prokleta nedjelja
Prvi i posljednji put
Simpatija
Stara kuca
Šemsa Suljaković: zena-macka
Zvuci rata

MIROSLAV KRLEZA
Bila je mjesecina
Čežnja
Ljubav nije vjestina
Osjecanje zivotne stvarnosti
Stecak

MIRZA MUSTOVIC
Čekmedža
Pjesma mostu

MONIKA HAMZIC SVABICA
Kameni svjedoci
Spoznaja

MUHAMED KARAMUSIC NIHADI
Gazel
Ove noci

MURIS NEIMARLIJA
Znas li prijatelju kako mirise Sarajevo?

MUSA CAZIM CATIC
Bosna zubori
Da sam onaj tihi lahor
Ja n'jesam sanjar
Ja sam Bosnjak
Ja sklopio sam oci
Jednoj bogatasici
Kur'an
Lady Godiva
Ljubavi
Moj zivot
Noc ceznje
Nostalgija
Notturno
Pod visnjom..
Prvi cjelov
Tvoje oci
Zambak

MUSTAFA DZELIL SADIKOVIC
Ceznja za mladoscu
Tebi samo oprostit ne mogu

MUSTAFA FIRAKI
Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

MUSTAFA GRABCANOVIC
Drina
Pjesma Bijeljini
Pjesma mojoj Bijeljini
Radjanje pjesme

MUSTAFA SMAJLOVIC
San o sofri

NASIHA KAPIDZIC-HADZIC
Cvijece
Vezeni most

NEDZAD IBRISIMOVIC
Bosna
Covjek sa tri zivota
Knjiga Adema Kahrimana... 1.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 2.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 3.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 4.dio
Knjiga Adema Kahrimana... 5.dio
Materino srce
Pogodjen u mojim prsima
Svatovska
Vo u mejtefu

NENAD VELICKOVIC
Debalans budzeta
Ostajte tamo
Otac moje kceri
Pariz
Štafeta
Vukovi i crvenkapica

NIHAD NINO ĆATIĆ
Ljudi beznadja
Molitva za smrt
Zaboravljeni
Zasjeda

NURA BAZDULJ HUBIJAR
Crge i Mrge
Milost
Pitanje
Rajan
Samoubica

OMER PASA LATAS
Ostavite je nama...

OTON ZUPANCIC
Slap
Susret
Ti cvijete moj tajanstveni

OZREN KEBO
A evo sad nesto o smislu zivota
Biljeg, oziljak, opomena
Čistoća
Dijalog u tudjini
Konstitutivni narodi
Ljudsko pamcenje
Pripremni na nesrecu

PERO ZUBAC
Aleksa se vraca iz raja
Blagajski dervisi
Kao glad djetinja
Ljudi u nasim godinama
Mostarske kise
Na vest o smrti Kika Sarajlica
Ne bira se ljubav
Orkanski visovi
Porodicna vecera

RIZA-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK
Bilo je lani...
Ko tigar bih

RIZO DŽAFIĆ
Azrailovo oko
Cudni sanjari
Sokaci stari
Tudjina
Zavicaj

SABAHUDIN HADZIALIC
Draga moja BiH
Knjiga
Pravda i krivica
Sudbina besmisla
Vlastima

SAFET SEFER
Srce lebdi

SAFVET-BEG BASAGIC
Bilo je lani
Ja i ona
Jesenski uzdasi
Moja tajna
Moje srce
Pod jorgovanom
Prvoj ljubavi

SALIH CAVKIC
Moja i tvoja domovina

SALIH DULAS
Kameno srce

SANELA DZANIC-LULIC
Srodne duse

SANELA KUKO
Grlim te

SELMA FAZLIC
Bijeg
U traganju

SEMEZDIN MEHMEDINOVIC
Četnički položaj
Leš
Prica o Mirzi
Sarajevo

SILVIJE STRAHIMIR KRANJCEVIC
Iza spustenijeh trepavica
U zelji ljubavi
Utjeha

SKENDER KULENOVIC
Čuda
Gromovo đule
Na pravi put sam ti, majko izas'o
Noturno
Ocvale primule
Rusa pjesma
Stecak
Stojanka majka Knespoljka
Šetnja

SVETOZAR ĆOROVIĆ
Radost Omera Grbe

ŠEMSO HATIBOVIĆ
Bosna
Dozivanja
Kamen je pao

ŠERIF TIHIĆ
Baglame skripe
Rastanak sa Kostajnicom
Tespih

ŠEVKO KADRIĆ
Bina

ŠUKRIJA PANDžO
Osmijesi
Ruka na kosi

TABIJA
Tab'ijin spjev o Mostaru

TAJIB OMERDIC
Nisi sama ja sam uz tebe

TIN UJEVIC
Cvrkutanje srca u pokrajini sanja
Igracka vjetrova
Misao na nju
Nesto i za me
Svakidasnja jadikovka
Svetkovina ruza
Tajanstvena
Uhapsen u svojoj magli
Vasionac

UMIHANA CUVIDINA
Čamdži Mujo i lijepa Uma

VESNA KRMPOTIC
Ljubav sa mnom
Odakle si dosao
Usta tajne

VESNA PARUN
Čeznja
Da si blizu
Dom na cesti
Elegija
Kad ptica prestane voljeti
Lice u sjeni
Mati covjekova
Ne pitaj
Otvorena vrata
Povratak djetinjstva
Rijeka i more
Ropstvo
Sonet o odbacenim tugama
Sonet o sreci
Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Tog dana ljubljah ptice
Ushit
Vecernja zvijezda
Vidrama vjerna
Za sve su kriva djetinjstva nasa
Zagrljaj
Zavjet
Zlato

ZDENKO JELCIC
Poezija vode

ZDENKO RUNJIC
Otvori prozore sna

ZIJA DIZDAREVIC
Blago u duvaru
Majka
Mujo telal
Otmica
U bosanskoj kafani

ZILHAD KLJUCANIN
Bog i suze
Pjesma nevinosti
Povratak
Šehid

ZMAJ OD BOSNE
Nema vise Bosne..

ZUKO DZUMHUR
April na Sirkedziju
Ćilim
Hram u Kosmajskoj
Juksek-Kaldrma
Kasaba na granici
Maternji jezik
Osveta mrtvih sultana
Pamti, Huso!
Visoka skola marifetluka

ZVONIMIR GOLOB
Amuleti
Da bih rekao sto zelim
Duso moja
Grlice u sumi
Ljubavi moja
Macka
Njeznosti moja
Obicna pjesma
Osam izgubljenih stihova
Otvorena usta
Pismo
Pogledaj patke draga
Stari vrtuljak
Ti si vatra
Tijelo zene
Usne
Zamagljeno staklo

ŽELJKO KRZNARIĆ
Ako se nikad nismo voljeli
Bilo je neceg tajanstvenog
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
Da sam te ukrao
Gdje se ljubi i nikad ne stari
Iz kojeg si ti svijeta
Kako bih volio znati
Nikad vise
Sve sto mi ostaje
Umro sam a ti mi oprosti

ŽELJKO SABOL
Kad jednog dana prisjetim se svega
Nisam znala
Proci ce jednom ovi dani
Stare ljubavi
Sutra je novi dan
Sva su moja proljeca u meni

BaJkE
Jabuka koja place...

Nepoznat autor
Hasanaginica
Voljeli se Mujo i Nizama
Zmaj od Bosne



BIOGRAFIJE
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Abdulah Sidran
Ahmed Muradbegovic
Alaudin Sabit Užičanin
Aleksa Santic
Alija Kapidzic
Alija Kebo
Ćamil Sijarić
Dario Džamonja
Derviš-paša Bajezdagić
Derviš Sušić
Džemaludin Alić
Džemaludin Latić
Enes Kisevic
Enes Topalovic
Enisa Popovic Cengic
Enver Colakovic
Faruk Šehić
Ferida Durakovic
Habiba Stocevic
Hamza Humo
Hasan Kikic
Isak Samokovlija
Ivana Brlic-Mazuranic
Ivo Andric
Izet Sarajlic
Mak Dizdar
Mesa Selimovic
Miljenko Jergovic
Muhamed Karamusic Nihadi
Musa Cazim Catic
Nedžad Ibrišimović
Nihad Nino Ćatić
Rizo Dzafic
Safvet-beg Basagic
Skender Kulenovic
Tajib Omerdic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun
Zilhad Kljucanin
Zulfikar Zuko Dzumhur

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

BROJAČ POSJETA
620576